Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2828/11 („VH-Šped“ d.o.o. Bugojno)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2828/11

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2828/11, rješavajući apelaciju „VH-Špeda“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14 - prečišćeni tekst), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „VH-Špeda“ d.o.o. Bugojno.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „VH-Šped“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Meša Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 12. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 9. jula 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju Ustavnom sudu 17. jula 2012. godine, a Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku (15 dana).

4. Ustavni sud je dostavio 30. oktobra 2012. godine apelantu odgovor Suda BiH na apelaciju od 17. jula 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj P-43/04 od 25. augusta 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev koji je podnio protiv Bosne i Hercegovine - Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: tužena) u predmetu radi naknade štete po osnovu izgubljene dobiti (vsp. 850.000,00 KM), pa je tužena obavezana da apelantu plati mjesečni iznos od 8.982,00 KM počev od 3. marta 1998. godine pa do presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.772,75 KM. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 83.962,25 KM, koji se odnosio na naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude je navedeno da iz konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da naknadu štete u konkretnom slučaju apelant traži zbog toga što je Carinarnica Bihać, kao državni organ, nezakonito i neosnovano blokirala račun tužitelja 3. marta 1998. godine iako je apelant imao urednu bankarsku garanciju, te da je tužena mogla na drugi način naplatiti nenaplaćene carinske dažbine, kao i da je apelantov račun blokiran i danas, pa apelant ne može da posluje. U odgovoru na tužbu tužena je istakla da su netačni apelantovi navodi da mu je neosnovano blokiran žiroračun, te da je u svemu postupano na zakonit način i u skladu sa odredbama čl. 94. i 228 (stav 2) Carinskog zakona („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 3/95, 9/96, 18/96 i 25/97), kao i u skladu sa Odlukom o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja („Službene novine FBiH“ broj 5/96, u daljnjem tekstu: Odluka). Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant špediterska firma koja je, u okviru svojih uobičajenih poslova, poslovala i na graničnom prijelazu Izačić, koji je bio u nadležnosti tadašnje Carinarnice Bihać. Dalje je utvrđeno da je navedena carinarnica, tokom carinjenja robe koju je apelant prevozio, zbog neprijavljivanja robe upućene prijemnoj carinarnici na konačno carinjenje, pokrenula prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 343. stav 1. tačka

11. Carinskog zakona u vezi sa članom 124. stav 1. tačka 5. i članom 128. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 1/97) i donijela 17 rješenja kojim treba naknadno naplatiti nenaplaćene carinske dažbine od apelanta.

8. Rješenja tužene br. UP-1697/97, UP-16754/97, UP-16766/97, UP-16759/97 o prinudnoj naplati Zavod za platni promet FBiH - Filijala Travnik - Ekspozitura Bugojno (u daljnjem tekstu: Zavod za platni promet) primila je 3. marta 1998. godine na osnovu kojih je blokiran apelantov račun kod tog zavoda. Navedena prekršajna rješenja Carinarnica Bihać je povukla 28. septembra 1998. godine zbog toga što je utvrdila da je apelant razdužio carinske prijave, odnosno da je okončan postupak carinjenja (razduženje vršeno 17. novembra 1997. godine po UCP-56814, 31. oktobra 1997. godine po UCP-53915, 28. septembra 1997. godine po UCP-51718 i 4. novembra 1997. godine po UCP-52532). Uvidom u rješenja Carinarnice Bihać br. P-214/98, P-215/98, P- 216/98 i P-219/98 utvrđeno je da je Carinarnica Bihać obustavila prekršajne postupke protiv apelanta, a rješenjima tužene br. UP-794/98 od 26. marta 1998. godine, UP-52/99 od 20. decembra 1998. godine i UP-488/99 od 3. marta 1998. godine izdati su nalozi za prinudnu naplatu carinskih dažbina od tužene i blokiran apelantov račun iako je apelant uredno razdužio carinske prijave (razduženje vršeno po UCP-57228, UCP-57228 i UCP-1618), te da blokada apelantovog žiroračuna prema ovim rješenjima traje od 19. maja 1998. godine do danas. Rješenjima tužene br. UP- 16796/97, UP-15766/97, UP-15413/97, UP-54/99, UP-313/98, UP-4/98, UP-15766/97, UP-7327/97 i UP-5/98 izdati su nalozi za prinudnu naplatu carinskih dažbina od apelanta i blokiran njegov žiroračun počev od 11. marta 1998. godine do danas. Slijedeći navedeno, konstatirano je da je apelantu u kontinuitetu blokiran žiroračun počev od 3. marta 1998. godine do danas. Dalje je navedeno da je uvidom u izdate garancije Privredne banke Travnik d.d. Travnik (Ugovor o izdavanju garancije broj 02-1626-1/96 od 1. jula 1997. godine, ovjerena garancija broj 02-4653/97 za period od 1. januara do 31. decembra 1998. godine) utvrđeno da je apelant uredno upisao garancije na prijavi za uvoz, izvoz i prevoz robe, dakle, da je posjedovao garanciju poslovne banke. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa odredbama čl. 191. i 201. Carinskog zakona, prvostepeni sud je zaključio da je tužena postupala protivno relevantnim odredbama navedenog zakona i Odluke, jer je mogla protestirati garanciju i, u skladu sa odredbom tačke VI navedene odluke, izvršiti naplatu od garanta-banke u roku od dva dana uz uvećanje za zatezne kamate.

9. U svjetlu zaključka iz prethodnog stava, prvostepeni sud je istakao da tužena neosnovano tvrdi da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tužene i štete koju je pretrpio apelant u vidu izmakle koristi. Upravo suprotno, prema ocjeni prvostepenog suda, postupanje tužene koje je u suprotnosti sa tada važećim zakonom i podzakonskim aktima (kojima je regulirano postupanje carinskih organa u procesu carinjenja robe) imalo je kao posljedicu blokadu apelantovog žiroračuna, onemogućavanje njegovog daljnjeg rada i poslovanja, tj. u cjelini imalo je kao posljedicu nastupanje štete u vidu izmakle koristi u smislu odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, iz provedenih dokaza prvostepeni sud je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant učinio sve da umanji nastupanje štete, budući da je u više navrata pismeno tražio od tužene da ukine blokadu njegovog žiroračuna, te da nije nezanemariva ni činjenica da apelant nije bio u mogućnosti da, nakon što je Zavod za platni promet prestao da radi a poslove vođenja računa preuzele komercijalne banke, otvori račun kod banke i nastavi da posluje. Pri ocjeni visine izmakle koristi prvostepeni sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje Instituta za organizaciju i ekonomiku LOK iz Sarajeva, jer su oni analitični i logični, te sačinjeni prema svim kriterijima struke. Odluka o troškovima postupka je donesena u smislu odredbe člana 323. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: ZPP), a dosuđeni iznos obračunat prema važećoj Advokatskoj tarifi FBiH.

10. Presudom Suda BiH broj Pž-04/06 od 30. decembra 2008. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda od 25. augusta 2006. godine preinačena u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama i odluke o troškovima postupka, pa je odlučeno da kamata teče od dana donošenja prvostepene presude do isplate umjesto od dana podnošenja tužbe u predmetnoj stvari, kako je to presudio prvostepeni sud, a na ime troškova postupka dosuđen je iznos od 30.575,00 KM umjesto iznosa od 35.772,75 KM. Drugostepenom presudom je, također, odbijena apelantova žalba koju je podnio protiv prvostepene odluke u dijelu odluke o dosuđenim troškovima, kao i u pogledu zahtjeva tužitelja da mu se dosude troškovi na ime sastava žalbe.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke kojom je utvrdio odgovornost tužene za štetu koju apelant trpi na ime izgubljene dobiti dao jasne i potpune razloge i naveo konkretne propise na osnovu kojih je donio navedenu odluku, te da sve istaknute činjenice i pravne razloge za ovaj dio pobijane prvostepene odluke prihvata i drugostepeni sud. Dajući odgovore na navode žalbe tužene u pogledu njene odgovornosti za štetu, drugostepeni sud je istakao da su sva rješenja tužene koja su dostavljena na prinudnu naplatu imala istu posljedicu da je blokiranjem apelantovog žiroračuna onemogućen njegov rad uslijed čega je nastupila šteta u vidu izgubljene dobiti, te da vremenski kontinuitet u dostavljanju spornih rješenja i ista posljedica, koja i danas traje, ukazuju na to da se radi o jedinstvenoj šteti. Dalje je istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je prinudna naplata carinskih obaveza izvršena suprotno odredbama tačke VI Odluke, odnosno da u slučaju postojanja garancije, obveznik plaćanja je banka garant i u slučaju plaćanja po pozivu Carinske uprave i u slučaju prinudne naplate na šta upućuje i sama bankovna garancija. Budući da je Carinska uprava FBiH imala saznanja o garanciji kao instrumentu osiguranja carinskih obaveza u periodu kada je nastala carinska obaveza, odluke Carinske ispostave o prinudnoj naplati sa apelantovog žiroračuna, prema ocjeni drugostepenog suda, pokazuju se kao nezakonite, jer su protivne zakonskim i podzakonskim aktima. S tim u vezi je i navedeno da bankovna garancija propisana kao sredstvo osiguranja Carinskim zakonom i Odlukom u konkretnom slučaju ne može biti derogirana od primjene Obaveznom instrukcijom koju je donijela Carinska uprava FBiH 3. marta 1997. godine koja propisuje uplatu iznosa carine u vrijeme obračuna carine na ime garancije s obzirom na to da ta instrukcija nema karakter obavezujućeg zakonskog ili podzakonskog akta sa kojima ne smije biti u suprotnosti. I pored činjenice da je Carinska uprava FBiH donijela instrukciju kojom je isključila bankovnu garanciju za plaćanje carine, drugostepeni sud je naveo da je ona prihvatila garanciju za apelanta 25. decembra 1997. godine koja bi važila cijelu narednu godinu, kao i da se njenim prihvatanjem saglasila sa realizacijom naplate carinskih obaveza na način i pod uvjetima navedenim u garanciji. Stoga je drugostepeni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda o uzročno-posljedičnoj vezi između radnji Carinske uprave i štete koja je nastala za apelanta, kao i zaključak iz prvostepene presude da je apelant, zahtijevajući ukidanje spornih rješenja, preduzeo radnje da štetu umanji.

12. Presudom Suda BiH broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine uvažena je revizija tužene, preinačene obje nižestepene presude tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 5.505,95 KM.

13. U obrazloženju revizione presude je navedeno da tužena osnovano u reviziji ukazuje da je pogrešan zaključak drugostepenog vijeća Suda BiH o postojanju uzročno-posljedične veze između radnji tužene i štete nastale apelantu blokadom njegovog žiroračuna od Carinarnice Bihać, kao nadležnog entitetskog organa, prije uspostavljanja jedinstvenog sistema indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini. Revizioni sud je istakao da je osnovno sporno pitanje koje se postavlja u predmetnoj pravnoj stvari da li djelovanje nadležnih državnih organa u postupku prinudne naplate carine blokadom apelantovog žiroračuna predstavlja radnju koja u sebi sadrži element protivpravnosti, ili se radi o zakonito preduzetim radnjama tužene, pa se pravno ne može govoriti o namjerno ili nenamjerno pričinjenoj šteti. S tim u vezi je navedeno da, u smislu odredbe člana 154. ZOO, u određenim situacijama, iako postoje pojedine pretpostavke odgovornosti za prouzrokovanu štetu, štetnik nije obavezan da naknadi štetu. Nesporno je, prema mišljenju revizionog suda, da je Carinarnica Bihać donijela 17 rješenja o prinudnoj naplati zbog neplaćenih carinskih dažbina sa apelantovog žiroračuna koji se vodio kod Zavoda za platni promet u proceduri predviđenoj zakonom propisanoj odredbama člana 255. stav 1. Carinskog zakona, koji propisuje da će se naplata dospjele carine koja nije plaćena u propisanom roku obaviti prinudnim putem. U tom smislu je revizioni sud istakao da je navedena carinarnica bila po zakonu ovlaštena Zavodu za platni promet dostaviti naloge za prinudno plaćanje sa apelantovog žiroračuna ako utvrdi da carinski obveznik nije u skladu sa odredbom člana 246. stav 1. Carinskog zakona obračunatu carinu nakon izvršenog pregleda robe platio u predviđenom roku. Pošto se radi o zakonitim rješenjima, to se eventualna šteta koja je nastala apelantu, uslijed blokade njegovog računa, ne može staviti na teret tuženoj. Dalje je navedeno da nije osnovan zaključak suda da je blokadom apelantovog žiroračuna onemogućeno njegovo daljnje poslovanje, jer su novčana sredstva iz apelantovog poslovanja mogla biti uplaćivana na apelantov žiroračun, a to što on nije mogao njima raspolagati prije nego što se izmire obaveze po rješenjima za prinudnu naplatu ne čini tuženu odgovornom za eventualnu štetu. Dakle, revizioni sud je zaključio da je postupanje carinskog organa osnovano na zakonu i da nije u uzročno-posljedičnoj vezi ni sa dobitkom, kao ni sa gubitkom apelantovog poslovanja, pa nema osnovnih pretpostavki za odgovornost koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi se tužena obavezivala da naknadi štetu.

14. Stoga je, prema ocjeni revizionog suda, pogrešan zaključak redovnih sudova da su sporna rješenja o prinudnoj naplati nezakonita uz argumentaciju da je apelant posjedovao bankarsku garanciju koju je izdala Privredna banka Travnik d.d. Travnik i koju je potpisivanjem i ovjerom prihvatila Carinska uprava Federalnog ministarstva finansija kao sredstvo plaćanja. Polazeći od pojma bankarske garancije propisanog odredbom člana 1083. ZOO, revizioni sud je istakao da iz sadržaja predmetne bankarske garancije proizlazi da banka, kao izdavatelj garancije, ovlašćuje Zavod za platni promet da na prvi zahtjev Carinske uprave RBiH može iz novčanih sredstava banke namiriti sva potraživanja Carinske uprave po osnovu carina i drugih dažbina pri uvozu robe koja nisu namirena u propisanom, odnosno rješenjem carinarnice utvrđenom roku. Nesporno je, prema ocjeni revizionog suda, da tužena nije uputila zahtjev banci za realizaciju predmetne garancije, jer je volja povjerioca da odabere način naplate potraživanja od dužnika. Istina je da je naplata potraživanja putem protestiranja bankovne garancije siguran način naplate, ali to je, ujedno, i pravo povjerioca da odluči kako će svoja potraživanja naplatiti. U svakom slučaju, prema ocjeni revizionog suda, apelant je bio obavezan da svoja potraživanja izmiri prema „tužitelju“ i na taj način utječe da šteta bude manja, odnosno da izbjegne prinudnu naplatu utvrđenih carinskih dažbina. Dakle, zaključeno je da bi apelant imao pravo na naknadu štete od tužene samo u slučaju da se utvrdi njena odgovornost za nastalu štetu, odnosno ako postoji osnov odgovornosti u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO, što, prema mišljenju revizionog suda, u predmetnoj pravnoj stvari nije slučaj. Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 217. stav 1. ZPP, a o troškovima postupka odlučeno je primjenom odredaba člana 323. stav 1, člana 332, člana 333. st. 1. i 2, člana 334. stav 2. istog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH od 14. aprila 2011. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim prava na pravično suđenje, apelant je naveo i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešnoj primjeni relevantnog materijalnog prava i povredi procesnih garancija, kao i u proizvoljnom tumačenju činjeničnog stanja u predmetnoj pravnoj stvari. Proizvoljnim tumačenjem činjeničnog stanja, odnosno zanemarujući utvrđeno činjenično stanje da je okončan carinski postupak u sedam slučajeva, revizijsko vijeće Suda BiH je pogrešno primijenilo materijalno pravo i postupilo na kontradiktoran način, pozivajući se na odredbe člana 246. Carinskog zakona iako se on odnosi na situacije kada carina nije plaćena. Dalje je apelant istakao da je revizioni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbe Carinskog zakona kojima se precizno regulira ponašanje učesnika u carinskom postupku u svakoj situaciji, na koji način je apelantu prouzrokovana šteta i nanesene nesagledive i neotklonjive posljedice koje i danas trpi. Prema apelantovoj ocjeni, zaključak revizionog suda da je on kao špediter carinski obveznik u smislu relevantnih odredbi Carinskog zakona je pogrešan. U prilog svojoj tvrdnji apelant se pozvao na odredbe člana 23. st. 1. i 2. navedenog zakona, kao i na odredbe člana 35. st. 1, 2. i 5. Općih uvjeta poslovanja međunarodnih špeditera Bosne i Hercegovine broj PK-1-340-2/94 od 21. jula 1994. godine, tač. I (stav 3) i IV Odluke o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom i na tačku VII Uputstva za korištenje garancija u carinskom postupku broj 09.01.948 od 27. januara 1999. godine. Slijedeći navedeno, apelant smatra da se odredbe čl. 246. i

255. Carinskog zakona, na koje se revizioni sud pozvao u osporenoj odluci, nisu mogle primijeniti na njega kao špeditera i predmetnu pravnu situaciju (pitanje naplate carine po rješenjima o prinudnoj naplati) s obzirom na to da se radilo o pravnoj situaciji iz odredbe člana 228. stav 2. navedenog zakona kojim je reguliran „vanredni“ postupak kada roba nije prijavljena na konačno carinjenje, već je stavljena u promet prije naplate carinskih dažbina a što se desilo sa robom po svim rješenjima koja su predmet spora.

16. Apelant je, također, istakao da je proizvoljno tumačenje revizionog suda u pogledu bankarske garancije u konkretnom slučaju, odnosno da je pogrešan zaključak revizionog suda o mogućnosti izbora i pravu povjerioca da odluči kako će i na koji način naplatiti svoja potraživanja. S tim u vezi se, prema apelantovom mišljenju, pokazuje kao pogrešan stav iz osporene odluke u pogledu tumačenja i primjene Carinskog zakona u vezi sa Odlukom o podizanju robe ispod carinskog nadzora, koja je precizna, ultimativna i ne ostavlja mogućnost izbora. U svjetlu navedenog, apelant smatra da je propisanom procedurom iz navedene odluke carina morala biti naplaćena sa bankarske garancije, a nikako na drugi način pogotovo ne blokadom apelantovog računa kao špeditera koji je posrednik između carinskih organa i uvoznika i koji nije carinski obveznik. Na kraju je apelant zaključio da je materijalno pravo povrijeđeno i proizvoljnim tumačenjem odredbe člana 154. ZOO kada revizioni sud, za razliku od nižestepenih sudova, zaključuje da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji tužene i štete koju je apelant pretrpio. U odnosu na povredu procesnih garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje, apelant ističe da je revizioni sud prilikom donošenja osporene presude nepravilno primijenio odredbe člana 217. ZPP, budući da o odlučujućim činjenicama uopće nisu dati razlozi u osporenoj odluci.

17. Imajući u vidu sve navedeno, apelant je predložio Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije, pa da, u skladu sa tim, poništi osporenu odluku Suda BiH od 14. aprila 2011. godine i ostavi na snazi prvostepenu odluku Suda BiH od 30. decembra 2008. godine, odnosno vrati predmet Sudu BiH na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

18. Sud BiH je u odgovoru od 17. jula 2012. godine istakao da osporenom presudom Suda BiH od 14. aprila 2011. godine nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, pa je, stoga, predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

[...] Član 827.

(1) Ugovorom o otpremanju obavezuje se otpremnik da radi prijevoza određene stvari zaključi u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu.

(2) Ako je ugovorom predviđeno, otpremnik može zaključiti ugovor o prijevozu i preduzimati druge pravne radnje u ime i za račun nalogodavca.

Član 835.

Ukoliko ugovorom nije drugačije određeno, nalog za otpremu stvari preko granice sadrži obavezu za otpremnika da sprovede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca.

Član 1083.

(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.

(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.

Član 1087.

(1) Ako bankarska garancija sadrži klauzulu „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili sadrži neke riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi. (2) Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava.

[...]

20. Carinski zakon („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 3/95, 9/96, 18/96 i 25/97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

(1) Carinski obveznik jest posjednik robe ili osoba koju on prenese na prava iz prijevozne isprave, osoba koja robu unosi u carinsko područje Federacije ili iznosi s tog područja te druge osobe koje moraju platiti carinu, kada to predviđa ovaj Zakon.

(2) Za robu koja se izgubi ili na drugi način nestane na putu od carinske crte do prijemne carinarnice, carinski je obveznik vozar ili osoba koja je robu preuzela od carinarnice.

Član 94.

(1) Ako se roba koja se uvozi cestovnim prijevoznim ili prijenosnim sredstvima ne carini u pograničnoj carinarnici, vozar mora na ime osiguranja za robu uplatiti carinarnici svotu u visini proračunate carine koja se naplaćuje pri uvozu takve robe ili položiti jamstvo banke, ako posebnim propisima nije određeno drukčije.

[...] Član 191.

(1) Ako je u prijavi o uvozu i provozu robe koja se podnosi ulaznoj carinarnici ili u prijevoznim ispravama koje prate robu naznačeno da će se roba cariniti u nekoj drugoj carinarnici, ulazna carinarnica, nakon obavljenog pregleda prijevoznih sredstava i robe, robu pod carinskim nadzorom upućuje označenoj carinarnici (prijemna carinarnica). Član 201.

(1) Vozar ili poduzeće koje on ovlasti mora prijaviti robu upućenu prijemnoj carinarnici, a na zahtjev carinarnice predati je u ispravnom stanju u utvrđenom roku.

(2) Ako prijemna carinarnica utvrdi da podaci navedeni u carinskim ispravama odgovaraju stanju robe i prijevoznih sredstava, o tome će posebnom potvrdom odmah izvijestiti otpremnu carinarnicu, a kopiju potvrde predati vozaru ili poduzeću koje on ovlasti. U protivnom, prijemna carinarnica u prisutnosti vozara ili predstavnika poduzeća koje on ovlasti mora sastaviti zapisnik o utvrđenim neispravnostima i o tome izvijestiti otpremnu carinarnicu.

Član 228.

(1) Carinjenje robe sastoji se od: prijema carinske deklaracije (u daljnjem tekstu: deklaracija), pregleda robe, svrstavanja robe po Carinskoj tarifi i drugim tarifama, utvrđivanja carinske osnovice, utvrđivanja svote carine koja tereti robu te naplaćivanja utvrđene svote carine.

(2) Ako je carinska roba stavljena u slobodan promet prije okončanja carinskog postupka i naplate carine, nadležno carinsko tijelo može pokrenuti postupak carinjenja po službenoj dužnosti.

[...] Član 233.

(1) Ako se u postupku carinjenja u ime carinskog obveznika pojave druge osobe (špediter i dr.), te su osobe odgovorne za pravilnost radnji koje poduzmu ili za nepoduzimanje radnji.

(2) Osobe iz stava 1. ovog člana moraju imati pismeno ovlaštenje ili dispoziciju od carinskog obveznika.

(3) Deklaraciju mora potpisati podnositelj deklaracije.

Član 246.

(1) Nakon pregleda robe, carinarnica mora obračunati i naplatiti carinu.

[...] (3) Podnositelj deklaracije ne može podići robu koja je pod carinskim nadzorom prije nego što carinarnici, kojoj je podnio deklaraciju, uplati carinu.

[...] Član 247.

Vlada može propisati uvjete za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom poslije carinskog pregleda, a prije uplate carine, način osiguranja naplate carine i način izvješćivanja o postupku nadzora nad kretanjem carinske robe. Rok za uplatu carine ne može biti duži od osam dana od dana prijema obračuna carine.

Član 255.

(1) Ako carinski obveznik dospjelu carinu, ležarinu i kamate, koje se naplaćuju u carinskom postupku nije platio u propisanom roku, naplata će se obaviti prisilnim putem. (2) Prisilna naplata obavlja se po propisima o naplati prihoda proračuna i fondova ili po propisima o prisilnoj naplati doprinosa i poreza od građana.

[...] Član 343.

(1) Novčanom kaznom od jednostrukog do petnaesterostrukog iznosa uskraćene carine ili jednostrukog do šesterostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba:

[...] 11) ako ne prijavi ili ne preda prijemnoj ili izlaznoj carinarnici robu koja im je upućena ili na drugi način onemogući prijavljivanje ili predaju robe ili takvu robu preda u izmijenjenom stanju (član 179. i od člana 191. do člana 202.);

21. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 1/97, 8/98 i 12/98) u relevatnom dijelu glasi:

Član 124.

(1) Carinske prekršaje čine preduzeća ili druga pravna lica i fizička lica:

[...] 5) ako odredišnoj carinarnici ne prijavi ili ne preda robu koja joj je upućena ili je u propisanom roku ne vrati u inostranstvo ili ošteti carinska obilježja;

Član 128.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe svih carinskih zakona i podzakonskih akata na području BiH koje su u suprotnosti sa ovim zakonom.

22. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 207.

[...] (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 217.

(1) Ako revizijsko vijeće utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijsko vijeće ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog vijeća i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom drugostepenom vijeću.

23. Odluka o uvjetima podizanja robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja („Službene novine FBiH“ broj 5/96) u relevantnom dijelu glasi:

I Robu koja je pod carinskim nadzorom, carinski obveznik može podići poslije obavljenog carinskog pregleda, a prije izvršenog obračuna i namirenja carine i drugih uvoznih opterećenja (u daljem tekstu: carinske obaveze), ako Carinskoj upravi Federacije BiH (u daljem tekstu: Carinska uprava) na ime osiguranja za blagovremeno i cjelovito namirenje tih obaveza podnose pismenu garanciju banke (u daljem tekstu: carinska garancija). Carinska garancija podnosi se i za robu pod carinskim nadzorom, smještenu u konsignacijsko skladište. Carinsku garanciju može podnijeti i preduzeće kojem je carinski obveznik povjerio obavljanje otpremničkih poslova, u vezi sa carinjenjem robe na koju se garancija podnosi.

IV Nakon obavljenog obračuna propisanih carinskih obaveza, nadležna carinarnica popunjava virmanski nalog (opći nalog za prijenos) i dostavlja ga s obračunom carinskih obaveza carinskom obvezniku odnosno po njemu ovlaštenom otpremniku radi njegovog plaćanja u roku od osam dana od dana prijema obračuna carinskih obaveza. Danom primanja obračuna carinskih obaveza prema stavu 1. ove tačke, smatra se datum primanja označen u dostavnici. Danom plaćanja carinskih obaveza prema stavu 1. ove tačke, smatra se dan kada je izvršena uplata na ime plaćenih dospjelih carinskih obaveza na račun koji označi carinarnica, u skladu sa propisima o uplati prihoda u proračun Federacije.

[…] VI Ako carinski obveznik iz tačke 1. ove odluke ne plati obračunate carinske obaveze u propisanom, odnosno rješenjem carinarnice utvrđenom roku, Carinska uprava šalje zahtjev garantu da u roku od dva dana plati obračunate carinske obaveze, koje proizilaze iz osnova garancije, uvećane za zatezne kamate predviđene zakonom. Po plaćanju obračunatih carinskih obaveza, banka garant će pružiti dokaze Carinskoj upravi prezentirajući joj peti primjerak naloga o izvršenoj uplati. Ukoliko banka garant ne plati nastale obaveze u ostavljenom roku, Carinska uprava ce ispostaviti zahtjev za izvršenje putem Zavoda za platni promet Federacije BiH, odnosno njegove organizacione jedinice kod koje se vodi račun garanta.

[…]

24. Uputstvo za korištenje garancija u carinskom postupku broj 09.01.948 od 27. januara 1999. godine koje je uputilo Federalno ministarstvo finansija-Carinska uprava svim carinarnicama u FBiH:

VI U slučaju da carinski obveznik nije prijavio robu odredišnoj carinarnici u roku koji je odredila ulazna carinarnica, ulazna carinarnica će nakon dobijanja obavještenja od odredišne carinarnice da roba nije prijavljena u roku koji je određen, najkasnije u roku od sedam dana, protestirati garanciju uz obavezan obračun carinskih dažbina prema stanju dokumentacije koju posjeduje ulazna carinarnica.

VII Nakon obavljenog obračuna propisanog carinskog duga, nadležna carinarnica je u obavezi da obračun carinskih dažbina dostavi carinskom obvezniku, ili ovlaštenom špediteru radi plaćanja u rokovima predviđenim članom 195. Zakona.

Datum plaćanja carinskog duga smatra se dan kad je izvršena uplata na ime carinskog duga na račun koji odredi carinarnica, u skladu sa propisima o uplati prihoda u budžet. U slučaju da carinski dug nije plaćen u zakonskom roku od deset dana, carinarnica će poslati garanciju na protest, najkasnije u roku od pet dana od krajnjeg roka za izmirenje carinskih dažbina. U slučaju da se dug u međuvremenu izmiri, uz podnošenje odgovarajućih dokaza carinarnici, carinarnica će povući zahtjev za protest garancije. Ukoliko banka kojoj je poslata garancija na protest ne izmiri obaveze po garanciji, niti o tome obavijesti carinarnicu, carinarnica će podnijeti zahtjev Zavodu za platni promet, da se sa računa banke izmiri obaveza.

25. Opći uvjeti poslovanja međunarodnih špeditera Bosne i Hercegovine broj PK-1-340- 2/94 od 21. jula 1994. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 35.

(1) Smatra se da je davanjem naloga (dispozicije) za otpremu robe dat i nalog za carinjenje, ako nije izričito i pismeno drugačije ugovoreno.

(2) U postupku carinjenja robe, špediter nastupa u ime i za račun nalogodavca. Špediter podnosi carinska dokumenta na osnovu podataka nalogodavca, odnosno njegovog poslovnog partnera.

[…] (5) Nalog za carinjenje robe ne sadrži obavezu špeditera da isplati carinske pristojbe za račun nalogodavca.

[…]

26. Garancija o obezbjeđenju naplate carine i drugih uvoznih dažbina pri uvozu robe broj 02- 4653/97 od 25. decembra 1997. godine Ova garancija važi za obezbjeđenje naplate dospjelih iznosa carine i drugih uvoznih dažbina pri uvozu, odnosno prevozu robe i poreza koji se plaćaju prilikom carinjenja čiji je osnov nastao u periodu od 1. januara 1998. godine i 31. decembra 1998. godine Podaci o garantu: Privredna banka Travnik d.d. Travnik Podaci o obvezniku-punomoćniku: Carinski obveznik-apelant Potpisana banka kao izdavatelj garancije obavezuje se da će na prvi poziv Carinske uprave RBiH platiti dospjeli iznos carine i drugih uvoznih dažbina pri uvozu robe, te pripadajuću kamatu na robu koja je podignuta ispod carinskog nadzora prije izmirenja propisanih carinskih obaveza ako ih u propisanom, odnosno rješenjem carinarnice, određenom roku ne izmiri carinski obveznik.

Izdavatelj garancije ovlašćuje Zavod za platni promet da na prvi zahtjev Carinske uprave RBiH može iz novčanih sredstava banke, izdavatelja garancije, koja se nalazi na računima otvorenim kod njezine odgovorajuće organizacijske jedinice, osim iz sredstava koja po propisima ne mogu biti predmet izvršenja, namiriti sva dospjela potraživanja Carinske uprave RBiH, po osnovu carine i drugih dažbina pri uvozu robe i pripadajuće im kamate, koja nije namirena u propisanom, odnosno rješenjem nadležne carinarnice utvrđenom roku.

Garancija je potpisana od predstavnika Privredne banke Travnik, Zavoda za platni promet RBiH i Federalnog ministarstva finansija-Carinske uprave Sarajevo

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 03 P 005418 09 Rev od 14. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 12. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom revizijskog vijeća Suda BiH od 14. aprila 2011. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant je, također, naveo i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Ustavni sud će prvo ispitati da li je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

35. U vezi sa apelantovim navodima kojima osporava odluku revizionog vijeća Suda BiH od 14. aprila 2011. godine zbog načina na koji je taj sud primijenio relevantno materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je usvojio jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali su na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, ibid., Suominen protiv Finske, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

37. U konačnici, pitanje da li je sud propustio da ispuni svoju obavezu koja proizlazi iz člana 6. Evropske konvencije da obrazloži svoju odluku može biti utvrđeno jedino u svjetlu činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Hiro Balani protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, stav 27, Serija A broj 303-B, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 34, Tatishvili protiv Rusije, broj aplikacije 1509/02, stav 58, Izvještaji 2007-III, i Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, broj aplikacije 36815/03, presuda od 14. aprila 2010. godine, stav 36).

38. Imajući u vidu navedene opće stavove i principe iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju revizijsko vijeće Suda BiH osporenom odlukom od 14. aprila 2011. godine preinačilo nižestepene odluke na način da je odbilo u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji je podnio protiv tužene radi naknade štete uz zaključak da u postupanju nadležnih organa tužene, u postupku prinudne naplate carinskih dažbina blokiranjem apelantovog žiroračuna, nema elemenata protivpravnosti, odnosno da se radi o radnjama preduzetim prema zakonu, slijedom čega ne postoji ni uzročno-posljedična veza između postupanja tužene i dobitka/gubitka poslovanja apelanta. Ovakav stav revizijsko vijeće Suda BiH je, prvenstveno, obrazložilo da je svih spornih 17 rješenja o prinudnoj naplati doneseno u skladu sa odredbom člana 255. stav 1. Carinskog zakona, budući da apelant kao carinski obveznik nije postupio u skladu sa odredbama člana 246. stav 1. istog zakona.

39. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta, kao i samih navoda tužene (iz odgovora na tužbu) u prvostepenom postupku proizlazi da se u svih 17 slučajeva čija je posljedica pokretanje postupka prinudne naplate po službenoj dužnosti radilo o situacijama propisanim odredbama člana 94. Carinskog zakona (kada se roba koja se uvozi ne carini u pograničnoj carinarnici) u vezi sa odredbama člana 228. stav 2. istog zakona (kada je carinska roba stavljena u promet prije okončanja carinskog postupka i naplate carine). Prema tako utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, primjenjujući relevantno materijalno pravo, primarno imao u vidu odredbu člana 191. kojom je propisano postupanje ulazne carinarnice u slučaju kada se roba carini u nekoj drugoj (prijemnoj), a ne u pograničnoj carinarnici. S tim u vezi, a s obzirom na to da je sud u revizionom postupku vezan za utvrđeno činjenično stanje u postupku pred redovnim sudovima u smislu odredbe člana 207. stav 2. ZPP, te imajući u vidu činjenice koje proizlaze iz spisa predmeta, ostaje nejasno, prema ocjeni Ustavnog suda, zbog kojih razloga je revizijsko vijeće Suda BiH u svojoj odluci zaključilo da se u svih spornih 17 slučajeva prinudne naplate nesporno radilo o situaciji propisanoj odredbom člana 255. stav 1. Carinskog zakona i da se na njih ima primijeniti odredba člana 246. stav 1. navedenog zakona, budući da se navedene odredbe odnose na situacije kada se roba nalazi pod carinskim nadzorom u carinskom terminalu, dok se u konkretnim situacijama nesporno radilo o slučajevima kada se roba upućuje na carinjenje drugoj carinarnici, što je utvrđeno u prvostepenom i drugostepenom postupku. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da je arbitraran zaključak revizijskog vijeća Suda BiH iz osporene odluke da se u svih 17 slučajeva čije su posljedice pokretanje postupka prinudne naplate imaju primijeniti odredbe čl. 246. (stav 1) i 255. (stav 1) Carinskog zakona. Naime, da bi se, u konkretnom slučaju, mogle primijeniti odredbe člana 246. stav 1. i člana 255. stav 1. Carinskog zakona, bilo je neophodno utvrditi činjenicu da li je apelantova roba bila pod carinskim nadzorom u carinskom terminalu, a ta činjenica nije utvrđena u ovom postupku, odnosno utvrđeno je potpuno suprotno da je apelantova roba bila upućena na carinjenje drugoj carinarnici, a revizijski sud nema ovlaštenje da utvrđuje činjenice u postupku odlučivanja o reviziji. Zbog navedenog razloga je, kao što je već rečeno, primjena odredaba člana 246. stav 1. i člana 255. stav 1. Carinskog zakona u konkretnom slučaju bila proizvoljna.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je revizijsko vijeće Suda BiH u osporenoj odluci, između ostalog, prilikom ocjene osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, zaključilo da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su sporna rješenja o prinudnoj naplati protivzakonita a imajući u vidu apelantove navode da je on (apelant) posjedovao bankarsku garanciju koju je tužena bila dužna protestirati banci garantu u smislu tačke VI Odluke i na taj način naplatiti carinske obaveze, a ne blokirati apelantov žiroračun. Ne sporeći da tužena nije uputila zahtjev za realizaciju predmetne garancije, te analizirajući sadržaj same bankarske garancije u konkretnom slučaju tumačenjem odredbe člana 1083. ZOO, revizijsko vijeće Suda BiH je usvojilo stav da je tužena prilikom realizacije svojih potraživanja-naplate carinskih dažbina zadržavala pravo izbora od koga će ih naplatiti. Načelno posmatrajući, Ustavni sud ne vidi arbitrarnost u stavu revizijskog vijeća Suda BiH kada je u pitanju generalni stav u pogledu same prirode bankarske garancije u vezi sa izborom naplate potraživanja u kontekstu međusobnih odnosa korisnika bankarske garancije i banke garanta. Međutim, Ustavni sud zapaža da bankarska garancija nije u potpunosti i jedino regulirana citiranim odredbama ZOO zbog čega su u okolnostima konkretnog predmeta postojanje i primjena bankarske (carinske) garancije, kao sredstva osiguranja naplate carinskih dažbina, regulirani (osim relevantnim odredbama ZOO - čl. 1083. i 1087) i drugim zakonom (Carinski zakon) i podzakonskim aktima donesenim na osnovu tog zakona (Odluka). Donošenje posebnih zakona i podzakonskih akata kojima se uređuje pitanje primjene posebnih vrsta bankarskih garancija u konkretnim pravnim situacijama nije, prema mišljenju Ustavnog suda, per se u suprotnosti sa općim principima ustanovljenim relevantnim odredbama ZOO u pogledu bankarske garancije. Upravo se u tome, prema ocjeni Ustavnog suda, ogleda i intencija države, tj. njenih zakonodavnih i izvršnih organa vlasti (u konkretnom slučaju entitetskih) da posebnim zakonskim i podzakonskim aktima što preciznije urede pitanje primjene bankarske, odnosno carinske garancije u postupku naplate carinskih dažbina s ciljem zaštite vlastitih interesa u slučaju da carinske obaveze carinski obveznik blagovremeno ne izmiri.

41. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je apelant kao špediter, u smislu odredbe člana 94. navedenog Carinskog zakona, imao obavezu da na ime osiguranja za robu uplati carinarnici svotu u visini proračunate carine ili da položi jamstvo banke, što je ovo posljednje on u konkretnim slučajevima nesporno i učinio. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, sa čijim se pravnim rezoniranjem saglasio i drugostepeni sud, detaljno obrazložio zbog kojih razloga smatra da su nadležni organi tužene u konkretnom slučaju postupili protivno odredbi tačke VI Odluke (koja je donesena u skladu sa odredbom člana 247. Carinskog zakona i koja se, između ostalog, tiče načina osiguranja naplate carina za robu koja je pod carinskim nadzorom poslije carinskog pregleda a za koju nije plaćena carina) kada su, umjesto da pošalju zahtjev garantu (banci) i naplate carinska potraživanja, blokirali apelantov žiroračun. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je revizijsko vijeće Suda BiH u osporenoj odluci propustilo da obrazloži pitanje primjenjivosti, odnosno neprimjenjivosti relevantnih odredaba Carinskog zakona i Odluke u okolnostima konkretnog predmeta u vezi sa spornom bankarskom garancijom, posebno imajući u vidu značaj tog pitanja u kontekstu utvrđenja postojanja uzročno-posljedične veze između postupanja tužene i eventualno nastale štete u vidu izmakle dobiti, kao posljedice blokade apelantovog žiroračuna. Stoga, Ustavni sud smatra da je arbitraran zaključak revizijskog vijeća Suda BiH da je tužena imala diskreciono pravo prilikom izbora načina naplate svojih potraživanja u konkretnom slučaju, budući da je takav stav u suprotnosti sa odredbama iz tačke VI Odluke kao podzakonskim aktom koji se imao primijeniti u okolnostima konkretnog predmeta. Ovaj akt je donijela tužena, odnosno Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, i tim aktom uredila postupanje vlastitih (carinskih) organa u predmetnom carinskom postupku, ne ostavljajući im mogućnost izbora naplate obračunatih carinskih obaveza putem blokade apelantovog računa, umjesto slanjem zahtjeva banci garantu za plaćanje carinskih obaveza koje proizlaze iz osnova garancije a koje su utvrđene rješenjem nadležne carinarnice. Dakle, neprimjenjivanjem odredaba iz tačke VI Odluke u konkretnom slučaju došlo je do arbitrarne primjene relevantnog materijalnog prava, čija je posljedica kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

42. Stoga, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

23. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na to da mu je osporenom odlukom Suda BiH od 14. aprila 2011. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene člana 246. stav 1. i člana 255. stav 1. Carinskog zakona i odredaba iz tačke VI Odluke o uvjetima podizanja robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja.

44. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić