Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/04 (A. M.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-77/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. augusta 2004. godine, u predmetu broj AP-77/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M., iz Banja Luke, podnesena protiv rješenja Republičke uprave carina-Carinarnica Banja Luka, broj Up/l-3403/99 od 31. marta 2000. godine, rješenja Ministarstva finansija-Republičke uprave carina Banja Luka, broj Up/II-104/00 od 18. jula 2000. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-992/00 od 8. oktobra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, zastupana po Dragomiru i Miroslavu Preradu, advokatima uz Banja Luke, podnijela je 10. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Republičke uprave carina-Carinarnica Banja Luka, broj Up/l-3403/99 od 31 marta 2000. godine, rješenja Ministarstva finansija-Republička uprava carina Banja Luka broj Up/II-104/00 od 18. jula 2000. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-992/00 od 8. oktobra 2003. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Apelantica je u oktobru 1999. godine uvezla polovno vozilo, plativši carinske dažbine u iznosu od 1.505 konvertibilnih maraka, na graničnom prijelazu Izačić koji se nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantica ima prebivalište u Banja Luci. U Banja Luci, apelantica nije mogla registrovati navedeno vozilo, jer je nadležna služba za registraciju vozila tražila da se pruži dokaz da je carina plaćena u carinarnici na teritoriji Republike Srpske. Nakon toga, apelantica je platila carinu za uvezeno vozilo u iznosu od 1.370 konvertibilnih maraka, u carinarnici koja se nalazi na području Republike Srpske.
4. Nakon registracije vozila, apelantica se obratila Republičkoj upravi carina- Carniarnica Banja Luka sa zahtijevom za povrat plaćenih carinskih dažbina u iznosu od 1.370 KM, smatrajući da je navedeni iznos neosnovano naplaćen jer se carina ne može dva puta platiti po istoj stvari.
5. Republička uprava carina-Carinarnica Banja Luka je rješenjem broj Up/l-3403/99 od 31. marta 2000. godbine odbila kao neosnovan apelanticin zahtijev za povrat plaćenih carinskih dažbina, uz obrazloženje da je članom 19. stav 3. Zakona o carinskoj politici («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 21/98, 34/00 i 10/02) propisano da su prihodi od carina prihodi Entiteta, te se u skladu sa navedenim carinjenje robe i naplata carinskih dažbina vrši kod carinskog organa prema sjedištu ili prebivalištu pravnog ili fizičkog lica.
6. Apelantica je izjavila žalbu na navedeno rješenje Ministarstvu finansija-Republičkoj upravi carina Banja Luka, koja je rješenjem, broj Up/II-104/00 od 18. jula 2000. godine, odbila žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da za povrat plaćenih carinskih dažbina nisu ispunjeni uslovi iz člana 203. Zakona o carinskoj politici. Naime, ukoliko je za predmetno vozilo carina plaćena dva puta u dva entiteta od strane lica koje ima prebivalište u jednom entitetu i ima obavezu da vozilo registruje prema mjestu prebivališta, onda zahtjev za povrat dva puta plaćene carine treba usmjeriti prema onoj carinarnici kod koje je stranka platila carinu koja nije zakonski potraživana.
7. Apelantica je pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva finansija- Republička uprava carina Banja Luka, broj Up/II-104/00 od 18. jula 2000. godine. Vrhovni sud Republike Srpske donio je presudu, broj U-992/00 od 8. oktobra 2003. godine kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu, uz obrazloženje da, shodno odredbama člana 203. stav 2. Zakona o carinskoj politici, apelantica svoj zahtjev za povrat dva puta plaćene carine po istom osnovu, treba usmjeriti prema carinarnici kod koje je plaćena carina koja nije zakonski potraživana.
8. Nakon toga apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da smatra da je u konkretnom slučaju platila carinu, te da ne postoje propisi koji nalažu građanima da se robe prilikom unosa u zemlju moraju prijaviti i cariniti na strogo određenim mjestima. Apelantica smatra da je neosnovano platila carinu drugi put, te stoga traži od Ustavnog suda da poništi akte koji su navedeni u tački 1. ove odluke, te da tuženoj strani naloži da joj izvrši povrat iznosa od 1.370,44 KM na ime duplo plaćene carine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. oktobra 1999. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.004 KM.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
10. Ustavni sud naglašava da je zakonska obaveza vlasnika motornih vozila da moraju izvršiti registraciju prema mjestu svog prebivališta. Apelantica u apelaciji navodi da je mjesto njenog prebivališta Banja Luka, iz čega proizilazi da je predmetno vozilo moralo biti registrovano pred nadležnim organom u Banja Luci. Obzirom da je predmetno vozilo bilo uvezeno, proizilazi i obaveza da se moraju platiti carinske dažbine. Dakle, postavlja se pitanje da li je apelantica prilikom registracije vozila morala platiti carinske dažbine u carinarnici na području Republike Srpske, uprkos činjenici da je iste već platila u carinarnici koja se nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud primjećuje da je članom 19. stav 3. Zakona o carinskoj politici propisano da su prihodi od carina prihodi entiteta, iz čega proizilazi da pravna i fizička lica koja imaju sjedište odnosno prebivalište na području jednog entiteta prilikom uvoza roba carinske dažbine moraju plaćati u carinarnicama na području toga entiteta, obzirom da samo na taj način takvi prihodi ostaju u budžetu tog entiteta. Ukoliko bi pravna i fizička lica koja imaju sjedište odnosno prebivalište na području jednog entiteta svoje carinske obaveze mogli plaćati u carinarnicama na području drugog entiteta onda bi prihodi od carina ostali u budžetu tog entiteta.
12. Imajući u vidu navedeno, apelantica je bila dužna da svoje carinske obaveze plati u carinarnici na području Republike Srpske, obzirom da ima prebivalište u Banja Luci. Apelantica je prethodno platila carinu u carinarnici na području Federacije Bosne i Hercegovine, međutim, mogla je u skladu sa članom 203. st. 1. i 2. Zakona o carinskoj politici zahtijevati povrat plaćenih carinskih dažbina od carinarnice gdje carina nije bila zakonski potraživana.
13. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nema sumnje da je obaveza plaćanja carisnkih dažbina materija koja je jasno definisana javno-pravnim zakonima. U pogledu nametanja ovih obaveza država ima veoma široko polje procijene, jer je interes države za regulisanjem i sprovođenjem ove oblasti izrazito jak. Pri tome, Ustavni sud je nadležan samo da kontroliše eventualnu zloupotrebu od strane upravnih tijela (vidi odluku Ustavnog suda, U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02), u cilju zaštite ustavnog principa pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, prvenstvena je obaveza nižestepenih upravnih organa da primjenjuju i tumače pozitivno-pravne propise iz ove oblasti. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju ne postoje indikacije za arbitrarno tumačenje pozitivno-pravnih propisa.
14. Prilikom donošenja ove odluke, Ustavni sud se poziva i na svoju odluku o dopustivosti broj AP-74/03 od 11. februara 2004. godine, gdje je također apelant tvrdio da je carina plaćena dva puta po istom osnovu, a apelacija je proglašena kao prima facie neosnovana.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić