Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3374/18 (S. H.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Disciplinska mjera
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine · čl. 24
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine · čl. 24
- Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopuni pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine · čl. 24
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3374/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3374/18, rješavajući apelaciju Svevlada Hofmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svevlada Hofmana podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024274 18 Gž 2 od 24. aprila 2018. godine i broj S1 3 P 024274 18 P 2 od 13. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svevlad Hofman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024274 18 Gž 2 od 24. aprila 2018. godine i broj S1 3 P 024274 18 P 2 od 13. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Odbora za žalbe policijskih službenika Sarajevo, Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 31. januara i 7. februara 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 18. januara 2017. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv tužene radi poništenja Rješenja Ministarstva sigurnosti – Granične policije – Disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj DP-31/16 od 28. jula 2016. godine i Rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) broj UP-2-04-4-07-1-119-4/16 od 18. novembra 2016. godine, uz naknadu troškova postupka.
6. Postupajući u ponovnom postupku, nakon što je prethodna presuda po žalbi apelanta i tužene ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 024274 18 P 2 od 13. marta 2018. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje Disciplinske komisije broj DP-31/16 od 28. jula 2016. godine i Rješenje Odbora za žalbe broj UP-2-04-4-07-1-119-4/16 od 18. novembra 2016. godine. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
7. Sud BiH je u obrazloženju presude prvo iznio sadržaj apelantove tužbe (str. 1–3), zatim sadržaj odgovora na tužbu (str. 3–10), naveo koje je dokaze u toku postupka izveo apelant (str. 10. i 11), a koje dokaze je (str. 11. i 12) izvela tužena (uvid u rješenje Disciplinske komisije od 28. jula 2016. godine, rješenje Odbora za žalbe od 18. novembra 2016. godine, Izvještaj o provedenom internom postupku dostavljenom direktoru Granične policije od 21. oktobra 2016. godine, Izvještaj o provedenom internom postupku protiv apelanta od 8. juna 2016. godine, te druge materijalne dokaze, između ostalog, i zapisnik o saslušanju policijskog službenika Fahrudina Ibrića, zapisnik o saslušanju policijskog službenika Semira Pašanbegovića, zapisnik o saslušanju osumnjičenog policijskog službenika – apelanta, iskaz apelanta i tužene), te je njihov sadržaj detaljno prezentiran na str. od 2. do 12. obrazloženja presude. Navedeno je da je ocjenom izvedenih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant za službeni put obavljen u periodu od 15. do 17. decembra 2015. godine, na relaciji Sarajevo – Budva – Sarajevo, tj. za vrijeme službenog putovanja radi prisustva Trećem godišnjem sastanku šefova graničnih policija u okviru projekta Potpora saradnji graničnih policija u međunarodnim zračnim lukama u Jugoistočnoj Evropi, koji je finansirala Švicarska Konfederacija, a sufinansirao MARRI regionalni centar (u daljnjem tekstu: MARRI regionalni centar ili organizator sastanka), na ime troškova prijevoza, od organizatora sastanka naplatio novčani iznos od 238,20 eura. Dalje je utvrđeno da apelant u izvještaju o obavljenom službenom putu nije dostavio specifikaciju troškova koje je snosio organizator sastanka. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je utvrdio da je apelant za navedeni službeni put koristio vozilo Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija), u skladu s nalogom za službeno putovanje od 15. decembra 2015. godine i da je prilikom podnošenja izvještaja o izvršenom službenom putovanju naveo da je prijevoz obavljen službenim vozilom Granične policije. Dakle, apelant uz izvještaj dostavljen sekretaru Granične policije nije priložio dokumentaciju (obrazac MARRI regionalnog centra o troškovima prijevoza za apelanta kao učesnika sastanka, priznanicu o isplati gotovine) iz koje je vidljivo da je on po osnovu troškova prijevoza od organizatora sastanka naplatio novčani iznos od 238,20 eura, ostvarujući na taj način protivpravnu imovinsku korist na štetu Granične policije. Tim povodom, protiv apelanta je pokrenut disciplinski postupak, nakon čega je Rješenjem Disciplinske komisije broj DP-31/16 od 28. jula 2016. godine apelant proglašen krivim zbog težih povreda službene dužnosti iz člana 105. stav (1) tačke 9, 19. i 23. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), odnosno člana 5. stav (1) tačke 9, 19. i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti). Tim odredbama je propisano „narušavanje ugleda policijskog organa“, „davanje netačnih podataka koji utječu na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice“ i „zloupotreba položaja“. Rješenjem Disciplinske komisije apelantu je izrečena disciplinska sankcija „novčana kazna u visini 20% osnovne mjesečne plaće u trajanju od šest mjeseci“, koja iznosi 30 kaznenih bodova, što među parničnim strankama i nije sporno. Sud BiH je dalje utvrdio da među parničnim strankama također nije sporno da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Odboru za žalbe, koji je Rješenjem broj UP-2-04- 4-07-1-119-4/16 od 18. novembra 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje Disciplinske komisije. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je članom
11. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za službena putovanja (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi za službena putovanja) propisan obračun putnih troškova i izvještavanje, te regulirano da uz obračun putnih troškova zaposleni u institucijama BiH podnosi i nalog za službeno putovanje, koji obavezno sadrži detaljan izvještaj o obavljenom službenom putu, da je zaposleni u institucijama BiH dužan uz nalog za obavljeni službeni put priložiti svu relevantnu dokumentaciju iz koje je vidljiva specifikacija troškova koje snosi organizator, kao i dokaz o troškovima nastalim na službenom putu (hotelski račun, račun za prijevoz, računi za putarinu, računi za rezervaciju, aerodromske takse, kao i druge dokaze o troškovima nastalim na službenom putu).
8. Odlučujući o apelantovom prigovoru koji se odnosi na sastav Disciplinske komisije koja je odlučivala o njegovoj disciplinskoj odgovornosti, te apelantovim navodima da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zbog teže povrede službene dužnosti provodi po načelima krivičnog postupka, Sud BiH je ukazao da je tačno da je odredbom člana 19. stav 5. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti propisano da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zbog teže povrede službene dužnosti provodi po načelima krivičnog postupka. Međutim, to ne znači da se disciplinski postupak provodi po odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), kako to pogrešno zaključuje apelant, koji smatra da je u postupku koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja povrijeđena odredba člana 29. stav (1) tačka d) ZKPBiH. Ovo iz razloga što načela ZKPBiH i njegove odredbe nisu isti pojmovi. Naime, Sud BiH je podsjetio da su načela ZKPBiH načelo zakonitosti, presumpcija nevinosti, in dubio pro reo, ne bis in idem, pravo na odbranu, jezik i pismo, pouka o pravima i druga načela, a da su odredbama ZKPBiH detaljnije opisana pravila postupanja u krivičnom postupku BiH, i to od odredbi člana 1. do člana 451. citiranog zakona. Sud BiH je naveo da se disciplinski postupak u ovom slučaju provodi po propisima Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, a ne po propisima ZKPBiH, kako to pogrešno i interpretira apelant. Nadalje, Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je član Disciplinske komisije Fahrudin Ibrić učestvovao u svojstvu člana Disciplinske komisije u donošenju pobijanog rješenja, iako je prethodno u istom postupku saslušan u svojstvu svjedoka. U vezi s tim je istaknuto da je Fahrudin Ibrić izuzet u predmetnom disciplinskom postupku, na što bez sumnje ukazuje i zaključak Disciplinske komisije od 19. jula 2016. godine. Nadalje je, u vezi s apelantovim prigovorom da Odbor za žalbe nije imao propisani broj članova, Sud BiH ukazao da je članom 10. stav 1. Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima policijske strukture BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o nezavisnim nadzornim tijelima) propisano da Odbor za žalbe ima sedam članova. Međutim, Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je pobijano rješenje nezakonito zato što prilikom donošenja rješenja nije učestvovalo svih sedam članova. U tom kontekstu je ukazano da je odredbom člana 12. Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima propisan način rada Odbora za žalbe, te je propisano da Odborom za žalbe rukovodi predsjednik, a da kvorum čine četiri člana Odbora za žalbe i da sve odluke Odbora donose većinom glasova članova koji su prisutni. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da je navedeni prigovor neosnovan jer iz navedenih propisa jasno proizlazi da je za donošenje predmetne odluke bilo dovoljno prisustvo četiri člana Odbora za žalbe. Dakle, kako apelant tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazao da su organi tužene u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja povrijedili odredbe Zakona o policijskim službenicima, odredbe Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima i odredbe Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, Sud BiH je primjenom odredbe člana 143. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP pred Sudom BiH) odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja Disciplinske komisije i rješenja Odbora za žalbe. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio na osnovu odredaba čl. 323, 324, 332. i 333. ZPP pred Sudom BiH.
9. Sud BiH u drugostepenom vijeću je Presudom broj S1 3 P 024274 18 Gž 2 od 24. aprila 2018. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu prvostepenog suda.
10. U obrazloženju presude je navedeno da apelant osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba ZPP pred Sudom BiH. U žalbi ističe da u toku trajanja disciplinskog postupka nisu primijenjena načela ZKPBiH, da sastav Odbora za žalbe nije bio u skladu s odredbama Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima i da Sud BiH nije cijenio njegove ostale navode, što predstavlja povredu iz člana 158. stav 4. ZPP pred Sudom BiH. Sud BiH je zatim ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te naveo da u toku disciplinskog postupka apelant u svojoj odbrani nije osporio činjenične navode „da nije naveo specifikaciju troškova koje je snosio organizator pa je na osnovu ocjene dokaza u spisu Komisija pravilno utvrdila da je od MAARI regionalnog centra primio spomenuti iznos po osnovu troškova prijevoza, iako mu je tužena osigurala prijevoz službenim vozilom.“ U vezi s tim, Sud BiH je obrazložio da utvrđeno činjenično stanje u postupku pred prvostepenim sudom nije dovedeno u sumnju apelantovim žalbenim navodima. Naime, Sud BiH je istakao da je Disciplinska komisija pravilno primijenila materijalno pravo jer je članom 11. stav 3. tačka b) Odluke o naknadi za službena putovanja propisana obaveza dostavljanja dokumentacije iz koje je vidljiva specifikacija troškova koje snosi organizator. Iz navedenog proizlazi da je u toku trajanja disciplinskog postupka dokazano da je apelant nepostupanjem u skladu sa članom 11. stav 3. tačke b) i c) citirane odluke „počinio teže povrede službene dužnosti, i to u prvom redu zbog davanja netačnih podataka koji utječu na donošenje odluke nadležnih organa ili izazivanje druge štetne posljedice“ iz člana 105. stav 1. tačka
19. Zakona o policijskim službenicima, zbog kojih je pobijanim rješenjem proglašen krivim i izrečena mu disciplinska sankcija. Sud BiH je također naveo da je po njegovom shvatanju apelantu „i samo zbog teže povrede službene dužnosti iz člana 105. stav. 1 tačka 19. Zakona o policijskim službenicima (nenavođenje podataka i nedostavljanje dokumentacije iz koje je vidljiva specifikacija troškova koje snosi organizator i troškova koje sam snosi) mogla biti izrečena disciplinska sankcija novčane kazne i kazneni bodovi.“ Također smatra da je za postojanje teže povrede službene dužnosti u konkretnom slučaju („davanje netačnih podataka koji utječu na donošenje odluke nadležnog organa ili izazivanje druge štetne posljedice“) potpuno irelevantno da li je apelant ostvario imovinsku korist ili je tuženoj nanio materijalnu štetu, te kojeg obima je bilo eventualno stjecanje materijalne koristi, odnosno pričinjena šteta. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, Sud BiH smatra da su apelantovim navedenim radnjama ostvarena bitna obilježja teže povrede službene dužnosti koja mu je i stavljena na teret radi „davanja netačnih podataka koji utječu na donošenje odluke nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice“. U predmetnom postupku je bilo relevantno da je apelant zloupotrijebio svoj položaj na način što je pričinio štetu ugledu „policijskog organa“.
11. Nadalje je Sud BiH naveo da smatra da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, da je u tom postupku apelantu osiguran fer i pravičan postupak uz pravilnu primjenu odredbi navedenog zakona i pravilnika, te je istaknuto da su u disciplinskom postupku protiv apelanta ispoštovana sva načela ZKP. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu nije blagovremeno dostavljen poziv za glavni pretres koji je održan 28. jula 2016. godine, a poziv mu je dostavljen 26. jula 2016. godine, što je, prema apelantovom mišljenju, suprotno odredbi člana 33. stav 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. Razmatrajući ovaj žalbeni navod, Sud BiH je istakao da je apelant ovaj prigovor iznio tek u završnoj riječi, a ne na početku javne rasprave pred Disciplinskom komisijom kada je jedino mogao tražiti odgodu javne rasprave i kada je jedino to bilo svrsishodno. I sam apelant je naveo da to nije zahtijevao zato što je bio suspendiran s posla i bilo mu je u interesu da se postupak što prije okonča. Navedeni prigovor, prema ocjeni Suda BiH, istaknut u završnoj riječi je predstavljao zloupotrebu procesnih ovlaštenja u disciplinskom postupku.
12. Također, Sud BiH smatra neosnovanim apelantove navode o povredi postupka iz čl. 35. i
36. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) zbog nepravilne i zakašnjele procedure izuzeća člana Disciplinske komisije Fahrudina Ibrića, koja je donijela Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta broj DP-31/16 13. juna 2015. godine, jer je ovaj član Disciplinske komisije učestvovao u svojstvu člana Disciplinske komisije u donošenju rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, a prethodno je 13. maja 2016. godine u istom predmetu saslušan u internom postupku u svojstvu svjedoka, a saslušao ga je inspektor Ureda za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu. Naime, Sud BiH smatra da navedene činjenice nisu mogle utjecati na zakonitost odluke Disciplinske komisije u čijem donošenju nije učestvovao član Fahrudin Ibrić, koja odluka je donesena nakon zakonito provedenog disciplinskog postupka u kojem je utvrđena apelantova odgovornost za težu povredu službene dužnosti. Također smatra neosnovanim apelantov prigovor u pogledu nepropisno sprovedene procedure u postupku zamjene člana Disciplinske komisije Fahrudina Ibrića Milenkom Vicom, kao i postojanje razloga za izuzeće Milenka Vice. U vezi s tim je obrazloženo da je zaključkom Disciplinske komisije od 19. jula 2016. godine Fahrudin Ibrić izuzet iz disciplinskog postupka protiv apelanta, a da ga je zamijenio Milenko Vico, a da je rasprava pred prvostepenom disciplinskom komisijom u izmijenjenom sastavu (Milenko Vico umjesto Fahrudina Ibrića) održana i sporna odluka donesena 28. jula 2016. godine. Dakle, povreda rokova za rješavanje zahtjeva disciplinskog tužioca (a ne apelantovog zahtjeva) za izmjenu člana Fahrudina Ibrića ne može se smatrati bitnom povredom koja bi za posljedicu imala nezakonitost odluke Disciplinske komisije. Također, iz spisa predmeta proizlazi da apelant na javnoj raspravi nije postavio zahtjev za izuzeće člana Disciplinske komisije Milenka Vice jer je zahtjev za njegovo izuzeće istakao tek u žalbenom postupku pred Odborom za žalbe, pri čemu nije naveo razloge zašto nije ranije iznio te činjenice. Sud BiH je u vezi s tim ukazao da je apelant zahtjev za izuzeće članova prvostepene disciplinske komisije mogao podnijeti u periodu od donošenja odluke o pokretanju postupka do prijema poziva za javnu raspravu. Dakle, apelant je žalbom izjavljenom Odboru za žalbe mogao zahtijevati izuzeće samo članova tog odbora, a ne i članova Disciplinske komisije. Također, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 34. stav (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti propisano da policijski službenik i podnosilac zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka mogu u periodu od donošenja odluke o pokretanju disciplinskog postupka do prijema poziva za javnu raspravu uložiti Disciplinskoj komisiji zahtjev za izuzeće nekog od članova komisije, ukoliko postoje osnovi sumnje da se član komisije čije se izuzeće traži nalazi u posebnom odnosu prema policijskom službeniku, podnosiocu zahtjeva za pokretanje postupka ili povredi službene dužnosti.
13. Nadalje, Sud BiH smatra neosnovanim apelantov prigovor da je osporeno rješenje Odbora za žalbe nezakonito zato što prilikom donošenja tog rješenja nije učestvovalo svih sedam članova Odbora i pored toga što je članom 10. stav 1. Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima propisano da Odbor za žalbe ima sedam članova. Takav stav suda proizlazi iz člana 12. Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima, kojim je propisan način rada Odbora za žalbe, tako što Odborom za žalbe rukovodi predsjednik, da kvorum čine četiri člana i da se sve odluke Odbora donose većinom glasova članova koji su prisutni. Dakle, za donošenje odluke bilo je dovoljno prisustvo četiri člana. Također, Sud BiH je ukazao da takav stav prvostepenog i drugostepenog suda u vezi s navedenim pravnim pitanjem je u saglasnosti sa stavom revizionog vijeća Suda BiH (Odluka broj S1 3 P 021949 17 Rev od 20. novembra 2017. godine). Sud BiH je dalje zaključio da ostali apelantovi žalbeni navodi nisu bili od utjecaja na zakonitost pobijane prvostepene presude, pa je primjenom člana 193. ZPP pred Sudom BiH odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog povrede prava na odbranu, uskraćivanja prava na ravnopravnost pred sudom, povrede prava na saslušanje svjedoka, prava na donošenje odluke od nezavisnog tijela (Odbora za žalbe), prava na nepristrasan sud i prava na obrazloženu odluku. Dalje navodi da su mu povrijeđena prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom jer, kako navodi, praksa Evropskog suda za ljudska prava ukazuje da se član 6. Evropske konvencije, između ostalog, primjenjuje i na optužbe koje su u formi disciplinskog postupka.
15. Navode o povredi prava na odbranu apelant zasniva na tvrdnjama što mu je poziv za glavni pretres u postupku pred Disciplinskom komisijom koja je održana 28. jula 2016. godine dostavljen 26. jula 2016. godine, zbog čega mu je onemogućeno kvalitetno pripremanje odbrane. Dakle, apelant tvrdi da mu na takav način nisu osigurani uvjeti i vrijeme potrebno za pripremu odbrane.
16. Nadalje, smatra da mu je uskraćeno pravo na ravnopravnost pred sudom. Te navode obrazlaže činjenicom da je zaključkom Disciplinske komisije od 19. jula 2016. godine član Disciplinske komisije Fahrudin Ibrić po zahtjevu disciplinskog tužioca od 13. juna 2016. godine izuzet u disciplinskom postupku, a da ga je zamijenio Milenko Vico, koji zaključak je 19. jula 2016. godine dostavljen samo Uredu za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu, odnosno tužiocu, ali nije i apelantu, odnosno optuženom, što je eklatantni primjer neravnopravnog tretiranja stranaka u postupku. Također smatra da mu je zbog zakašnjelog obavještavanja o izmjeni sastava članova disciplinskog vijeća uskraćeno pravo za podnošenje zahtjeva za izuzeće novoimenovanog člana Milenka Vice.
17. Povredu prava na saslušanje svjedoka i prava na ravnopravnost u postupku apelant također obrazlaže tvrdnjom da mu nije omogućeno da sasluša svjedoka Semira Pašanbegović kojeg je u internom postupku saslušao disciplinski tužilac bez prisustva apelanta i njegovog advokata, iako je javno saslušanje tog svjedoka zahtijevao apelant. U vezi s tim, ističe da svjedok Semir Pašanbegović nije neposredno saslušan pred članovima Disciplinske komisije, apelantu nije omogućeno da tog svjedoka sasluša na glavnoj raspravi u postupku pred Disciplinskom komisijom, niti u nekom prethodnom postupku, niti je navedenog svjedoka saslušala Disciplinska komisija jer je samo njegova izjava data u postupku pred disciplinskim tužiocem uzeta kao jedan od dokaza apelantove disciplinske odgovornosti. Time što su propustili navesti sadržaj te izjave članovi Disciplinske komisije direktno su spriječili apelanta da iznese primjedbe ili tvrdnje u odnosu na te izjave, odnosno svoje rješenje Disciplinska komisija bazirala je i na dokazu koji uopće nije ni izveden na glavnoj raspravi.
18. Povredu prava na donošenje odluke od nezavisnog tijela apelant dovodi u vezu s nepotpunim sastavom Odbora za žalbe koji, budući da nije bio u punom sastavu, nije mogao odlučivati i donijeti odluku po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Disciplinske komisije. U vezi s tim navodima apelant je ukazao da Odbor ima sedam članova koji se imenuju na mandat od četiri godine, te da je to uvjet za primjenu člana 12. stav 2. Zakona koji propisuje minimum prisutnih članova kao uvjet za donošenje odluke. Apelant navodi da je u trenutku odlučivanja Odbor za žalbe brojao pet članova, dakle ne sedam, a da su sjednici prisustvovala samo četiri člana, zbog čega smatra da je Odbor za žalbe radio u nepropisnom sastavu, odnosno da nije bilo imenovano svih sedam članova. U vezi s tim, apelant smatra da, iako se radilo o disciplinskom postupku, ima mjesta za primjenu člana 6. Evropske konvencije, te u vezi s tim ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. primjenjuje i u disciplinskim postupcima (presuda Vanjak protiv Hrvatske).
19. Povredu prava na nepristrasan sud apelant obrazlaže na način što je tokom disciplinskog postupka došlo do preklapanja funkcija jednog od članova Disciplinske komisije Fahrudina Ibrića koji je u predmetnom postupku prvo 13. maja 2016. godine saslušan u svojstvu svjedoka, a zatim 13. juna 2016. godine u svojstvu člana Disciplinske komisije donosi rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta, iako je bio dužan, s obzirom na to da je mjesec dana ranije saslušan u svojstvu svjedoka, podnijeti zahtjev Disciplinskoj komisiji za izuzeće „jer se očigledno radi o kontaminiranom članu Disciplinskog vijeća“.
20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku jer su sudovi propustili obrazložiti sva bitna obilježja povrede službene dužnosti za koje je proglašen krivim u disciplinskom postupku. Navedeno iz razloga što je, kako navodi, prvostepenom i drugostepenom presudom Suda BiH potvrđena odluka Disciplinske komisije i Odbora za žalbe, kojim odlukama je okrivljen za počinjene ukupno tri teže povrede službene dužnosti iz člana105. stav (l) tačke 9, 19. i
23. Zakona o policijskim službenicima, a smatra da su sudovi obrazložili njegovu odgovornost samo za povredu iz člana 105. stav (l) tačka 19. Zakona o policijskim službenicima. Stoga apelant smatra da ostaje nejasno za koje je povrede proglašen krivim. Također tvrdi da odluke Suda BiH, u pogledu povrede službene dužnosti iz člana 105. stav (l) tačka 19. Zakona o policijskim službenicima u pogledu „davanja netačnih podataka“, nisu obrazložene, tj. smatra da nije obrazložena uzročno-posljedična veza između radnje i posljedice, pa je, kako navodi, ostalo nejasno postoje li štetne posljedice prouzrokovane apelantovim „davanjem netačnih podataka“ koje su konačno i preformulirane u „skrivanje pravih podataka“.
b) Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH apelantove navode smatra neosnovanim jer je, kako navodi, dao potpune i jasne razloge za svoje odlučenje, zbog čega u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja presuda koje se pobijaju apelacijom.
22. Tužena je navela da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Smatra da je predmetni postupak zakonito proveden u skladu s odredbama Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti i da su prilikom izricanja disciplinske sankcije pravilno ocijenjene sve okolnosti koje su bile od utjecaja na vrstu i visinu disciplinske sankcije koja je izrečena apelantu. Istaknuto je da je u toku disciplinskog postupka Odbor ocijenio neosnovanim navode apelantove žalbe da je Disciplinska komisija odbila da sasluša svjedoka Semira Pašanbegovića jer je „iz njegovog iskaza i inicijative apsolutno jasno da on nema direktna saznanja o počinjenim povredama službenih dužnosti koja su se stavljala na teret žaliocu, što čini logičnom i opravdanom diskrecionu odluku Disciplinske komisije“. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o policijskim službenicima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08, 63/08, 35/09, 7/12 i 42/18) relevantna odredba glasi: Član 105. stav 1. tačka 9., 19. i 23.
(1)Teže povrede službene dužnosti su:
[...] 9. ponašanje koje narušava ugled policijskog organa;
[...] 19. davanje netačnih podataka koji utječu na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice;
[...] 23. zloupotreba službenog položaja;
• Član 110. stav 2. a), 3.i 5.
• Disciplinske sankcije
• [...]
• (2) Za teže povrede službene dužnosti, propisane u članu 105. ovog zakona, mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije:
• a) novčana kazna;
[…..] (5) Ako se policijski službenik tereti za dvije ili više povreda proisteklih iz istog događaja, disciplinska odgovornost utvrđuje se za svaku povredu zasebno, a izriče se jedinstvena disciplinska sankcija za sve povrede. Odluku o jedinstvenoj disciplinskoj sankciji disciplinska komisija donosi prema povredi kojoj se pripisuje najviše bodova, a ostale povrede uzimaju se u obzir kao otežavajuće okolnosti prilikom odlučivanja o vrsti i visini disciplinske sankcije iz stava 3. ovog člana.
24. U Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 34/08 i 73/12) relevantne odredbe glase:
Član 5. stav 1. tačka 9., 19. i 23.
Teže povrede službene dužnosti Teže povrede službene dužnosti, propisane članom 105. Zakona, su:
[...] 9. ponašanje koje narušava ugled policijskog organa;
[...] 19. davanje netačnih podataka koji utiču na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice;
[...] 23. zloupotreba službenog položaja;
[...] Član 8. stav 1.tačka a) Disciplinske sankcije za teže povrede Za teže povrede službene dužnosti, propisane u članu 5. ovog pravilnika, mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije:
a) novčana kazna;
[...].
Član 19. stav 5.
Načelo hitnosti Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti provodi se bez odlaganja.
[...] Postupak za utvrđivanja disciplinske odgovornosti zbog teže povrede službene dužnosti sprovodi se u skladu sa načelima krivičnog postupka ukoliko nije drugačije predviđeno ovim Pravilnikom.
25. U Zakonu o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 10. stav 1.
(1)Odbor za žalbe policijskih službenika ima sedam članova, od kojih su četiri člana policijski službenici, a tri člana su državni službenici.
[...] Član 12.
(1) Odborom za žalbe policijskih službenika rukovodi predsjednik.
(2) Kvorum čine četiri člana Odbora za žalbe policijskih službenika.
(3) Sve odluke Odbora za žalbe policijskih službenika donose se većinom glasova članova koji su prisutni.
26. U Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za službeno putovanje („Službeni glasnik BiH“ br. 6/12 i 10/18) relevantna odredba glasi:
Član 11. stav 3. i 4.
(Obračun putnih troškova i izvještavanje) [...] (3) Uz obračun putnih troškova iz stava (2) ovog člana zaposleni u instituciji Bosne i Hercegovine podnosi i nalog za službeno putovanje, koji obavezno sadrži detaljan izvještaj o obavljenom službenom putu.
(4) Izvještaj iz stava (3) ovog člana treba da:
a) bude precizan i čitak;
b) sadrži informaciju o vremenu polaska i dolaska sa službenog puta;
c) sadrži informaciju o svrsi službenog puta;
d) sadrži informaciju o organizatoru sastanka i sl.
[...].
27. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) relevantne odredbe glase:
Član 12. st. 1. i 2.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 90.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 024274 18 Gž 2 od 24. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni parnični postupak okončan osporenim presudama Suda BiH odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem je apelant pokušao osporiti zakonitost odluka disciplinskih organa (Disciplinske komisije i Odbora za žalbe) kojim mu je zbog počinjenih disciplinskih prekršaja izrečena disciplinska sankcija „novčana kazna u visini od 20% mjesečne plaće u trajanju od šest mjeseci“, tj. mjera smanjenja plaće. Dakle, radi se o zaštiti prava iz radnog odnosa pa je nesporno da se u tom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te su stoga garancije ovog prava primjenjive u kontekstu građanskog aspekta (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5197/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 32, dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i, mutatis mutandis, Odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vanjak protiv Hrvatske od 14. januara 2010. godine, aplikacija broj 29889/04, stav 33).
36. U vezi s apelantovim apelacionim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant navode o povredi svojih prava zapravo prvenstveno dovodi u kontekst procesnih propusta učinjenih u disciplinskom postupku u kojem su donesene odluke tužene, čije poništenje je apelant tražio u predmetnom parničnom postupku. U vezi s tim, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu zbog toga što mu u disciplinskom postupku nije blagovremeno dostavljen poziv za glavni pretres koji je održan 28. jula 2016. godine, a poziv mu je dostavljen 26. jula 2016. godine. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno razmotrio te apelantove navode i dao razloge zašto su oni neosnovani. Naime, apelant je ovaj prigovor, kako je obrazložio Sud BiH, iznio tek u završnoj riječi, a ne na početku javne rasprave pred Disciplinskom komisijom, kada je jedino mogao tražiti odgodu javne rasprave i kada je to jedino bilo svrsishodno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant u toku postupka pred redovnim sudovima istakao da navedeni prigovor nije istakao na početku javne rasprave jer mu je bilo u interesu da se postupak što prije okonča, a to apelantovo postupanje, prema ocjeni Suda BiH, predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja u disciplinskom postupku. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka da je apelantu u disciplinskom postupku radi utvrđivanja odgovornosti zbog teže povrede službene dužnosti osiguran fer i pravičan postupak uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti kao sva načela ZKP jer mu je omogućeno iznošenje odbrane, predlaganje dokaza, izjašnjenje na dokazne prijedloge disciplinskog tužioca i u završnom izlaganju činjenično i pravno izjašnjavanje, te da je Odbor za žalbe dao odgovor na sve apelantove žalbene navode.
38. Nadalje, apelant smatra da mu je prekršeno načelo ravnopravnosti pred sudom postupanjem Disciplinske komisije prilikom zamjene članova komisije Fahrudina Ibrića novoimenovanim članom Milenkom Vicom, te podnošenjem zahtjeva za izuzeće novoimenovanog člana komisije, te zbog toga što je odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Semira Pašanbegovića kojeg je u internom postupku saslušao disciplinski tužilac bez prisustva apelanta i njegovog advokata. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Evropski sud naveo u predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).
39. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant navode o kršenju načela ravnopravnosti zapravo vezuje za disciplinski postupak i u tom kontekstu zamjenu članova Disciplinske komisije, a ne za postupak pred Sudom BiH. Međutim, Ustavni suda zapaža da se Sud BiH opširno bavio tim pitanjem te obrazložio da je Fahrudin Ibrić izuzet iz disciplinskog postupka 19. jula 2016. godine kada ga je zamijenio novoimenovani član Milenko Vico, dakle prije pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta i donošenja osporene odluke kojom je utvrđena njegova disciplinska odgovornost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u toku postupka razmotreni i apelantovi navodi o izuzeću novoimenovanog člana Milenka Vice jer je apelant, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, zahtjev za izuzeće ovog člana postavio tek u žalbenom postupku pred Odborom za žalbe, bez obrazloženja zašto to nije ranije učinio. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali da je apelant, shodno odredbi člana 34. stav (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, žalbom izjavljenom Odboru za žalbe mogao zahtijevati izuzeće samo članova Odbora, a ne i članova Disciplinske komisije, u konkretnom slučaju člana Disciplinske komisije Milenka Vice. Imajući u vidu činjenična utvrđenja Suda BiH i navedene odredbe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju u vezi s tim pitanjima.
40. Što se tiče apelantovih navoda da je u disciplinskom postupku odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka Semira Pašanbegovića, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH u postupku izvođenja dokaza, između ostalih, prihvatio dokaz tužene – zapisnik o saslušanju ovog svjedoka. Međutim, Ustavni sud zapaža da ovaj dokaz Sud BiH nije posebno cijenio, već je svoju odluku zasnovao na dokazima za koje je smatrao da su od bitnog značaja za njegovo odlučenje primjenom odredbe člana 13. ZPP pred Sudom BiH, što je neprikosnoveno pravo suda. S obzirom na navedeno te okolnost da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je odbijeno saslušanje ovog svjedoka pred Disciplinskom komisijom „jer je iz njegovog iskaza jasno da ovaj svjedok nema direktna saznanja o počinjenim povredama službenih dužnosti koja su apelantu stavljena na teret“, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je zbog ove činjenice došlo do povrede njegovog prava. Ovo osobito imajući u vidu da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani apelant i tužena, te su analizirani i cijenjeni i materijalni dokazi, a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Nadalje, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da apelant nije ravnopravno tretiran u predmetnom parničnom postupku, odnosno da mu je uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze i da osporava dokaze suprotne strane. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom jer su u predmetnom parničnom postupku ispoštovane sve procesne garancije. Pri tome, u vezi s navodima o kršenju načela nepristrasnosti, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava ne dovodi u kontekst Suda BiH, čije su odluke osporene ovom apelacijom, odnosno ne tvrdi da je neko od sudija Suda BiH imao lične predrasude u predmetu (subjektivni test), niti da Sud BiH nije pružio dovoljno garancija da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (objektivni test). Apelant zapravo i pitanje kršenja načela nepristrasnosti dovodi u vezu s disciplinskim postupkom i izmjenom članova Disciplinske komisije, a koje pitanje je Sud BiH detaljno razmotrio u kontekstu ispitivanja apelantovog tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tužene i dao razloge zašto su oni neosnovani, a Ustavni sud, kako je naprijed navedeno, to obrazloženje smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH razmotrio i apelantove navode o sastavu Odbora za žalbe, te obrazložio da je Odbor za žalbe u postupku odlučivanja po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv odluke Disciplinske komisije odlučivao u sastavu propisanom zakonom i potrebnom za donošenje zakonite odluke tog tijela. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravičan postupak neosnovani.
41. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, očigledno ne radi o neobrazloženim odlukama jer je Sud BiH za svoje odlučenje u obje presude dao detaljna obrazloženja. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da apelant u apelaciji, a ni u postupku koji je okončan osporenim presudama, ne osporava okolnost da uz izvještaj dostavljen tuženoj nije, u smislu člana 11. Odluke o naknadi za službena putovanja, dostavio dokumentaciju (obrazac organizatora MARRI o troškovima prijevoza za apelanta kao učesnika sastanka, priznanicu o isplati gotovine) iz koje je vidljivo da je on po osnovu troškova prijevoza od organizatora sastanka naplatio novčani iznos od 238,20 eura. Nadalje, Ustavni sud zapaža nespornim da je navedenim odlukama Suda BiH utvrđeno da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje rješenja tužene donesenih u disciplinskom postupku protiv apelanta kojim je on proglašen krivim zbog težih povreda službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačke 9, 19. i 23. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, odnosno člana 5. stav 1. tačke 9. 19. i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti. Tim odredbama su kao teže povrede službene dužnosti propisane: „ponašanje koje narušava ugled policijskog organa“, „davanje netačnih podataka koji utječu na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice“ i „zloupotreba službenog položaja“. Apelantu je za navedene povrede dužnosti izrečena disciplinska sankcija novčana kazna, kako je to propisano članom 110. stav 2. a), 3. i 5. citiranog zakona i članom 8. stav 1. tačka a) Pravilnika. Apelaciono vijeće Suda BiH je dodatno ukazalo da je apelantu samo za jednu težu povredu službene dužnosti mogla biti izrečena disciplinska sankcija, koju mu je u predmetnom slučaju Disciplinska komisija izrekla za tri povrede službene dužnosti, na način propisan članom 110. stav 5. Zakona o policijskim službenicima. Naime, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja očitovao u odnosu na povredu službene dužnosti koju je apelant počinio „davanjem natačnih podataka“ (član 105. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima) navodeći da je apelantu samo za navedenu težu povredu službene dužnosti Disciplinska komisija mogla izreći jednu od disciplinskih sankcija propisanih za teže povrede radne dužnosti, od kojih sankcija je apelantu izrečena najblaža sankcija, tj. novčana kazna. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da bi odluke redovnih sudova trebale sadržavati razloge koji su dostatni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno od toga da li je riječ o činjeničnim ili pravnim, odnosno materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne, nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa članom 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, st. 26-30, ECHR 1999-I). Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH odbijajući apelantov tužbeni zahtjev potvrdio stav Disciplinske komisije i Odbora za žalbe kojim je apelant proglašen krivim zbog težih povreda službene dužnosti iz člana 105. stav (1) tačke 9, 19. i 23. Zakona o policijskim službenicima, a samim tim i data obrazloženja nadležnih tijela koji su odlučivali o njegovoj odgovornosti i izricanju disciplinske sankcije za ta djela i da u datim okolnostima apelantovog slučaja ona korespondiraju standardu obrazložene presude.
42. Imajuću u vidu sve navedeno, a prvenstveno okolnost da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari, te dovodeći data obrazloženja u vezu s odredbama Zakona o policijskim službenicima, Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture, Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti i Odluke o naknadi za službena putovanja, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda Suda BiH da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden u skladu s odredbama navedenih propisa, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene o disciplinskom kažnjavanju apelanta. Stoga, Ustavni sud u datim obrazloženjima Suda BiH ne nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova, mogli biti osnov da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Suda BiH nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno razmotrili apelantove navode, te dali detaljne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, Zakon o policijskim službenicima i Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti, zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja disciplinskih organa tužene kojim je utvrđena apelantova disciplinska odgovornost i izrečena mu disciplinska sankcija.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević