Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/08 ("Mesna industrija G.I.P.I." d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 249
- Zakon o izmjenama carinskog zakona · čl. 249
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama carinskog zakona · čl. 249
- Carinski zakon · čl. 249
Predmeti (1)
AP-3504/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3504/08, rješavajući apelaciju "Mesne industrije G.I.P.I." d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Mesne industrije G.I.P.I." d.o.o. Čitluk podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1651/03 od 10. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "Mesna industrija G.I.P.I." d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Nikola Sivrić odvjetnik iz Čitluka, podnijela je 31. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1651/03 od 10. jula 2008. godine.
2. Rješenje Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 07-UP/II-05-362/03 od 7. aprila 2003. godine, odbijena je žalba apelanta protiv rješenja Carinarnice Mostar broj 09.1203 UP/I-
3154/02 od 3. oktobra 2002. godine, kojim je obavezan da za robu ocarinjenu po JCI broj 7145 od 21. marta 2002. godine, na ime nenaplaćene posebne pristojbe (takse) uplati iznos od 80.240,00 KM.
3. Nezadovoljan navedenim rješenjima apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu, koji je presudom broj U-1651/03 od 10. jula 2008. godine, tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da prema jedinstvenoj ispravi Carinarnice Mostar broj 7145 od 21. marta 2002. godine, apelant je uvezao 40.124 kg zamrznutog pilećeg separiranog mesa na koju robu je plaćena carina, ali nije obračunata niti plaćena posebna taksa, koja je propisana odredbama Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini takse ("Službenu glasnik Bosne i Hercegovine", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00, 15/01 i 38/01) i koja se primjenjuje u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine. Vrhovni sud je smatrao da suprotno prigovoru apelanta u pogledu naknadnog obračuna i naplate carine i drugih pristojbi u konkretnom slučaju posebne takse, primjenjuju se odredbe člana 249. Carinskog zakona ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97), jer iste nisu prestale da važe stupanjem na snagu Zakona o carinskoj politici ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 21/98 i 10/02). Naime, prema odredbama federalnog zakona ukoliko carina i druge uvozne postrojbe budu plaćene u manjoj ili većoj svoti, Carinarnica mora u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije naknadno obračunati carinu i druge uvozne pristojbe i donijeti rješenje o naplati ili vraćanju carine i ostalih uvoznih pristojbi. Prema tome neosnovani su apelantovi prigovori da Carinarnica Mostar nije bila nadležna da naknadno obračuna posebnu pristojbu, te da su u postupku donošenja rješenja povrijeđena pravila upravnog postupka.
4. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu disikriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije .
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Ustavni sud prvenstveno konstatira da su osporene odluke, kojim je apelant obavezan da izvrši uplatu nenaplaćene posebne pristojbe za robu ocarinjenu po JCI broj 7145 od 21. marta 2002. godine, zasnovane na odredbama Carinskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od
23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati takse na ocarinjenu robu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako se, dakle, u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Carinskog zakona, te kako ništa ne ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a budući da je apelantova obaveza na uplatu takse zasnovana na relevantnim odredbama Carinskog zakona, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
9. Takođe, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
10. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Carinskog zakona, a ne o bilo kom aspektu nekog od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenog prava. Stoga, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» zaštite tih ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, takođe, moraju odbaciti pošto nisu kompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović