Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4869/14 (S. V.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4869/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4869/14, rješavajući apelaciju Steve Vukelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Steve Vukelića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056678 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Stevi Vukeliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Stevi Vukeliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Steve Vukelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056678 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 056678 13 Rsž od 11.

februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stevo Vukelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056678 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056678 13 Rsž od 11. februara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. jula 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske, Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 28. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je bio zaposlen kod tužene u tadašnjoj Republičkoj upravi carina – Carinarnica Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUC), raspoređen na radno mjesto viši stručni saradnik – carinik – vođa smjene u Carinskom referatu na graničnom prijelazu Gradiška.

6. Apelant je 9. oktobra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa.

7. Rješenjem od 8. novembra 2006. godine Osnovni sud se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o apelantovoj tužbi u predmetnoj pravnoj stvari i predmet je ustupio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH). Sud BiH je Rješenjem broj UR-68/08 od 5. januara 2009. godine utvrdio da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Osnovni sud, te je predmet vratio tom sudu na postupanje. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je nakon sprovedenog postupka donio presudu 27. oktobra 2010. godine. Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude od 27. oktobra 2010. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 056678 10 Gž od 29. marta 2011. godine ukinuo osporavanu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056678 03 P2 od 24. maja 2013. godine poništena su, kao nezakonita, rješenja tužene broj 01- 483125-454-17/03 od 15. septembra 2003. godine i broj 01- 483-125-454-24/03 od 1. oktobra 2003. godine, slijedom čega je tužena obavezana da isplati apelantu na ime razlike plata i plata za period od 10. aprila do 1. oktobra 2003. godine iznos od 1.249,25 KM i zakonsku zateznu kamatu kako je precizirano u izreci presude, kao i za period od 2. oktobra 2003. do 8. jula 2009. godine iznos od 60.266,14 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, sve u roku od 15 dana od dana presuđenja (stav I izreke). Istom presudom obavezana je tužena da apelantu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu PIO za period od 1. oktobra 2003. do 1. marta 2009. godine i za period od 1. aprila do 7. jula 2009. godine, u roku od 15 dana od dana presuđenja (stav II izreke). St. III i IV izreke obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu u roku od 15 dana od dana presuđenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant kod tužene bio u radnom odnosu i da je imao status carinskog službenika, te da je obavljao poslove radnog mjesta višeg stručnog saradnika – carinika – vođe smjene na graničnom prijelazu Gradiška. Dalje je utvrđeno da je prijavom od 10. aprila 2003. godine pokrenut disciplinski postupak protiv apelanta, te da je prijava nakon podnošenja dva puta dopunjavana. Nadalje je istaknuto da je prvostepenim rješenjem tužene od 15. septembra 2003. godine apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa jer je utvrđeno da je počinio teže povrede radne obaveze iz člana 8 tačke 1, 12, 15 i 38 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti carinskih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti). Drugostepenim rješenjem tužene od 1. oktobra 2003. godine odbijen je apelantov prigovor i potvrđeno prvostepeno rješenje. Osnovni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 22, 23, 25, 26, 37 i 39 Zakona o radnim odnosima u državnim organima (u daljnjem tekstu: ZRODO), čl. 1, 8, 12, 18, 22, 35, 38, 44, 66, 67 i 69 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, u vezi s odredbom člana 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 87 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOCP). Osnovni sud je smatrao da tužena nije dokazala koje povrede je tačno stavila na teret apelantu i u vezi s kojim povredama se apelant izjašnjavao u disciplinskom postupku. Takođe je istaknuto da tužena nije dokazala ni na koji način je utvrdila visinu materijalne štete za koju je apelanta smatrala odgovornim. Zbog navedenog Osnovni sud je zaključio da su rješenja tužene donesena u disciplinskom postupku formalno pravno nezakonita. Osim toga, Osnovni sud je smatrao da tužena nije dokazala da je apelant počinio povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret i za koje je utvrđena njegova disciplinska odgovornost. Utvrđeno je da se iz prvostepenog disciplinskog rješenja vidi da je postupak pokrenut zbog povreda iz člana 8 tačke 1, 12 i 39 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, a da je apelantova odgovornost utvrđena u vezi s počinjenim povredama iz člana 8 tačke 1, 12, 15 i 38 navedenog pravilnika. Iz navedenih razloga Osnovni sud je zaključio da se ne vidi da li je rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka obuhvaćena i povreda iz tačaka 15 i 38, zbog čega je smatrao da je tužena postupala protivno odredbama čl. 18, 22, 35 i 44 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. U vezi s počinjenom materijalnom štetom u iznosu od 545.075,76 KM koja je apelantu stavljena na teret, Osnovni sud je zaključio da je navedena činjenica ostala nedokazana u smislu odredbi članova od 66 do 74 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, s obzirom na to da tužena nije donijela rješenje o pokretanju postupka za utvrđivanje postojanja i visine štete, niti je formirala komisiju koja bi to utvrdila.

10. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 056678 13 Rsž od 11. februara 2014. godine žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, a apelant je obavezan da tuženoj na ime naknade troškova parničnog postupka isplati precizirani iznos kako je navedeno u izreci presude.

11. Okružni sud je istakao da je rješenjem direktora RUC-a od 15. septembra 2003. godine apelant proglašen odgovornim zato što je prihvatio carinske prijave (preciznije označene u obrazloženju) kojima je prijavljeno za uvoz smrznuto povrće i keramičke pločice, bez fitosanitarnog certifikata za povrće i bez sprovođenja mjera carinskog nadzora, odnosno bez provjere prihvaćenih prijava na jedan od načina propisanih članom 87 ZOCP-a. Nadalje, navedenim rješenjem apelant je proglašen odgovornim zato što je prihvatio carinske prijave u kojim je u rubrici primalac naznačeno fizičko lice iako se u konkretnom slučaju radilo o količini robe na koju fizičko lice nema pravo uvoza, zatim što je robu (smrznuta mrkva, smrznuti celer i smrznuti krompir), prijavljenu po TR prijavama kako su precizirane u presudi, uputio na carinjenje u carinsku ispostavu (CI) Vrbanja, suprotno naredbi direktora RUC-a od 7. novembra 2002. godine i rješenju Vlade Republike Srpske o određivanju mjesta u kojima se vrši zdravstveni nadzor nad životnim namirnicama i predmetima opšte upotrebe koji se uvoze, jer CI Vrbanja nije bila određena za obavljanje sanitarnog nadzora. Dalje je navedeno da je prihvatanjem pomenutih prijava i upućivanjem robe prema njima apelant pomogao uvoznicima „TP-Komerc“ Banjaluka, „Novus-kop“, Banjaluka, „Andu-maks“ Banjaluka i „MN Simić“ Banjaluka pri vršenju carinskih prekršaja i krivičnog djela. Na taj način je pričinjena šteta za budžet Republike Srpske u iznosu od 545.075,76 KM.

12. Okružni sud je, za razliku od prvostepenog suda, utvrdio da je apelant počinio teže povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret (osim one iz tačke 38 člana 8 Pravilnika) i da je tužena u toku postupka dokazala postojanje njegove odgovornosti. Polazeći od toga da apelant nije sporio tačnost činjeničnog opisa radnji koje su mu stavljene na teret kao disciplinski prekršaj, te da nije naveo tačnu radnju iz izreke osporavanih rješenja koja nije obuhvaćena rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka, Okružni sud je zaključio da su osporavana rješenja zakonita. U pogledu pričinjene materijalne štete koja je apelantu stavljena na teret, Okružni sud je smatrao da nepokretanje postupka radi utvrđenja materijalne odgovornosti nema uticaja na utvrđenu apelantovu disciplinsku odgovornost za počinjene teže povrede radne obaveze.

13. Okružni sud je istakao da se identitet rješenja o pokretanju disciplinskog postupka prema rješenju kojim je apelant proglašen disciplinski odgovornim ne utvrđuje upoređivanjem pravnih kvalifikacija naznačenih u tim aktima, kako je po ocjeni Okružnog suda pogrešno smatrao prvostepeni sud, već upoređivanjem činjeničnog opisa radnji za koje je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak prema činjeničnom opisu radnji za koje je proglašen disciplinski odgovornim, koji u pogledu bitnih činjenica moraju biti podudarni.

14. Pored toga, Okružni sud je smatrao da je pravilno utvrđenje nižestepenog suda da apelant nije bio dužan da u svakom slučaju vrši neposredni pregled robe koja se carini, ali da je ta mogućnost postojala prema odredbi člana 87 ZOCP-a i da je imao osnova za takav neposredan pregled u konkretnim slučajevima disciplinskih povreda koje su mu stavljene na teret. Takođe je utvrdio da, u skladu s odredbom člana 50 Zakona o zaštiti bilja, carinski organ ne može upućivati pošiljku na carinjenje sve dok od nadležnog republičkog inspektora ne dobije potvrdu o izvršenom zdravstvenom pregledu, a što je apelant učinio. Pri tome je Okružni sud smatrao da je bez osnova apelantovo pozivanje na odredbu člana 2 stav 2 Pravilnika o zdravstvenoj kontroli bilja u prometu preko granica Republike Srpske kod činjenice da je RUC aktom od 19. novembra 2001. godine propisao obavezno podnošenje uvjerenja o zdravstvenom stanju i onih proizvoda koji se pri uvozu deklarišu kao smrznuto voće i povrće.

15. Nezavisno od toga da li je apelant imao lično saznanje o naredbi direktora RUC-a od 7. novembra 2002. godine, Okružni sud je zaključio da je apelant, prema prirodi i opisu svog radnog mjesta, bio dužan i morao znati da carinska ispostava Vrbanja nije mjesto određeno za obavezan zdravstveni nadzor nad životnim namirnicama. Utvrđujući da je Vlada Republike Srpske odlukom od 28. februara 2002. godine odredila koje carinske ispostave mogu da vrše takav pregled (među njima nije CI Vrbanja), Okružni sud je utvrdio da apelant nije mogao uputiti pošiljku na pregled u carinsku ispostavu protivno naredbi direktora RUC-a i odluci Vlade. Okružni sud je smatrao dokazanim da je apelant morao vratiti podnosiocu prijave TR broj 8936, 8937 i 8938 od 15. marta 2003. godine, jer kao primalac robe nije moglo biti označeno fizičko lice nego samo pravno lice, a prema prilozima koji su podneseni uz carinsku prijavu.

16. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 056678 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni navodi da je drugostepeni sud počinio povredu iz člana 217 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je na drugačiji način ocijenio posredno izvedene dokaze nego što je to učinio prvostepeni sud, pri čemu nije tačan navod da je drugačije ocijenjen apelantov iskaz (neposredno izvedeni dokaz). Vrhovni sud je istakao da je spor o disciplinskoj odgovornosti spor o zakonitosti i ispravnosti disciplinskog postupka i izrečene disciplinske mjere. Ispitujući zakonitost odluke iz disciplinskog postupka, sud može provjeriti tačnost činjenica koje su disciplinski organi uzeli kao podlogu za svoje odluke, kao i pravilnost sprovedenog disciplinskog postupka u smislu procedure, pri čemu je sud vezan činjeničnim opisom radnje koja predstavlja povredu radne obaveze i ne može mijenjati činjenični identitet povrede iz odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, čiju zakonitost ocjenjuje. Istaknuto je da sud ne može sam, ukoliko to utvrdi, otkloniti činjenične propuste disciplinskog organa, ali je ovlašćen da utvrđene činjenice drugačije kvalifikuje, jer nije vezan kvalifikacijom povrede koju je odredio disciplinski organ.

18. Vrhovni sud je utvrdio da su tokom disciplinskog postupka utvrđene činjenice koje apelant nije uspio osporiti u predmetnoj parnici, vezano za faktički preduzete radnje kojima je počinio težu povredu radne dužnosti. Utvrđeno je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije osporavao činjenični opis radnji koje su mu stavljene na teret kao disciplinske povrede, te da je tužena čitanjem osporenih disciplinskih rješenja dokazala da je počinjena teža povreda radne obaveze za koju se može izreći mjera prestanka radnog odnosa.

19. Vrhovni sud je istakao da je apelant u spornom periodu bio raspoređen na mjesto višeg stručnog saradnika carinika – vođe smjene na graničnom prijelazu Gradiška, te je bio dužan i morao znati za sve relevantne interne odluke i odluke Vlade Republike Srpske koje su se ticale njegovih radnih dužnosti i odgovornosti. Utvrđeno je da je tužena dokazala da su interni akti bili na jednak način dostupni svim zaposlenim (putem oglasne table ili u registrima), tako da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da nije bio lično upoznat s naredbom direktora RUC-a od 7. novembra 2002. godine, jer je prema opisu svojih dužnosti s tim morao biti upoznat, pri čemu apelant nije osporavao sadržinu te naredbe. Vrhovni sud se pozvao na član 9 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti kojim je propisano da se carinskom službeniku može za počinjenu povredu radne obaveze izreći novčana kazna ili prestanak radnog odnosa. Dalje je istakao da je članom 11 stav 2 Pravilnika propisano da se za povredu radne obaveze iz člana 8 tačke od 1 do 11 obligatorno izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, dok je za povrede od tačaka 12 do 60 predviđena mogućnost, pod određenim uslovima, izricanja mjere prestanka radnog odnosa. Istaknuto je da je apelant u disciplinskom postupku, između ostalog, proglašen odgovornim i za povredu iz člana 8 tačka 1 „neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza“, koja obligatorno povlači izricanje mjere prestanka radnog odnosa.

20. Vrhovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je netačna tvrdnja da je u postupku carinskog nadzora prihvatio carinske prijave (TR prijave broj 8936, 8937 i 8938) od 15. marta 2003. godine u kojima je kao primalac označeno fizičko lice, mada je prema količini uvezene robe kao primalac moglo biti samo pravno lice. Pri tome apelantovo pozivanje da se radi o grešci špeditera i da je u konačnom primalac robe bilo pravno lice, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može otkloniti učinjeni propust. Takođe, kako je dalje utvrđeno, apelant nije dokazao da je netačna tvrdnja da je određenu robu poslao na CI Vrbanja, a da je robu, prema naredbi direktora RUC-a od 7. novembra 2002. godine i odluci Vlade Republike Srpske od 28. februara 2002. godine, morao uputiti na drugu carinsku ispostavu. Iako je tačan navod revizije da pomenuta naredba nije čitana kao dokaz, po mišljenju Vrhovnog suda, polazeći od toga da sadržinu te naredbe apelant nije doveo u sumnju i da je bio dužan da se sa sadržinom blagovremeno upozna, to nije bilo od uticaja na zakonitost osporene odluke tužene.

21. Nadalje je istaknuto da apelant nije dokazao da su netačne tvrdnje da je prihvatio carinske prijave (TR prijave br. 11449 i 11450) u kojima je u carinskoj dekleraciji navedeno da se radi o smrznutom povrću, a da je Odjeljenje za suzbijanje krijumčarenja izvršilo pregled kamiona koji je prevozio ovu deklarisanu robu, kojom prilikom su utvrdili da se u njemu nalazi smrznuto meso, a ne roba iz dekleracije. Vrhovni sud je istakao da je tačan navod revizije da odredba člana 87 stav 1 tačka b) ZOCP-a ne propisuje obligatornu obavezu carinika da pregleda robu, ali da u slučaju kada postoji sumnja u ispravnost popunjenih carinskih deklaracija taj se pregled može izvršiti i na taj način otkloniti mogućnost da se u kamionu nalazi roba koja nije navedena u deklaraciji. Pri tome se apelant, kako je smatrao Vrhovni sud, da bi opravdao propust nepreduzimanja dužnih radnji, ne može pozivati na to da je od njega traženo da se promet preko granice ubrza i da nije dužan otvarati kamion s neoštećenim carinskim obilježjima druge države. Zaključeno je da je pravilno utvrđeno u disciplinskom postupku da je apelant pri izvršavanju dužnih radnji kao carinski službenik postupao nesavjesno i nemarno, čime je počinio povredu iz člana 8 tačka 1 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, te da se zbog navedene povrede obligatorno izriče mjera prestanka radnog odnosa, sve i kada bi se prihvatilo da nije počinio povrede iz člana 8 tačke 12 i 15 istog pravilnika (drugostepeni sud je pravilno utvrdio da nije počinjena povreda iz tačke 38).

22. Vrhovni sud je naveo da kada radnik izvrši više povreda radnih obaveza, za izricanje mjere prestanka radnog odnosa dovoljno je da bar jedna spada u kategoriju težih povreda obaveza za koje se ta mjera obligatorno izriče. Budući da je u konkretnom slučaju taj uslov ispunjen, Vrhovni sud je zaključio da je bez značaja što druge povrede radne obaveze (tačke 12 i 15) ne sankcionišu obligatorni prestanak radnog odnosa i što jedna povreda nije učinjena (tačka 38). Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani revizioni navodi da nema teže povrede radne obaveze zato što tužena nije dokazala visinu pričinjene štete na način propisan odredbama čl. 68, 69 i 70 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. Po stavu tog suda, prethodno utvrđivanje visine eventualno nastale štete kao posljedice povreda radnih dužnosti nije uslov za utvrđenje da je počinjena navedena povreda radne dužnosti. Takođe, sama po sebi, kako je smatrao Vrhovni sud, činjenica da u vezi s počinjenim povredama apelant nije prekršajno ili krivično kažnjen ne isključuje njegovu disciplinsku odgovornost koja je zasebna.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Navodi da su revizioni sud i drugostepeni sud pogrešno primijenili pravila o teretu dokazivanja iz člana 128 stav 3 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) jer je u konkretnom slučaju teret dokaza da je prestanak njegovog radnog odnosa zakonit i da su disciplinske odluke zasnovane na istinitom utvrđenju bio na tuženoj kao apelantovom poslodavcu, a tužena takve dokaze nije izvela. Naime, po apelantovom mišljenju, ne može se zakonitost otkaza dokazivati samo aktima tužene kojima je otkaz ustanovljen, i to čitanjem prvostepene i drugostepene disciplinske odluke bez izvođenja bilo kakvih drugih dodatnih dokaza kojima bi se potvrdila zakonitost otkaza. Osim toga, apelant navodi da je u disciplinskom postupku proglašen odgovornim za druge povrede u odnosu na one za koje je pokrenut disciplinski postupak protiv njega. Dalje apelant ističe da se u osporenim rješenjima tužene tvrdi da je apelant oštetio budžet tužene za 545.075,76 KM, iako je povodom istih događaja protiv apelanta vođen i obustavljen krivični istražni postupak, a u predmetnom parničnom postupku je pročitana naredba Okružnog tužilaštva Banjaluka o obustavi istrage protiv apelanta. Naredbom pomenutog tužilaštva od 25. septembra 2007. godine obustavljena je istraga protiv apelanta jer nema dokaza da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja koje mu se stavljalo na teret. S tim u vezi, apelant je istakao da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda u osporenoj presudi da visina štete nije bitna iako visinu štete sadrže osporena disciplinska rješenja. Dalje je naveo da, iako tužena nije izvela dokaze koji dokazuju visinu štete, apelant se u konačnici smatra štetnikom. Na taj način su, po apelantovom mišljenju, povrijeđene i odredbe člana 100 stav 1 ZOR-a prema kojima radnik odgovara samo za štetu koju počini namjerno ili iz krajnje nepažnje. Takođe, apelant ističe da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe čl. 97, 98, 128 stav 3 i dr. ZOR-a. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4429/11. Dalje, apelant ukazuje na to da predmetni postupak nije sproveden u razumnom roku u smislu standarda prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju osporene odluke tog suda.

25. Okružni sud je u odgovoru naveo da apelant u disciplinskom postupku nije osporio činjenični opis radnji koje su mu stavljene na teret, te da je utvrđeno da je apelantu bilo omogućeno da se brani od disciplinskih optužbi i da njegovo pravo na odbranu nije bilo povrijeđeno. Dalje je naveo da je apelant iznosio samo okolnosti koje bi isključivale njegovu odgovornost za povredu službenih dužnosti u vidu nepoznavanja internih procedura i odluka tužene, te u vidu diskrecione ocjene službenika o tome hoće li vršiti fizički pregled prijevoznog sredstva u kom se nalazi roba koja se uvozi u BiH, te zbog odsustva odluke tužene o utvrđenoj materijalnoj šteti u novčanom iznosu. Istaknuto je da je taj sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da je tužena pravilno izrekla disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa apelantu kao carinskom službeniku, i to višem stručnom saradniku i vođi smjene na GP Gradiška. Šteta koja je time pričinjena nije samo materijalna šteta prouzrokovana tuženoj primjenom neadekvatnih carinskih tarifa već je takvim postupanjem službenika uzrokovana neimovinska šteta, te izazvana opasnost po zdravlje ljudi, omogućavanjem uvoza smrznutog mesa čije porijeklo i zdravstvena ispravnost nije poznata. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku pred tim sudom postupala sudija koja je konkretnim predmetom bila zadužena 9. juna 2011. godine, te da je prvostepena presuda donesena 24. maja 2013. godine.

27. Tužena je navela da su njeni disciplinski organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je apelant učinio teže povrede radne obaveze i dužnosti jer je apelant prihvatio i svojim potpisom ovjerio nepotpune i netačne carinske prijave, a u disciplinskom postupku mu je bilo omogućeno iznošenje odbrane. Istaknuto je da su drugostepeni i revizioni sud donijeli pravilne i zakonite odluke, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 21/98, 34/00 i 10/02) relevantne odredbe glase:

Član 87. stav 1. tačke a) i b) Radi provjere prijave koja je prihvaćena i evidentirana, carinarnica može: (a) pregledati dokumente koji potkrepljuju prijavu kao i one koji je prate. Entiteti mogu zahtijevati od deklaranta da podnese neke druge dokumente u svrhu provjere tačnosti podataka sadržanih u prijavi.

(b) pregledati robu i uzeti uzorke na analizu ili detaljno ispitivanje.

29. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 128. stav 3.

U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

30. U Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti carinskih službenika („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 23/00) relevantne odredbe glase: Član 8. tačke 1, 12, 15, 38. i 39.

Težom povredom radne obaveze i dužnosti smatraju se:

1. neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza;

12. postupanje suprotno pozitivnim carinskim propisima u postupku carinskog nadzora;

15. prihvatanje carinske deklaracije sa nepotpunim ili neurednim ispravama, odnosno ispravama u kojima su navedeni podaci koji se ne slažu sa podacima iz deklaracije;

38. izvršenje ili pomaganje pri izvršenju carinskog ili deviznog prekršaja ili carinskog krivičnog djela za vrijeme rada ili van rada, 39. izvršenje radnje koja ima obilježja krivičnog djela, ako je ona izvršena na radu ili u vezi sa radom;

Član 9.

Carinskom službeniku za kojeg se utvrdi da je izvršio povredu radne obaveze i da je za istu odgovoran, može se izreći jedna od sljedećih disciplinskih mjera:

- novčana kazna;

- prestanak radnog odnosa.

Član 11. st. 2. i 3.

Za povredu radne obaveze iz člana 8. tač. 1. do 11. ovog pravilnika obavezno se izriče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, ako je za organ carinske službe nastupila šteta, ako je povreda učinjena sa umišljajem ili iz svjesnog nehata i ako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za carinskog službenika koji je povredu učinio.

Disciplinska mjera iz stava 2. ovog člana izriče se i za ostale povrede radnih obaveza iz člana 8. ovog pravilnika, ukoliko se u disciplinskom postupku utvrdi postojanje okolnosti iz prethodnog stava.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056678 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog prava).

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe. A) U odnosu na osporene presude

39. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženog kojima je utvrđena apelantova odgovornost za teže povrede radne obaveze iz člana 8 tačke 1, 12, 15 i 38 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti i izrečena mu mjera prestanka radnog odnosa, kao i da mu tužena isplati pripadajuće naknade iz radnog odnosa za vrijeme otkaza.

43. U vezi s apelantovim navodima da tužena, na kojoj je bio teret dokaza, izvedenim dokazima nije dokazala da je apelant u konkretnom slučaju počinio teže povrede radnih obaveza, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 8 tačke 1, 12 i 15 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti pri čemu je za povredu iz člana 8 tačka 1 propisana obligatorna mjera prestanka radnog odnosa. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke dali dovoljne i jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da je u disciplinskom postupku proglašen odgovornim za druge povrede u odnosu na one za koje je pokrenut disciplinski postupak protiv njega, Ustavni sud zapaža da je takve prigovore apelant već isticao u reviziji i da ih je Vrhovni sud ispitao i dao razloge zašto istaknuti prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Takođe, u odnosu na apelantove navode da tužena nije dokazala visinu pričinjene štete na način propisan odredbama Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, te da u postupku nije ocijenjeno da je protiv apelanta obustavljena istraga pokrenuta zbog sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj reviziji ispitao navedene prigovore i dao jasno obrazloženje zašto oni u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i sadržinu citiranih relevantnih odredbi materijalno pravnih propisa na koje su ukazali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne odredbe materijalnopravnih propisa. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

44. U odnosu na apelantovo pozivanje na predmet broj AP 4429/11, Ustavni su zapaža da je u tom predmetu utvrdio „da je arbitraran stav Vrhovnog suda da su Osnovni i Okružni sud usvojili apelantov tužbeni zahtjev isključivo zbog toga što je apelant oslobođen optužbe za iste radnje za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. Naime, Osnovni i Okružni sud su u obrazloženjima osporenih presuda jasno ukazali da je odvojena krivična od disciplinske odgovornosti, te su, u skladu s praksom Evropskog suda, uzeli u obzir činjenicu da je apelant oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku, ali svoje odluke nisu donijeli na temelju te činjenice, već zbog toga što tuženi u parničnom postupku nije dokazao da je apelant počinio predmetni disciplinski prekršaj. Stoga je, zbog arbitrarnog stava Vrhovnog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4429/11 od 24. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 34). Ustavni sud ističe da je u citiranom predmetu utvrdio da tuženi (MUPRS) u parničnom postupku nije izvodio posebne dokaze kojim bi dokazao da je apelant vršeći kao policajac saobraćajnu kontrolu prisvojio novčanu kaznu koju je naplatio od vozača motornog vozila, a za koju nije izdao priznanicu, već se oslonio na dokaze koji su ranije izvedeni u disciplinskom postupku. Takođe, u citiranom predmetu Ustavni sud je istakao da je navedene dokaze (s obzirom na to da se radi o radnjama koje se odnose na iste činjenice) razmotrio (i) sud u krivičnom postupku, te da su u takvim okolnostima nižestepeni sudovi smatrali da tuženi nije dokazao apelantovu odgovornost za predmetni disciplinski prekršaj, te da su zbog toga (nedostatka dokaza u parničnom postupku, a ne zbog toga što je apelant oslobođen u krivičnom postupku) usvojili apelantov tužbeni zahtjev (ibidem, tačka 30). Imajući u vidu činjenice naprijed citiranog predmeta, te zaključak Ustavnog suda da u konkretnom predmetu, koji je predmet ovog apelacionog postupka, redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja teže povrede radne obaveze, Ustavni sud smatra da činjenice konkretnog predmeta o kom odlučuje ne pokreću ista pravna pitanja o kojima je Ustavni sud odlučio u citiranom predmetu.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. B) Suđenje u razumnom roku

46. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa 9. oktobra 2003. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 056678 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 10 godina i devet mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je po samom zakonu hitne prirode.

47. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

48. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u BiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

49. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 2907/16. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je ubijeđen da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 290716 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak ukupno trajao 10 godina i devet mjeseci, koji je po zakonu hitne prirode, jer se radi o radnom sporu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

55. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4869/14 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio