Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3000/19 (E. D.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ne bis in idem
  • Disciplinski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3000/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3000/19, rješavajući apelaciju Emira Dude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Dude podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. maja 2019. godine i broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emir Dudo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. maja 2019. godine i broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. januara 2019. godine.

2. Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo presude Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. maja 2019. godine i broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3000/19 od 30. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine - Ministarstva sigurnosti – Granična policija Bosne i Hercegovine, Odbor za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 14. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 28. decembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 P2 od 18. januara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje Disciplinske komisije Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj DP-05/17 od 28. juna 2017. godine i Rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) broj UP-2-04-4-07-1-91-1/17 od 6. septembra 2017. godine, te da se naloži tuženoj da apelanta vrati na poslove zapovjednika JGP „ Hum“, da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa i da mu na ime neisplaćenih plaća, dodataka na plaću, uvećanja plaće i minulog rada za period od 6. septembra 2017. godine do 31. jula 2018. godine isplati iznos od 22.411,44 KM, da mu isplati za neisplaćeni topli obrok iznos od 1.410,00 KM, te da mu isplati iznos od 18.134,51 KM na ime doprinosa i poreza na neisplaćene plaće sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za periode navedene u izreci presude. Također, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. Sud BiH je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Sud BiH je naveo da je na nastavku glavne rasprave od 19. decembra 2018. godine donio rješenje da se odbija prijedlog apelantovog opunomoćenika da se predlože novi dokazi, tj. članci i demanti objavljeni na portalima koji se odnose na apelanta zbog toga što nije učinio vjerovatnim da zahtjev nije mogao podnijeti odmah po dobivanju krivične presude vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH od 23. februara 2018. godine kojom je oslobođen optužbe, a kojim bi tražio od elektronskih medija da uklone sa svojih portala članke koji se odnose na njega. Naime, apelant je svoj zahtjev portalima podnio 18, 24. i 25. oktobra 2018. godine, a pripremno ročište je održano 12. juna 2018. godine.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je, dalje, naveo da su nesporne činjenice da je apelant bio zaposlen kao policijski službenik na radnom mjestu zapovjednik JGP „Hum“, te da je osporenim rješenjima u disciplinskom postupku proglašen odgovornim da je došao u krug autoservisa i zatražio da sa službenog vozila „golf VII“ skinu čelične felge zajedno sa autogumama „Goodyear“, proizvedene 2016. godine, i postave na privatno vozilo „golf VI“ koje je on koristio za dolazak i odlazak sa posla, a čelične felge zajedno sa gumama „sava“, proizvedene 2014. godine, sa privatnog vozila postave na službeno vozilo (tačka 1), kao i da je nakon toga od radnice referenta za materijalnotehnička sredstva A.L. zahtijevao da mu preda četiri gume „Continental“ koje su se ranije nalazile na službenom vozilu, a kada je ona to odbila, apelant je sam preuzeo dvije gume, te ih odvezao u privatnom vozilu, odnosno prisvojio ih (tačka 2). Zbog navedenog, apelant je proglašen krivim za težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tač. 1, 7, 9. i 23. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPS), odnosno člana 5. stav 1. tač. 1, 7, 9. i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), pa mu je Disciplinska komisija izrekla disciplinsku sankciju prestanak radnog odnosa. Također, nesporno je da je drugostepenom Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 024310 17 Kžk od 23. februara 2018. godine apelant oslobođen optužbe da je navedenim radnjama počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Sud BiH je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je disciplinski postupak pokrenut protiv apelanta proveden na način propisan Pravilnikom i ZPS, te da li je pravilno utvrđeno činjenično stanje i da li su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava.

10. U vezi sa time, Sud BiH je citirao odredbe ZPS i Pravilnika, te je naveo da tužena tokom provođenja disciplinskog postupka nije povrijedila odredbe Pravilnika i ZPS. Naime, apelantovo pravo na odbranu u disciplinskom postupku je u potpunosti poštovano, prvo pozivanjem apelanta da prisustvuje disciplinskim raspravama kada su bile zakazane, te mu je omogućeno da predlaže dokaze. U tom pogledu apelantov branitelj neosnovano tvrdi da je apelant bio uskraćen u pravu na odbranu na javnoj raspravi i da mu nije onemogućeno da predloži materijalne dokaze i sasluša svjedoke. Naime, uvidom u zapisnik sa javne rasprave od 28. juna 2017. godine utvrđeno je da je apelant bio poučen o svojim pravima iz člana 103. stav 1. tačka 3. ZPS, zatim, iz člana 20. Pravilnika, odnosno o pravu na izjašnjenje i odbranu, kao i iz člana 36. Pravilnika, odnosno, između ostalog, i pravu da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju odbranu, da može postavljati pitanja, primjedbe i objašnjenja. Nadalje, utvrđeno je da se apelant branio šutnjom u fazi internog postupka, te da se na javnoj raspravi izjasnio da negira navode iz optužnog akta i da se ne osjeća odgovornim. Prema tome, jasno je da je u tom stadiju postupka apelantu data mogućnost da izjavi sve u vezi sa optužbama koje mu se stavljaju na teret i da je branitelj u njegovo ime izjavio da se ne osjeća krivim. Kako nije bilo više pitanja, prešlo se na dokazni postupak. Nadalje, branitelj je izjavio da se ne protivi dokazima koji su u prilogu zahtjeva za pokretanje postupka, da je sve dokaze primio i da je izvršen uvid u sve dokaze, a apelant je posredstvom branitelja i sam tokom postupka postavljao pitanja svjedocima, iskazivao određene primjedbe na njihove izjave, odnosno učestvovao u njihovom saslušanju. Na upit predsjednice Disciplinske komisije da li ima prijedloga za dopunu dokaznog postupka stranke i branitelj su odgovorili da nema, nakon čega se prešlo na završnu riječ u kojoj apelantu nije dozvoljeno predlaganje dokaza, jer dokaze nije predložio u dokaznom postupku. Pored navedenog, Sud BiH je naveo da je apelant u pozivima za javne rasprave bio poučen o svojim pravima i da mu je data mogućnost da osigura dostavljanje isprava i pojavljivanje svjedoka na raspravi, pa je tako i u pozivu za raspravu od 28. juna 2017. godine bio poučen da, ukoliko ima namjeru da provede izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, potrebno je da osigura njihovo prisustvo na javnoj raspravi s obzirom na to da nisu predloženi u odgovoru na optužbe, a također je poučen da, ukoliko želi da podnese bilo koju ispravu kao dokaz, dužan ju je donijeti na javnu raspravu. Pri tome je upozoren da javna rasprava neće biti odgođena ili pomjerena zbog propuštanja bilo koje strane da osigura svjedoke ili isprave, osim ako Disciplinska komisija ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane. Međutim, apelant nije iskoristio navedeno pravo i na vrijeme osigurao isprave i prisustvo svjedoka, pa su prigovori da mu je povrijeđeno pravo na obranu, da mu nije dopušteno predlaganje isprava, saslušanje svjedoka odbrane, da mu nije dopušteno izjašnjenje, kao i svi prigovori koji se odnose na tok rasprave odbijeni kao neosnovani.

11. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor kojim osporava učestvovanje policijskog službenika S.P. u odlučivanju o žalbi, odnosno u donošenju rješenja Odbora za žalbe 6. septembra 2017. godine, zbog toga što je inicirao pokretanje istrage protiv apelanta. Naime, činjenica je da je policijski službenik S.P. radio kao načelnik Centralnog istražnog ureda, čiji službenici su, u skladu sa odredbama ZKPBiH, provodili radnje na provjeri i utvrđivanju činjenica u vezi sa apelantovom krivičnom odgovornošću u vezi sa neovlaštenim korištenjem i zloupotrebama materijalno-tehničkih sredstava GPBiH. Međutim, taj policijski službenik ničim nije inicirao radnje koje apelant navodi. Centralnom istražnom uredu je dostavljena informacija TU „Istok“ od 21. decembra 2016. godine u vezi sa sumnjama o povredi službene dužnosti za koje je kasnije utvrđeno da ih je počinio apelant. Navedenu informaciju, kao i ostale informacije kojima je raspolagao Ured u vezi sa sumnjama u nezakonite radnje, a u vezi sa počinjenim krivičnim djelom za koje je kasnije osumnjičen apelant, Centralnom istražnom uredu dostavljao je Ured za profesionalne standarde. Također, činjenica je da policijski službenik S.P. nije učestvovao ni u jednoj fazi u prvostepenom disciplinskom postupku u bilo kojem svojstvu, pa nije bilo osnova da se izuzme iz odlučivanja u postupku po žalbi.

12. Sud BiH je, dalje, istakao da su neosnovani i apelantovi navodi da je nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Naime, Sud BiH je naveo da su izjave svjedoka A.L., P.M. i N.K. u disciplinskom postupku međusobno saglasne, kao i sa provedenim materijalnim dokazima. Također, izjave svjedoka J.K. i V.D. date u ovom postupku prihvaćene su kao vjerodostojne s obzirom na to da su izjave i ovih svjedoka u sglasnosti sa provedenim materijalnim dokazima. S druge strane, nisu prihvaćeni iskazi svjedoka M.D., I.Č., D.D., i D.S. saslušanih tokom postupka, kao i iskaz samog apelanta u svojstvu parnične stranke, jer su u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu, izjavama svjedoka u disciplinskom postupku i nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke, tako da se njihovi iskazi ne mogu uzeti kao relevantni za donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, neprihvatljive su izjave svjedoka odbrane M.D., apelantovog oca, da je on vlasnik guma „Goodyear“ koje su bile namontirane na njegovom vozilu „golf VI“ i da za navedene gume posjeduje fiskalni račun iz kojeg proizlazi gdje su kupljene, te da je sa njime išao susjed i prijatelj I.Č. kod D.D., vlasnika automehaničarske radnje, radi njihovog postavljanja. Ovo zbog toga što je u disciplinskom postupku iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke A.D. utvrđeno da felge i gume marke „Goodyear“ pronađene na vozilu „golf VI“ u vlasništvu apelantovog oca, osim rezervnog kotača, ne pripadaju tom vozilu, nego da pripadaju službenom vozilu ,,golf VII“, a isto vrijedi za četiri gume marke „sava“ pronađene na službenom vozilu „golf VII“. Nadalje, Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da nalaz i mišljenje vještaka predstavljaju nezakonit dokaz, jer je činjenica da je vještačenje proveo ovlašteni vještak saobraćajne struke, na osnovu dokumentacije prikupljene u internom i disciplinskom postupku od mjerodavnog ureda Granične policije Bosne i Hercegovine prilikom uvida u sporna vozila koja su bila predmet vještačenja, dakle, na osnovu dokumentacije koja je prikupljena neposrednim radnjama policijskih službenika. Isto tako, Granična policija nije nikada za službeno vozilo nabavljala gume marke „sava“, a koje su pronađene na navedenom vozilu. Navedeno proizlazi i iz fotodokumentacije JGP „Hum“ i videosnimaka pod oznakom „1“ sačinjenih 14. oktobra i 20. decembra 2016. godine, a provedenih tokom glavne rasprave, a u prisustvu apelanta i opunomoćenika parničnih stranaka. S obzirom na sve navedeno, te na iskaze svjedoka, Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekli svi bitni elementi teže povrede službene dužnosti za koje je u disciplinskom postupku proglašen odgovornim za koje je izrečena zakonita kazna.

13. Također, Sud BiH je zaključio da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 17. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da je sud u parničnom postupku vezan za odluku o postojanju krivičnog djela i odgovornosti donesenu u krivičnom postupku. Naime, ta odredba je neprimjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na to da apelant u krivičnom postupku nije proglašen krivim, nego je oslobođen optužbe.

14. Naposljetku, Sud BiH je naveo da u sporovima pokrenutim radi poništenja odluka disciplinske komisije zbog povrede radne obaveze nema punu jurisdikciju. U takvim predmetima domen sudskog raspravljanja svodi se na činjenicu da li je u postupku koji je prethodio donošenju odluke povrijeđen postupak propisan zakonom ili internim aktom poslodavca, da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da li su pravilno utvrđene činjenice i da sud nije ovlašten da samostalno utvrđuje disciplinsku odgovornost, niti da izriče disciplinske mjere. Činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinsku odgovornost utvrđuju disciplinski organi. Zbog svih iznesenih razloga, Sud BiH je utvrdio da su osporena rješenja donesena na propisan način, jer nisu počinjene povrede postupka, a činjenično stanje je pravilno utvrđeno, na osnovu kojeg je utvrđena apelantova disciplinska odgovornost za počinjene povrede službene dužnosti zbog čega je apelant i proglašen disciplinski odgovornim.

15. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. maja 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

16. Drugostepeno vijeće je prvenstveno navelo da sudski spor pokrenut za osporavanje odluka disciplinskih organa nije spor pune jurisdikcije, jer je po karakteru spor o zakonitosti odluke u kojemu sud ispituje primjenu procesnog i materijalnog prava. U sudskom postupku se ispituje da li su pri donošenju odluke o izricanju mjere poštovana pravila postupka, da li je izrečena predviđena mjera za propisanu povredu, te da li su disciplinski organi vodili računa o materijalnoj istini.

17. Drugostepeno vijeće je, dalje, zaključilo da je disciplinski postupak proveden uz poštovanje procesnih odredaba. Naime, iz disciplinskog spisa nesumnjivo proizlazi da je apelantu omogućeno pravo na odbranu, a što je prvostepeni sud raspravio i za svoju odluku dao jasno i argumentirano obrazloženje. Iz disciplinskog spisa proizlazi da je apelant saslušan u svojstvu disciplinski osumnjičenog 2. februara 2017. godine, kada je pristupio u pratnji angažiranog advokata i nakon upoznavanja sa nalogom za provođenje internog postupka izjavio da će se braniti šutnjom, dakle, apelant je imao saznanja o radnjama koje mu se stavljaju na teret. Također, apelant nije imao dokaznih prijedloga iako je upozoren da ima pravo da dostavi materijalne dokaze i povede svjedoke na pretres u svrhu saslušanja, na šta je upozoren u svakom pozivu koji mu je uputila Disciplinska komisija, a u koje je prvostepeni sud izvršio uvid. Zapisnik o javnom pretresu potvrđuje da je tok javne rasprave proveden prema odredbi člana

36. Pravilnika, da je predsjednik prvostepene Disciplinske komisije na propisani način upozorio apelanta, omogućio njemu i branitelju da postavljaju pitanja saslušanim svjedocima i vještaku, da daju primjedbe na provede dokaze, da se izjasne o dodatnim prijedlozima za provođenje dokaza i da iznesu završne riječi. Prema tome, neprihvatljivo je ukazivanje žalbe da se izjašnjenje apelantovog branitelja dato na raspravi pred komisijom odnosi samo na dodatne dokazne prijedloge. Naime, apelant se pismeno i usmeno nije izjasnio na navode zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, nije je dao iskaz pred komisijom i nije iznio dokazne prijedloge ni nakon prijema poziva za raspravu na kojoj je upozoren na radnje koje može preduzeti. Apelant tokom cijelog disciplinskog postupka nije postavio bilo kakav zahtjev osim prijedloga za suspenziju postupka i odgodu rasprave, pa su neosnovani navodi da je predsjednik komisije propustio pozvati apelanta na izvođenje dokaza s obzirom na to da apelantovih dokaznih prijedloga nije ni bilo. Disciplinska komisija je bila obavezna osigurati ostvarivanje propisanih prava, a koja od tih prava će se koristiti dispozicija je disciplinski optuženog. Prema tome, drugostepeno vijeće je navelo da apelant koji je kao zaposlenik angažirao advokata u internom i disciplinskom postupku neosnovano ističe da odbranu nije izložio, jer nije pozvan da to učini, pa se ti navodi žalbe ne mogu prihvatiti kao postupanje koje predstavlja povredu postupka.

18. Drugostepeno vijeće je, dalje, navelo da je, preispitujući istinitost činjenica na kojima se zasniva osporavana odluka prvostepene disciplinske komisije, tačnije pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, prvenstveno treba istaći da je Disciplinska komisija svoje zaključke zasnovala na dokazima disciplinskog tužitelja, budući da apelant nije imao dokaznih prijedloga. Zaključci komisije o počinjenoj povredi služene dužnosti, prema navodima obrazloženja, utemeljeni su na materijalnim dokazima pribavljenim u internom postupku. Također, pred prvostepenom disciplinskom komisijom saslušani su svjedoci, i to zaposlenica tužene zadužena za materijalno-tehnička sredstva A.L., zaposlenici autoservisa P.M. i N.K., te je saslušan stalni sudski vještak saobraćajne struke A.D. Kada se ocjenjuju svi provedeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi, dođe se do zaključka da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su disciplinski organi tačno utvrdili činjenice kod odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti. Naime, kada se ocijeni nepobitna činjenica da su felge sa službenog vozila pronađene na vozilu apelantovog oca koje je on koristio za dolazak na posao, sve isprave u koje je disciplinska komisija izvršila uvid i svi iskazi svjedoka, osnovano se potvrđuju činjenice da je apelant felge i gume sa vozila svog oca zamijenio onima na službenom vozilu, te da je preuzeo dvije autogume marke „Continental“ skinute sa službenog vozila, dok se druge dvije nalaze u skladištu tužene. Prema tome, svi dokazi provedeni pred prvostepenom disciplinskom komisijom u svojoj ukupnosti sa sigurnošću potvrđuju da je apelant počinio povrede službene dužnosti na način, u vrijeme i na mjestu kako je to navedeno u izreci osporenih rješenja, na koji način nema sumnje u validnost činjenica i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Na osnovu iznesenog drugostepeno vijeće je navelo da je prihvatilo sve razloge uslijed kojih je prvostepeni sud zaključio da se apelantovi dokazi provedeni pred sudom ne mogu prihvatiti, jer su u suprotnosti sa materijalnim dokazima i nalazom vještaka. Suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je ocijenio apelantove dokaze, što jasno proizlazi iz navoda obrazloženja.

19. Drugostepeno vijeće je, dalje, navelo da sud nije disciplinski organ. Pred sudom se ne vodi disciplinski postupak i sud ne odlučuje o disciplinskoj odgovornosti. Sud ocjenjuje zakonitost provedenog postupka pri čemu preispituje da li iz provedenih dokaza proizlaze činjenice koje je utvrdio disciplinski organ. Pri tom preispitivanju sud nije obavezan primijeniti i načelo neposrednosti kod ocjene iskaza svjedoka i vještaka, jer se ti dokazi ponovno provode pred sudom ukoliko se posumnja u validnost njihovih iskaza u odnosu na druge dokaze provedene pred disciplinskim organom. Ukoliko se to nije ostvarilo, ocjenjuju se izjave date u disciplinskom postupku. Prema tome, drugostepeno vijeće je zaključilo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao ocijeniti iskaze svjedoka i vještaka, jer ih nije neposredno saslušao.

20. Razmatrajući apelantove tvrdnje da S.P. nije mogao biti član drugostepene disciplinske komisije koja je donijela rješenje Odbora za žalbe od 6. septembra 2017. godine, drugostepeno vijeće je navelo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan razlog pobijanja zakonitosti drugostepene disciplinske odluke. Naime, iz akata Centralnog istražnog ureda GPBiH od 1. februara i 13. ožujka 2017. godine proizlazi da je te akte potpisao S.P. u svojstvu načelnika, kojima je Uredu za profesionalne standarde dostavljena informacija o preduzetim radnjama u saradnji sa Tužilaštvom BiH i na njihovo traženje dostavljenih akata. Također, iz sadržaja dopisa proizlazi da S.P. nije učestvovao u donošenju meritornih odluka koje bi predstavljale smetnju da postupa u odlučivanju o žalbi.

21. Naposljetku, drugostepeno vijeće je istaklo da činjenica da je apelant povodom istog događaja oslobođen krivične odgovornosti za počinjenje krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, nema značaja na zakonitost pobijanih odluka disciplinskih organa s obzirom na to da je disciplinska odgovornost šira od krivične odgovornosti, u skladu sa članom 103. st. 2. i 3. ZPS. Okolnost na koju apelant ukazuje da su privremeno oduzete felge i autogume sa vozila vraćene, također, nema značaja na zakonitost osporavanih odluka, budući da se krivični sud bavi isključivo vraćanjem predmeta osobi od koje su oduzeti bez utvrđivanja da li neke osobe polažu bilo kakva prava na te predmete.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Naime, apelant smatra da je u parničnom postupku odstupljeno od načela neposrednosti izvođenja dokaza, jer je parnični sud zauzeo stav da nije dužan neposredno saslušati svjedoke i vještake, već da je to dužan ukoliko se posumnja u validnost iskaza pred disciplinskim organom, čime mu je onemogućeno da koristi pravo na ispitivanje svjedoka i vještaka. U vezi sa time, apelant se pozvao na Odluku Suda BiH u predmetu broj S1 3 P 025676 19 Gž 2 od 12. februara 2019. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 4183/13 od 1. decembra 2016. godine za koje smatra da je u njima zauzet suprotan stav. Dalje, apelant tvrdi da mu tokom disciplinskog postupka nije omogućeno da se izjasni o svim tačkama zahtjeva za provođenje disciplinskog postupka, niti mu je omogućeno da tokom disciplinskog postupka izvodi dokaze. Također, apelant ističe da u osporenoj drugostepenoj presudi nije naveden niti jedan razlog o njegovim žalbenim navodima da mu je sutkinja prvostepenog suda prilikom ispitivanja svjedoka J.K. uskraćivala pravo da postavlja pitanja svjedoku J.K., a da nije o tome donijela odluku na raspravnom zapisniku. Osim navedenog, apelant tvrdi i da je S.P. učestvovao u svojstvu inspektora i načelnika centralnog istražnog ureda i da je aktivno učestvovao u fazi istrage i prikupljanja dokaza o disciplinskoj odgovornosti apelanta, kao i da je odlučivao o žalbi u disciplinskom postupku, čime mu je povrijeđeno pravo na nepristrasno suđenje. Također, apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, jer tokom disciplinskog postupka u spis su uloženi novinski članci u kojima je nazivan „lopovom“ i „kradljivcem“, što je doprinijelo stvaranju slike o njemu kao krive i odgovorne osobe, ali da je u parničnom postupku odbijen njegov zahtjev da se u spis uvrste dokazi, odnosno članci koji su nastali nakon oslobađajuće presude od 6. marta 2018. godine (obavijesti o brisanju tekstova, demantiji i drugi) a koji idu kao potvrda teze o apelantovoj nevinosti. Naposljetku, apelant ističe i da mu je za iste radnje dva puta suđeno s obzirom na to da je u krivičnom postupku oslobođen za krivično djelo za iste radnje zbog kojih je pokrenut i vođen disciplinski postupak i zbog kojeg mu je utvrđen prestanak radnog odnosa.

24. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant je istakao da, s obzirom na to da se radi o očiglednim povredama prava na koja se pozvao, Ustavni sud do donošenja konačne odluke donese odluku o privremenoj mjeri kojom se utvrđuje povreda navedenih prava i ukidaju osporene odluke.

b)Odgovori na apelaciju

25. Sud BiH je naveo da su u odluci koja se pobija apelacijom ispitani zaključci prvostepenog suda o pravilnosti i zakonitosti prvostepene i drugostepene odluke disciplinskih organa sa aspekta primijenjenih procesnih odredaba, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Na taj način su, prema ocjeni Suda BiH, raspravljeni svi apelantovi zahtjevi, pri čemu apelacija ne sadrži drugačije navode o postojanju povreda u odnosu na one koje su bile predmet raspravljanja pred drugostepenim vijećem, te se poziva na praksu Ustavnog suda koja je neprimjenjiva u parničnim postupcima za preispitivanje odluka disciplinskih organa.

26. Tužena je navela da apelant ponavlja tvrdnje o postojanju povrede prava na pravično suđenje o kojim navodima i tvrdnjama su tokom postupka redovni sudovi raspravili u pravilno provedenom postupku, pri čemu su dali jasno i potpuno obrazloženje za odluke koje su donijeli i apelantove navode, zbog čega smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 9.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.

Član 10.

Svaka stranka ima pravo očitovati se o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, Sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja.

Član 12.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i da naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 8. stav 2).

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 17.

(1) Kad odluka Suda zavisi od rješavanja nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo mjerodavno tijelo (prethodno pitanje), Sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drukčije određeno.

(2) U parničnom postupku Sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti počinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 72.

Stranke ispituju svjedoke i vještake. Sudija u prvostepenom postupku prvo daje riječ stranci koja je predložila svjedoka ili vještaka, zatim suprotnoj stranci, a zatim, ako je potrebno, ponovno stranci koja ih je predložila.

Član 74.

(1) Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.

(2) Sud neće dopustiti postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti.

(3) Sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.

(4) Na zahtjev stranke, u zapisnik će se unijeti pitanja koja Sud nije dopustio. (5) Sud neće dopustiti vrijeđanje i uznemiravanje stranaka, svjedoka i vještaka za vrijeme ispitivanja.

Član 95. stav (1) (1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

Član 176. stav (1) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako Sud tokom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 198.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeno vijeće će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

28. Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08 – ZO, 63/08, 35/09, 7/12, 57/17 - OUSBiH i 42/18- Rješenje USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08 – ZO, 63/08, 35/09 i 7/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE XI – DISCIPLINSKA ODGOVORNOST

Član 103.

(1) Policijski službenik je disciplinski odgovoran za povrede službene dužnosti propisane ovim zakonom, nastale kao rezultat njegove krivice.

(2) Krivična odgovornost za krivično djelo ne isključuje disciplinsku odgovornost policijskog službenika, ako je počinjenje krivičnoga djela također i povreda službene dužnosti.

(3) Oslobođenje od krivične odgovornosti ne podrazumijeva istovremeno i oslobođenje od disciplinske odgovornosti.

(4) Disciplinski postupak detaljnije propisuje ministar podzakonskim aktom nakon konsultacija s rukovodiocima tijela.

(5) Disciplinski postupak mora biti fer i transparentan. Tokom disciplinskog postupka, policijski službenik uživa sljedeća prava koja se razrađuju podzakonskim aktom iz stava 4. ovoga člana:

1. pravo da bude pravovremeno obaviješten o optužbi za povredu službene dužnosti i o dokazima, kao i pravo da pismeno odgovori na optužbu ili da se njegova usmena izjava zapiše;

2. pravo na fer i javno saslušanje u razumnom roku od strane tijela utvrđenih ovim zakonom. Javnost može biti isključena sa saslušanja ako to zahtijevaju interesi morala, javnoga reda i državne sigurnosti demokratskog društva, ili ako je to u interesu maloljetnika ili zaštite privatnoga života, ili javnost može biti isključena do nužne mjere u posebnim okolnostima kad bi javno saslušanje ometalo interese pravičnosti prema mišljenu tijela utvrđenih ovim zakonom;

3. pravo da ne iskazuje protiv sebe, pravo da se od optužbe brani sam ili uz stručnu pomoć advokata kojeg sam izabere, te pravo da prisustvuje svakom saslušanju u postupku;

4. pravo na javno izricanje odluke;

5. pravo na podnošenje žalbe na odluku Disciplinske komisije zasnovane prema ovom zakonu.

Član 105. stav (1) tač. 1), 7), 9) i 23) (1) Teže povrede službene dužnosti su:

1. neizvršavanje, nesavjesno, nepravovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenih zadataka;

7. ponašanje koje onemogućava, ometa ili otežava drugima izvršavanje službenih zadataka;

9. ponašanje koje narušava ugled policijskoga tijela;

23. zloupotreba službene pozicije;

Član 110. st. (2) i (8) (2) Za teže povrede službene dužnosti propisane u članu 105. ovoga zakona mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije:

a) novčana kazna;

b) obustava unapređenja u viši čin;

c) prekid radnog odnosa.

(8) Obavezna disciplinska sankcija prekida radnog odnosa izriče se za teže povrede službene dužnosti iz člana 105, stav 1, od tač. 13. do 26. ovoga zakona, ako je povreda počinjena s umišljajem ili usljed krajnje nepažnje, a nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti u prilog policijskom službeniku.

29. Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 18/05, 34/08 i 73/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(Krivica) Policijski službenik je disciplinski odgovoran za povredu službene dužnosti koja je nastala kao posljedica njegove krivice.

Krivična ili prekršajna odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost policijskog službenika, ukoliko je počinjeno krivično djelo ili prekršaj također i povreda službene dužnosti.

Oslobađanje od krivične ili prekršajne odgovornosti policijskog službenika ne podrazumijeva istovremeno i oslobađanje od disciplinske odgovornosti.

Član 5. stav (1) tač. 1), 7), 9) i 23) (Teže povrede službene dužnosti) Teže povrede službene dužnosti, propisane članom 105. Zakona, su:

1. neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenih zadataka, 7. ponašanje koje onemogućava, ometa ili otežava drugim izvršavanje službenih zadataka, 9. ponašanje koje narušava ugled policijskog tijela, 23. zloupotreba službenog položaja, Član 12. stav (1) (Obaveza izricanja prestanka radnog odnosa) Obavezna disciplinska sankcija prestanka radnog odnosa izriče se za teže povrede službene dužnosti iz člana 5. tačka 13. do 26. ovog pravilnika, ako je povreda počinjena s umišljajem ili uslijed krajnje nepažnje, a nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti u prilog policijskog službenika.

Član 19. stav (5) (Načelo hitnosti) Postupak za utvrđivanja disciplinske odgovornosti zbog teže povrede službene dužnosti sprovodi se u skladu sa načelima krivičnog postupka ukoliko nije drugačije predviđeno ovim Pravilnikom.

Član 20.

(Pravo na izjašnjavanje i pravo na odbranu) Policijski službenik ima pravo da bude pravovremeno obaviješten o optužbi za povredu službene dužnosti i o dokazima, kao i pravo da pismeno odgovori na optužbu ili da se njegova usmena izjava zapiše.

Policijski službenik ima pravo da ne iskazuje protiv sebe, pravo da se od optužbi brani sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojeg sam izabere, te pravo da prisustvuje svakom saslušanju u postupku.

Član 31. st. (1) i (3) (Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka) Za teže povrede službene dužnosti, odjeljenje za unutrašnju kontrolu u roku od sedam dana nakon provedenog internog postupka iz člana 30. ovog pravilnika, dostavlja disciplinskoj komisiji zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Odgovorna osoba u Odjeljenju unutrašnje kontrole imenuje jednog od inspektora unutrašnje kontrole za disciplinskog tužitelja koji zastupa zahtjev pred disciplinskom komisijom.

Član 36. st. (1), (2) i (7) (Tok javne rasprave) Kad predsjednik komisije ustanovi da su na raspravu došle sve pozvane osobe ili kada odluči da se rasprava održi u odsustvu neke od pozvanih osoba pozvat će optuženog i od njega uzeti lične podatke, a zatim upućuje svjedoke na mjesto određeno za njih gdje će čekati da budu pozvani za saslušanje.

Predsjednik komisije upozorava optuženog da pažljivo slijedi tokk rasprave i upućuje ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju odbranu, da može postavljati pitanja i stavljati primjedbe i davati objašnjenja u pogledu izjava datih na pretresu.

Poslije svjedoka saslušavaju se vještaci i druge osobe ukoliko su pozvane, te se čitaju spisi, dokumenti i izjave svjedoka koji nisu prisutni na javnoj raspravi. Izjave svjedoka koji nisu prisutni na raspravi mogu se čitati samo uz prethodnu saglasnost okrivljenog policijskog službenika ili njegovog branitelja i podnositelja zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka.

Član 37.a stav (1) (Redoslijed izvođenja dokaza) Stranke i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi druge dokaze, osim ako Disciplinska komisija u interesu pravde i iz razloga svrsishodnosti ne odredi drugačije. Dokazi se na raspravi izvode slijedećim redom:

- dokazi optužbe

- dokazi odbrane

- dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane

- dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje

- dokazi čije je izvođenje naredila Disciplinska komisija.

Član 40. st. (1) i (2) (Zaključenje javne rasprave) Na kraju saslušanja svakog svjedoka i nakon čitanja svakog zapisnika ili drugog pismena, predsjedsjednik komisije će upitati stranke da li imaju neki prijedlog za dopunu dokaznog postupka.

Ako niko ne stavi prijedlog za dopunu dokaznog postupka ili prijedlog bude odbijen, a komisija nađe da je stanje stvari utvrđeno, predsjednik komisije će objaviti da je dokazni postupak završen.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Suda BiH broj S1 3 P 026637 19 Gž od 10. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov opunomoćenik navedenu presudu Suda BiH primio 24. maja 2019. godine, a da je apelacija podnesena 22. jula 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana

4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonu.

aU odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni parnični postupak okončan osporenim presudama Suda BiH odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem je apelant pokušao osporiti zakonitost odluka disciplinskih organa (Disciplinske komisije i Odbora za žalbe) kojim mu je, zbog počinjenih disciplinskih prekršaja, izrečena disciplinska sankcija prestanak radnog odnosa. Dakle, radi se o zaštiti prava iz radnog odnosa, pa je nesporno da se u tom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te su stoga garancije ovog prava primjenjive u kontekstu građanskog aspekta (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5197/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 32, dostupnu na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, i mutatis mutandis, Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vanjak protiv Hrvatske od 14. januara 2010. godine, aplikacija broj 29889/04, stav 33).

38. Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na pravično suđenje, zapravo, dovodi u kontekst tvrdnji o procesnim propustima koji su učinjeni u disciplinskom i parničnom postupku.

39. U vezi sa time, apelant prvenstveno smatra da su redovni sudovi odstupili od načela neposrednosti izvođenja dokaza. Razmatrajući ove navode, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH, odlučujući o ovim apelantovim prigovorima, dalo jasno i logično obrazloženje navodeći da se pred sudom ne vodi disciplinski postupak, već da sud u konkretnom parničnom postupku ocjenjuje zakonitost provedenog disciplinskog postupka pri čemu preispituje da li iz provedenih dokaza proizlaze činjenice koje je utvrdio disciplinski organ, a da pri tom preispitivanju sud nije obavezan primijeniti i načelo neposrednosti kod ocjene iskaza svjedoka i vještaka datih u disciplinskom postupku, jer se ti dokazi ponovno provode pred sudom ukoliko se posumnja u validnost njihovih iskaza u odnosu na druge dokaze provedene pred disciplinskim organom. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud donio odluku na osnovu usmene, javne i neposredne glavne rasprave u prisustvu parničnih stranaka na kojoj su uvršteni kao dokazi, između ostalog, i dokazi provedeni tokom disciplinskog postupka i koje je apelant imao priliku osporavati i komentirati kako u disciplinskom, tako i u parničnom postupku. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je apelant, kao podnositelj tužbe za poništenjem odluka disciplinskih tijela, imao priliku da se upozna sa sadržajem tih dokaza kako tokom disciplinskog, tako i parničnog postupka, da ih osporava i komentira, te da je, ukoliko je smatrao da je u parničnom postupku potrebno ponovno saslušavati svjedoke ili vještaka, navedene svjedoke ili vještaka mogao predložiti kao dokaze i u parničnom postupku pred Sudom BiH, kao što je to činio sa drugim dokazima koji su mu išli u prilog. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da je Sud BiH, pored ostalih, ocijenio izvedene dokaze koji su prethodno bili neposredno izvedeni u disciplinskom postupku i čiji sadržaj apelant nije dovodio u pitanje ne ukazuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u vezi sa načelom neposrednosti u parničnom postupku. U vezi sa apelantovim navodima kojima se poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 4183/13, Ustavni sud zapaža da se stavovi iz navedene odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku u kojemu se ispituje zakonitost odluka donesenih u disciplinskom postupku, dok je u predmetu na koji se apelant pozvao bilo riječ o krivičnom postupku u kojemu je presudu donio sudija pred kojim nije izveden niti jedan dokaz. Također, nakon uvida u Presudu Suda BiH broj S1 3 P 025676 19 Gž 2 od 12. februara 2019. godine koju je apelant dostavio u prilogu apelaciji, Ustavni sud zapaža da drugostepeno vijeće Suda BiH u navedenoj presudi nije odlučivalo o pitanju neposrednosti izvođenja dokaza, pa stoga ni stavovi iz te presude ne mogu ukazivati na različitu praksu Suda BiH o ovome pitanju.

40. Nadalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da mu tokom disciplinskog postupka nije omogućeno da se izjasni o svim tačkama zahtjeva za provođenje disciplinskog postupka, niti mu je omogućeno da tokom disciplinskog postupka izvodi dokaze, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“), što se odnosi i na disciplinski postupak. To načelo podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, u kontekstu građanskog postupka da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u konkretnom slučaju bavili pitanjem mogućnosti apelanta da u disciplinskom postupku predlaže dokaze, te da su dali jasno i argumentirano obrazloženje da je apelantu, kojeg je zastupao advokat, bilo omogućeno da se izjasni o svim tačkama zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, te da mu je bilo omogućeno da provodi dokaze (kako je prikazano u tač. 10. i 17. ove odluke). Imajući u vidu razloge koje su redovni sudovi dali u tom pogledu, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da su ovi apelantovi navodi osnovani, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

41. Što se tiče apelantovih navoda da u osporenoj drugostepenoj presudi nije naveden niti jedan razlog o njegovim navodima koji se odnose na postupanje sutkinje prvostepenog suda prema procesnom pravu opunomoćenika da postavlja pitanja svjedoku J.K., Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u članu 74. st. (2) i (3) ZPP propisano ovlaštenje sudije da odbije provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak, da sud neće dopustiti postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti, te da sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno. Dovodeći navedeno u vezu sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da mu je uskraćena mogućnost da postavlja određena pitanja, Ustavni sud smatra da se samo na osnovu tih navoda, bez šireg poznavanja dotadašnjeg slijeda ispitivanja svjedoka J.K. i uopće dokaznog postupka, ne može utvrditi da je apelantu bezrazložno bila uskraćena mogućnost da postavlja određena pitanja navedenom svjedoku. Ovo osobito što iz stanja u spisu proizlazi da je apelant svjedoku J.K. postavljao određena pitanja, te da je upravo postupajući sudija, pred kojim se izvode dokazi i koji upravlja postupkom, u najboljoj poziciji da ocijeni da li su određena pitanja bitna za predmet ili je na njih odgovoreno. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 74. stav 4. ZPP propisano da će sud na zahtjev stranke u zapisnik unijeti pitanja koja nije dopustio, a što, prema stanju spisa, apelant ili njegov branitelj nisu zahtijevali tokom postupka, pa prvostepeni sud nije bio obavezan da takva pitanja unosi u zapisnik. U takvim okolnostima, a naročito imajući u vidu odredbu člana 198. ZPP kojom je propisano da će drugostepeni sud ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja, Ustavni sud smatra da činjenica da drugostepeno vijeće nije posebno obrazložilo zbog čega nije razmatralo apelantove navode isticane u tom smislu ne upućuje na zaključak da drugostepena odluka nije obrazložena onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je sud bio obavezan da o tome daje posebno obrazloženje.

42. U vezi sa navodima o kršenju načela nepristrasnosti, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava ne dovodi u kontekst Suda BiH, čije su odluke osporene ovom apelacijom, odnosno ne tvrdi da je neko od sudija Suda BiH imao lične predrasude u predmetu (subjektivni test), niti da Sud BiH nije pružio dovoljno garancija da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristrasnošću (objektivni test). Apelant, zapravo, pitanje kršenja načela nepristrasnosti dovodi u vezu sa disciplinskim postupkom i navodom da je S.P. učestvovao u svojstvu inspektora i načelnika Centralnog istražnog ureda i da je aktivno učestvovao u fazi istrage i prikupljanja dokaza o disciplinskoj odgovornosti apelanta. Ustavni sud zapaža da je to pitanje Sud BiH u osporenim presudama detaljno razmotrio u kontekstu ispitivanja apelantovih prigovora koje je isticao tokom postupka. Naime, Sud BiH je istakao da je S.P. u svojstvu načelnika potpisao akte Centralnog istražnog ureda GPBiH od 1. februara i 13. marta 2017. godine, kojima je Uredu za profesionalne standarde dostavljena informacija o preduzetim radnjama u saradnji sa Tužilaštvom BiH i na njihovo traženje dostavljenih akata. Također, iz sadržaja dopisa proizlazi da S.P. nije učestvovao u donošenju meritornih odluka koje bi predstavljale smetnju da postupa u odlučivanju o žalbi. Imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da, u smislu člana 31. st. (1) i (3) Pravilnika, disciplinski postupak zahtjevom pokreće Odjeljenje za unutrašnju kontrolu, a ne Centralni istražni ured, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su osnovane apelantove tvrdnje da bi okolnosti da je S.P. u svojstvu načelnika dostavio određene informacije tokom istrage mogle dovesti u pitanje opravdane sumnje postojanja nepristrasnosti S.P. kao člana Odbora za žalbe koji je odlučivao o žalbi u disciplinskom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravičan postupak, također, neosnovani.

43. Imajuću u vidu sve navedeno, a prvenstveno okolnost da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari, te dovodeći data obrazloženja u vezu sa odredbama ZPS, Pravilnika i ZPP, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda Suda BiH o primjeni procesnih pravila. Stoga, Ustavni sud u datim obrazloženjima Suda BiH ne nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova, mogli biti osnova da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

44. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Suda BiH nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)U odnosu na navode o kršenju člana 6. stav 2. Evropske konvencije

45. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant dovodi u vezu sa novinskim člancima koji su uloženi tokom disciplinskog postupka, što je u disciplinskom i parničnom postupku doprinijelo stvaranju slike apelanta kao krivog i odgovornog, te činjenicom da je u parničnom postupku odbijen njegov zahtjev da se u spis uvrste dokazi, odnosno članci nastali nakon oslobađajuće presude od 6. marta 2018.godine (obavijesti o brisanju tekstova, demantiji i drugi) a koji potvrđuju tezu o apelantovoj nevinosti.

46. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da iz prakse Evropskog suda slijedi da domašaj člana 6. stav 2. Evropske konvencije nije ograničen na krivični postupak koji se vodi protiv podnositelja zahtjeva (vidi, Allenet de Ribemont protiv Francuske, 10. februara 1995. godine, Serija A br. 308, § 35, te Diamantides protiv Grčke (br. 2), br. 71653/01, §§ 34-35). Evropski sud je utvrdio i da je ta odredba primjenjiva na sudske odluke donesene nakon obustave takvih postupaka (vidi osobito sljedeće presude: Minelli protiv Švajcarske, 25. marta 1983. godine, Serija A br. 62, te Lutz, Englert i Nölkenbockhoff protiv Njemačke, 25. augusta 1987. godine, Serija A br. 123), ili nakon oslobađajuće presude (vidi, Sekanina protiv Austrije, 25. augusta 1993. godine, Serija A br. 266-A, Rushiti protiv Austrije, br. 28389/95, 21. marta 2000. godine, te Lamanna protiv Austrije, br. 28923/95, 10. jula 2001. godine). U tim presudama bila je riječ o postupcima koji su se odnosili na pitanja poput optuženikove obaveze da namiri sudske troškove i izdatke krivičnog progona, zatim, na zahtjev za naknadu nužnih troškova podnositelja zahtjeva (ili njegovih nasljednika), ili na naknadu štete zbog boravka u pritvoru, a za sve te stvari je utvrđeno da predstavljaju posljedicu i popratnu pojavu krivičnog postupka. Domašaj člana 6. stav 2. Evropske konvencije proširuje se i na razne upravne postupke koji su se vodili istovremeno s krivičnim postupkom protiv podnositelja zahtjeva ili nakon okončanja krivičnog postupka bez donošenja odluke o proglašenju optuženog krivim (vidi, Stavropoulos protiv Grčke, br. 35522/04, 27. septembra 2007. godine, Paraponiaris protiv Grčke, br. 42132/06, 25. septembra 2008. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u odluci Vanjak protiv Hrvatske naveo da, ako se krivični postupak okonča prije formalnog podizanja optužnice, bez obzira na razlog obustave postupka, to što osoba nije proglašena krivom za krivično djelo, kad je riječ o presumpciji nevinosti, ne smije se dovoditi u pitanje u drugim postupcima bilo koje naravi, uključujući i disciplinske postupke, te da je u takvim okolnostima primjenjiv član 6. stav

2. Evropske konvencije (već citiran, tačka 41).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u postupku koji se tiče prestanka njegovog radnog odnosa nije bio proglašen krivim za krivično djelo, nego za povredu radne discipline, a da je u krivičnom postupku pravomoćno oslobođen. U takvim okolnostima disciplinski organi koji su vodili postupak za prestanak radnog odnosa bili su slobodni izvršiti vlastitu nezavisnu ocjenu da li je apelant, u smislu relevantnih odredaba ZPS i Pravilnika, djelovao na način kako mu je to stavljeno na teret. Pri tome Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da se odluka disciplinskih organa u disciplinskom postupku kojom je utvrđena povreda radne discipline, zaista, temeljila na spornim člancima u kojima je apelant nazivan „lopovom“ i „kradljivcem“, niti da su tokom postupka redovni sudovi davali bilo kakvu izjavu koja bi dovela u pitanje pravo podnositelja zahtjeva da se smatra nevinim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Šikić protiv Hrvatske, zahtjev br. 9143/08, odluka od 15. jula 2010. godine, stav 55). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih odluka jasno konstatirano da je apelant u krivičnom postupku pravomoćno oslobođen. S obzirom na to Ustavni sud smatra da odluke o apelantovom prestanku radnog odnosa nisu bile protivne pravu zajamčenom u članu 6. stav 2. Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

48. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, ukazujući na proizvoljnu primjenu procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede toga prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu prava, također, neosnovani.

3. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

49. Apelant tvrdi da mu je za iste radnje dva puta suđeno s obzirom na to da je u krivičnom postupku oslobođen za krivično djelo za iste radnje zbog kojih je pokrenut i vođen disciplinski postupak i zbog kojeg mu je utvrđen prestanak radnog odnosa. Iz ovih apelantovih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je garantirano „pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu“.

50. U vezi sa time, Ustavni sud najprije ukazuje da se u konkretnom predmetu, u kojemu je odlučivano o pravilnosti provedenog disciplinskog postupka prema apelantu, nije radilo o optužbi za krivično djelo u smislu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, niti prema kriteriju razvrstavanja djela prema nacionalnom pravu, niti prema prirodi djela, niti prema težini sankcije koja je apelantu izrečena (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. aprila 1976. godine, Serija A, tačka 22). Naime, Ustavni sud podsjeća da se u disciplinskom postupku utvrđuju elementi povrede radne discipline, pri čemu nije nužno da su se istovremeno ostvarili i elementi nekog krivičnog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od krivične odgovornosti, što je eksplicitno propisano odredbama ZPS i Pravilnika. Ustavni sud, također, napominje da podnositelj u konkretnom slučaju nije proglašen odgovornim u disciplinskom postupku zbog počinjenja krivičnog djela, već zbog povreda službene dužnosti, niti se izrečena sankcija prestanka radnog odnosa može smatrati krivičnom sankcijom. Pri tome Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbom člana 103. stav 3. ZPS propisano da oslobađanje od krivične odgovornosti ne podrazumijeva istovremeno i oslobađanje od disciplinske odgovornosti, što nije u suprotnosti sa odredbom člana 17. stav 2. ZPP kojom je propisano da je sud u parničnom postupku samo vezan presudom kojom je osoba proglašena krivom. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, zbog prirode postupka o kojemu je riječ, ne dolazi do primjene načela ne bis in idem (vidi, mutatis mutandis, AP 5315/15 od 10. aprila 2018. godine, stav 18, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno razmotrili apelantove navode, te dali detaljne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPS, Pravilnika i ZPP, zbog čega su zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja disciplinskih organa tužene kojim je utvrđena apelantova disciplinska odgovornost i izrečena mu disciplinska sankcija.

52. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile protivne apelantovom pravu zajamčenom u članu 6. stav 2. Evropske konvencije, jer nema ništa što ukazuje da su se odluke kojima je utvrđena povreda radne discipline zaista temeljile na spornim člancima u kojima je apelant nazivan „lopovom“ i „kradljivcem“, niti da su tokom postupka redovni sudovi dali bilo kakvu izjavu koja bi dovela u pitanje pravo podnositelja zahtjeva da se smatra nevinim.

53. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

54. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u konkretnom slučaju, zbog prirode disciplinskog postupka o kojemu je riječ, ne dolazi do primjene načela ne bis in idem.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3000/19 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio