USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3758/08, rješavajući apelaciju Dušana Ognjenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Dušan Ognjenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 2. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-08-000 095 od 21. oktobra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) matični broj 01/1-1140128754 od 7. decembra 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1140128754-0 od 16. oktobra 2007. godine. Apelant je 4. februara 2009. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe zatraženo je 3, 4. i 11. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Federalni zavod dostavili su odgovore 9. i 18. marta 2009. godine. Kantonalna administrativna služba nije dostavila odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. maja 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje DZ Srbije i Crne Gore (u daljnjem tekstu: Fond PIO DZ Srbije i Crne Gore), po službenoj dužnosti, pokrenuo je 7. juna 2004. godine postupak za ponovno utvrđivanje penzije apelantu, u smislu člana 42. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju zaključenog između BiH i Savezne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Sporazum o socijalnom osiguranju).
- 7.Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1140128754-0 od 16. oktobra 2007. godine apelantu je kao državljaninu DZ Srbije i Crne Gore priznato pravo na razmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkom nosiocu osiguranja, odnosno Federalnom zavodu, u mjesečnom iznosu od 117,80 KM, počevši od 1. juna 1998. godine. Istim rješenjem utvrđeno je da pravo na penziju i isplatu po ovom rješenju pripada apelantu od 1. jula 2004. godine. Također, istim rješenjem utvrđeno je da se zaostali iznosi starosne penzije, počevši od 1. jula 2004. godine zaključno sa mjesecom u kojem je Fond PIO DZ Srbije i Crne Gore donio novo rješenje o ponovnom određivanju penzije, zadržavaju i da će se isplatiti Fondu PIO DZ Srbije i Crne Gore (sada Republički fond PIO Republike Srbije), odnosno korisniku prava, a u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju.
- 8.Kantonalna administrativna služba je u obrazloženju rješenja navela da je utvrdila da je apelant rođen 15. maja 1938. godine, da je na dan podnošenja zahtjeva imao 60 godina života, da je državljanin DZ Srbije i Crne Gore, da je ukupni penzijski staž do 14. novembra 1997. godine 34 godine, četiri mjeseca i 25 dana, da je apelant imao ostvaren staž nakon 30. aprila 1992. godine kod Fonda za PIO Republike Srpske od tri godine, četiri mjeseca i devet dana, a kod Federalnog zavoda dvije godine i jedan mjesec, odnosno da priznati staž kod Fonda za PIO Republike Srpske preračunat u mjesece iznosi 40 mjeseci, a kod Federalnog zavoda 25 mjeseci. U skladu sa navedenim, Kantonalna administrativna služba je istakla da su za obračun penzijskog osnova uzete plaće, odnosno osnovica osiguranja od 1970. godine, da ukupan penzijski staž u Bosni i Hercegovini iznosi 34 godine, da se penzija određuje u visini 73,00% penzijskog osnova i da utvrđeni iznos penzije služi za utvrđivanje razmjernog dijela, tako da razmjerni dio penzije iznosi 117,80 KM.
- 9.Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje matični broj 01/1-1140128754 od 7. decembra 2007. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je rješenjem Republičkog Fonda za PIO zaposlenih Filijala Beograd, od 14. septembra 1998. godine, apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. juna 1998. godine, da je odredbom člana 42. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju propisano da penzije koje su od 6. marta 1992. godine do dana njegovog stupanja na snagu priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba Sporazuma o socijalnom osiguranju. Dalje, Fond PIO Republike Srpske je apelantu rješenjem od 30. maja 2006. godine priznao pravo na razmjerni dio starosne penzije po osnovu staža ostvarenog u tom entitetu, te dostavio predmet na nadležni postupak Federalnom zavodu, odnosno Kantonalnoj administrativnoj službi. Federalni zavod je istakao da je odredbom člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između FBiH i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum o međusobnim pravima) propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu članova 5. i 6. Sporazuma o međusobnim pravima, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret. Dalje je navedeno da je odredbom člana 8. Sporazuma o međusobnim pravima propisano da se razmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja određuje tako da se iznos penzije određen u smislu člana 7. istog sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod oba nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod oba nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine. Budući da je apelant poslije 30. aprila 1992. godine kod Federalnog zavoda ostvario 25 mjeseci penzijskog staža, to je prvostepeni organ pravilno utvrdio razmjerni dio penzije.
- 10.Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-08-000 095 od 21. oktobra 2008. godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su organi uprave detaljno opisali kako su utvrdili razmjerni dio penzije, odnosno da su uzeli u obzir 25 mjeseci penzijskog staža navršenog kod Federalnog zavoda. Dalje, istaknuto je da apelant neosnovano ukazuje na to da su organi uprave pogrešno primijenili odredbe člana 42. st. 1. i 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju. Naime, navedene odredbe predviđaju mogućnost ponovnog određivanja penzije, pri čemu je, na osnovu stava 6. istog člana, pravilno utvrđeno da apelantu ovo pravo pripada od prvog dana po isteku mjeseca u kojem je nosilac, koji je priznao pravo na penziju, pokrenuo postupak za ponovno utvrđivanje penzije, zbog čega mu je pravo na isplatu penzije utvrđeno od 1. jula 2004. godine (postupak je pokrenut 7. juna 2004. godine). U odnosu na apelantove navode da Federalni zavod nije mogao odrediti razmjerni dio penzije u smislu čl. 7. i 9. Sporazuma o međusobnim pravima, Kantonalni sud je istakao da ti navodi nisu osnovani jer primjena ovih odredbi nije isključena odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju. Vezano za osporavanje zadržavanja obračunatog razmjernog dijela penzije, te postavljenog zahtjeva za isplatu tog iznosa, Kantonalni sud je istakao da ti navodi nisu osnovani jer je odredbama člana 36. Sporazuma o socijalnom osiguranju izričito regulirano da nosilac osiguranja jedne države ugovornice, koji je isplatio davanje u iznosu većem od onog koji korisniku pripada, može od nosioca osiguranja druge države ugovornice zatražiti da od zaostalih davanja koja treba isplatiti korisniku zadrži preplaćeni iznos, koji se izravno isplaćuje nosiocu osiguranja koji je zatražio njegovo zadržavanje. Budući da se zaostali iznosi starosne penzije, počevši od 1. jula 2004. godine zaključno sa mjesecom u kojem je Fond PIO DZ Srbije i Crne Gore donio novo rješenje o ponovnom određivanju, zadržavaju, tako da će ti zaostali iznosi penzije biti isplaćeni ili Fondu PIO DZ Srbije i Crne Gore (sada Republički fond PIO Republike Srbije) ili korisniku prava, što zavisi od rješenja pitanja uzajamnih potraživanja između Federacije BiH i DZ Srbije i Crne Gore (sada Republike Srbije). Kantonalni sud je istakao da apelantu sve vrijeme od 1. juna 1998. godine teče isplata penzije od Republičkog fonda PIO Republike Srbije, te ukoliko nije zadovoljan iznosom penzije, može se obratiti tom Fondu, a obaveza Federalnog zavoda u postupku ponovnog određivanja penzije teče od 1. jula 2004. godine, s tim da se priznate penzije zadržavaju i isplatit će se po odštetnom zahtjevu nosioca osiguranja u Republici Srbiji, odnosno korisnika prava na penziju u smislu Sporazuma o socijalnom osiguranju.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Ognjenovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-U-08-000 095 od 21. oktobra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1-1140128754 od 7. decembra 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Kantonalne administrativne službe u Zenici matični broj 1140128754-0 od 16. oktobra 2007. godine.
IV. Apelacija
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant ističe da su mu osporenim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 17. jula 1998. godine penzioniran sa 60 godina života i 39 godina, osam mjeseci i 16 dana staža u Beogradu, da mu je Fond u Republici Srbiji tada uvažio 34 godine i 10 dana staža, tako da se za priznavanje preostalog staža moralo čekati usvajanje Sporazuma o socijalnom osiguranju. Dalje je naveo da mu je Fond PIO DZ Srbije i Crne Gore isplaćivao umanjeni iznos penzije po rješenju od 1998. godine, odnosno da on do danas nije ostvario svoju zasluženu penziju, iako su sva tri fonda izdala rješenja o alikvotnim penzijama sa primjenom od 1. jula 2004. godine. Apelant ističe da osporeno rješenje nije trebalo donijeti u smislu "lokalnog" sporazuma, nego u smislu Sporazuma o socijalnom osiguranju koji je ratificiran 8. oktobra 2003. godine i predstavlja lex specialis. Apelant ističe da su organi uprave pogrešno primijenili odredbe člana 42. st. 1. i 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju. Apelant navodi da mu je Federalni zavod dužan priznati pravo na alikvotni dio penzije na dan 1. juli 2004. godine u iznosu od 336,93 KM, odnosno da mu je obavezan isplatiti svu razliku alikvotne penzije.
- 12.Apelant je 4. februara 2009. godine dostavio fotokopiju prepiske koja je vođena sa Institucijom ombudsmena za ljudska prava BiH vezano za isplatu dijela njegove penzije, te rješenje Republičkog fonda za PIO, Filijala Beograd, od 13. juna 2008. godine, kojim je apelantu ponovno određena penzija.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud je istakao da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznio u tužbi i koji su odbijeni kao neosnovani jer je Federalni zavod pravilno primijenio relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju, što upućuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenom presudom, a ne na povredu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani.
- 14.Federalni zavod je naveo da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji, odnosno predložio je da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
- 15.U Sporazumu o socijalnom osiguranju zaključenom između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije ("Službeni glasnik BiH" broj 16/03) relevantne odredbe glase:
Član 36.
Potraživanje preplaćenih iznosa davanja u novcu
(1) Nosilac jedne države ugovornice, koji je isplatio davanje u iznosu većem od onog koji korisniku pripada, može od nosioca druge države ugovornice zatražiti da od zaostalih iznosa davanja koje treba da isplati korisniku zadrži preplaćeni iznos.
(2) Preplaćeni iznos iz stava 1. ovog člana se direktno isplaćuje nosiocu koji je zatražio njegovo zadržavanje.
Član 42.
Ponovno određivanje penzije
(1) Penzije koje su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rešenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje.
(2) U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju.
(6) Pravo na penziju, priznato i obračunato primjenom stava 1. ovog člana, pripada od prvog dana po isteku mjeseca u kome je nosilac, koji je priznao pravo na penziju, pokrenuo postupak za ponovno određivanje i obračun iznosa penzije i isplaćuje se direktno korisniku.
- 16.U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između FBiH i Republike Srpske ("Službene novine Federacije BiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase:
Član 7.
U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.
Član 9.
Ako podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju nema penzijskog staža navršenog ni kod jednog Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine, ali ima penzijskog staža navršenog kod bivšeg Fonda do 30. aprila 1992. godine, penzija pada na teret onog Nosioca osiguranja na čijem području je podnosilac zahtjeva bio posljednji put osiguran u Bosni i Hercegovini.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-U-08-000 095 od 21. oktobra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant osporava presudu Kantonalnog suda i rješenja Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 22.U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 23.Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o priznavanju prava na razmjerni dio starosne penzije tako da je rezultat predmetnog postupka bio presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud, prije svega, uočava da je u Republici Srbiji, u smislu odredaba člana 42. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju, po službenoj dužnosti pokrenut postupak ponovnog određivanja penzije, te da je Federalni zavod apelantu priznao iznos od 117,80 KM na ime razmjernog dijela penzije. Međutim, apelant prigovora da još uvijek nije ostvario svoju zasluženu penziju, odnosno osporava priznati iznos, te ističe da je trebalo primijeniti Sporazum o socijalnom osiguranju, a ne Sporazum o međusobnim pravima. Apelant, također, navodi da su pogrešno primijenjene odredbe člana 42. st. 1. i 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju, te ističe da mu je trebalo priznati odnosno isplatiti iznos od 336,93 KM umjesto 117,80 KM.
- 25.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03; i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 26.Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 27.Dakle, iz obrazloženja organa uprave i Kantonalnog suda slijedi da je odredbom člana 42. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju propisano da će penzije koje su od 6. marta 1992. godine priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice, nosioci, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredbi Sporazuma o socijalnom osiguranju. Dalje, istaknuto je da je Fond PIO Republike Srpske apelantu rješenjem priznao pravo na razmjerni dio starosne penzije po osnovu staža ostvarenog u tom entitetu, te dostavio predmet na nadležni postupak Federalnom zavodu, odnosno Kantonalnoj administrativnoj službi. Iz obrazloženja dalje slijedi da je odredbom člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja određuje penziju po propisima koje primjenjuje, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret. Budući da je apelant poslije 30. aprila 1992. godine kod Federalnog zavoda ostvario 25 mjeseci penzijskog staža, to mu pripada navedeni iznos. Dalje, apelantu sve vrijeme od 1. juna 1998. godine teče isplata penzije od Republičkog fonda PIO Republike Srbije, a obaveza Federalnog zavoda u postupku ponovnog određivanja penzije teče od 1. jula 2004. godine, s tim da se priznate penzije zadržavaju i da će se isplatiti po odštetnom zahtjevu nosioca osiguranja u Republici Srbiji, odnosno korisnika prava na penziju u smislu Sporazuma o socijalnom osiguranju. U odnosu na apelantove navode da Federalni zavod nije mogao odrediti razmjerni dio penzije u smislu Sporazuma o međusobnim pravima, iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da primjena ovih odredbi nije isključena odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju.
- 28.Ustavni sud nalazi da obrazloženja organa uprave i suda nisu proizvoljna niti neargumentirana. Naime, navedena obrazloženja daju potpuno jasan odgovor, kako u pogledu primjene Sporazuma o međusobnim pravima, tako i u pogledu primjene odredbi Sporazuma o socijalnom osiguranju. Naime, odredbe člana 42. st. 1. i 2. propisuju: "Penzije koje su, od marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rešenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje. U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju". Dakle, navedene odredbe propisuju ponovno određivanje penzija koje su utvrđene od 1992. godine do stupanja na snagu ovog sporazuma, u koju skupinu apelant nesporno spada budući da mu je penzija utvrđena 1998. godine. Dalje, obrazloženja organa uprave i Kantonalnog suda ukazuju na to da je u toku ovog postupka predmet dostavljen entitetskim penzijskim fondovima, koji su, razmjerno ostvarenom stažu, apelantu priznali pravo na razmjerni dio penzije. U konkretnom slučaju, Federalni zavod je apelantu priznao iznos od 117,80 KM, u smislu člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima. Također, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da, u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju, priznate penzije se zadržavaju i isplatit će se po odštetnom zahtjevu nosioca osiguranja u Republici Srbiji, odnosno korisnika prava na penziju. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene odluke krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrže argumentirane razloge u pogledu primjene Sporazuma o socijalnom osiguranju, odnosno Sporazuma o međusobnim pravima. Ustavni sud ukazuje na to da bi upuštajući se u ocjenu koliki je iznos apelantu trebalo priznati izašao iz okvira svoje nadležnosti, pogotovo zato što apelant ne ukazuje na bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnoj primjeni propisa koji su primijenjeni. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
- 29.Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 30.Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni odredbi materijalnog prava, zbog čega mu je priznato pravo na manji iznos razmjernog dijela penzije od onog koju mu pripada. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 31.Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su organi uprave i redovni sud jasno obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne i konzistentne argumente u prilog navedenom odlučenju, tj. kada su primjenom relevantnih odredbi Sporazuma o socijalnom osiguranju, odnosno Sporazuma o međusobnim pravima, apelantu odredili razmjerni iznos starosne penzije.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.