USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2403/08, rješavajući apelaciju Muhe Rahimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Muho Rahimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnio je 4. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000190 od 12. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-08-000002 od 12. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 1. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. oktobra 2008. godine, Kantonalni sud 11. septembra 2008. godine i Kantonalno tužilaštvo 5. septembra 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovom opunomoćeniku 6. novembra 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhe Rahimića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000190 od 12. juna 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-08-000002 od 12. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-08-000002 od 12. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000190 od 12. juna 2008. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U dispozitivu presude apelantu je stavljeno na teret da je 3. oktobra 2007. godine u Velikoj Kladuši dovezao još dva nepoznata lica ispred Filijale Raiffeisen banke (u daljnjem tekstu: banka) da bi svi zajedno, obučeni u sportsku opremu i sa navučenim crnim kapama, naoružani, ušli u unutrašnjost banke i s namjerom da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, uz prijetnju vatrenim oružjem službenicima banke i prisutnim klijentima, iz blagajne uzeli i za sebe prisvojili novac u raznim apoenima i valutama u ukupnom iznosu od 50.650,11 KM. Nakon toga su izašli iz banke i vozilom se udaljili velikom brzinom, a zatim su u oblasti Šiljkovače-brdo Hum vozilo zapalili i udaljili se u nepoznatom pravcu, pribavljajući na taj način imovinsku korist od 50.650,11 KM, a na štetu ove banke.
- 7.U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelant u svojoj odbrani i tokom postupka negirao izvršenje krivičnog djela razbojništva. Tokom glavnog pretresa su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, a odbijen je prijedlog odbrane da se na okolnost apelantovog alibija sasluša njegova supruga, jer su na iste okolnosti saslušana tri svjedoka. Kantonalni sud je, obrazlažući presudu, istakao da iz apelantove odbrane proizlazi sporna činjenica koja se tiče njegovog učestvovanja u izvršenju krivičnog djela razbojništva, budući da je kategorički negirao izvršenje ovog djela. Kantonalni sud je na tu spornu činjenicu proveo dokaze saslušanjem svjedoka. Iz iskaza svjedoka Emira Ćatića, Rasima Palića i zaštićenog svjedoka pod pseudonimom "Abid" Kantonalni sud je bez ikakve dvojbe utvrdio da je upravo apelant lice koje je upravljalo putničkim motornim vozilom marke "opel vektra" koje je kritičnog dana imalo njemačke carinske tablice DAH 469A 89/12. Navedeno vozilo je, nakon što je potpuno izgorjelo, pronađeno u oblasti Šiljkovače u šumi brda Hum. Prije izvršenja krivičnog djela vozilo je bilo parkirano u neposrednoj blizini banke i tim vozilom su apelant i druga dva nepoznata lica pobjegli nakon izvršenja krivičnog djela. Svjedok Emir Ćatić je u svom iskazu potvrdio da je kritičnog dana u 8 i 30 sati susreo apelanta za upravljačem vozila "opel vektra", u kojem su bila još najmanje dva lica, na izlazu iz Velike Kladuše u pravcu Cazina, pretičući pri tome kolonu vozila. Svjedok Rasim Palić je u svom iskazu naveo da se kritičnog dana nalazio kao suvozač u vozilu koje se kretalo prema Velikoj Kladuši, te da se mimoišao sa vozilom marke "opel vektra" starije godine proizvodnje, da je za upravljačem tog vozila bio vozač izrazito tamne puti kojeg je kasnije prepoznao kao apelanta i identificirao u KMUP-u USK kao vozača vozila. Zaštićeni svjedok pod pseudonimom "Abid" u svom iskazu je naveo da se kritičnog dana nalazio u oblasti Šiljkovače, u šumi na brdu Hum, te da mu je makadamskim putem u susret došlo vozilo "opel vektra" sa stranim "col" tablicama, a za upravljačem je bio vozač tamnije puti, po izgledu je zaključio da se radi o osobi romske nacionalnosti, te ga je kasnije prepoznao i identifikovao u KMUP-u USK kao apelanta. Iz sadržaja zapisnika KMUP-a USK Bihać broj 05-1/04-1-834/07 od 4. oktobra 2007. godine i fotodokumentacije u vezi sa pronalaskom nepoznatog izgorjelog vozila, kako je dalje istakao Kantonalni sud, nesporno je utvrđeno da je upravo na mjestu koje je opisao zaštićeni svjedok pronađeno izgorjelo vozilo marke "opel vektra" kod kojeg je pronađena prednja registarska tablica oznake DAH 469A 89/12. Svjedoci optužbe koji su bili neposredni očevici izvršenja krivičnog djela unutar prostorija banke nisu potvrdili činjenicu da su prepoznali apelanta, budući da su djelo počinila tri maskirana lica na koji način je njihov identitet bio prikriven. Optužba, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nije izvela niti jedan neposredni dokaz kojim dokazuje krivično djelo razbojništva apelanta, već se apelant za izvršenje navedenog krivičnog djela tereti na osnovu posrednih dokaza, tj. indicija. Činjenice utvrđene posrednim dokazima, kako je dalje navedeno u obrazloženju, moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak u pogledu lica koje je izvršilo krivično djelo. Ocjenjujući iskaze svjedoka kao posredne dokaze-indicije koje je optužba izvela u direktnom postupku dokazivanja, a posredno ih ispitala apelantova odbrana, imajući u vidu vrijeme u koje su svjedoci vidjeli vozilo marke "opel vektra", činjenicu da je jedan od svjedoka prepoznao apelanta u navedenom vozilu prilikom mimoilaženja, a druga dva svjedoka kao vozača tog vozila, te ocjenjujući lokaciju i dionicu puta na kojoj su svjedoci vidjeli vozilo, nepobitno je, po ocjeni Kantonalnog suda, dokazano da ti dijelovi puta faktički čine cjelinu. Naime, dijelovi puta na kojima su svjedoci vidjeli vozilo nadovezuju se jedan na drugi i čine cjelinu i jedinstvenu relaciju puta kojom se kretalo vozilo, počev od zgrade banke, gdje je počinjeno krivično djelo, do lokacije gdje je zapaljeno. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, optužba van razumne sumnje dokazala da je apelant bio lice koje je upravljalo vozilom koje su koristili počinioci krivičnog djela razbojništva prilikom bijega sa lica mjesta-banke, pa do mjesta gdje su vozilo zapalili kako bi uništili sredstvo koje su koristili nakon učinjenog krivičnog djela. Nesporno je utvrđeno da su to krivično djelo počinila tri maskirana muškarca, tako da je navedeno krivično djelo de facto počinjeno u sastavu grupe ljudi (član 2. tačka 16. KZFBiH) uz prijetnju svim zatečenim licima u prostorijama banke da će neposredno napasti na život nekog lica. Sud nije mogao uvažiti i prihvatiti kao istinite iskaze svjedoka odbrane u dijelu u kojem su tvrdili da je apelant kritičnog dana, 3. oktobra 2007. godine, bio u kući S.H. u okolini Tuzle. Naime, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, ocjenjujući iskaze svjedoka odbrane Š.A., S.H. i S.H., kao i apelantovu odbranu, nesporno je utvrđeno da je apelant 1. i 2. oktobra 2007. godine zaista bio u Bijeljini i Tuzli, ali ne i 3. oktobra 2007. godine, kada je izvršeno krivično djelo. Po ocjeni suda, iskazi svjedoka odbrane u ovom dijelu su pristrasni u apelantovu korist, budući da je sa navedenim svjedocima u tazbinskim i prijateljskim odnosima, a njihovi iskazi u tom dijelu su dati radi izbjegavanja njegove krivične odgovornosti. Ocjenjujući dokaze optužbe i odbrane, njihov sadržaj posebno i u međusobnoj vezi, kao i u vezi sa apelantovom odbranom, Kantonalni sud je ocijenio da je optužba van razumne sumnje dokazala da je apelant počinio radnje bliže opisane u izreci presude, koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju biće krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te ga je proglasio krivim. Prilikom izricanja kazne zatvora Kantonalni sud je ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, smatrajući da je kazna zatvora od šest godina srazmjerna, adekvatna i odgovarajuća težini krivičnog djela, okolnostima pod kojima je počinjeno, stepenu društvene opasnosti i jačini ugrožavanja zaštićenog dobra.
- 8.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-08-000190 od 12. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Kantonalnog suda od 12. marta 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant žalbom ukazao na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, i to u vezi sa povredom prava na odbranu, zasnivanjem pobijane presude na indicijama i nedostatkom razloga o odlučnim činjenicama. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakvi prigovori žalbe nisu osnovani. Naime, kako je dalje obrazloženo, apelantovom žalbom se dovodi u vezu pravo na odbranu sa mogućnošću unakrsnog ispitivanja zaštićenog svjedoka. U tom smislu, Vrhovni sud je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa utvrdio da je odbrani Kantonalni sud omogućio da unakrsno ispita zaštićenog svjedoka, a da apelant i njegov branilac tu mogućnost nisu iskoristili, pravdajući se da nisu spremni postavljati pitanja iako im je bilo poznato da će se na tom pretresu izvršiti saslušanje zaštićenog svjedoka, i to njegovo direktno i unakrsno ispitivanje. U pogledu prigovora koji se odnosi na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, jer je presuda zasnovana na indicijama, Vrhovni sud je istakao da navedeni žalbeni razlozi uopće nisu konkretizirani, te da Vrhovni sud kao drugostepeni nije bio u situaciji da ispita njihovu opravdanost, jer u smislu člana 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), nema ovlaštenja da u tom pravcu pobijanu presudu preispituje po službenoj dužnosti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant u okviru žalbenog osnova koji se tiče bitnih povreda postupka, ustvari, pobija ocjenu izvedenih dokaza i u vezi s tim pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega su ti razlozi razmotreni u okviru žalbenog osnova koji se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno povrede krivičnog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na temelju dokaza i činjenica koje je naveo u obrazloženju svoje presude izveo pravilan zaključak da je apelant učinio radnje izvršenja opisane u izreci pobijane presude za koje je pravilno proglašen krivim i osuđen. Nesporno je da u konkretnoj krivičnoj stvari nije bilo neposrednih dokaza, ali, također, i da postoji niz posrednih dokaza-indicija, pa je trebalo ocijeniti da li one u svojoj ukupnosti predstavljaju jedan zatvoreni krug, u smislu postojanja pravno relevantnih činjenica koje bi ukazivale da je apelant preduzeo inkriminirane radnje na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu pobijane presude. Dokazivanje putem indicija nije samo po sebi, kako je istakao Vrhovni sud, protivno principima pravičnog suđenja, ali za dokazivanje putem indicija vrijedi pravilo da moraju djelovati kao čvrst krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključi mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da posredni dokazi koje je izveo Kantonalni sud upravo čine takvu logičnu cjelinu, da je u prvostepenoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg je izveden zaključak o tome da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. U pogledu žalbenog prigovora kojim se dovodi u sumnju iskaz svjedoka Emira Ćatića prilikom prepoznavanja apelanta, označivši kao prepoznato lice ono koje je imalo redni broj "5", a apelant redni broj "2", Vrhovni sud je istakao da je temeljem iskaza svjedoka Adnana Beganovića, koji je sačinjavao zapisnik o prepoznavanju, nedvojbeno utvrđeno da je bila u pitanju očigledna tehnička pogreška a iskaz ovog svjedoka objektiviziran je iskazom svjedoka Emira Ćatića, koji je odranije poznavao apelanta. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu vjerodostojnosti dokaza koji su prihvaćeni i onih koji nisu prihvaćeni, pri čemu su svi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U okviru prava na pravično suđenje, apelant je istakao da u postupku koji se protiv njega vodio nisu poštivana pravila procesnog prava, jer sudija koji je bio prisutan javnom dijelu drugostepenog vijeća nije naveden u pismenom otpravku presude. Pored toga, apelant je istakao da su osporene presude donesene na osnovu indicija, a ne dokaza, zbog čega je, po njegovom mišljenju, došlo do kršenja principa presumpcije nevinosti, pravila in dubio pro reo, načela kontradiktornosti i jednakosti, proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, što je rezultiralo nezakonitom osuđujućom presudom. Smatra da je postupak prepoznavanja navodnog izvršioca krivičnog djela obavljen nezakonito, da je svaki dokaz konkretnog predmeta bio u sumnji i da su sudovi bili u obavezi primijeniti principe presumpcije nevinosti i in dubio pro reo koji su zaštićeni članom 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi sa stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, apelant je istakao da je neopravdano odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka-njegove supruge, na okolnost njegovog alibija. U pogledu povrede prava na nediskriminaciju, apelant tvrdi da je pred sudovima koji su donijeli osuđujuću presudu tretiran drugačije od ostalih zbog toga što se osuđujuća presuda protiv njega zasniva na indicijama, a ne dokazima, za šta ne postoji objektivno i razumno opravdanje. Predložio je da se njegova apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacijom ukazano kako je na javnom dijelu sjednice Vijeća sud bio sastavljen u Vijeću sudija Malika Hadžiomeragića, Vjekoslava Lovrića i Amira Jaganjca, a u pismenom otpravku presude, umjesto sudije Amira Jaganjca, naznačena je sutkinja Nidžara Zlotrg. Vrhovni sud je po službenoj dužnosti, svojim Rješenjem broj 070-0-Kž-08-000190 od 4. septembra 2008. godine, koje je postalo pravosnažno 19. septembra 2008. godine, očiglednu pogrešku u pisanju imena člana Vijeća ispravio na osnovu odredbe člana 306. stav 1. ZKPFBiH, pa je prigovor iz apelacije u tom pogledu neutemeljen. U ostalom dijelu apelacije kojom je ukazano kako ne postoji nijedan dokaz koji bi ukazivao da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret Vrhovni sud je naveo da je neosnovan, jer su ovaj, kao i ostali prigovori iz apelacije bili izneseni i isticani u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a naročito iskazi svjedoka koji su apelanta prepoznali kao jednog od izvršilaca krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Osporene presude se ne zasnivaju isključivo i jedino na iskazima svjedoka, već na činjeničnom stanju utvrđenom pomoću ostalih mnogobrojnih dokaza kojima su objektivizirani iskazi svjedoka zbog čega Vrhovni sud ocjenjuje da je apelacija neosnovana.
- 11.Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iz svoje presude zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
- 12.Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, jer je postupak koji se vodio protiv apelanta proveden u skladu sa odredbama ZKPFBiH pri čemu je apelant uživao sva prava propisana tim zakonom i odredbama Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 13.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 2. tačka 16.
Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog, ponovljenog ili povremenog činjenja krivičnih djela, pri čemu svaka od tih osoba učestvuje u učinjenju krivičnog djela.
Član 289. st. 1. i 2.
Razbojništvo
(1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ, oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe,
učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
- 14.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11. st. 2. i 3.
Zakonitost dokaza
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 306. stav 1.
Ispravke u presudi
(1) Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnosti pisano izrađene presude s izvornikom, ispravit će, posebnim rješenjem, sudija, odnosno predsjednik vijeća na zahtjev stranke i branitelja ili po službenoj dužnosti.
Član 321.
Granice ispitivanja presude
Vijeće Apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000 190 od 12. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2008. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ističući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 21.
1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Š...Ć
- d)
- 22.Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku, proizvoljnost u prihvatanju i ocjeni dokaza, povredu principa presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo.
- 23.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje se, po njegovom mišljenju, odnose na sastav Vijeća koje je bilo prisutno na javnom dijelu sjednice Drugostepenog vijeća i Vijeća koje je navedeno u pismenom otpravku presude, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud očiglednu pogrešku u pisanju imena člana Vijeća ispravio po službenoj dužnosti, Rješenjem broj 070-0-Kž-08-000190 od 4. septembra 2008. godine koje je postalo pravosnažno 4. septembra 2008. godine na osnovu odredbe člana 306. stav 1. ZKPFBiH. Ostali apelantovi navodi u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka tiču se apelantove nemogućnosti da ispita zaštićenog svjedoka i nedostataka obrazloženja o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo vrlo jasne i određene stavove u pogledu neosnovanosti navedenog prigovora. Naime, Vrhovni sud je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa prvostepenog suda utvrdio da su apelant i njegov branilac bili obaviješteni o vremenu saslušanja zaštićenog svjedoka, a činjenica da su mu propustili postavljati pitanja na okolnosti o kojim je svjedočio, nije sama po sebi dovoljna da se traži ponovno saslušavanje istog svjedoka o istim okolnostima. U tom smislu, Vrhovni sud je, pored navedenog, istakao da okolnosti o kojima je svjedok davao svoj iskaz nisu bile komplicirane, nego jednostavne (situacija u kojoj se svjedok sasvim slučajno našao), što je, po mišljenju Vrhovnog suda, još jedan od razloga da se apelantov naknadni zahtjev za saslušanje istog svjedoka na iste okolnosti odbije. Također, apelant je u ovom kontekstu istakao da je i prilikom radnje prepoznavanja počinjena bitna povreda postupka. Ustavni sud zapaža da je u pogledu identiteta apelanta kao počinioca krivičnog djela, dakle, činjenice koja se u toku prvostepenog postupka ukazala spornom, prvostepeni sud jasno i nedvosmisleno istakao da je tu činjenicu na pouzdan način utvrdio međusobnom ocjenom dokaza provedenih na glavnom pretresu zbog čega Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na koju je apelant u apelaciji ukazao, pa je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
- 24.U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i na taj način povrijedili principe presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, jer su osuđujuće odluke zasnovali na posrednim dokazima-indicijama, a ne na neposrednim dokazima, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljnjiji za optuženog. Ovi osnovni pravni principi su razrađeni i u odredbama ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
- 25.U konkretnom slučaju osuđujuća presuda protiv apelanta donesena je na osnovu posrednih dokaza-indicija, što, samo po sebi, nije protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi, odluke Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05, broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 49/06, i broj AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 9/07). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
- 26.U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju posredni dokazi koje je prvostepeni sud izveo čine upravo takvu logičnu cjelinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na posrednim dokazima-iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu unakrsno i direktno ispitani, kao i na brojnim, u presudi detaljno navedenim, materijalnim dokazima. Kantonalni sud je u pobijanoj presudi izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dajući jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Kantonalni sud je, upravo suprotno navodima apelacije koji se tiču nepotpunog činjeničnog stanja, jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku, iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Istovremeno, Kantonalni sud je naveo razloge zbog kojih nije mogao prihvatiti i uvažiti dijelove iskaza svjedoka odbrane (Š.A., S.H. i S.H.) kojima su tvrdili da je apelant kritičnog dana, 3. oktobra 2007. godine, bio u okolini Tuzle i Bijeljine. U tom pravcu, Kantonalni sud je jasno naveo da su svjedoci odbrane u tazbinskom srodstvu sa apelantom sa kojim su, istovremeno, i u bliskim prijateljskim odnosima, pa su i njihovi iskazi u tom dijelu ocijenjeni pristrasnim u odnosu na apelanta, s ciljem njegovog izbjegavanja krivične odgovornosti. Kantonalni sud je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza izveo zaključak koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da obrazloženja koja je u vezi s tim dao prvostepeni sud, a prihvatio ih u žalbenom postupku i Vrhovni sud, zadovoljavaju kriterije prava na obrazloženu odluku iz člana 6. Evropske konvencije, te da ocjena posrednih dokaza od redovnih sudova ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
- 27.U vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, jer je neopravdano odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka odbrane-njegove supruge, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, jer je prijedlog za saslušanje svjedoka-apelantove supruge, na okolnost njegovog alibija odbijen, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud vrlo jasno istakao da je na iste okolnosti proveden dokaz saslušanjem triju svjedoka čiji su iskazi gotovo identični sa iznijetom odbranom, pa saslušanje navedenog svjedoka ne bi utjecalo na utvrđenje drugačijeg činjeničnog stanja. Pored toga, kako primjećuje Ustavni sud, apelant je tokom cijelog postupka imao branioca, dakle, imao je mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, imao je priliku ispitati dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
- 28.Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje i ne ostavljaju utisak proizvoljnosti zbog čega su navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, odnosno člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
b) Pravo na nediskriminaciju
- 29.Apelant, također, u apelaciji ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je osuđujuća presuda zasnovana na indicijama, a ne na neposrednim dokazima. Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
- 30.Budući da apelant pravo na nediskriminaciju dovodi u vezu sa osuđujućom presudom zasnovanom na indicijama, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke zaključio da su neosnovani, te u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu ili dokaz iz kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 31.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, jer nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi prihvatili i ocijenili dokaze proizvoljno, ili da su osporene presude jedino i isključivo zasnovane na posrednim dokazima-indicijama, već su rezultat savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza (posrednih i materijalnih dokaza) koji u svojoj sveukupnosti čine logičnu cjelinu. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti i principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio povredi tih načela. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelant pravo na nediskriminaciju dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje i osuđujućom presudom zasnovanom na posrednim dokazima za koje je prethodno zaključeno da nije osnovano.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.