Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2594/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 25. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvl-08-000 126 od 19. juna 2008. godine. Apelant je uz apelaciju zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 126 od 19. juna 2008. godine i omogućio mu bavljenje advokatskom profesijom do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je u periodu od podnošenja apelacije dostavio više dopuna.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. oktobra 2008. godine, a tužena 23. septembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Upravni odbor tužene je 13. maja 1996. godine donio Rješenje broj 01-02-128/70/95/1996 kojim je brisao apelanta iz svog Imenika advokata. Apelant je 25. novembra 2002. godine tuženoj podnio zahtjev za proglašenje ništavim navedenog rješenja Upravnog odbora. S obzirom na to da tužena nije donijela odluku o apelantovom zahtjevu u zakonom određenom roku, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-10/03 od 11. juna 2003. godine naložio tuženoj da u roku od 30 dana odluči o apelantovom zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja kojim ga je brisala iz Imenika advokata.
  • 7.
    Nakon toga, Upravni odbor tužene je o apelantovom zahtjevu donio Rješenje broj 01-VI-09/03 od 1. septembra 2003. godine kojim je apelantov predmetni zahtjev za proglašavanje ništavim navedenog rješenja od 13. maja 1996. godine odbijen kao neosnovan.
  • 8.
    Apelant je nakon toga pokrenuo upravni spor radi poništenja navedenog rješenja tužene broj 01-VI-09/03 od 1. septembra 2003. godine. Presudom Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine usvojena je apelantova tužba i poništeno je osporeno rješenje Upravnog odbora tužene broj 01-VI-09/03 od 1. septembra 2003. godine. Istom presudom proglašeno je ništavim navedeno rješenje tužene od 13. maja 1996. godine o apelantovom brisanju iz Imenika advokata.
  • 9.
    U obrazloženju Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine utvrđeno je da je apelant od maja 1995. godine do 1998. godine boravio u Americi, da je Snježanu Kudrić, advokaticu iz Banje Luke, ovlastio da ga zastupa pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te da je ona otkazala punomoć 11. septembra 1995. godine. Okružni sud je, dalje, naveo da nema dokaza da je Snježana Kudrić postavljena za likvidatora apelantove kancelarije, niti dokaza da je ona, nakon otkazivanja punomoći, koristila apelantov pečat, da je pod njegovim imenom pisala podneske ili da je podnijela zahtjev za apelantovo brisanje iz Imenika advokata. Kako je Okružni sud konstatirao, da bi se, prema službenoj dužnosti, donijelo rješenje o brisanju advokata iz Imenika advokata, u smislu tada postojećeg Zakona o advokaturi, potrebno je prethodno provesti postupak pred nadležnim organom tužene i u tom postupku advokatu mora biti omogućeno izjašnjavanje u odnosu na zahtjev. Okružni sud je zaključio da takav postupak, prema stanju dokaza, nije proveden, da nema dokaza da je podnesen zahtjev za apelantovo brisanje iz Imenika advokata, te da, stoga, nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz Imenika advokata.
  • 10.
    Tužena je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine. Vrhovni sud je Presudom broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine uvažio zahtjev tužene za vanredno preispitivanje, te je preinačio osporenu presudu Okružnog suda tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je iz svih provedenih dokaza, kao i na osnovu same apelantove izjave da je bio odsutan do maja 1998. godine, jasno da nadležni organ tužene nije mogao osigurati apelantovo prisustvo i tražiti njegovo izjašnjenje u pogledu zahtjeva za njegovo brisanje iz Imenika advokata, jer je bio nedostupan organima tužene preko tri godine. Iz navedenog slijedi, kako navodi Vrhovni sud, da se apelant mogao ponovo upisati u Imenik advokata tužene, pa nisu prihvatljivi razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz Imenika tužene.
  • 11.
    Apelant je, kao i tužena, Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, u kojem je predložio da se ta presuda preinači u dijelu u kojem je proglašeno ništavim Rješenje tužene broj 01-02-128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine, tako što bi se donijelo rješenje kojim bi se navedeno rješenje tužene poništilo. Povodom ovog apelantovog zahtjeva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Uvl-78/04 od 27. septembra 2006. godine. Navedenim rješenjem apelantov zahtjev je odbačen zbog toga što se radi o pravosnažno presuđenoj upravnoj stvari jer je Vrhovni sud već donio Presudu broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine (kojom je uvažio zahtjev tužene za vanredno preispitivanje iste presude Okružnog suda).
  • 12.
    Protiv Presude Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine, donesene povodom zahtjeva tužene za vanredno preispitivanje, apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za njeno vanredno preispitivanje. Apelantov zahtjev Vrhovni sud je odbacio Rješenjem broj 118-0-Uvp-06-000051 od 21. juna 2006. godine navodeći da se, u smislu člana 35. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti protiv pravosnažne odluke Okružnog suda, ali da takva mogućnost nije data za podnošenje istih zahtjeva protiv pravosnažnih presuda Vrhovnog suda u upravnom sporu.
  • 13.
    Nakon toga, apelant je podnio apelaciju pa je Ustavni sud Odlukom broj AP 1518/06 od 29. marta 2008. godine ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj Uvl-79/04 od 29. marta 2006. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U toj odluci Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud zbog proizvoljnosti u utvrđivanju relevantnih činjenica i nenavođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je zasnovao osporenu odluku povrijedio apelantova prava garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
  • 14.
    Postupajući prema navedenoj odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je Odlukom broj 118-0-Uvp-08-000 126 od 19. juna 2008. godine zahtjev tužene za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine uvažio i navedenu presudu preinačio tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
  • 15.
    U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da prihvata stanovište nižestepenog suda da se radi o tužbi protiv novodonesenog akta tužene, podvodeći postojeću procesnu situaciju pod odredbu člana 31. stav 3. ZUS-a, te zaključujući da apelant nije zadovoljan novim rješenjem tužene. Navedeno je da se ovakvo stanovište nižestepenog suda zasniva na usvojenoj sudskoj praksi upravnog procesnog prava da sud ne može odbiti zahtjev stranke za izvršenje, već je dužan da apelantovu izjavu da nije zadovoljan novodonesenim aktom smatra posebnom tužbom. Stoga, Vrhovni sud smatra da je tako dato apelantovo izjašnjenje pravilno ocijenjeno kao tužba, a ne zahtjev sudu za donošenje rješenja umjesto tuženog organa. Dalje, u obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud, uzevši u obzir činjenice koje su nastale apelantovim odlaskom u SAD 1995. godine, zaključio da je apelant zbog odlaska u inostranstvo prestao da obavlja advokatsku djelatnost. Stoga je Upravni odbor tužene 13. maja 1996. godine donio Rješenje broj 01-02-128/70/95/1996 kojim je brisao apelanta iz svog Imenika advokata. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 42. Zakona o advokaturi kao i čl. 41, 42. i 43. Statuta tužene (u daljnjem tekstu: Statut) prema kojima se rješenje o brisanju advokata iz Imenika tužene može donijeti i po službenoj dužnosti. Osim toga, zahtjev za brisanje apelanta iz Imenika Upravnom odboru tužene je, kako je navela tužena u odgovoru na tužbu, predala Snježana Kudrić koja je radila kao advokatica u istoj kancelariji sa apelantom. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da je pogrešno pravno shvatanje izneseno u osporenoj presudi Okružnog suda broj U-208/04 u vezi sa postojanjem razloga za proglašavanje ništavim rješenja od 13. maja 1996. godine u smislu da je sporno rješenje bilo moguće donijeti samo na osnovu apelantovog zahtjeva. Navedeno je da ciljnim (teleološkim) tumačenjem Zakona o advokaturi Republike Srpske i Statuta tužene, prema ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da se rješenje o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti može donijeti i po službenoj dužnosti, a ne samo na zahtjev advokata. To slijedi iz odredbe člana 5. Statuta i navedenih odredaba Zakona o advokaturi, jer vršenje nadzora nad osnovnim ispunjavanjem dužnosti advokata svakako uključuje i djelovanje po službenoj dužnosti. Pri tome nije sporno da je rješenje moguće donijeti na osnovu zahtjeva advokata jer takav zahtjev predstavlja njegovu slobodno izraženu volju. Vrhovni sud je naveo da bi, ukoliko se rješenje od 13. maja 1996. godine donosi samo na osnovu zahtjeva, slijedilo da je moguća situacija da advokat ne obavlja djelatnost, da ne postupa u smislu odredbe člana 25. stav 3. Statuta, da je nedostupan Upravnom odboru Advokatske komore, a da ne postoji mogućnost donošenja rješenja o prestanku vršenja djelatnosti, jer zahtjev u tom smislu nikad nije podnesen. Takva situacija, kako je zaključio Vrhovni sud, "nije odraz realnosti i suprotna je osnovnom cilju advokature kontinuiranom vršenju te djelatnosti uz poštovanje propisanih obaveza za slučaj spriječenosti njenog obavljanja za duže vrijeme". Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da se rješenje o prestanku vršenja advokatske djelatnosti može donijeti i na zahtjev advokata, ali i po službenoj dužnosti.
  • 16.
    Ocjenjujući da se rješenje o prestanku vršenja advokatske djelatnosti može donijeti po službenoj dužnosti, nesumnjivo slijedi da nije ostvaren razlog iz člana 252. tačka 4. Zakona o opštem upravnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu: ZOUP) za proglašavanje ništavim rješenja od 13. maja 1996. godine budući da je za primjenu te odredbe nužno da se postupak može isključivo pokrenuti po zahtjevu stranke (član 114. ZOUP-a). U konkretnoj situaciji, kako je naveo Vrhovni sud, apelant nije obavljao djelatnost od maja 1995. godine do maja 1998. godine i time je bio potpuno nedostupan tuženoj, pa stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, objektivno nije bilo moguće ispoštovati pravilo o omogućavanju advokatu da se izjasni o razlozima za prestanak vršenja djelatnosti u smislu člana 42. Zakona o advokaturi i člana 41. Statuta. Prema ocjeni Vrhovnog suda, smisao ovih odredbi jeste da je advokat na bilo koji način dostupan organima Advokatske komore bilo da je prisutan u sjedištu svoje kancelarije, ili da komora zna ili može saznati adresu advokata, što ovdje nije slučaj. Navedeno je da je apelant izjavio da nije zadovoljan rješenjem od 1. septembra 2003. godine, te da se, stoga, odlučivanje suda ograničava samo na taj akt jer je predmet upravnog spora to rješenje a ne i zakonitost rješenja od 13. maja 1996. godine. Vrhovni sud je naveo da, čak i da se pretpostavi da prilikom donošenja rješenja iz 1996. godine nisu poštovana pravila postupka propisana članom 42. Zakona o advokaturi i članom 41. Statuta tužene u pogledu omogućavanja apelantu da se izjasni u postupku, te okolnosti ne mogu biti razlog uvažavanja tužbe u konkretnom predmetu jer je upravni spor povodom te tužbe nastao iz osnova odredbe člana 252. ZOUP-a, koja ne uključuje pitanje drugih eventualnih pravila postupka. Budući da se sud ograničava isključivo na ocjenu postojanja ili nepostojanja razloga za poništenje rješenja od 1. septembra 2003. godine, u pogledu pravila postupka (član 10. stav 1. tačka 3. ZUS-a), navedeno je da se ti razlozi ne mogu protezati i na rješenje tužene od 13. maja 1996. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da tim rješenjem nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo niti su povrijeđena pravila postupka s obzirom na to da je to rješenje doneseno u izvršenju presude istog nižestepenog suda broj U-10/03 od 11. juna 2003. godine. Navedeno je da je taj postupak baziran na odredbama Glave XVI ZOUP-a, gdje su regulirani naročiti slučajevi poništenja, ukidanja i mijenjanja rješenja, a posebno na odredbama iz čl. 252. i 253. ZOUP-a, jer, kako je zaključio Vrhovni sud, ne postoji nijedan od razloga za poništenje rješenja koje je donio Upravni odbor tužene.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvl-08-000 126 od 19. juna 2008. godine.

IV. Apelacija

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 126 od 19. juna 2008. godine smatrajući da mu je donošenjem te presude prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 18.
    Apelant navodi da osporena presuda nije zasnovana na Zakonu o advokaturi, Statutu Advokatske komore RS i da je donesena "krajnjom proizvoljnošću i grubim kršenjem dužnosti korektne primjene materijalnog prava, uz povredu pravila postupka". Apelant posebno naglašava da sud ne pravi razliku između instituta "brisanje iz imenika advokata", "privremene zabrane", i "prestanka vršenja advokatske djelatnosti". Apelant posebno problematizira primjenu člana 63. stav 2. ZUS-a. Također, on naglašava da je stanovište iz osporene presude da je njegovo izjašnjenje pravilno ocijenjeno kao tužba a ne zahtjev za donošenje rješenja umjesto tuženog organa pogrešno pravno stanovište i da se ne može prihvatiti kao validno. Apelant smatra da je neprihvatljiv pravni stav iz obrazloženja osporene presude da se nisu stekli razlozi iz člana 252. stav 1. tačka 4. ZOUP-a za proglašavanje ništavim rješenja Advokatske komore o brisanju advokata iz Imenika Advokatske komore od 13. maja 1996. godine. Bez obzira na to da li se postupak pokreće po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti, stranci se, kako je naveo apelant, mora omogućiti da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenja rješenja, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
  • 19.
    Posebno je prekršeno pravo na pravičan postupak i činjenicom da Vrhovni sud nije primijenio niti poštovao zaključke Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1518/06 od 29. marta 2008. godine. Zakon o advokaturi, kako je naveo apelant, razlikuje pojmove "brisanje advokata iz imenika", "privremena zabrana obavljanja djelatnosti advokata", i "prestanak vršenja advokatske djelatnosti". Umjesto da se osporenom presudom bavi pitanjem da li je bilo osnova za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz Imenika advokata, sud se bavi pitanjem utvrđivanja da li su postojali uvjeti za donošenje rješenja o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti. Za brisanje imena advokata iz Imenika nisu nikad postojali uvjeti i u tom smislu je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je pogrešan stav osporene presude da se na osnovu člana 5. stav 3. Statuta Advokatske komore može pokrenuti upravni postupak o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti po službenoj dužnosti. Advokatska komora je pogrešno primijenila član 42. Zakona o advokaturi i član 41. Statuta, pa je advokata brisala iz Imenika prema odredbi člana 23. Zakona o advokaturi i člana 12. Statuta. Dakle, očigledno je da osporena presuda poistovjećuje brisanje iz Imenika advokata sa prestankom prava na vršenje advokatske djelatnosti, mada su ove pravne situacije potpuno odvojene. Osporena presuda je stanovišta da se nisu stekli razlozi iz člana 252. stav 1. tačka 4. ZUP-a za proglašavanje ništavim rješenja Advokatske komore od 13. maja 1996. godine. Međutim, stranci se mora omogućiti da se izjasni o činjenicama koje su važne za donošenje rješenja. Iz svega navedenog slijedi da je Vrhovni sud osporenom presudom povrijedio pravo na pravično suđenje jer je primjena zakona bila očigledno proizvoljna i diskriminacijska, što je dovelo do povrede procesnih prava i prava pristupa sudu, uz ocjenu dokaza koja se doima očigledno proizvoljnom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 20.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, o čemu su date činjenice i pravni razlozi u samoj osporenoj presudi.
  • 21.
    U odgovoru na apelaciju se navodi da je apelant duži period znao za rješenje Advokatske komore RS o prestanku vršenja djelatnosti, ali da je takvo stanje tolerirao, što je potvrđeno i osporenom presudom. U izreci osporenog rješenja je navedeno da se apelant nalazi u SAD-u i da se briše iz Imenika advokata zaključno sa 31. majem 1995. godine, o čemu je vođen i odgovarajući postupak, saglasno Zakonu o advokaturi i Statutu komore.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    Zakon o advokaturi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/92, 12/93 i 26/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

Advokatu prestaje pravo na vršenje advokatske djelatnosti u slučajevima utvrđenim Statutom.

Statutom se određuje organ koji donosi rješenje o prestanku prava na vršenje advokatske djelatnosti iz razloga određenih u Statutu.

Rješenje o prestanku prava na vršenje advokatske djelatnosti može se donijeti samo ako je prethodno sproveden postupak u kome su utvrđeni razlozi za prestanak prava i ako je tom advokatu omogućeno da se izjasni o razlozima za prestanak prava na vršenje advokatske djelatnosti.

Protiv rješenja o prestanku prava na vršenje advokatske djelatnosti ne može se izjaviti žalba, a može se pokrenuti upravni spor.

  • 23.
    Statut Advokatske komore Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 17/92, 12/93 i 26/93), donesen na Skupštini Advokatske komore Republike Srpske 1. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 41. stav 1.

Upravni odbor Komore može rješenjem odrediti prestanak vršenja advokatske djelatnosti nakon sprovedenog postupka pred nadležnim organom Komore, u kojem advokatu protiv koga se vodi postupak mora biti omogućeno izjašnjavanje.

Član 42. stav 1.

Rješenjem kojim se utvrđuje prestanak prava na vršenje advokatske djelatnosti određuje se likvidator kancelarije.

  • 24.
    Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02 i 87/07) u relevantnom dijelu glasi:
  • 6.
    Oglašavanje rešenja ništavim

Član 252.

Ništavim se oglašava rešenje:

  • 1.
    koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rešavati u upravnom postupku;
  • 2.
    koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo kažnjivo po krivičnom zakonu;
  • 3.
    čije izvršenje nije moguće;
  • 4.
    koje je doneo organ bez prethodnog zahteva stranke, a na koje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;
  • 5.
    koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Član 253.

Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti, po predlogu stranke ili javnog tužioca.

Rešenje se može oglasiti ništavim u celini ili delimično.

Rešenje oglašava ništavim organ koji ga je doneo ili drugostepeni organ a ako drugostepenog organa nema - organ koji je zakonom ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je doneo rešenje.

Protiv rešenja kojim se neko rešenje oglašava ništavim ili se odbija predlog stranke ili javnog tužioca za oglašavanjem rešenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rešava po žalbi, protiv takvog rešenja se može pokrenuti upravni spor.

  • 25.
    Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Ako organ za vreme sudskog postupka donese drugi akt kojim se menja ili stavlja van snage upravni akt protiv koga je upravni spor pokrenut, kao i ako u slučaju iz člana 25. ovog zakona naknadno donese upravni akt, taj će organ, pored tužioca, jednovremeno izvestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će u tom slučaju pozvati tužioca da u roku od 15 dana izjavi da li je naknadno donesenim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obliku, odnosno da li tužbu proširuje i na novi akt.

Ako tužilac izjavi da je naknadno donesenim aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku iz stava 1. ovog člana, sud će doneti rešenje o obustavljanju postupka.

Ako tužilac izjavi da novim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak.

Član 48.

Nadležni sud rešava o zahtevu iz čl. 19, 20. i 21. ovog zakona po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahteva.

Član 61.

Kad sud poništi akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio pre nego što je poništen akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba mesto poništenog upravnog akta doneti drugi, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda, kao i primedbama suda u pogledu postupka.

Član 63.

Ako nadležni organ posle poništenja upravnog akta ne donese odmah, a najkasnije u roku od 30 dana, novi upravni akt ili akt u izvršenju presude donesene na osnovu člana 41. stav 5. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležni organ ne donese akt ni za sedam dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je doneo presudu u prvom stepenu.

Po takvom zahtevu sud će zatražiti od nadležnog organa obaveštenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije doneo. Nadležni organ je dužan dati ovo obaveštenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obaveštenje, po nahođenju suda ne opravdava neizvršenje sudske presude, sud će doneti rešenje koje u svemu zamenjuje akt nadležnog organa. Sud će ovo rešenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavestiti organ koji vrši nadzor. Organ nadležan za izvršenje dužan je bez odlaganja da izvrši ovako rešenje.

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvl-08-000 126 od 19. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Pravo na pravično suđenje

  • 30.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 31.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 32.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 33.
      Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, uz povredu pravila postupka. Apelant ističe da nije podnio zahtjev za brisanje iz Imenika advokata, da takav zahtjev nije podnijela ni Snježana Kudrić koju je ovlastio da ga zastupa samo u Osnovnom sudu, da mu nije bilo omogućeno da se u postupku pred tuženom izjasni o razlozima koji su doveli do prestanka vršenja advokatske djelatnosti, iako je tuženoj bila poznata njegova adresa.
    • 34.
      Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, osim ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
    • 35.
      U konkretnom slučaju, predmet apelacije je postupak u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 126 od 19. juna 2008. godine o vanrednom preispitivanju Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine u predmetu proglašavanja ništavim rješenja o brisanju apelanta iz Imenika advokata tužene. Prema činjenicama koje su u postupku utvrđene, nakon što je apelant 1995. godine otišao u SAD, Vrhovni sud je zaključio da je apelant prestao da obavlja advokatsku djelatnost. Ustavni sud smatra da ocjena Vrhovnog suda da se rješenje o prestanku prava na obavljanje advokatske djelatnosti može donijeti i po službenoj dužnosti, a ne samo po zahtjevu advokata, ne krši principe pravičnog suđenja. Ustavni sud ukazuje na to da su konstatacije Vrhovnog suda koje su izrečene u obrazloženju osporene presude obrazložene i jasne, te kao takve poštuju standarde pravičnog suđenja. Vrhovni sud je obrazložio i naveo jasne razloge zašto smatra da je akt ocijenjen kao tužba i zašto po toj tužbi treba uvažiti razloge tužene o brisanju advokata iz Imenika. Zatim, brisanje advokata po službenoj dužnosti proizlazi iz nadležnosti Advokatske komore utvrđene u članu 5. Statuta da se utvrdi status svakog advokata koji je prestao iz raznih razloga da obavlja dužnost advokata, pa čak i onoga koji nije podnio zahtjev da se briše iz Imenika advokata. Iako to izričito nije navedeno u Statutu, ova odredba se može jedino tumačiti da se na taj način vrši nadzor nad osnovnim ispunjavanjem dužnosti advokata, a podrazumijeva i nemogućnost obavljanja advokatske dužnosti zbog dužeg odlaska u inostranstvo. I konačno, proglašavanje rješenja ništavim je institut upravnog prava za koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u presudi Vrhovnog suda dato dovoljno razloga i izneseno potpuno obrazloženje. Ustavni sud smatra da se može prihvatiti obrazloženje Vrhovnog suda da se u situacijama koje nisu izričito regulirane materijalnim propisima može ciljnim ili teleološkim tumačenjem obuhvatiti pojedini pravni slučaj, ako takva odluka proizlazi iz duha propisa koji se primjenjuju na pravne situacije kao što je konkretan slučaj. U tom smislu, prihvatajući činjenicu da se radi o brisanju advokata iz Imenika, Vrhovni sud je ocijenio da nije neophodno da obrazlaže pojmove "privremene zabrane" i "prestanka vršenja advokatske djelatnosti".
    • 36.
      U pogledu primjene člana 63. stav 2. ZUS-a, zakonska odredba glasi: "Š...Ć ako dato obaveštenje, po nahođenju suda ne opravdava neizvršenje sudske presude, sud će doneti rešenje koje u svemu zamenjuje akt nadležnog organa. Sud će ovo rešenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavestiti organ koji vrši nadzor". U konkretnom slučaju, sud je primijenio ovu odredbu, pa Ustavni sud nalazi da su apelantovi prigovori da je sud pogrešno protumačio ovu odredbu ustvari paušalne primjedbe.
    • 37.
      Konačno, iz navoda apelacija kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da su povrijeđena procesna prava (naprimjer, da sudovi nisu bili nepristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek). Osim toga, navedena presuda, kao što je ranije objašnjeno, sadrži sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da je neprihvatljiv apelantov prigovor da se po službenoj dužnosti nije mogla izreći mjera brisanja advokata iz Imenika Advokatske komore. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantovo nezadovoljstvo načinom na koji su redovni sudovi tumačili materijalno pravo, kao i rezultatom sudskog postupka ne znači u konkretnom slučaju i uskraćivanje prava na pravičan postupak. Konačno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije povrijedio pravo na pravičan postupak u ovom predmetu činjenicom da Odlukom Ustavnog suda broj AP 1518/06 od 29. marta 2008. godine nije sugerirana nikakva pravna radnja osim poštovanja pravila pravičnog postupka, a te zahtjeve je, prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sud poštovao u ovom predmetu. Navedenom odlukom Ustavnog suda Vrhovni sud je obavezan da ponovo odluči o zahtjevu tužene za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine, uz napomenu da je 5. oktobra 2004. godine apelantu uručen primjerak zahtjeva tužene, na koji nije odgovorio.
    • 38.
      Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da Vrhovni sud u konkretnom predmetu nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije činjenicom da je Vrhovni sud odredbe Zakona o advokaturi Republike Srpske i Statuta Advokatske komore Republike Srpske protumačio tako da je brisanje advokata iz Imenika Advokatske komore moguće provesti i po službenoj dužnosti, a ne samo po zahtjevu advokata, i da to proizlazi iz ciljnog, odnosno teleološkog tumačenja normi o advokaturi, te da se na takav način primjena materijalnog prava koji regulira oblast advokature u Republici Srpskoj ne može smatrati proizvoljnim i nezakonitom.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.