Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3602/09 (S. K.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3602/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3602/09, rješavajući apelaciju Saliha Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Kadrića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-34/09 od 29. oktobra 2009. godine, Gž-45/09 od 3. septembra 2009. godine i P-

41/08 od 20. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-34/09 od 29. oktobra 2009. godine, Gž-

45/09 od 3. septembra 2009. godine i P-41/08 od 20. februara 2009. godine.

2. Apelant je podno tužbu Sudu BiH 20. juna 2007. godine protiv tužene Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate naknade na ime neisplaćene razlike plate za 2006. godinu i prvih osam mjeseci 2007. godine u ukupnom iznosu od 10.400,00 KM, naknade na ime neisplaćene otpremnine u iznosu od 2.634,00 KM i naknade na ime rendžerskog dodatka u iznosu od 1.400,00 KM za 2006. godinu i januar i februar 2007. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbi je naveo da mu je primjenom nižeg koeficijenta isplaćivan manji iznos plate pozivajući se na odredbe člana 62. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05, 53/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Zakon o službi). Apelant je u tužbi naveo da pravni osnov za isplatu naknade otpremnine nalazi u Zakonu o službi, dok naknadu za rendžerski dodatak potražuje iz razloga što je bio pripadnik rendžerskog bataljona.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Sud BiH je u prvostepenom vijeću presudom broj P-41/08 od 20. februara 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan tuženoj nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH) u činu Kapetana (OF2), sa vremenom provedenim u tom činu od 12. decembra 1995. godine, da je od 2004. godine do 7. marta 2007. godine imao status «neraspoređen» u rendžerskom bataljonu OS BiH, a naredbom tužene od 7. marta 2007. godine razriješen je dužnosti i stavljen u stanje raspolaganju u OS BiH u trajanju od 12 mjeseci, da mu je na osnovu naredbe tužene od 28. augusta 2007 godine prestala profesionalna vojna služba sa 31. augustom 2007. godine. Prvostepeni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna visina plate koju je apelant ostvarivao u 2006. godini i prvih osam mjeseci 2007. godine, zatim rendžerski dodatak za 2006. godinu i januar i februar 2007. godine, kao i visina pripadajuće otpremnine koja apelantu pripada u skladu sa članom 77. Zakona o službi i članom

8. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pripadnika bivše Vojske FBiH.

5. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 10.400,00 KM na ime razlike neisplaćene plate za utuženi period. Sud BiH je, osim toga, istakao da je članom 184. stav 1. Zakona o službi propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine, postaju lica na službi u OS BiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečene na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Navedeno je da je odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano da službenici i zaposlenici preuzeti iz entitetskih ministarstava odbrane sa 1. januarom 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora, kako to predviđa odredba člana 64. istog zakona. Sud BiH je naveo da je apelantov stav, iznesen u tužbenom zahtjevu, koji je dokazivao tokom dokaznog postupka da mu je kao pripadniku OSBiH plata obračunavana i isplaćivana na osnovu koeficijenta ličnog i formacijskog čina (E7 stariji vodnik) koji nikada nije posjedovao, tužena tokom dokaznog postupka nije osporavala, niti je osporavala izvođenje dokaza na tu okolnost, pa je sud tu činjenicu ocijenio kao dokazanu. Međutim, prvostepeni sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi zaključio da tužena nema obavezu da apelantu isplati traženi iznos na ime razlike plate obzirom da ni na koji način nije doprinijela uspostavi takvog stanja apelanta, niti je određivala koeficijent obračuna apelantu, nego je isti preuzela iz legislative entitetske vojske.

6. Sud BiH je zaključio da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu rendžerskog dodatka u iznosu od 1.400,00 KM za utuženi period, istaknuvši da apelantu sa statusom neraspoređenog radnika, koji je imao za utuženi period, ne pripada pravo na naknadu rendžerskog dodatka. S obzirom na navedeno, sud je također ocijenio da je neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu otpremnine u visini od šest njegovih plata isplaćenih u prethodnih šest mjeseci. Sud BiH je istakao da je odredbom člana 77. Zakona o službi propisano da profesionalno vojno lice ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u iznosu od šest njegovih plata isplaćenih u prethodnih šest mjeseci, ili šest prosječnih mjesečnih plata isplaćenih u BiH, prema posljednjem objavljenom podatku nadležnog statističkog zavoda, ako je to za njega povoljnije. Navedeno je da je u konkretnom slučaju tužena izvršila isplatu otpremnine u iznosu od šest prosječnih mjesečnih plata isplaćenih prema podacima nadležnog statističkog zavoda kao povoljniju alternativu, jer je isplaćen veći iznos nego što bi apelantu pripadao isplatom njegovih šest plata isplaćenih u prethodnih šest mjeseci. Sud je također naveo da je u tužbenom zahtjevu i tokom dokaznog postupka apelant ukazivao na akt Ministra odbrane BiH broj 10-50-983-1/07 od 23. aprila 2007. godine kojim je Ministarstvu odbrane BiH naložio da apelantu izvrši korekcije plate i doprinosa u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima temeljem kojih je vršen obračun plata za pripadnike OS BiH, u skladu sa ličnim činom apelanta, a temeljem člana 119. Zakona o službi u Vojsci FBiH («Službene novine FBiH» broj 34/04). Međutim, Sud BiH je naveo da je predmetni dokaz doveo u vezu sa statusom apelanta koji je od 2004. godine do donošenja naredbe tužene od 7. marta 2007. godine određen kao «neraspoređen», pa su mu na osnovu takvog statusa određena plata i pripadajuća primanja.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude broj P-41/08 od 20. febraura 2009. godine, Sud BiH je odlučujući u drugostepenom vijeću donio presudu broj Gž-45/09 od 3. septembra 2009. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u pitanje ni žalbenim prigovorima apelanta, pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plate i otpremnine, kao i rendžerskog dodatka, ali je za svoju presudu dao nepravilne razloge. Sud BiH je naveo da prvostepeni sud nije dao značaj nespornoj činjenici navedenoj u tužbi, koja se ističe i u žalbi, da je apelant prije preuzimanja na službu u OS BiH, oglašen invalidom druge kategorije sa pravom na raspored na druge odgovarajuće poslove, dakle stekao određena prava u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH, iz kojih razloga je i neosnovan njegov tužbeni zahtjev za isplatu tražene razlike plate za sporni period. Naime, rješenjem Federalnog zavoda za PIO – Mostar od 4. januara 2006. godine, apelantu je, kao invalidu II kategorije invalidnosti, predloženo ranije utvrđeno pravo (počev od 23. septembra 2004. godine do 6. decembra 2005. godine) na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove kao i pravo na odgovarajuću naknadu plate počev od 6. decembra 2005. godine. Sud je zaključio da se apelant i nakon preuzimanja u OS BiH nalazio na ranije stečenom statusu «čekanja» na raspored na druge poslove uz pravo na odgovarajuću naknadu plate. Sud BiH je citirao odredbu člana 75. tačka 1. Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 29/98 - u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojom je propisano da osiguranik kod koga je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plate od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju. Osnov za određivanje naknade plate predstavlja plata odnosno naknada plate koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost (član 76. Zakona o PIO). Primjenom citiranih odredbi, Sud BiH je zaključio da je apelant, nakon što je preuzet na službu u OS BiH, zadržao stečena prava po osnovu invalidnosti, odnosno pravo na naknadu plate do raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, pa je iz tih razloga neosnovan njegov tužbeni zahtjev za isplatu razlike između plate koju je ostvarivao do nastupanja invalidnosti i plate prema činu kapetana. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 77. Zakona o službi odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnine, kao i da je pravilna i zakonita prvostepena odluka i u dijelu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu rendžerskog dodatka. Shodno navedenom, drugostepeni sud je, primjenom odredbi člana

193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvoetepenu presudu.

8. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio presudu broj Rev-34/09 od 29. oktobra 2009. godine kojom je reviziju odbio. Revizijsko vijeće je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ispitalo drugostepenu presudu u smislu člana 208. ZPP-a, odnosno u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost, nakon čega je utvrdio da je drugostepeno vijeće postupilo u skladu sa procesnim zakonom kada je uvažilo činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi te pravilno primjenjujući odgovarajuće norme materijalnog prva relevantne za konkretni slučaj odbilo žalbu apelanta pri čemu je u obrazloženju za takvu odluku dalo potpune razloge koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje zbog čega je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Navedeno je da iz utvrđenja drugostepene presude nesumljivo proizilazi da je apelant bio u službi u Vojsci FBiH do 1. januara 2006. godine, kada je preuzet u OS BiH, pa mu je tužena nastavila isplaćivati plaću prema koeficijentu ličnog i formacijskog čina (E7 stariji vodnik), to jest na načina kako je to činjeno u bivšoj entitetskoj vojsci. Revizijsko vijeće je dalje navelo da iz utvrđenja drugostepenog suda proizilazi da je prije apelantovog preuzimanja u OS BiH rješenjem Federalnog zavoda za PIO – Mostar broj 20-1088/4-I od 11. oktobra 2004. godine apelantu utvrđena druga kategorija invalidnosti zbog promijenjene radne sposobnosti i priznata prava na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu i odgovarajuća naknada počev od 23. septembra 2004. godine. Nadalje je navedeno da je nesporno da je apelantu nakon preuzimanja u službu u OS BiH rješenjem Federalnog zavoda za PIO od 4. januara 2006. godine zbog istih razloga produženo ranije utvrđeno pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove i pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 6. decembra 2005. godine zbog čega je apelant u utuženom periodu i dalje ostao u stečenom statusu „čekanja“ na realizaciju navedene odluke, zbog čega je, kako je navelo revizijsko vijeće Suda BiH, pravilno odbijentužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaće. Po shvatanju revizijskog vijeća na navedene utvrđene činjenice pravilno je primijenjeno materijalno pravo – odredbe člana 75. tačka 1. i člana 76. i 97. Zakona o PIO, kada je potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu na ime razlike plate. Revizijsko vijeće je istaklo da je neosnovan prigovor revizije da apelantu platu treba obračunati na način određen članom

62. Zakon o službi i članom 119. Zakona o službi u Vojsci F BiH „jer se zbog nastalih okolnosti u [apelantovom] slučaju primjenjuju propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju, kako je pravilno zaključilo i detaljno obrazložilo drugostepeno vijeće.“ Nadalje, revizijsko vijeće je navelo da je pravilna i pobijana odluka u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike otpremnine, jer je zasnovana na odredbi člana 77. Zakona o službi, budući da je apelant primio za njega povoljniji iznos prije podnošenja tužbe. Konačno, revizijski sud je zaključio da je drugostepeno vijeće pravilno ocijenilo i zakonitost prvostepene presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu rendžerskog dodatka, jer je apelant svo vrijeme od 23. septembra 2004. godine do 7. marta 207. godine bio neraspoređen u Rendžerskom bataljonu, pa mu ne pripada pravo na naknadu po tom osnovu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronološki tok postupka pred redovnim sudovima i razloge zbog kojih je, po njegovom mišljenju, tužbeni zahtjev osnovan. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističe da je Ministarstvo odbrane BiH svojim aktom broj 10-50-983-1/07 od 23. aprila 2007. godine skladu sa članom 62. stav 5. Zakona o odbrani i članom 185. stav 1. Zakona o službi regulisalo njegov status u OS BIH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je predmet spora bilo apelantovo potraživanja iz radnog odnosa (razlika plate, razlike otpremnine i rendžerskog dodatka). Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe člana 75. tačka 1. i člana 76. i 97. Zakona o PIO, odrebe čl. 62. i 77. Zakon o službi, kao i odredbe člana 119. Zakona o službi u VF BiH dali detaljna obrazloženja zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih odluka Sud BiH kao dokaz cijenio i akt Ministarstva odbrane BIH broj 10-50-983-1/07 od 23. aprila 2007. godine te dao razloge zašto on ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović