USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2004/08, rješavajući apelaciju Seada Atića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Sead Atić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 127 od 23. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i OJDP "Vodovod i kanalizacija" Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. jula 2007. godine, Okružni sud 28. augusta 2008. godine, Osnovni sud 25. augusta 2008. godine i OJDP "Vodovod i kanalizacija" Bijeljina 30. jula 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj P-681/02 od 15. decembra 2003. godine utvrđeno je da apelantu ne pripada stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Bijeljini u ulici Hajduk Stanka broj 10, površine 56 m (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da predmetni stan ne može biti predmet otkupa. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o namjenskom stanu tužitelja koji se nalazi u neposrednoj zoni zaštite izvorišta "Grmić", te da apelant iz tih razloga nije ni mogao steći stanarsko pravo. Sud je istakao da je Rješenjem tužitelja broj 04-1879-11/82 od 22. decembra 1982. godine apelantu predmetni stan dodijeljen na upotrebu, bez navođenja klauzule da je on obavezan da sa tadašnjim SIZ-om za stambeno-komunalnu oblast zaključi ugovor o korištenju stana. Međutim, i pored toga greškom radnika SIZ-a s apelantom je zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana. Dalje, sud navodi da je na osnovu tužiteljevog rješenja o dodjeli stana na upotrebu apelant od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Bijeljina, (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-03-R-77/99/V.N. od 15. maja 2002. godine, dobio rješenje kojim je potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se predmetni stan vraća u posjed. Zatim, sud je istakao da je iz spisa predmeta vidljivo da je Odlukom komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, Odsjek Bijeljina broj 485-100064-1/1 od 28. maja 2002. godine, potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Kada je apelant dobio rješenje Ministarstva, tužitelj je saznao da je apelant s tadašnjim SIZ-om zaključio ugovor o korištenju stana, pa je stoga 6. juna 2002. godine podnio sudu tužbu radi utvrđenja da apelant nema niti je mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također, sud je naveo da je tužitelj u tužbi istakao pravni interes s obzirom da se predmetni stan vodi kao njegovo osnovno sredstvo, i naveo da bi tužbu sudu podnio i ranije da je znao da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana. Sud je na osnovu liste popisa tužitelja od 30. juna 2002. godine utvrdio da se predmetni stan vodi kao tužiteljevo osnovno sredstvo, a uvidom u dopis OJDP "Grad" Bijeljina od 6. februara 2003. godine, utvrdio da je radnik pravnog prethodnika OJDP "Grad" Bijeljina, ranije SIZ-a za stambeno-komunalnu oblast, pogrešno protumačio riječi u nazivu rješenja "na upotrebu" kojim je apelantu dodijeljen predmetni stan pa je s apelantom zaključio ugovor o korištenju stana, iako prije apelanta SIZ za stambeno-komunalnu oblast nije imao evidentirane ranije korisnike predmetnog stana, što je u svom iskazu potvrdila i svjedok LJ.S., radnica OJDP "Grad" Bijeljina, koja je istakla da status stana određuje davatelj stana na korištenje. Činjenicu da raniji korisnici stanova u zgradi tužitelja koja je izgrađena 1963. godine i nalazi se u neposrednoj zaštiti zone izvorišta "Grmić" Bijeljina nisu zaključili ugovor o korištenju stana s tadašnjim SIZ-om za stambeno-komunalnu oblast, sud je utvrdio uvidom u ugovore o korištenju stana od 4. januara 1969. godine, zaključene sa Č.I. i M.K. u kojima je u članu 16. navedeno da stan ima namjensku svrhu. Osnovni sud je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, ocijenio da se radi o namjenskom stanu koji se nalazi u neposrednoj zoni zaštite izvorišta "Grmić", te da apelant po zakonu nije mogao steći stanarsko pravo na takvom stanu. Osnovni sud je dalje naveo da se u konkretnoj situaciji radi o apelantovoj zloupotrebi prava, jer je pored činjenice koja mu je morala biti poznata - da se radi o namjenskom stanu, zaključio ugovor o korištenju stana, te, koristeći rješenje o dodjeli stana, dobio odluke od Ministarstva i Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, u kojima se potvrđuje da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Osnovni sud je naglasio da predmetni stan ne spada ni u kategoriju stanova na kojima se prava mogu ostvarivati prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini.
- 7.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž 157/04 od 15. juna 2006. godine kojom je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je tužiteljev tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.785 KM, kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 400 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, stav prvostepenog suda suprotan podacima iz spisa predmeta i prezentiranim dokazima. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 4. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) decidno navedeno šta se ne smatra stanom u smislu ovog zakona, kao i da korisnici prostorija-stanova prema citiranim zakonskim odredbama stiču u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom. Sud je dalje naveo da je iz rješenja o dodjeli stana apelantu od 22. decembra 1982. godine vidljivo da nije naznačeno da se radi o namjenskom stanu kako se to tvrdi tužbom, te da nema nikakvog ograničenja u pogledu korištenja predmetnog stana u smislu relevantnih zakonskih propisa, niti to proizlazi iz ugovora o korištenju stana. Također je naveo da je odredbama člana 11. st. 1. i 2. ZSO-a propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, te da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog navedenim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dakle, za sticanje stanarskog prava propisana su kumulativno dva uvjeta, i to čin faktičkog useljenja u stan i zakonitost tog useljenja, pa kako su ova dva uvjeta ispunjena u konkretnom slučaju kada je apelant u pitanju, proizlazi da je apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Okružni sud je dalje naveo da je tužitelj shodno odredbama čl. 43. do 53. ZSO-a eventualno tužbom mogao tražiti da se utvrdi da je apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ukoliko su ispunjeni uvjeti iz navedenih zakonskih propisa. Prema stavu ovog suda tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom stanu, konstatirajući da je bez uticaja i Odluka Općine Bijeljina o zaštiti izvorišta vode za piće "Grmić" Bijeljina ("Službeni glasnik" Općine Bijeljina broj 8/02) od 4. decembra 2002. godine, na koju se pozvao tužitelj. Okružni sud je zaključio da je stav prvostepenog suda, kao i razlozi koji su poslužili kao osnov za presuđenje, suprotni podacima iz spisa i prezentiranim dokazima, zbog čega je apelantovu žalbu uvažio i shodno odredbama člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu preinačio i tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.
- 8.Odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-001 127 od 23. maja 2008. godine, kojom je reviziju uvažio i presudu Okružnog suda preinačio, tako da je apelantovu žalbu odbio i Presudu Osnovnog suda broj P-681/02 od 15. decembra 2003. godine potvrdio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da predmetni stan spada u kategoriju stanova koje ima u vidu odredba člana 4. stav 1. tačka 3. ZOS-a. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, predmetni stan je namjenski jer se nalazi u tužiteljevoj stambenoj zgradi u neposrednoj blizini zaštite izvorišta vode za piće zvanog "Grmić" u Bijeljini koji su ograđeni metalnom i živom ogradom s ulaznim vratima ispred zgrade i koji su fizički obezbijeđeni. Sud je također naveo da je apelantu i radnicima koji su radili prije njega na izvorištu vode za piće predmetni stan, kao i drugi stan koji se nalazi u stambenoj zgradi, dodjeljivan na korištenje isključivo kao tužiteljevom radniku, koji je radio na izvorištu vode za piće. Vrhovni sud je dalje naveo da se, pošto se stan nalazi u stambenoj zgradi koja je u okviru navedenog izvorišta vode za piće i u kojoj tužitelj obavlja djelatnost kroz dugogodišnji period (od izgradnje stambene zgrade 1963. godine), smatra da je to službeni-namjenski stan i onda kad to nije utvrđeno općim aktom tužitelja kao davatelja stana na korištenje i kada u predmetnom rješenju o dodjeli na korištenje stana apelantu i ugovora o korištenju predmetnog stana tako nije bilo navedeno. Vrhovni sud je dalje naveo da, prema odredbama člana 4. st. 2. u vezi sa stavom 1. ZSO-a, na službenim, odnosno namjenskim stanovima njihovi korisnici ne stiču stanarsko pravo, nego samo pravo utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje i prava utvrđena u rješenju o davanju na korištenje tih stanova, odnosno ugovora o njihovom korištenju. Vrhovni sud je, također, istakao da je iz ugovora o korištenju predmetnog stana, kao i drugog stana u toj stambenoj zgradi i rješenja o davanju na korištenje tih stanova ranijim korisnicima, vidljivo da ti stanovi imaju namjensku svrhu. Vrhovni sud je naglasio da je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen između tužitelja i apelanta broj 606/02 od 7. februara 1983. godine ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i protivan prinudnom propisu iz člana 4. ZSO-a, jer je predmetnim ugovorom apelantu priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu na kome se po sili zakona, ex lege, ne može steći stanarsko pravo. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio apelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je shodno odredbama člana 250. stav 1. ZPP-a tužiteljevu reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Usvaja apelacija Seada Atića.
IV. Apelacija
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.k), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, člana 6. stav 1. i čl. 8, 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje proizvoljnom primjenom odredaba materijalnog prava i ocjenom dokaza, zbog čega je, po njegovom mišljenju, taj sud na osnovu istog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, suprotno zaključku drugostepenog suda, izveo drugačiji pravni zaključak i udovoljio tužiteljevom zahtjevu. Smatra da je Vrhovni sud odluku donio na osnovu vlastitog presedana, proizvoljno procijenivši da mu je predmetni stan dodijeljen kao namjenski i kao takav bio vezan isključivo za vršenje službene dužnosti. Također, navodi da se sudski postupak radi utvrđivanja da li je on nositelj stanarskog prava na spornom stanu uopće nije mogao voditi budući da je pravomoćnim rješenjem Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice Republike Srpske Odjeljenje u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 15. maja 2002. godine, potvrđeno da je na spornom stanu on nosilac stanarskog prava. Apelant, također, navodi da je Vrhovni sud dopustio reviziju u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a, a da pri tome nije naveo razloge zbog kojih je reviziju dopustio. Apelant ukazuje i na činjenicu da u Vijeću revizijskog suda nije bilo niti jednog sudije iz reda naroda kojem on pripada, i ističe da se sud stavio na stranu tužitelja umjesto da sudi i odlučuje nepristrano. Apelant dalje navodi da mu je zbog navedenog povrijeđeno i pravo na mirno uživanje imovine, pravo na dom, pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i član 17. Evropske konvencije. Na kraju apelant je zatražio troškove sastava apelacije u iznosu od 720,00 KM.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 127 od 23. maja 2008. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod svih razloga datih u donesenoj presudi koju apelant osporava.
- 11.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda iznesenih u drugostepenoj presudi.
- 12.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantu omogućeno pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima u skladu s članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 13.Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija apsolutno neprecizna, i da bi je trebalo uputiti na dopunu/preciziranje. Apelantovi navodi uopće ne potvrđuju njegove tvrdnje da su mu povrijeđena ustavna prava, nego se većinom baziraju na tvrdnjama već izrečenim u postupku. Tokom cijelog suđenja apelant je imao pravo na pravičan i fer postupak i bila su mu apsolutno zagarantirana prava. Dalje, apelant iz činjenice da u vijeću suda nije bilo sudija njegovog naroda izvodi zaključak da su mu u postupku bila ugrožena prava. Također je naveo da je rješenje Ministarstva na koje se apelant poziva doneseno na osnovu nepravilnog rješenja o dodjeli stana na upotrebu iz 1983. godine. Predmetni stan se već 50 godina nalazi u neposrednoj zoni zaštite izvorišta za piće, u kojoj nije moguća izgradnja niti uopće postojanje privatnih stambenih ili drugih objekata. U zgradi u kojoj se nalazio apelantov stan nalazila su se dva stana za radnike preduzeća koji su zaposleni na izvorištu. Svi korisnici stanova u zgradi prije, za vrijeme i poslije apelantovog boravka, na rješenjima o dodjeli stana su imali klauzulu da je u pitanju namjenski stan. U dokumentaciji podnosioca izjašnjenja stan se sve vrijeme vodio kao osnovno sredstvo. Jedini način na koji bi tužitelj mogao da utvrdi da apelant nema stanarsko pravo na ovom stanu je upravo tužbom u sudskom postupku. Svako preispitivanje rješenja Ministarstva bilo bi neuspješno, jer je i samo doneseno na osnovu rješenja o dodjeli stana iz 1983. godine. U pogledu navoda o prekoračenju tužbenog zahtjeva tužitelj je istakao da u dispozitivu nije odlučeno o ništavosti ugovora o korištenju stana, pa iako je u obrazloženju navedeno da je ugovor ništav ovakvim navođenjem Vrhovni sud ne odlučuje nego obrazlaže odluku. Ovakvom apelacijom apelant nije ni pokušao da dokaže eventualnu povredu svojih prava i povrede Ustava BiH, nego pokušava da Ustavni sud postavi u situaciju da on ispituje odluke Vrhovnog suda, što nije zadatak Ustavnog suda u pravnom sistemu BiH, te predstavlja zloupotrebu prava na podnošenje apelacije prema članu 16. Pravila Ustavnog suda.
Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž 157/04 od 15. juna 2006. godine.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 13/89 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 1. tačka 3. i stav 2.
Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:
- 3)Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
Korisnici prostorija odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeni je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
- 15.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03,74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 237. stav 3.
Izuzetno Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
VI. Dopustivost
- 16.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 127 od 23. maja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da mu je takvom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k), e) i f) Evropske konvencije, te član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 6, 8, 13. i 17. Evropske konvencije. Razloge zbog kojih je došlo do povrede navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba od strane Vrhovnog suda.
Pravo na imovinu
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 21.Prilikom razmatranja je li došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelant titular prava koja spadaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju predmet spora je utvrđivanje ispunjava li apelant uvjete za sticanje stanarskog prava.
- 22.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku odnosno ekonomsku vrijednost, prema tome imovinu, u smislu značenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99). Pojam "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31).
- 23.Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da pravo za sticanje stanarskog prava, za koje apelant tvrdi da mu je osporenom presudom uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredaba ZSO stekne stanarsko pravo na predmetnom stanu, te stoga predstavlja imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije i uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 24.Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
- 25.Nakon što je utvrdio da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu te pod koje se pravilo takvo miješanje može podvesti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom se apelantu osporava stanarsko pravo na predmetnom stanu, nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantovu imovinu, a takvo miješanje može se podvesti pod prvo pravilo koje izražava princip mirnog uživanja imovine.
- 26.Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta stanarskog prava (utvrđeno je da apelant ne može biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu zbog toga što taj stan spada u kategoriju namjenskih ili službenih stanova) bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
- 27.Prema konstantnoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda do lišavanja ili ograničavanja prava na imovinu može da dođe samo kada je to predviđeno zakonom i kad se to čini u javnom, odnosno općem interesu. U oba slučaja se radi o zahvatima u pravo na imovinu pojedinca koje država pravda ostvarivanjem legitimnih političkih ili privrednih, odnosno socijalnih ciljeva. Ovakvi javni interesi su ujedno i opći, jer služe zadovoljavanju potreba čitavog društva ili pak realizaciji pravnopolitičkih ciljeva od kojih dobrobit imaju svi članovi društva.
- 28.Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, konstatuje da je u toku postupka utvrđeno, a što je i obrazloženo presudom redovnog suda, da tužitelj nikad nije u toku postupka predočio dokaz da je samoupravnim sporazumom ili općim aktom kao davatelj stana na korištenje utvrdio svojstvo predmetnog stana kao službenog u smislu odredbe stava 3. člana 4. Zakona o stambenim odnosima. Iz tih se razloga predmetni stan, po mišljenju drugostepenog suda, nije mogao smatrati službenim stanom. Tužitelj nije tokom parničnog postupka imao i prezentirao formalnu odluku o tome da je predmetni stan utvrđen kao službeni, a što je, prema mišljenju drugostepenog suda, neophodan pravni uvjet definiranja karaktera službenog stana. Da bi neki stan bio smatran službenim, pa dakle time i izuzet od otkupa, neophodno je ispunjenje i formalnog uvjeta da upravni organi davatelja stana na korištenje donesu odluku da se neki stan proglašava službenim, kako i nalaže član 4. stav 3. ZSO, što tužena nije mogla da dokaže da je učinila. Iz tih razloga, predmetni stan je morao da bude tretiran kao stan na kojem je nosilac stanarskog prava apelant, što je drugostepenom presudom i utvrđeno. Nasuprot tome, Vrhovni sud je ukinuo odluku drugostepenog suda smatrajući da apelant na predmetnom stanu nije mogao steći stanarsko pravo jer predmetni stan spada u kategoriju namjenskih ili službenih stanova, iako ta činjenica nije utvrđena aktom davatelja stana na korištenje a nije ni konstatirana ni ugovorom o korištenju predmetnog stana. Razloge za to Vrhovni sud vidi u pozicioniranosti predmetnog stana (nalazi se u kući koja je locirana u vodozaštitnoj zoni koja je ograđena, uključujući i kuću s predmetnim stanom), te praksi ranijeg korištenja toga stana (raniji stanari su ga koristili isključivo za obavljanje djelatnosti u vodozaštitnoj zoni) itd.
- 29.Po mišljenju Ustavnog suda, iz odredaba člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. istog člana Zakona o stambenim odnosima nesporno proizlazi obaveza za davatelja stana na korištenje da službeni stan mora posebnim aktom, odnosno odlukom, proglasiti za službeni stan ukoliko želi da takav stan ima tretman namjenskog ili službenog stana u smislu citiranih odredbi Zakona o stambenim odnosima. Dakle, uvjet bez kojeg se ne može ili conditio sine qua non da bi stan mogao imati status namjenskog ili službenog stana, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, je da takav stan bude posebnim aktom ili odlukom davatelja stana na korištenje proglašen za namjenski ili službeni stan. Ustavni sud podsjeća da je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da tužitelj nije mogao prezentirati akt kojim je predmetni stan proglašen za službeni stan. Po mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da je predmetni stan namjenski u smislu Zakona o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. istog člana Zakona o stambenim odnosima, jer je zanemario izričitu zakonsku obavezu da davatelj stana na korištenje mora donijeti odluku ili neki drugi akt kojim se određeni stan proglašava za namjenski ili službeni. Iako je stvar tumačenja i primjene zakonskih odredaba, u principu, stvar redovnih sudova, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud ne može svojim tumačenjem ići preko nečega što zakon izričito propisuje (obaveza za davatelja stana na korištenje da službeni stan mora posebnim aktom odnosno odlukom proglasiti za službeni stan). Osim toga, za navedeni stav Vrhovnog suda, prema kome nije prepreka da se stan smatra namjenskim ili službenim iako kao takav nije proglašen odlukom ili aktom davatelja stana na korištenje, Ustavni sud ne može da nađe uporište u bilo kojim drugim odredbama Zakona o stambenim odnosima.
- 30.U vezi s navedenim, a imajući u vidu raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/08 u kojoj je, raspravljajući o pitanju da li je predmetni stan mogao biti predmet otkupa, raspravljao i o pravnom pitanju kategorije namjenskih stanova (član 4. stav 3. ZSO), tzv. "službenih stanova" koji se ne smatraju stanom u smislu relevantnih odredbi ZSO. U toj odluci Ustavni sud je zaključio: U konkretnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su proizvoljno primijenili odredbe člana 4. stav 3. ZSO kojim je propisano, između ostalog, da službeni stan mora posebnim aktom odnosno odlukom proglasiti za službeni stan davatelj stana na korištenje, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav status. U navedenoj odluci Ustavni sud je, također, utvrdio da je osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojima se apelantu osporava pravo na otkup stana za koji je utvrđeno da nije službeni, uprkos činjenici da taj stan davatelj stana nije proglasio odlukom ili aktom kao službeni, povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Ustavni sud je obrazložio zašto je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. istog člana Zakona o stambenim odnosima. Po mišljenju Ustavnog suda nesporno je da je takva proizvoljna primjena dovela do arbitrarne odluke kojom se krše apelantova ustavna prava, jer se konačno utvrđuje da apelant ne može imati status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 32.Ustavni sud je ostavio na snazi presudu Okružnog suda, s obzirom da zadovoljava kriterije člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 33.Imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode iz apelacije u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer se radi o suštinski istim navodima koji su obrazloženi u dijelu odluke koji se odnosi na apelantovo pravo na imovinu. Zatim, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno razmatrati navode iz apelacije o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču nepristranosti suda, i dopuštenosti revizije, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i s obzirom na izreku ove odluke kojom je ukinuta presuda Vrhovnog suda jer se navodi o pristranosti suda i dopuštenosti revizije odnose upravo na presudu Vrhovnog suda.
- 34.Ustavni sud, također, smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi s kršenjem prava na poštivanje doma, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije s obzirom da su i ovi navodi suštinski isti (proizvoljna primjena materijalnog prava) kao i navodi koje je Ustavni sud obrazložio u dijelu odluke koji se odnosi na apelantovo pravo na imovinu.
- 35.Dalje, apelant je zatražio troškove za sastav apelacije u iznosu od 720,00 KM. U vezi s ovim apelantovim zahtjevom Ustavni sud podsjeća na to da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi zaključak da te troškove snose isključivo apelanti.
VIII. Zaključak
- 36.Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kojom je utvrđeno da apelantu ne pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da stan za koji je utvrđeno da nije službeni ne može biti predmet otkupa, povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer je sudska odluka kojom je to pravo osporeno donesena proizvoljnom primjenom materijalnog prava, s obzirom da organi davatelja stana na korištenje nisu nikad donijeli formalnu odluku da se stan proglasi službenim, u skladu s članom 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.