Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2581/08, rješavajući apelaciju Mare Memić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Mara Memić, Nezir Kadić, Ilijas Tahirbegović, Edin Cmčalo, Mehmed Karović, Muris Terzić, Meho Hajdarević, Osman Vladavić, Narcis Kalajžić, Behudin Džanović, Edin Džafić iz Sarajeva, Nijaz Kurspahić i Faik Čelebić iz Visokog, Azim Ljevo iz Konjica i Džemila Fazlibašić iz Ilidže, Binježevo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001747 od 17. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i ENERGOINVEST-COMET d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. novembra 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. decembra 2008. godine, a tuženi 20. novembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 6. januara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj Pr-531/02 od 16. marta 2005. godine obavezao tuženog kao poslodavca da apelantima, pored ostalog, isplati osnovne plaće odnosno razlike plaće, uvećane za minuli rad za period od 1. juna 2000. godine do, zaključno, 30. septembra 2004. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. Dalje, tuženi je obavezan i da vrši obračun i isplatu osnovnih mjesečnih plaća, uvećanih za minuli rad za vrijeme provedeno na radu i za ostvarene normalne rezultate rada, odnosno novčane naknade za vrijeme za koje im pripada novčana naknada umjesto plaće i novčana naknada za topli obrok počevši od 1. oktobra 2004. godine, pa dok postoje zakonski uvjeti, sa zakonskim zateznim kamatama na svaku mjesečnu plaću koja dospijeva 15. u mjesecu za prethodni mjesec, pa sve do isplate.
  • 7.
    U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno daje Štrajkački odbor 23. maja 2003. godine donio Odluku o stupanju u štrajk u kojoj je navedeno da će štrajk otpočeti 4. juna 2003. godine, kao i da se Presuda Općinskog suda II Sarajevo, broj PS-111/03 od 30. aprila 2003. godine o zabrani štrajka, ne odnosi na ovu odluku. Dalje, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da su apelanti s tuženim zaključili ugovore o radu, pa daje tuženi dužan da prema njima izmiri sve obaveze iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Općim kolektivnim ugovorom, Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Pravilnikom o radu tuženog, te zaključenim ugovorima o radu. Prema navedenom, zaključeno je da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu plaće, naknade za topli obrok i regres za godišnji odmor. Općinski sud je svoju odluku utemeljio na relevantnim članovima navedenih propisa kojim su regulisani način utvrđivanja, obračun i isplata plaća, toplog obroka, regresa za godišnji odmor i otpremnine za odlazak u penziju.
  • 8.
    Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-000715 od 15. juna 2007. godine djelimično uvažio albu tuženog, te prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da vrši obračun i isplatu mjesečnih plaća, odnosno novčanih naknada umjesto plaća i novčane naknade za topli obrok, počevši od 1. oktobra 2004. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti, novčane naknade na ime regresa za godišnji odmor počevši od 1. januara 2004. godine sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu odluke o kamatama, tako da zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose naknada na ime plaća, zaključno s 30. septembrom 2004. godine, te toplog obroka i regresa teče počevši od 27. decembra 2002. godine pa do isplate. U preostalom dijelu alba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
  • 9.
    U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno daje tuženi u toku cijelog postupka kao i u albi tvrdio da su apelanti bili u dugogodišnjem zabranjenom štrajku, da su štrajk otpočeli 28. aprila 2003. godine te ga obustavili po presudi suda, pa daje prvostepeni sud pogrešno zaključio da su 4. juna 2003. godine ponovo stupili u drugi štrajk, koji još uvijek traje, te im i dalje, bez obzira na dužinu trajanja štrajka, dosuđuje plaću, topli obrok i regres.
  • 10.
    Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantima pripada pravo na plaću za navedeni period, prije stupanja u štrajk, prema članu 72. ZOR-a. U vezi s tim je ukazano da se apelanti sve vrijeme nalaze u radnom odnosu s tuženim, ugovori o radu koje su zaključili su i dalje na snazi, a kako je njima određena visina plaće, te kako u tom pravcu nije dolazilo do izmjena, oni su obavezujući za obje strane. Zato, u skladu s članom 68. ZOR-a i članom 11. ugovora o radu, apelantima za period bliže opisan u dispozitivu prvostepene presude, pripada plaća u dosuđenim iznosima kao i naknada za regres i topli obrok. Zatim, na osnovu uvida u spis i provedenih dokaza, utvrđeno je daje štrajk od 4. juna 2003. godine organizovan na osnovu nove odluke sindikata od 23. maja 2003. godine, na osnovu koje je štrajk i otpočeo 4. juna 2003. godine, kao i da taj štrajk nije zabranjen niti je njegova zakonitost dovedena u pitanje. Na osnovu navedenog, ocijenjeno je da su neosnovani albeni navodi tuženog da štrajk od 4. juna 2003. godine predstavlja produženje zabranjenog štrajka iz aprila 2004. godine. Kantonalni sud je ukazao i daje članom 9. Zakona o štrajku propisano da se zaposleniku koji je učestvovao u štrajku može smanjiti plaća srazmjerno vremenu provedenom u štrajku, u skladu s Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Međutim, kako ovo pitanje nije regulisano niti jednim od navedenih dokumenata, zaključeno je da poslodavac može ali ne mora smanjiti plaću. S obzirom da tuženi nije umanjio plaće apelantima za vrijeme štrajka, u skladu s citiranom odredbom, apelantima pripada pravo na plaću utvrđenu članom 11. ugovora o radu i to do utvrđenog datuma, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Najzad, Kantonalni sud je istakao da štrajk predstavlja privremeni kolektivni prekid rada i da u tom periodu uposlenicima ne prestaje radni odnos, te da po prirodi stvari ne može trajati unedogled, pa je, imajući u vidu član 177. Zakona o parničnom postupku, zaključeno da je naknada plaće preko dosuđenog iznosa poslije 30. septembra 2004. godine neosnovana i nepravedna.
  • 11.
    Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07č001747 od 17. aprila 2008. godine djelimično uvažio reviziju tuženog i preinačio pojedinačno dosuđene iznose na ime neisplaćenih plaća apelantima, tako što je smanjio prvobitno utvrđene iznose, kao i u dijelu odluke o kamati, tako daje trebalo da se zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose za naknade za topli obrok i regres za 2003. godinu računa od 23. decembra 2004. godine. Najzad, preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da je tuženi obavezan da nadoknadi naznačeni iznos umjesto iznosa označenog u drugostepenoj presudi.
  • 12.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženi u reviziji, pored ostalog, osporavao pravo apelanata na isplatu plaće, naknade za topli obrok i regres za vrijeme štrajka, koje je označio kao period od 1. maja 2003. godine do 30. septembra 2004. godine, kao i za vrijeme odsustvovanja s posla, na osnovu njegove evidencije, u periodu od 1. juna 2000. godine pa do stupanja u štrajk. Dalje, Vrhovni sud je zauzeo stanovište da nije pravilan stav drugostepenog suda po kojem, prema članu 9. Zakona o štrajku, s obzirom da ni Kolektivnim ugovorom, kao ni Pravilnikom o radu tuženog nije regulisano pitanje naknade plaće za vrijeme štrajka, apelantima pripada pravo na tu naknadu iako su bili u štrajku. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom da je ostvarenim pravom na štrajk suspendovan rad zaposlenika, to podrazumijeva i suspenziju obaveze poslodavca da zaposleniku plaća za neizvršeni rad. Zaposlenik nije dužan da radi, a poslodavac mu nije dužan isplaćivati plaću. Po mišljenju Vrhovnog suda ovo je temeljna ideja izražena u članu 9. Zakona o štrajku, s tim da može biti korigovana Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Zatim, ukazano je da za vrijeme štrajka radni odnos miruje, odnosno da miruju osnovna prava i obaveze subjekata radnog odnosa. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su osnovani revizioni navodi tuženog da apelanti nemaju pravo na naknadu plaće za vrijeme štrajka od 1. juna 2003. godine (zbog lakšeg računanja nije korišten datum 4. juni 2003. godine, datum početka štrajka) do 30. septembra 2004. godine, pa je dosuđene iznose naknade plaće na ime neisplaćenih plaća za taj period i u navedenim iznosima umanjio, prema članu 250. Zakona o parničnom postupku.

Djelimično se usvaja apelacija Mare Memić, Nezira Kadića, Ilijasa Tahirbegovića, Edina Crnčala, Mehmeda Karovića, Murisa Terzića, Mehe Hajdarević, Osmana Vladavića, Narcisa Kalajžića, Behudina Džanovića, Edina Džafića, Nijaza Kurspahića, Faika Čelebića, Azima Ljeva i Džemile Fazlibašić.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Povreda garancija iz člana 11. Evropske konvencije, po mišljenju apelanata, se ogleda u pogrešnom tumačenju Vrhovnog suda da zaposlenicima koji su u štrajku ne pripada pravo na plaću, makar i smanjenu, jer "zaposlenik nije dužan da radi, a poslodavac nije dužan da isplaćuje plaću" koje je neutemeljeno u zakonskim odredbama, pogrešno i diskriminacijsko. S tim u vezi ističu daje jedno od osnovnih prava sindikalnog udruživanja pravo na štrajk, kako je to predviđeno i članom 1. stav 1. Zakona o štrajku. Prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili kao nesporno da su apelanti u štrajku koji nije zabranjen, niti je njegova zakonitost dovedena u pitanja. Dalje, apelanti ukazuju na član 9. Zakona o štrajku prema kojem se zaposleniku koji je učestvovao u štrajku plaća može umanjiti srazmjemo vremenu učešća u štrajku, u skladu s kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. S obzirom da ni kolektivnim ugovorom kao ni pravilnikom o radu ovo pitanje nije precizno riješeno, apelanti smatraju da je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da poslodavac može ali ne mora umanjiti plaću u navedenoj situaciji, odnosno da zbog nedostatka preciznog rješenja poslodavac ne može umanjiti plaću radniku za vrijeme učešća u štrajku. Najzad, apelanti ističu da član 11. Evropske konvencije eksplicitno navodi pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa, te da su presudom Vrhovnog suda de facto onemogućeni u uživanju prava na slobodu udruživanja, odnosno potpuno je obesmišljeno sindikalno organizovanje, s obzirom da je štrajk organizovala sindikalna organizacija i nije bio zabranjen, niti je njegova zakonitost dovedena u pitanje.
  • 15.
    Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud svoju odluku donio a da im nije dao mogućnost da iznesu svoje mišljenje o konkretnoj stvari. Najzad, apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer su osporenom presudom Vrhovnog suda apelanti lišeni imovine koja im po zakonu pripada.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001747 od 17. aprila 2008. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge iz obrazloženja osporene presude, te zaključio da apelantima nisu povrijeđena prava na koja su u apelaciji ukazali.
  • 17.
    Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je stanovište Vrhovnog suda da za vrijeme štrajka zaposlenici nisu dužni da rade, a poslodavac nije dužan da im isplaćuje naknadu plaće u skladu s članom 9. Zakona o štrajku, odnosno da na ovakav stav citirana zakonska odredba upravo implicira formulacijom "smanjenje plaće srazmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku". Dalje, tuženi ističe da apelantima nije onemogućeno uživanje slobode udruživanja, jer njihov štrajk nikad nije bio zabranjen, iako je po svom trajanju od 4 godine izašao iz okvira koncepcije štrajka, a apelanti očigledno smatraju da štrajk može trajati unedogled, pa im je namjera bila da ostvaruju naknadu plaće za sve vrijeme trajanja štrajka. S tim u vezi tuženi ističe da obaveza finansiranja, organizovanja i provođenja štrajka svakako ne bi trebala biti obaveza poslodavca, već sindikata koji za tu namjenu ima i određeni fond. Tuženi je istakao i da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu, jer je tek osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđena osnovanost njihovih tužbenih zahtjeva, kao i o povredi prava na pravično suđenje jer su u potpunosti ispoštovane odredbe Zakona o parničnom postupku. Najzad, tuženi je izrazio sumnju u pogledu blagovremenosti apelacije, te sugerisao da se posebno provjeri kada su apelanti primili osporenu presudu Vrhovnog suda.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o štrajku ("Službene novine FBiH" broj 14/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se pravo zaposlenika na štrajk, pravo sindikata da pozove na štrajk, pravo poslodavca da isključi zaposlenika sa rada i druga pitanja u vezi sa štrajkom.

Član 2.

Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga radi zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova.

Štrajk se može organizovati samo u skladu sa ovim ili drugim zakonom, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom.

Član 3.

Zaposlenik slobodno odlučuje o svom učešću u štrajku.

Organiziranje i učestvovanje u štrajku organiziranom u skladu sa odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora

o radu.

Član 9.

Zaposleniku koji je sudjelovao u štrajku plaća se može smanjiti srazmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

  • 19.
    Zakon o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Zaposlenici imaju pravo, po svom slobodnom izboru organizirati sindikat, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata.

(...) Sindikat i (...) mogu se osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja.

Član 10.

Zaposlenici (...) slobodno odlučuju o svom stupanju ili istupanju iz sindikata (...),

Zaposlenik (...) ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu (...).

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 128.

Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova.

Štrajk se može organizirati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom.

Član 129.

Zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljni/! položaj od drugih zaposlenika zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, u smislu člana 128. stav 2. ovog zakona.

  • 20.
    Opći kolektivni ugovor za Federaciju Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(...)

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Član 6.

Poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, osim u slučajevima predviđenim u članu 8. stav 3. ovog ugovora.

Član 8.

(...)

Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.

Član 38.

(...)

Sindikat ima pravo organizirati štrajk u skladu sa zakonom i pravilima sindikata o štrajku ukoliko sporna pitanja ne budu riješena putem pregovora.

  • 21.
    Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FiH" broj 30/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Na sva pitanja koja nisu uređena ovim ugovorom primjenjuju se odredbe Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i drugih propisa u ovoj oblasti.

Član 5.

Ovim ugovorom ne mogu se utvrditi manja prava i obaveze i nepovoljniji uvjeti rada od prava, obaveza i uvjeta rada utvrđenih zakonom i Općim kolektivnim ugovorom.

Član 6.

Općim i pojedinačnim aktima poslodavca i ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena zakonom i ovim ugovorom.

Član 73.

Ukoliko sindikat ocijeni da se ne ostvaruju prava zaposlenika utvrđena zakonom i ovim ugovorom, iskoristiće svoje pravo i nakon neuspjelih pregovora sa poslodavcem organizovati i voditi štrajk.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001747 od 17. aprila 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, prema dostavnici koju je predočio Vrhovni sud, apelanti su primili 25. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 22. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno šprima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mare Memić, Nezira Kadića, Ilijasa Tahirbegovića, Edina Crnčala, Mehmeda Karovića, Murisa Terzića, Mehe Hajdarević, Osmana Vladavića, Narcisa Kalajžića, Behudina Džanovića, Edina Džafića, Nijaza Kurspahića, Faika Čelebića, Azima Ljeva i Džemile Fazlibašić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001747 od 17. aprila 2008. godine u s odnosu na pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja: iz člana 11/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

VII . Meritum

  • 26.
    Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne

i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko j Bosne i Hercegovine44.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Apelanti pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 29.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 30.
    Apelanti tvrde da su zbog stava Vrhovnog suda da im ne pripada pravo na naknadu plaće, makar i umanjene, za vrijeme provedeno u štrajku, lišeni imovine koja im po zakonu pripada.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 32.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Zatim, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).
  • 33.
    U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima odlučivalo se o tužbenom zahtjevu apelanata kojim su tražili da se tuženi, kao njihov poslodavac, obaveže da im za označeni period, pored ostalog, isplati plaće odnosno razlike osnovnih plaća. Prema relevantnim odredbama ZOR-a, Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), apelanti su imali legitimna očekivanja u pogledu isplate navedenih potraživanja. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da plaće apelanata predstavljaju "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 34.
    Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, preinačio presudu Kantonalnog suda tako što je utvrdio da apelantima ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme koje su proveli u štrajku. Prema navedenom, presudom Vrhovnog suda je došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
  • 35.
    U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme provedeno u štrajku,,,s obzirom da ostvarivanje prava na štrajk ima za posljedicu suspenziju izvršenja rada na strani zaposlenika to podrazumijeva i suspenziju obaveze poslodavca da zaposleniku plaća za neizvršeni rad. Zaposlenik nije dužan raditi a poslodavac mu nije dužan isplaćivati platu". Zatim, Vrhovni sud je istakao da je ova temeljna ideja izražena i u članu 9. Zakona o štrajku, s tim da može biti korigovana Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio daje pogrešan stav izražen u presudama nižestepenih sudova da zbog činjenice da ni Kolektivni ugovor, a ni Pravilnik o radu ne sadrže odredbe koje regulišu pitanje naknade plaće za vrijeme štrajka i prekida rada, kao i da tuženi apelantima za vrijeme štrajka nije umanjio plaću, apelantima pripada pravo na naknadu plaće i za vrijeme štrajka.
  • 36.
    Ustavni sud primjećuje daje u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su apelanti u periodu od 4. juna 2003. godine do 30. septembra 2004. godine bili u štrajku koji je organizovao sindikat kojem pripadaju u skladu sa Zakonom o štrajku, odnosno štrajk nije zabranjen niti je njegova zakonitost dovedena u pitanje. Prema članu 3. Zakona o štrajku, organizovanje i učešće u ovakvom štrajku ne predstavlja povredu ugovora o radu. Zatim, u skladu s članom 68. ZOR-a, plaće radnika se utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno kao nesporno da u relevantnom periodu niti u jednom od navedenih dokumenata nije bilo izmjena ili dopuna odredbi kojima bi se mijenjala obaveza tuženog kao poslodavca koju je preuzeo po zaključenim ugovorima o radu s apelantima u pogledu obračuna, visine i načina isplate plaća apelantima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje daje članom 69. ZOR- a izričito regulisano da poslodavac kojeg obavezuju kolektivni ugovor i pravilnik o radu, što su okolnosti konkretnog slučaja, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Dalje, članom 9. Zakona o štrajku regulisano je da se zaposleniku koji je učestvovao u štrajku plata može umanjiti srazmjerno vremenu učestvovanja u štrajku, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Dakle, smanjenje plaće u citiranoj odredbi je propisano kao mogućnost koja može, ali ne mora biti i ostvarena, ali koja treba biti uređena kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Suprotno tumačenje vodilo bi proizvoljnosti u primjeni citirane odredbe i učinilo je iluzornom, jer bi poslodavcu dalo neograničenu slobodu u odlučivanju o pravu na plaću, kao jednom od prava garantovanih zakonom, a dovelo bi u pitanje i korištenje štrajka, kao jednog od zakonom priznatih sredstava za zaštitu i ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava i interesa radnika. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima, utvrđeno je kao nesporno da ni Kolektivni ugovor kao ni Pravilnik o radu tuženog ne sadrže niti jednu odredbu kojom je mogućnost smanjivanja plaće za vrijeme učešća u štrajku regulisana, kao i da tuženi, kao poslodavac, apelantima za vrijeme štrajka nije umanjio plaću, na osnovu čega je Kantonalni sud i zaključio daje tuženi u obavezi da apelantima isplati plaću i za vrijeme koje su proveli u štrajku u skladu s obavezom koju je preuzeo ugovorima o radu koje je zaključio s apelantima.
  • 37.
    Dovodeći u vezu navedeno sa stavom Vrhovnog suda da apelantima ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme štrajka "jer nisu obavezni raditi a poslodavac im nije obavezan platiti platu", Ustavni sud zaključuje daje u konkretnom slučaju došlo do povrede principa,,zakonitosti" jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo, s obzirom daje nedostatak odredbi u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu kojim bi bila regulisana mogućnost umanjenja, ali ne i potpunog gubitka plaće srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u smislu člana 9. Zakona o štrajku, protumačio tako da apelanti gube pravo na plaću za vrijeme provedeno u štrajku, iako se radi o jednom od prava proisteklih iz rada koje je zakonom, kolektivnim ugovorima i aktima samog poslodavca izričito garantovano.
  • 38.
    Najzad, s obzirom da plaća predstavlja jedno od prava proisteklih iz radnog odnosa, Ustavni sud primjećuje i da je članom 3. Općeg kolektivnog ugovora, koji je primjenjivan u relevantnom periodu, regulisano da se u situaciji kad je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog Kolektivnog ugovora, koji u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiv.
  • 39.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje daje apelantima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to tako da miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine nije izvršeno u skladu sa zakonom, pa Ustavni sud neće ni ispitivati ostale kriterije.

Sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja

  • 40.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • i)
    Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima.
    • 41.
      Član 11. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.
    • 2.
      Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.
    • 42.
      Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je zbog stava Vrhovnog suda da im ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme štrajka, pa makar i umanjene, koji je po njihovom mišljenju suprotan zakonu, povrijeđeno pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatu zbog zaštite svojih interesa, odnosno da su u njihovom slučaju ova prava učinjena iluzornim jer je štrajk organizovao sindikat i nije bio zabranjen, ni ti je njegova zakoni tost dovedena u pitanje.
    • 43.
      Član 11. Evropske konvencije u stavu 1. štiti dva međusobno povezana, komplementarna, ali ipak različita prava: pravo na slobodu mirnog okupljanja i pravo na slobodno udruživanje s drugima. Stavom 2. navedenog člana precizirano je pod kojim uvjetima nacionalne vlasti imaju legitimno pravo da se umiješaju u ta prava, s tim da, za razliku od ostalih članova Konvencije strukturiranih na isti način (čl. 8-10), dozvoljava i dodatna "zakonita ograničenja ostvarivanja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave". Pravo na slobodu organizovanja i učlanjivanja u sindikat čini dio slobode udruživanja i ne predstavlja posebno i nezavisno pravo. Evropska konvencija ne sadrži definiciju sindikata, izuzev indikacije sadržane u članu 11. stav 1. da su to organizacije u oblasti zapošljavanja čija je svrha zaštita interesa njenih članova.
    • 44.
      Evropski sud je u predmetu Demir i Baykara protiv Turske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 34503, presuda od 12. novembra 2008. godine, st. 140. do 145) dao listu općih principa u pogledu suštine prava na udruživanje na sljedeći način:
      • -
        Razvoj sudske prakse u pogledu sastavnih elemenata prava na udruživanje može se sumirati na sljedeći način: Sud je uvijek smatrao da član 11. Evropske konvencije osigurava slobodu zaštite profesionalnih interesa članova sindikata kroz kolektivne akcije sindikata, čije provođenje i razvoj država članica mora dozvoliti i učiniti mogućim (vidi Evropski sud, National Union of Belgian Police protiv Belgije, presuda od 27. oktobra 1975, stav 39, Serija A broj 19; Swedish Engine Driversž Union protiv Švedske, presuda od 6. februara 1976. godine, stav 40; Schmidt i Dahlstrom protiv Švedske, presuda od 6. februara 1976. godine, stav 36, Serija A broj 21);
      • -
        U odnosu na suštinu prava na udruživanje propisanu članom 11. Evropske konvencije, Sud je zauzeo stanovište da stav 1. člana 11. omogućava članovima sindikata, radi zaštite njihovih interesa, pravo da sindikat treba da bude saslušan, ali da svakoj državi ostavlja pravo slobodnog izbora sredstava kojim će ovaj cilj biti ostvaren. Po mišljenju Evropskog suda, ono što Konvencija zahtijeva jeste daje nacionalnim zakonima sindikatima omogućeno, pod uvjetima koji nisu oprečni članu 11, da se bore za zaštitu interesa njihovih članova (vidi naprijed citirane, National Union of Belgian Police protiv Belgije, stav 39; Swedish Engine Driversž Union protiv Švedske, stav 40; Schmidt i Dahlstrom protiv Švedske, stav 36);
      • -
        U pogledu prava na kolektivno pregovaranje, sud je prvobitno smatrao da član 11. ne obezbjeđuje poseban tretman za sindikate, kao što je pravo da stupe u kolektivno pregovaranje (vidi citiranu Swedish Engine Driversž Union protiv Švedske, stav 39). Zatim, smatralo se da ovo pravo ni na koji način ne čini neophodan i inherentan element u pravu garantovanom Konvencijom (vidi citiranu Schmidt i Dahlstrom protiv Švedske, stav 34);
      • -
        U predmetu Wilson, National Union of Jurnalists i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, vidi Evropski sud, aplikacije broj 30668/96, 30671/96 i 30678/96, ECHR 2002-V) sud je smatrao da, iako kolektivno pregovaranje nije bilo obavezno za uživanje sloboda sindikata, ono može biti jedan od načina na koji sindikatima može biti omogućeno da štite interese svojih članova. Sindikat je morao biti slobodan da traži način da ubijedi poslodavca da ga sasluša o onom što je morao reći u ime svojih članova (vidi Wilson, National Union of Jurnalists i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 44);
      • -
        Kao rezultat prethodno navedenog, evolucija sudske prakse o suštini prava na udruživanje predviđenog članom 11. Evropske konvencije označena je sa dva principa vodilje: prvo, Sud uzima u razmatranje ukupnost mjera preuzetih od države koja je u pitanju da bi se obezbijedile slobode sindikatu, koje su predmet slobodne procjene; drugo, Sud ne prihvata ograničenja koja pogađaju suštinske elemente sindikalnih sloboda, bez kojih bi ova sloboda postala lišena suštine. Ova dva principa nisu kontradiktorna već su uzajamno povezana. Ova povezanost upućuje daje država, iako u suštini slobodna da odluči koje mjere eli da preduzme da bi osigurala poštovanje člana 11. Evropske konvencije, obavezna da uzme u obzir elemente koje sudska praksa smatra suštinskim;
      • -
        Prema navedenoj sudskoj praksi, kao suštinski elementi prava na udruživanje ustanovljeni su: pravo organizovanja i pridruživanja sindikatu (vidi Evropski sud, Tm Haber Sen and Cinar protiv Turske, aplikacija broj no. 28602/95, st. 36-39, ECHR 2006-...), zabrana zaključivanja sporazuma o zapošljavanju isključivo članova sindikata (vidi Sorensen i Rasmussen protiv Danske ŠGCĆ, aplikacije br. 52562/99 i 52620/99, st. 72-75, ECHR 2006-...) i pravo sindikata da traži od poslodavca da sasluša šta sindikat ima da kaže u ime svojih članova (vidi navedenu, Wilson, National Union of Jurnalists i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 44).
    • 45.
      Međutim, Evropski sud je istakao i da ova lista nije konačna i daje predmet dalje evolucije, zavisno od specifičnog razvoja radnih odnosa, pa je u navedenu listu uvrstio i pravo na kolektivno pregovaranje. Naime, Evropski sud je zaključio, imajući u vidu razvoj radnog prava, međunarodnog

i nacionalnog, te praksu država članica u ovoj oblasti, da je pravo na kolektivno pregovaranje s poslodavcem, u principu, postalo jedno od suštinskih elemenata "prava na organizovanje i pridruživanje sindikatima radi zaštite interesa", utvrđeno članom 11. Evropske konvencije, uz shvatanje da države ostaju slobodne da svoje sisteme organizuju tako da, ako je svrsishodno, dodijele poseban status predstavniku sindikata (vidi citiranu Demir i Baykara protiv Turske, stav 154).

  • 46.
    Najzad, u predmetu Schmidt and Dahlstrom protiv Švedske (stav 36) Evropski sud je podsjetio da Konvencija štiti slobodu da se profesionalni interesi članova sindikata štite kroz akcije sindikata, čije provođenje i razvoj država članica mora dozvoliti i učiniti mogućim (vidi citiranu National Union of Belgian Police, stav 39), ali da član 11. stav 1. Evropske konvencije ostavlja svakoj državi slobodan izbor sredstava koja će koristiti da bi ostvarila ovaj cilj. Dozvoljavanje prava na štrajk predstavlja, bez svake sumnje, jedno od najznačajnijih sredstava, ali postoje i druga. Ovo pravo, koje nije izričito propisano članom 11. Evropske konvencije, može nacionalnim zakonima biti regulisano tako da se ograničava njegovo provođenje u određenim instancama.
  • 47.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantima nije bilo uskraćeno pravo na sindikalno organizovanje, koji će štititi njihove profesionalne interese. Zatim, sindikatu nije bilo onemogućeno da učestvuje u kolektivnom pregovaranju, s obzirom daje u relevantnom periodu bio zaključen i Opći i Kolektivni ugovor. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je sindikatu, čiji su apelanti članovi, bilo onemogućeno da pregovara s tuženim, kao njihovim poslodavcem, te da s ciljem da bude saslušan o onom što njegovi članovi imaju da kažu, koristi i štrajk kao sredstvo utvrđeno zakonom.
  • 48.
    Dovodeći u vezu okolnosti konkretnog slučaja s navedenim stavovima Evropskog suda, prema kojem su inherentni elementi prava na udruživanje: pravo organizovanja i pridruživanja sindikatu, zabrana zaključivanja sporazuma o zapošljavanju isključivo članova sindikata, pravo sindikata da traži od poslodavca da sasluša šta ima da kaže u ime svojih članova, te pravo na kolektivno pregovaranje, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda u odnosu na apelante nisu dovedene u pitanje garancije ustanovljene članom 11. stav 1. Evropske konvencije.

Naime, apelanti ne navode, niti se iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda može zaključiti, na koji način je doveden u pitanje bilo koji od pobrojanih inherentnih elemenata prava na udruživanje. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni činjenica da su apelanti tražili naknadu plaće za vrijeme štrajka koji je bio organizovan u skladu sa zakonom i koji nije bio zabranjen, s obzirom da pravo na štrajk, iako predstavlja jedno od najvažnijih sredstava u ostvarivanju zaštite profesionalnih interesa članova sindikata, prema stanovištu Evropskog suda ne čini inherentan element prava na udruživanje iz člana 11. stav 1. Evropske konvencije.

  • 49.
    S obzirom da u konkretnom slučaju apelantima nisu povrijeđene garancije iz člana 11. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode apelanata i u smislu stava 2. navedenog člana.
  • 50.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi njihovih prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije zbog stava Vrhovnog suda da im ne pripada naknada plaće za vrijeme provedeno u štrajku, neosnovani.

Ostali navodi

  • 51.
    S obzirom na zaključke u pogledu prava na imovinu i prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je redovni sud povrijedio princip,,zakonitosti" tako što je arbitrarno primijenio pravo, s obzirom daje nedostatak odredbi u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu kojim bi bila regulisana mogućnost umanjenja, ali ne i potpunog gubitka plaće srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u smislu člana 9. Zakona o štrajku, protumačio tako da apelanti gube pravo na plaću za vrijeme provedeno u štrajku, iako se radi o jednom od prava proisteklih iz rada koje je zakonom, kolektivnim ugovorima i aktima samog poslodavca izričito garantovano.
  • 53.
    Ustavni sud, međutim, zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije kada osporenom odlukom redovnog suda nije povrijeđen, niti doveden u pitanje niti jedan element inherentan pravu zaštićenom citiranim odredbama.
  • 54.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 55.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.