Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/07 ("Bakalar komerc" d.o.o. Čapljina)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-59/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 59/07, rješavajući apelaciju "Bakalar komerc" d.o.o. Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Bakalar komerc" d.o.o. Čapljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1539/01 od 13. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Bakalar komerc" d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Branislav Bakalar, direktor društva, podnio je 3. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1539/01 od 13. septembra 2006. godine.

2. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant, 1. decembra 2000. godine, obratio Carinarnici Mostar sa zahtjevom za povrat posebne pristojbe za uvezenu i ocarinjenu robu u 1997. godini. Carinarnica Mostar je zaključkom, broj UP-2501/00 od 5. decembra 2000. godine, apelantov zahtjev odbacila kao neblagovremen, zbog propuštanja roka od godinu dana od dana podnošenja deklaracije, koji je propisan članom 249. Carinskog zakona («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/95, 5/96, 18/96, 31/97 i 32/97).

3. Nakon toga, Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjem, broj UP/II-05-1529/01 od 3. aprila 2001. godine, odbilo žalbu apelanta protiv prvostepenog zaključka, pa je apelant, tužbom u upravnom sporu, osporio zakonitost navedenog upravnog rješenja.

4. Vrhovni sud je, osporenom presudom, broj U-1539/01 od 13. septembra 2006. godine, odbio tužbu apelanta protiv drugostepenog rješenja kao neosnovanu. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je zaključio da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat posebne pristojbe na uvezenu robu materijalno-pravni prekluzivni rok, pa njegovim protekom stranka gubi pravo na povrat sredstava uplaćenih na ime posebne pristojbe. Vrhovni sud je, također, zaključio da nisu osnovani tužbeni navodi apelanta da je u ovoj pravnoj stvari trebalo primjeniti opšti zastarni rok od pet godina na novčana potraživanja iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, zastarni rokovi propisani u tom zakonu ne mogu se primjenjivati po pitanju naplate i povrata carine i ostalih carinskih dadžbina budući da su prava i obaveze svih subjekata u postupku carinjenja robe regulisani federalnim i državnim zakonima i drugim propisima iz oblasti carina kao specijalnim zakonima i propisima u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima kao opštim zakonom, pa i rokovi u kojima se može ostvariti naplata i povrat carine i ostalih carinskih dadžbina, koji su po svojoj pravnoj prirodi materijalno pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom stranka gubi zahtjevano pravo na naplatu odnosno povrat.

5. Sud je dalje konstatovao da ni tužbeni navodi apelanta kojima ukazuje da je u ovoj pravnoj stvari trebalo primjeniti odredbe Zakona o carinskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98) nisu osnovani jer je ovaj zakon počeo da se primjenjuje počev od 1. januara 1999. godine (član 217. stav 5. zakona), a u predmetnoj upravnoj stvari radi se o obavezi plaćanja carine i ostalih uvoznih dadžbina prije početka njegove primjene, a za vrijeme važenja federalnog Carinskog zakona, kojim je odredbama člana 19. stav 1. tačka 1 i člana 22. stava 1. tačka 1. propisano, da obaveza plaćanja carine nastaje kada roba pređe preko carinske linije, a da se visina carine za tu robu utvrđuje u skladu sa propisima koji za takvu robu važe na dan kada se podnese carinska deklaracija, to u konkretnom slučaju znači sa propisima iz 1997. godine.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je, po apelantovom mišljenju, inter alia, došlo zbog toga što je Vrhovni sud osporenu presudu donio na nejavnoj sjednici, te da mu nije omogućeno da obrazloži razloge podnošenja tužbe u upravnom sporu. Apelant, također, ističe da je na njegovu štetu pogrešno primjenjen zakon, samim tim što u postupku pred Vrhovnim sudom, nije primjenjen Zakon o carinskoj politici BiH, čijim je odredbama propisan rok od pet godina za podnošenje zahtjeva za povrat uvozne pristojbe. Osim ovoga, apelant smatra da je osporavanom presudom neopravdano lišen imovine, te da je na taj način došlo i do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine i Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sa zahtjevom za povrat carinskih dažbina, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. već citiranu odluku broj AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju.

11. Naime, apelant traži povrat naplaćenih sredstava na ime posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. godine u iznosu koji je konkretno određen prema uvozno - carinskoj deklaraciji. Povrat navedenih sredstava regulisan je Carinskim zakonom i Odlukom o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu. Međutim, Carinski zakon je propisao vremensko ograničenje ostvarivanja prava na povrat posebne pristojbe, u članu 249. stav 1. tačka 2. koji glasi: «[...] podnositelj deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine». Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi obrazložio da je ovo materijalno-pravni prekluzivni rok, koji se ne može produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi pravo na podnošenje zahtjeva za ostvarivanje određenog materijalnog prava (povrat plaćene posebne pristojbe), te da su bez uticaja navodi tužbi da organi uprave nisu imali pravnog osnova za naplatu posebne pristojbe za uvezenu robu u 1997. godini (vidi, također, Ustavni sud, odluka broj AP-14/05 od 23. februara 2006. godine).

12. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci ne postoji bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, o čemu je svoju ocjenu Ustavni sud već dao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/07 ("Bakalar komerc" d.o.o. Čapljina) | Sudska praksa | Aktio