Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-58/03 (Z.C.)

Odluka donesena 26. 03. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-58/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 58/03, rješavajući apelaciju Z. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 3. do 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Z. Č. iz Šturlića, Cazin, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pvl- 86/00 od 4. februara 2002. godine.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pvl-86/00 od 4. februara 2002. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na hitan postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim u cilju provođenja ove odluke i to u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine».

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. Č. iz Šturlića (u daljnjem tekstu: apelantica), općina Cazin, podnijela je 22. marta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl- 86/00 od 4. februara 2002. godine, rješenja Federalnog vijeća za prekršaje broj Pž-1015/00 od 20. septembra 2000. godine i rješenja Carinarnice u Bihaću, 09.1402. broj P-125/00 od 17. augusta 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog vijeća za prekršaje zatraženo je, 31. augusta 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor.

Federalno vijeće za prekršaje je dostavilo odgovor 12. septembra 2003. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Federalnog vijeća za prekršaje na apelaciju je dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelantica je početkom 1999. godine dobila od brata na poklon putničko motorno vozilo marke FIAT 146A, koje je registrirala na osnovu presude Općinskog suda u Cazinu, broj P-458/89, i na taj način legalizirala pravo vlasništva na predmetnom vozilu. Kako se radilo o stranoj robi za koju nije plaćena carina, Općinsko tužilaštvo u Cazinu je podnijelo, 5. aprila 2000. godine, prijavu za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice.

7. Rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinarnice u Bihaću, 09.1402. broj P-125/00 od 17. augusta 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-1015/00 od 20. septembra 2000. godine, apelantica je proglašena krivom zbog prekršaja iz člana

6. Carinskog zakona i kažnjena jer je znala da nije plaćena carina na uvezeno vozilo. Apelantica je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 600 KM, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka. Pored kazne, okrivljenoj je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja putničkog motornog vozila marke FIAT 146A, kao predmeta prekršaja na osnovu člana 358. stav 1. Carinskog zakona i naloženo je da se proda auto u skladu sa članom 370. stav 1. u vezi sa članom 359. stav 2. Carinskog zakona.

8. Apelantica je izjavila zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje broj Pž-1015/00 od 20. septembra 2000. godine. Vrhovni sud je, rješenjem broj Pvl-86/00 od 4. februara 2002. godine, odbacio zahtjev za sudsku zaštitu uz obrazloženje da je apelantici izrečena novčana kazna u iznosu od 600 KM i zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja procijenjene vrijednosti na iznos od 2.147 KM, te da stoga nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izjavljivanje zahtjeva za sudsku zaštitu.

IV. Relevantni propisi

9. Carinski zakon («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97):

«Član 6.

Carinskom nadzoru podliježu:

1)carinska roba;

2)putnici i posada te osoblje prijevoznih i prijenosnih sredstava.

Član 345.

(1)Novčanom kaznom od jednostrukog do peterostrukog iznosa uskraćene carine ili jednostrukog do dvostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj preduzeće ili druga pravna osoba; (...)

ako zadrži ili carinarnici ne preda carinsku robu (član 6);

Član 358.

(1) Roba koja je predmet prekršaja iz člana 342. stav 1. tačka 1, člana 343. stav 1. tač. 1. do 3., 5. do 10., te tačke 12. i 13., člana 344 . stav 1. tač. 1. i 3., člana 345. stav 1. tačka 3., člana 352. stav 1. tač 1. do 3. i tačke 5. i člana 355. stav 1. ako je učinitelj prekršaja izvršio neku od radnji iz člana 342. stav 1. točka 1., člana 343. stav 1. tačke 1. do 3., od 5. do 10. te 12. i 13., člana 344. stav 1. tačka 1. i 3. i člana 345. stav 1. tačka 3. i roba koja je predmetom prekršaja iz člana 351. stav 1. i 3. u vezi sa članom 343. stav 1. tačke od 1. do 3., od 5. do 10. te tačke 12. i 13., člana 344. stav 1. tačke 1. i 3. i člana 345. stav 1. tačke 3., člana 352. stav 1. tačke od 1. do 3. i 5. ovog Zakona oduzet će se.

(...).

Član 359.

(...)

(2) Iznimno od odredbe stav 1. ovog člana, prijevozno ili prijenosno sredstvo može se oduzeti i ako vrijednost robe koja je predmet prekršaja nije veća od jedne trećine carinske osnovice prijevoznog ili prijenosnog sredstva, ako je to prijevozno ili prijenosno sredstvo iskorišteno za prijevoz droga, oružja, municije ili eksploziva ili ako je u prijevoznom ili prijenosnom sredstvu tvorničke proizvodnje ugrađen prostor za skrivanje robe.

(...).

Član 370.

(1) Roba koja se nalazi kod carinarnice na osnovi odredaba člana 88. stav 3., člana 99., 100., 101., 204., 227., 259. stav 2., člana 299. stav 3. i člana 319. stav 2. ovog Zakona, te roba oduzeta u prekršajnom postupku mora se po pravilu izložiti javnoj prodaji.

(...)».

10. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi («Službene novine Federacije BiH», br. 9/96 i 29/00):

«Zahtjev za sudsku zaštitu Član 152.

Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće.

Zahtjev za sudsku zaštitu može podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac.

Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu samo u pogledu odluke o toj mjeri. O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

Zahtjev za sudsku zaštitu ne odgađa izvršenje rješenja, ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih se može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu. Član 153.

Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rješenja Federalnog vijeća donesenog u drugom stepenu kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 20.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu – preko 5.000 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 30.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 30.000 KM»..., u sljedećim slučajevima:

1)ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis;

2)ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odredaba postupka koja je uticala i mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje rješenja o prekršaju (bitna povreda postupka);

3)ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica pobija rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačen njen zahtjev za sudsku zaštitu podnesen protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje broj Pž-1015/00 od 20. septembra 2000. godine. Apelantica navodi da su pobijanim rješenjima povrijeđena njena ljudska prava na imovinu i jednakost pred zakonom, koja garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Apelantica također tvrdi da su se prvostepeni i drugostepeni organ i Vrhovni sud oglušili o njene žalbene navode, te da je Vrhovni sud neosnovano odbacio njen zahtjev za sudsku zaštitu.

12. Apelantica se žali da je rješenjem Vrhovnog suda, rješenjem Federalnog vijeća za prekršaje i rješenjem Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave - Carinarnice u Bihaću povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično saslušanje iz člana 6. stav 1. i čl. 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.

b) Odgovor na apelaciju

13. Federalno vijeće za prekršaje u odgovoru na apelaciju navodi da je rješenjem broj Pž- 1015/00 od 20. septembra 2000. godine odbijena kao neosnovana apelantičina žalba uložena protiv rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice u Bihaću, 09.1402. broj P-125/00 od 17. augusta 2000. godine, jer su dokazi iz spisa nesumnjivo upućivali na zaključak da je apelantica počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret prvostepenim rješenjem. Federalno vijeće za prekršaje nadalje navodi da je u cijelosti postupano prema odredbama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi. Smatra da je apelacija neosnovana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova predviđa da je apelant uložio sve raspoložive pravne lijekove do donošenja konačne sudske odluke u predmetu. 'Konačna odluka' se odnosi na posljednji korišteni pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Apelant je odgovoran za pokretanje onog pravnog postupka koji nudi djelotvorne pravne lijekove, bez obzira da li se radi o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. U oba slučaja, odluka kojom se odbacuje neki zahtjev na temelju toga da podnosilac zahtjeva ili predmet nisu ispunili formalne uvjete kojima se obezbjeđuje osnova za sudsku nadležnost, ne može se smatrati konačnom i ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

17. U ovom predmetu apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u roku od 60 dana od dana donošenja rješenja Vrhovnog suda, broj Pvl-86/00 od 4. februara 2002. godine, kojim je apelantičin zahtjev za sudsku zaštitu izjavljen protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje od 20. septembra 2000. godine odbačen kao nedozvoljen, ali nakon više od 60 dana od donošenja rješenja Federalnog vijeća za prekršaje.

18. S obzirom da se iscrpljivanje pravnih lijekova odnosi samo na pravne lijekove koji se mogu smatrati djelotvornim, pitanje koje proizlazi je predstavlja li zahtjev za sudsku zaštitu pred Vrhovnim sudom djelotvoran pravni lijek i treba li rješenje Vrhovnog suda, broj Pvl-86/00 od 4. februara 2002. godine, smatrati konačnom odlukom nakon koje je apelant imao 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.

19. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi u članu 153. predviđa uvjete pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu. Prema ovom članu, ovaj izvanredni pravni lijek može se koristiti protiv drugostepenog rješenja, kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 20.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu – preko 5.000 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 30.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 30.000 KM. Ovaj član propisuje da takva rješenja mogu biti preispitana na temelju povrede materijalnog propisa, bitne povrede postupka ili nepravilno izvedenog zaključka u pogledu činjeničnog stanja.

20. Na prvi pogled se ne čini da apelantičin slučaj spada unutar pravnih uvjeta potrebnih za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu iz člana 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, jer je visina novčane vrijednosti ispod minimalnog iznosa od 5.000 KM i vrijednost oduzete imovine ispod 30.000 KM. To bi, onda, značilo da je konačna odluka u ovom postupku rješenje Federalnog vijeća za prekršaje broj Pž-1015/00 od 20. septembra 2000. godine. Međutim, apelantica nije podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv ovog rješenja u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. S tim u vezi, jedno od pitanja koja se pojavljuju u ovom predmetu je da li su minimalna finansijska ograničenja za postojanje sudske zaštite iz člana 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Djelovanje člana 153. navedenog zakona je da osobe kao što je apelantica, kojima je izrečena kazna ispod 5.000 KM i oduzeta imovina čija je vrijednost ispod 30.000 KM, ostavlja bez sudske zaštite protiv odluka Federalnog vijeća za prekršaje. Na taj način, te osobe su izložene povredi prava na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, oduzimanje vozila pokreće pitanje miješanja u pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ističe da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, br. 194, stav 21). Da bi se ispunila ova obaveza, Ustavni sud je već odlučio u odluci broj U 19/00 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 27/01) da su ekvivalentne zakonske odredbe u Republici Srpskoj povrijedile pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u tom predmetu naložio Vrhovnom sudu Republike Srpske da održi raspravu u skladu sa ovim pravima da bi obezbijedio saglasnost sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na navodne restrikcije u relevantnom zakonodavstvu.

22. U svjetlu navedene odluke U 19/00, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu apelantica imala pravo da traži izvanredni pravni lijek, da podnese zahtjev za pravnu zaštitu u nadi da će Vrhovni sud održati punu raspravu i ustanoviti pitanja u skladu sa pravima koje apelantica navodi iz Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu ovakve okolnosti, kao i raniju odluku Ustavnog suda u predmetu U 19/00, Ustavni sud smatra da ne bi bilo prihvatljivo da se na stepenu dopustivosti smatra da zahtjev za sudsku zaštitu, podnesen Vrhovnom sudu, nije mogao obezbijediti djelotvoran pravni lijek. Ovo pitanje pokreće osnovna ustavna pitanja koja mogu biti utvrđena na stepenu razmatranja merituma predmeta.

23. Prema tome, Ustavni sud smatra da period od 60 dana za podnošenje apelacije teče od dana dostavljanja rješenja Vrhovnog suda koji je odbacio apelantičin zahtjev za sudsku zaštitu.

24. U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje je li presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Apelantica tvrdi da je pobijanim rješenjima povrijeđeno njeno ustavno pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. i čl. 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita je li u konkretnom slučaju došlo do povrede ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije koji imaju status ustavnih prava. S druge strane, Ustavni sud nije nadležan da ispita je li bilo povrede člana 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima jer to nije pravo koje je zagarantirano Ustavom.

25. Apelacija je, prema tome, dopustiva osim u dijelu koji se tiče člana 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

VII. Meritum

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

27. Prema odredbama Carinskog zakona, uvoz robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept - to jest, neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može ipak pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi prije krivični, nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu obezbjeđivanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske, broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, stavovi 46-50; M.P. i T.P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 – VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i (c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Evropski sud za ljudska prava smatra da postupak nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanja imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreću pitanje krivične optužbe iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislativne sheme krivični u pogledu tih faktora: Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; Lauko protiv Slovačke, gore; Janosevic protiv Švedske, gore stavovi 66-70. Domaći sudovi u drugim državama su zauzeli isti stav (vidi, Apelacioni sud Engleske i Velsa, Han i ostali protiv Carinskih i akciznih povjerenika (2001.) Apelacioni sud Engleske i Velsa Civ 1040, (2001.) 1 WLR 2253, International Transport Roth GmbH protiv Secertary of State for Home Department, (2002.) Apelacioni sud Engleske i Velsa Civ 158, 82002) 3 WLR344).

28. Gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna shema vezana za ovaj predmet i u pogledu nametanja novčane kazne i oduzimanja imovine, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju, a da ne plaćaju carinu na nju i kažnjavanje osoba koje čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantica znala da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je uvezeno. Novčana kazna nametnuta apelantici je veliki novčani iznos, a oduzimanje vozila predstavlja još veći gubitak za nju. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da prema Ustavu Bosne i Hercegovine apelantica ima prava na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju svim osobama u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud primjećuje da je Komisija za carinske prekršaje Carinarnice u Bihaću, koja je izrekla novčanu kaznu apelantici i naložila oduzimanja vozila rješenjem 09.1402. broj P-125/00 od 17. augusta 2000. godine, dio Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija. Dakle, nije nezavisna od izvršne vlasti, što se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Federalno vijeće za prekršaje, koje je potvrdilo rješenje Komisije za carinske prekršaje rješenjem Pž-1015/2000 od 20. septembra 2000. godine, nije obezbijedilo pravično saslušanje koje se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvim okolnostima se povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije može izbjeći ako odluke koje donesu organi koji nisu nezavisni i nepristrani budu preispitane ili ako se izjavi žalba nezavisnom i nepristranom sudu koji ima punu jurisdikciju. Vrhovni sud je rješenjem od 4. februara 2002. godine odbio obezbijediti apelantici da prilikom utvrđivanja krivične optužbe ima pristup nezavisnom i nepristranom sudu, što je također u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Prema tome, Ustavni sud smatra da ograničenja predviđena Carinskim zakonom i članom

153. Zakona kojima se povređuju federalni propisi, u odnosu na osobe optužene za carinske prekršaje, lišava ta lica osnovnih proceduralnih garancijama u vezi sa zaštitom njihovih prava. Dom za ljudska prava je došao do sličnog zaključka u pogledu zakonskih propisa koji nisu u skladu sa vladavinom zakona jer su dodijelili neograničenu diskreciju izvršnim vlastima (vidi, Dom za ljudska prava, predmet broj CH/02/8202, Brdar protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka od 4. aprila 2003. godine, st. 144. do 145.).

31. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostale odredbe Evropske konvencije

32. Apelantica se žali da su oduzimanje vozila i nametnuta novčana kazna povrijedili njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo i do kršenja prava iz čl. 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir da je apelantici uskraćen pristup sudu pune jurisdikcije, Vrhovni sud mora ustanoviti je li apelantici povrijeđeno pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Prema tome, nema potrebe da na ovom stepenu Ustavni sud razmatra to pitanje.

33. U svjetlu navedenog zaključka, kao i zaključka koji se tiče apelantičinih navoda o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ni dio apelacije koji se odnosi na navodne povrede čl. 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je u skladu sa članom 61. st. 1. i 2. i članom 64. st. 3. do

5. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-58/03 (Z.C.) | Sudska praksa | Aktio