Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1756/16 (A. A.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1756/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1756/16, rješavajući apelaciju Amre Aljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amre Aljić podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 018817 15 Gž od 10. februara 2016. godine i S1 3 P018817 15 P od 31. augusta 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amra Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 018817 15 Gž od 10. februara 2016. godine i S1 3 P018817 15 P od 31. augusta 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine, Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti-Granična policija BiH koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 23. i 30. aprila 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P018817 15 P od 31. augusta 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište kao nezakonita rješenja tužene br. DP-66/14 od 23. januara 2015. godine i UP-2-04-4-07-1-14/15 od 26. februara 2015. godine, te da se apelantica oslobodi odgovornosti za težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH i član 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH (neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno i nepažljivo izvršavanje službenih zadataka) u disciplinskom postupku pokrenutom po zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka Ureda za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu Granične policije broj 17-0734-7-3497-23/14 od 20. novembra 2014. godine. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 15 dana.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da se protiv apelantice vodio disciplinski postupak na osnovu zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka koji je podnio Ured za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu Ministarstva sigurnosti, Granična policija BiH od 20. novembra 2014. godine. Nakon provedenog postupka disciplinska komisija Ministarstva sigurnosti- Granična policija BiH donijela je rješenje od 23. januara 2015. godine kojim je apelanticu proglasila krivom zbog toga što, u periodu od 1. oktobra 2012. godine do 16. septembra 2014. godine, dok je obavljala dužnost načelnika Centralnog istražnog ureda u Graničnoj policiji, nije osigurala da se u Centralnom istražnom uredu vode evidencije propisane Uputstvom o evidencijama i njihovom vođenju u Graničnoj policiji (u daljnjem tekstu: Uputstvo) odnosno internim aktom Centralnog istražnog ureda-Spisak evidencija koje se vode u Centralnom istražnom uredu od 1. jula 2010. godine, kao i evidencije propisane članom 7. Pravilnika o provođenju posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija od strane Granične policije BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) te prilikom provođenja posebnih istražnih radnji od strane Centralnog istražnog ureda nije osigurala da se navedene radnje provode u skladu sa odredbom člana 5. stav 5.3. i člana 6. stav 6.1.1. Pravilnika čime je počinila težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. i 23. Zakona o policijskim službenicima BiH i člana 5. stav 1. tačke 1. i člana 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH. Apelantici je izrečena disciplinska sankcija-novčana kazna u visini od 20% osnovne mjesečne plaće policijskog službenika u trajanju od šest mjeseci i disciplinska sankcija iznosi 25 kaznenih bodova. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu koju je Odbor za žalbe policijskih službenika rješenjem od 26. februara 2015. godine djelimično usvojio te preinačio prvostepeno rješenje na način da se apelantica proglašava krivom da je počinila povredu službene dužnosti propisane članom 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH i člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH i izrečena joj je novčana kazna u visini od 15% osnovne mjesečne plaće policijskog službenika u trajanju od tri mjeseca (disciplinska sankcija iznosi pet kaznenih bodova).

7. Ukazano je da se Pravilnikom uređuje postupak provođenja posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija od strane Granične policije BiH. Dalje je navedeno da je odredbom člana 5. Pravilnika propisano da su neposredni izvršioci posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija na nivou Granične policije policijski službenici Centralnog istražnog ureda. U sjedištu Centralnog istražnog ureda osigurane su dvije prostorije za provođenje nadzora i snimanja telekomunikacija. Jedna prostorija je namijenjena za priključne jedinice, podadministrativni centar i centar za slušanje i druga prostorija za izradu transkripta po provedenoj radnji. Obje prostorije su osigurane video nadzorom i sigurnosnim mehanizmima za ulazak i izlazak iz prostorija. Video i sigurnosni mehanizam su umreženi na način da su neovisni od drugih mreža u sjedištu Granične policije BiH a video snimci se čuvaju godinu dana arhivirani na DVD medijima. Svaki ulaz i izlaz iz prostorija treba biti evidentiran kroz evidencije koje vode a ulazak u prostorije je dozvoljen samo ovlaštenim licima.

8. Dalje je navedeno da je odredbom člana 6. Pravilnika propisano da je za sve poslove nadzora i snimanja zadužen Centralni istražni ured, da je šef Odsjeka za prikrivene operacije odgovoran za zakonitost i druge aspekte provođenja posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, da će u slučaju odsustva šefa odsjeka načelnik Centralnog istražnog ureda pismeno ovlastiti drugog policijskog službenika da upravlja i rukovodi te da u okviru Odsjeka za prikrivene operacije djeluje tim koji je zadužen kao neposredni izvršilac i sastoji se od operatera po potrebi prevodioca i kurira.

9. Istaknuto je da je članom 7. Pravilnika propisano da se vodi evidencija ulazaka i izlazaka u Centar za slušanje, evidencija ulaza i izlaza u prostorije za izradu transkripta, registar zahtjeva za presretanje telekomunikacija, evidencija radnih naloga, evidencija inspekcijskog nadzora i evidencija prijedloga za provođenje mjere nadzora i tehničko snimanje telekomunikacijskih podataka.

10. Navedeno je da je Uputstvom o evidencijama u Graničnoj policiji utvrđen osnov za vođenje evidencija, vrsta evidencija, sadržaj i izgled evidencija, način vođenja i korištenja evidencija, odgovornost za tačnost i ažurnost podataka, način korištenja i uvida u evidencije, arhiviranje i čuvanje evidencija. Ukazano je da je članom 2. Uputstva propisano da se evidencije vode na osnovu zakonskih obaveza i operativnih potreba Granične policije, da se ustrojavaju na nivou i unutrašnjih organizacionih jedinica Granične policije, te da su za uspostavljanje i postupanje sa evidencijama u skladu sa navedenim Uputstvom odgovorni rukovodioci organizacionih jedinica.

11. Osim toga navedeno je da su Zakonom o policijskim službenicima BiH propisane povrede službene dužnosti policijskih službenika. S tim u vezi je ukazano na odredbu člana 105. stav 1. tačka 1. navedenog zakona.

12. Navedeno je da je Ured za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu 12. septembra 2014. godine dostavio zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru u Centralnom istražnom uredu. Inspekcijski nadzor je izvršen 9. i 10. septembra 2014. godine. U zapisniku je konstatirano da nije popunjeno mjesto šefa odsjeka, te da načelnik Centra istražnog ureda obavlja dio poslova šefa Odsjeka za prikrivene operacije pogotovo u segmentu rada sa informantima te poslove koordinatora. Dalje je navedeno da su zapisnikom predložene mjere da se utvrde razlozi za nevođenje i nepotpuno vođenje propisanih evidencija i da se preduzmu mjere na utvrđivanju odgovornosti za nevođenje i nepotpuno vođenje evidencija u skladu sa uputstvom da svaki ulazak u prostoriju mora biti evidentiran u propisnu evidenciju. Dalje je predloženo da se utvrde razlozi i predlože mjere neslaganja pisane evidencije ulazaka i izlazaka iz prostorije za saslušanje i izradu transkripta i video nadzora kojim je pokrivena pomenuta prostorija jer evidencija nije usklađena sa video snimcima. Također je predloženo da se vrši zaključavanje spisa, ažuriranje evidencije vršenja provjera na bazi IDEEA uz odlaganje potpisanog internog obrasca.

13. Navedeno je da je iz dokaza u spisu utvrđeno da je Centralni istražni ured 13. oktobra 2014. godine dostavio Uredu za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu informaciju o počinjenim povredama službene dužnosti. U navedenoj informaciji je istaknuto da je došlo do saznanja da apelantica nije upoznata sa Pravilnikom. S tim u vezi je navedeno da je Pravilnikom propisana obaveza vođenja evidencija, te da one nisu vođene, kao i da ne postoji zapis Centra za slušanje u trajanju od jedne godine. Ukazano je da je u Centru za slušanje ustrojena pomoćna evidencija ulazaka i izlazaka i da nije vođena po propisanom obrascu, kao i da se unosi u pomoćnoj evidenciji ne slažu sa zapisom na video nadzoru za određene službenike.

14. Prvostepeni sud je naveo da imajući u vidu odredbe Pravilnika (posebno čl. 5, 6. i 7.) kao i odredbu člana 2. Uputstva o evidencijama i njihovom vođenju u Graničnoj policiji BiH, činjenicu da je apelantica u svom iskazu sama priznala krivicu odnosno dio svoje odgovornosti da nije vodila potrebnu evidenciju odnosno da evidencija nije vođena duži vremenski period proizlazi da je nesporno dicsiplinska komisija i Odbor za žalbe policijskih službenika u pogledu činjenica koje se odnose na odgovornost apelantice pravilno utvrdio da je radnjama apelantice izvršena teža povreda službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH. Slijedom navedenog prvostepeni sud je utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za poništenje rješenja tužene a samim tim i zahtjev apelantice za oslobađanje od odgovornosti za težu povredu radne dužnosti.

15. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Sud BiH presudom broj S1 3 P 018817 15 Gž od 10. februara 2016. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

16. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pravilna ocjena prvostepenog suda koja je zasnovana na dokazima kao i zaključak da apelantica nije postupila u skladu sa odredbama Pravilnika (čl.5-7) kojim je propisano da su neposredni policijski službenici Centralnog istražnog ureda i šef Odsjeka za prikrivene operacije odgovorni za zakonitost i druge aspekte provođenja posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Ukazano je da je osim navedenog obavezno vođenje evidencije ulaska i izlaska u Centar za slušanje, te da Uputstvo sadrži i način korištenja i uvida u evidencije kao i arhiviranje i čuvanje evidencije.

17. Drugostepeni sud je naveo da je apelantica u predmetnom periodu bila šef Odsjeka za prikrivene operacije i osim što je tražila od direktora tužene da nekog ovlasti do postavljanja novog šefa odsjeka gdje je provela pet godina sasvim jasno iz njene izjave proizlazi da je ostala da obavlja poslove šefa odsjeka i načelnika Centralnog istražnog ureda do postavljanja novog. Ukazano je da apelantica nije preduzimala radnje prema Pravilniku i Uputsvu a da je komunikaciju sa direktorom zbog povjerenja obavljala samo usmeno iako je propisana pismena komunikacija.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je od direktora Granične policije odmah tražila da postavi novog šefa Odjela ali da je direktor tražio da sačeka postupak unapređenja tako da je ona obavljala dio poslova a dio poslova po njenom nalogu je obavljao B.M. iz čega proizlazi da apelantica nije prekršila odredbu člana 6. stav 6.1.1. Pravilnika. Ukazuje da radne jedinice nije koristila po vlastitom nahođenju i da neovlaštenim licima nije bio omogućen ulazak u prostorije u kojima su se koristile predmetne radne jedinice iz čega proizlazi da apelantica nije prekršila odredbu člana 5. stav 5.2. i stav 5.5. Pravilnika. Naglašava da su video snimci o ulasku u predmetne prostorije čuvani iz čega po mišljenju apelantice nije došlo do povrede člana 5. stav 5.3. Pravilnika. Također, navodi da je apelantica osigurala da se u Centralnom istražnom uredu vode evidencije propisane Uputstvom o evidencijama i njihovom vođenju u Graničnoj policiji zbog čega apelantica nije prekršila ni odredbu člana 7. Pravilnika.

b) Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH je naveo da apelantica ni u apelaciji ne spori činjenicu da je obavljala poslove šefa Odsjeka u spornom periodu što je odlučujuća činjenica u pogledu odgovornosti apelantice. Ukazano je da apelantica nije preduzimala mjere i radnje kako je to propisano Uputstvom i Pravilnikom a da je komunikaciju sa direktorom obavljala usmeno zbog povjerenja iako je propisana pisana komunikacija. Istaknuto je da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

20. Tužena je navela da u predmetnom postupku nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava niti je došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o policijskim službenicima BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08, 63/08, 35/09, 7/12 i 42/18) relevantna odredba glasi: Član 105. stav 1. tačka 1.

(1) Teže povrede službene dužnosti su:

1. neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenih zadataka;

22. U Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 18/05, 34/08 i 73/12) relevantna odredba glasi:

Član 5. stav 1. tačka 1.

Teže povrede službene dužnosti, propisane članom 105. Zakona, su:

1. neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenih zadataka;

23. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) relevantne odredbe glase:

Član 12. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 90.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH S1 3 P 018817 15 Gž od 10. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica smatra da joj osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja zakonitosti rješenja tužene donesenih u disciplinskom postupku koji se vodio protiv apelantice i u kojem je apelantica proglašena krivom i izrečena joj disciplinska sankcija, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelantice za poništenje rješenja tužene donesenih u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelantice zbog teže povrede službene dužnosti i u kojem je apelantica proglašena krivom i izrečena joj disciplinska sankcija. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su izvedeni svi relevantni dokazi te utvrđene činjenice na osnovu kojih je uz primjenu odgovarajućih materijalnih propisa utvrđeno da osporena rješenja tužene nisu nezakonita. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku kako proizlazi iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova nesporno utvrđeno da je apelatica u spornom periodu obavljala poslove šefa Odsjeka i načelnika Centralnog istražnog ureda do postavljanja novog, te da u tom periodu nije obavljala neophodne radnje u vezi vođenja evidencija kako je to propisano Pravilnikom i Uputstvom, na što je bila obavezna kao rukovodeći radnik, a čime je počinila težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH i člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je i sama apelantica u svom iskazu pred redovnim sudovima prihvatila dio odgovornosti zbog neadekvatnog vođenja evidencija. Također, iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelantica komunikaciju sa direktorom obavljala usmenim putem iako je bila propisana pismena komunikacija. Stoga suprotno navodima apelantice po mišljenju Ustavnog suda u osporenim odlukama nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan i zbog čega su zakonita rješenja tužene pri čemu su primjenjeni relevantni pravni propisi čija se primjena ne doima proizvoljno niti na štetu apelantice.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

36. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Nediskriminacija

37. Dalje, apelantica ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud u vezi s tim prvenstveno zapaža da apelantica, iako nije eksplicitno navela, kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje.

38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

39. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da apelantica osim svojih navoda da je diskriminirana u predmetnom postupku nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelantica. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantice, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kada apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz da je diskriminirana u predmetnom postupku.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević