USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. srpnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/04
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudac, u predmetu broj U 160/03, rješavajući apelaciju D. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Usvaja se apelacija D. P. iz Banjaluke podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, podnio je, 23. kolovoza 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud, 23. siječnja 2004. godine, od Vrhovnog suda Republike Srpske, i 5. ožujka 2004. godine od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, zatražio da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni je sud primio odgovor od Vrhovnog suda Republike Srpske 25. ožujka 2004. godine. Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske nije dostavilo odgovor na apelaciju.
- 4.Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, primljeni odgovor na apelaciju je, 30. travnja 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je kao član obiteljskog kućanstva stanovao sa nositeljima stanarskog prava M. i G. T., svojim djedom i bakom, u dvosobnom stanu u Banjaluci u ul. Anđe Knežević broj 7 (ranije ul. Omladinska), koji je nastavio nesmetano koristiti i nakon njihove smrti, djeda 1994. godine i bake 1997. godine.
- 7.Apelant se, 19. veljače 1997. godine, obratio Općinskom tajništvu za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Grada Banjaluka sa zahtjevom za utvrđivanje prijenosa stanarskog prava sa njegovog djeda M. T., nositelja stanarskog prava na prijepornom stanu.
- 8.Rješenjem Općinskog tajništva za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 11-372 od 4. ožujka 1998. godine, utvrđeno je da je apelant kao član obiteljskog kućanstva iza smrti M. T., svoga djeda, stekao po zakonu položaj nositelja stanarskog prava na dvosobnom stanu u državnom vlasništvu u Banjaluci, u ul. Anđe Knežević br. 7/IV. Apelant se obratio Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
- 9.Rješenjem Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 05-372-635/2000 od 19. srpnja 2001. godine, apelantov zahtjev za donošenjem rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana je odbijen, zato što se unuk nije smatrao članom obiteljskog kućanstva prema tada važećim propisima.
- 10.Apelant je na rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 05-372-635/2000 od 19. srpnja 2001. godine, izjavio priziv Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, koje je rješenjem, broj 01-372-830/2001 od 17. listopada 2001. godine, odbilo apelantov priziv.
- 11.Apelant je protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-372-830/2001 od 17. listopada 2001. godine, pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske presudom, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine, odbio je apelantovu tužbu kao neutemeljenu.
IV - Relevantni propisi
- 12.Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89), korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi tog kućanstva, a ostale su u istom stanu (članak 6. stavak 1); članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatraju se, između ostalih, i unuci nositelja stanarskog prava (članak 6. stavak 2); korisnici stana, zajedno sa nositeljem stanarskog prava, imaju pravo trajno i neometano koristiti taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga prestane koristiti taj stan (članak 21. st. 1. i 2); kad nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog obiteljskog kućanstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi obiteljskog kućanstva će sporazumno između sebe odrediti jednu osobu za nositelja stanarskog prava i o tome izvijestiti davatelja stana (članak 22. stavak 1); ako članovi obiteljskog kućanstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni nadležni sud u izvanparničnom postupku na zahtjev članova obiteljskog kućanstva ili davatelja stana ne odredi nositelja stanarskog prava, a davatelj stana smatra da nijedna od osoba koje su ostale u stanu poslije smrti nositelja stanarskog prava ili je nositelj iz određenih razloga trajno prestao koristiti stan, može tražiti od stambenog organa iseljenje osoba koje su ostale u stanu, a prilikom prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju ne osigurava se nužni smještaj (članak 20. st. 2., 3. i 4).
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) - člankom 2. kojim je izmijenjen članak 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, iz kruga osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva izostavljeni su unuci nositelja stanarskog prava.
Odluka Visokog predstavnika ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/99) - Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu donesen je Zakon o ukidanju članaka u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Prema članu 1. Odluke, čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima se brišu. Prema članku 2. Odluke novi Zakon stupa na snagu 28. listopada 1999. godine.
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 13.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine, jer smatra da je tom presudom i ranijim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma i pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 14.Apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine pobijanu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske i donese odluku o meritumu.
- 13.
- b)Odgovor na apelaciju
- 15.Vrhovni sud Republike Srpske, u svom odgovoru na navode iz apelacije, ističe da apelant nikad nije imao konstituiran status nositelja stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svog djeda, 29. studenoga 1994. i bake 1. veljače 1997. godine, imao pravnu poziciju člana obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava. Nadalje, ističe da u cijelosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju pobijane presude i smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena bilo koja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te njenih protokola kao sastavnog dijela Ustava.
- 15.
VI - Dopustivost
- 16.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 23. kolovoza 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizlaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prizivna je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ocjenu ustavnih pitanja i Sud, općenito, nije mjerodavan ispitivati jesu li redoviti sudovi pravilno primijenili zakone i utvrdili činjenice. To, u konkretnom predmetu, znači da Ustavni sud treba ocijeniti krši li odluka koja se tiče stanarskog prava nad prijepornim stanom Ustav Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, te članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 20.Apelant navodi da je Vrhovni sud Republike Srpske, presudom broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine, odbio njegov tužbeni zahtjev u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (prenošenje stanarskog prava sa umrle bake na njega). Navodi da je sud zanemario činjenicu da je on bio član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u vrijeme kada je donesena zakonska odredba koja je isključivala unuke iz tog kruga, da je Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o stambenim odnosima, kojim su iz kruga osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva izostavljeni unuci nositelja stanarskog prava iako su živjeli u zajedničkom kućanstvu, donesen u ratu. Ovakvim tvrdnjama apelant ukazuje na povrede njegovog prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
- 21.Ustavni sud, prije svega, mora ispitati je li, presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na poštivanje doma zagarantiranog člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije.
Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije
Apelant se poziva na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije.
Članak II/3.(f) glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje".
Članak 8. Europske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske".
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 22.Ustavni sud se poziva na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim člankom 8. Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-c, stavak 31).
Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava termin "dom" obuhvaća kako iznajmljen tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. studenoga 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46.f). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju postojećeg stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 23.Što se tiče utvrđivanja činjenica u cilju zaključivanja radi li se ovdje o povredi prema članku 8. Europske konvencije, mora se prvo utvrditi jesu li prostorije o kojima je riječ predstavljale apelantov "dom" sukladno značenju stavka 1. članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere, na koje se apelant poziva, na "miješanje" u smislu poštivanja tog "doma".
- 24.Da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet, i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i zornošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Europski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49).
Čak ako se i ispostavi da je to miješanje sukladno zakonu, i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije, ako se smatra da nije "nužno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. "Nužno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251).
- 25.Što se tiče pitanja može li se stan o kojemu je riječ smatrati kao apelantov "dom", što je svrha članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant živio u obiteljskom kućanstvu sa djedom i bakom od rođenja, te da je poslije njihove smrti nastavio koristiti stan, što je neprijeporno utvrđeno i u postupcima pred upravnim organima (rješenje Općinskog tajništva za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 11-372 od 4. ožujka 1998. godine, rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka broj 05-372-635/2000 od 19. srpnja 2001. godine i rješenje Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-830/2001 od 17. listopada 2001. godine).
- 26.Vrhovni je sud Republike Srpske u upravnom sporu o apelantovoj tužbi protiv Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, donio presudu broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine kojom je odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu.
- 27.Vrhovni sud Republike Srpske svoju odluku temelji na odredbama članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug osoba mogućih članova obiteljskog kućanstva pa su eliminirani unuci iz tog kruga, a u obrazloženju pobijane presude navodi da je, saslušanjem svjedoka i uvidom u uvjerenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske Centar javne sigurnosti Banjaluka, ustvrdio da je postojala zajednica života između apelanta i njegovog djeda i bake, koji su bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu.
- 28.Vrhovni sud Republike Srpske ne pobija da je odredba članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o stambenim odnosima citiranog zakona, brisana odredbom članka 1. Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 28. listopada 1999. godine, tj. poslije smrti nositelja stanarskog prava. Naime, ovaj sud svoj pravni stav temelji na činjenici da ovaj zakon nema odredbi o povratnom djelovanju, pa bi drukčija odluka bila oprečna odredbama članka 110. stavak 1. Ustava Republike Srpske, zbog čega smatra da je navedeni zakon irelevantan u ovoj predmetnoj stvari.
- 29.Glede činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantova baka bila nositeljem stanarskog prava sve do smrti, 1. veljače 1997. godine, i da je apelant sa svojom obitelji živio u tom stanu i nastavio koristiti predmetni stan sve dok nije donesen zaključak broj 05-372-267 od 26. ožujka 2002. godine, o dozvoli administrativnog izvršenja rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Gradske uprave Banjaluka, broj 05-372-267 od 26. ožujka 2002. godine, kojim je apelantu naloženo da najkasnije do 8. travnja 2002. godine preda mirnim putem stan tražitelju izvršenja, Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srpske Centar javne sigurnosti Banjaluka.
- 30.Ustavni sud nalazi da je postupak prijenosa stanarskog prava, koje je apelant tražio, pravomoćno okončan nakon što je došlo da izmjena i dopuna prijepornog članka Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske, prema kojem su unuci nositelja stanarskog prava ponovno uključeni u krug članova obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, i da je Visoki predstavnik svojom Odlukom stavio izvan snage odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz ratnog razdoblja kojim su iz kruga osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva izostavljeni unuci nositelja stanarskog prava i odlučio o uspostavljanju pravne norme iz 1991. godine. Ustavni sud smatra da bi drukčije tumačenje i primjena izmijenjenog članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana obiteljskog kućanstva, u nejednakopravan položaj glede ostvarivanja prava na stan.
- 31.Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine, apelantu uskraćena mogućnost korištenja prijepornog stana, koji nedvojbeno predstavlja njegov dom i zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma nije bilo sukladno zakonu u smislu stavka 2. članka 8. Europske konvencije i da nije bilo opravdano.
Prema tome, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 2. srpnja 2003. godine je prekršila apelantovo pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
- 32.U svjetlu zaključka glede povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati navodnu povredu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 33.Polazeći od navedenog, a na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.