Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2140/08 («Vimar» d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2140/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2140/08, rješavajući apelaciju «Vimar» d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija «Vimar» d.o.o. Visoko podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-6/08 od 22. maja 2008. godine zbog toga što je, ratione materiae , inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Vimar» d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Uvl-6/08 od 22. maja 2008. godine.

2. Sud BiH je, u Vijeću za upravne sporove (u daljnjem tekstu: Vijeće za upravne sporove), Presudom broj U-485/06 od 22. februara 2008. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banja Luka, broj UP/II-602/06 od 17. maja 2006. godine, a koja je donesena u žalbenom postupku protiv Rješenja Regionalnog centra Sarajevo broj UP/I-18-482/06 od 25. januara 2006. godine. Navedenim rješenjem Regionalnog centra Sarajevo izvršena je izmjena podataka za robu koju je uvezao apelant i koja je ocarinjena prema JCI IM 1 br. C-797 od 16. jula 2002. godine, CI Visoko. Apelant je kao uvoznik obavezan da na ime manje plaćene carine i posebne takse uplati iznos od 11.388,49 KM.

3. Sud BiH, Apelaciono upravno vijeće (u daljnjem tekstu: Apelaciono upravno vijeće), je Presudom broj Uvl-6/08 od 22. maja 2008. godine odbio kao naosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Suda BiH broj U-485/06 od 22. februara 2008. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da se u konkretnom slučaju nije radilo o uobičajenom obliku postupanja sa robom u slobodnoj zoni u smislu pravilnog tumačenja odredbe člana 119 stav 1 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 21/98 i 34/00; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici BiH), već se radilo o unutrašnjoj obradi robe unesene u slobodnu zonu. Za tu obradu je, u smislu odredbe člana 154 stav 4 tačka c) citiranog zakona, potrebno da se pribavi odobrenje nadležnog carinskog organa. Dalje se navodi da apelant nije postupio u skladu sa citiranom zakonskom odredbom i pribavio odobrenje nadležne carinarnice za obradu robe u slobodnoj zoni. Takođe se navodi da je apelant izgubio povoljniji tarifni postupak i pogodnosti prilikom stavljanja robe u slobodni promet, a nadležni organi su, pravilnom primjenom citiranih propisa, obavezali apelanta da plati carinu prema carinskoj stopi određenoj za robu u stanju u kom je ona bila u momentu njenog stavljanja u slobodni promet. Stoga je Apelaciono upravno vijeće Suda BiH zaključilo da je pravilan i zakonit zaključak Vijeća za upravne sporove u kom se ističe da je predmetna roba, koja je smještena u slobodnu zonu, promijenila stanje i oblik, a tako i naimenovanje koje je odredilo da se svrsta u drugu tarifnu oznaku carinske tarife. Apelaciono upravno vijeće je na kraju zaključilo da su osporena presuda Vijeća za upravne sporove i konačni upravni akt zakoniti s obzirom na to da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjena odredba člana 154 stav 4 tačka c) Zakona o carinskoj politici BiH.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da se određene novčane obaveze prema državi ubrajaju isključivo u oblast javnog prava i, stoga, ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, sem u slučaju zloupotrebe prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine; i Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; te Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u prirodi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da se u takve obaveze, nesumnjivo, ubraja i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kom je apelant obavezan da plati carinske i druge uvozne dažbine, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedi da je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić