Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/06 («MALIŠIĆ» d.o.o. iz Čitluka)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2745/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2745/06, rješavajući apelaciju «MALIŠIĆ» d.o.o. iz Čitluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «MALIŠIĆ» d.o.o. iz Čitluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-380/01 od 7. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «MALIŠIĆ» d.o.o. iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ivan Primorac, odvjetnik iz Čitluka, podnio je, 26. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-380/01 od 7. juna 2006. godine.
2. Rješenjem Carinske uprave-Carinarnica Grude Federalnog ministarstva financija, broj Up- 1224/00 od 25. oktobra 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva financija Carinske uprave Sarajevo, broj UP/II-1486/00 od 9. novembra 2000. godine, odbijen je zahtjev apelanta za povrat carinskih dažbina na ime posebne pristojbe naplaćene na robu uvezenu u 1997. godini po uvozno carinskim deklaracijama (UCD) navedenim u obrazloženju prvostepenog rješenja, u iznosu od 95.760,70 KM.
3. Apelant je protiv navedenog konačnog upravnog akta Carinske uprave Sarajevo, broj UP/II- 1486/00 od 9. novembra 2000. godine, tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Rješavajući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu Vrhovni sud je donio osporenu presudu, broj U- 380/01 od 7. juna 2006. godine, kojom se tužba odbija kao neosnovana.
4. U obrazloženju osporene presude je navedeno da su carinski organi utvrdili nesporne činjenice da je apelant u 1997. godini uvezao robu i platio carinu i ostale uvozne dažbine po UCD kako je navedeno u prvostepenom upravnom rješenju, a da je zahtjev za povrat posebne pristojbe podnio 24. oktobra 2000. godine. Vrhovni sud dalje navodi da je pravilnom primjenom člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona («Službene novine FBiH», br. 2/95, 9/96, 19/96 i 25/97) odbijen zahtjev apelanta. Navedenom zakonskom odredbom podnosilac deklaracije je ovlašten da može u roku od jedne godine od dana podnošenja UCD-a podnijeti carinarnici kod koje je platio carinu zahtjev za povrat carine i ostalih carinskih dažbina u koje spadaju i posebne pristojbe. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da je propustio taj rok. Pošto se radi o materijalno pravnom prekluzivnom roku koji se ne može produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi zahtijevano pravo, upravni organi su pravilnom primjenom materijalnog prava odlučili da zahtjev apelanta treba odbiti. U obrazloženju je dalje navedeno da su neosnovani tužbeni navodi apelanta da se na predmetnu upravnu stvar nije mogao primijeniti federalni Carinski zakon jer je stavljen van snage donošenjem i stupanjem na snagu Zakona o carinskoj politici BiH («Službeni glasnik BiH» broj 21/98) koji na drugačiji način reguliše povrat carine i drugih carinskih dažbina, te da je trebalo u ovoj pravnoj stvari primijeniti rok iz člana 203. stav 2. navedenog zakona od pet godina od dana podnošenja zahtjeva za povrat sredstava. Odredbom člana 217. st. 2. i 5. Zakona o carinskoj politici BiH predviđeno je da se propisi sadržani u carinskim zakonima entiteta koji su u suprotnosti sa odredbama tog zakona smatraju nevažećim i da se taj zakon primjenjuje od 1. januara 1999. godine. Iz pravilnog tumačenja tih odredaba proizilazi da je navedeni zakon, u postupcima carinjenja robe poslije početka njegove primjene isključio samo primjenu propisa u carinskim zakonima entiteta koji su u suprotnosti s njegovim odredbama, smatrajući ih nevažećim, ali ne i ostalih odredaba carinskih zakona entiteta. Niti jednom odredbom taj zakon nije propisao njegovo retroaktivno dejstvo na odnose subjekata u postupku carinjenja koji su nastali prije početka njegove primjene. Vrhovni sud zaključuje da odbio tužbu apelanta pošto je u konkretnom slučaju obaveza plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina nastala prije početka primjene Zakona o carinskoj politici BiH, a za vrijeme važenja federalnog Carinskog zakona čije odredbe su pravilno primijenjene.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u donošenju osporenih odluka došlo do pogrešne primjene prava od strane upravnog organa i Vrhovnog suda. Apelant ističe da su stupanjem na snagu Zakona o carinskoj politici BiH («Službeni glasnik BiH» broj 1/97) i Zakona o carinskoj politici BiH («Službeni glasnik BiH» broj 21/98) stavljeni van snage dotadašnji entitetski carinski zakoni, ali uprkos toj činjenici u njegovom slučaju primijenjen je federalni Carinski zakon («Službene novine FBiH», br. 2/95, 9/96, 19/96 i 25/97). Članom 58. Zakona o carinskoj politici BiH («Službeni glasnik BiH» broj 1/97) propisano je da pravo na naplatu carine zastarijeva u roku od pet godina od dana kada je obaveza plaćanja carine nastala, pa analogno tome, kako smatra apelant i pravo na povrat pogrešno naplaćene carine i drugih davanja ne može trajati manje od navedenog roka.
6. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanta na koja se poziva, te da u cijelosti ostaje kod osporene presude. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je u upravnom i sudskom postupku pogrepšno primijenjeno materijalno pravo. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U vezi navoda apelanta da su sudovi pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud zapaža da je u upravnom i sudskom postupku utvrđeno da je obaveza plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina nastala prije početka primjene Zakona o carinskoj politici BiH, a za vrijeme važenja federalnog Carinskog zakona, koji je u konkretnom slučaju i primijenjen a koji na drugačiji način reguliše povrat carine i drugih carinskih dažbina. Taj zakon niti jednom svojom odredbom ne propisuje da ima retroaktivno dejstvo na odnose subjekata u postupku carinjenja koji su nastali prije početka njegove primjene. Pored toga, Ustavni sud ističe da je članom 58. Zakona o carinskoj politici BiH («Službeni glasnik BiH» broj 1/97) proisana zastara naplate carine, a ne i uslovi i način povrata carine, te da nisu osnovani apelantovi navodi o analogmoj primjeni navedenog člana na njegov slučaj. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, a da su upravni organi i Vrhovni sud dalji dovoljno preciznih i jasnih razloga za svoju odluku. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već također smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane organa uprave i Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić