Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 28. studenoga 2003. godine, donio

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/04.
OBRAZLOŽENJE

Predmet broj U 149/03

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr. , zamjenik predsjednika

Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika

Miodrag Simović, prof. dr. zamjenik predsjednika

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof. , sudac

Didier Maus, prof. , sudac

Valerija Galić, sutkinja

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije:

  • -
    S. S. -B. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-226/02 od 1. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1560/00 od 18. veljače 2002. godine;
  • -
    S. K. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-222/02 od 9. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1705/00 od 21. veljače 2002. godine;
  • -
    S. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-298/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1604/00 od 1. veljače 2002. godine;
  • -
    -M. D. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-300/02 od 23. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1522/00 od 1. veljače 2002. godine;
  • -
    Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-301/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1516/00 od 11. ožujka 2002. godine;
  • -
    Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-299/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1580/00 od 18. veljače 2002. godine;
  • -
    D. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-330/02 od 19. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1488/00 od 18. veljače 2002. godine;
  • -
    M. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-368/02 od 19. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1534/00 od 12. travnja 2002. godine;
  • -
    A. D. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-316/02 od 19. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1502/00 od 11. ožujka 2002. godine;
  • -
    I. K. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-425/02 od 10. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1600/00 od 6. svibnja 2002. godine;
  • -
    E. M. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-424/02 od 19. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1652/00 od 6. svibnja 2002. godine;
  • -
    S. B. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-251/02 od 26. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-323/01 od 22. lipnja 2001. godine;
  • -
    -A. D. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-410/02 od 19. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1693/00 od 20. svibnja 2002. godine;
  • -
    F. K. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-271/02 od 26. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1579/00 od 26. veljače 2002. godine;
  • -
    S. A. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-557/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1664/00 od 11. lipnja 2002. godine;
  • -
    J. Z. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-523/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1820/00 od 19. travnja 2002. godine;
  • -
    R. O. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-624/02 od 14. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-319/01 od 25. lipnja 2001. godine;
  • -
    D. S. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-513/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1688/00 od 14. lipnja 2002. godine.
  • -
    I. J. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-619/02 od 12. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1798/00 od 8. srpnja 2002. godine i
  • -
    M. M. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-643/02 od 12. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1637/00 od 4. srpnja 2002. godine.
  • -
    N. H. -T. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-603/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1752/00 od 14. lipnja 2002. godine;
  • -
    A. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-605/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1706/00 od 13. lipnja 2002. godine;
  • -
    A. H. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-508/02 od 23. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1889/00 od 27. svibnja 2002. godine;
  • -
    S. D. -B. i dr. i Zdravstvene ustanove Dom zdravlja Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-512/02 od 23. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1744/00 od 14. lipnja 2002. godine;
  • -
    Z. C. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-711/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-317/01 od 11. srpnja 2002. godine;
  • -
    H. H. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-709/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-321/01 od 11. srpnja 2002. godine;
  • -
    S. K. i dr. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-877/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-362/01 od 20. kolovoza 2002. godine;
  • -
    M. H. i dr. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-891/02 od 15. srpnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1519/00 od 14. listopada 2002. godine;
  • -
    M. B. i dr. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-881/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1523/00 od 14. listopada 2002. godine;
  • -
    Đ. Š. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-849/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-334/01 od 22. kolovoza 2002. godine;
  • -
    M. H. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-750/02 od 4. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-387/01 od 11. srpnja 2002. godine;
  • -
    Z. D. -R. i dr. , podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-851/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1589/00 od 22. kolovoza 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    Osobe navedene u dispozitivu ove odluke(u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju N. C. , odvjetnik iz Bihaća, podnijele su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću i (u daljnjem tekstu: općinski sud).

Apelacije su podnesene u razdoblju od 10. siječnja 2002. do 14. listopada 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    U skladu sa odredbama članka 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora.
  • 3.
    Odgovore su dali: Unsko-sanski kanton 6. listopada 2003. godine, Kantonalni sud 9. listopada 2003. godine i Zdravstvena ustanova Gradska ljekarna Bosanska Krupa 12. studenoga 2003. godine.
  • 4.
    Na temelju članka 25. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud, obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj U 149/03. Spojene su sljedeće apelacije: AP-6/03, AP-7/03, AP-46/03, AP-56/03, AP-71/03, AP-72/03, AP-88/03, AP-90/03, AP-92/03, AP-96/03, AP-124/03, AP-126/03, AP-127/03, AP-134/03, AP-148/03, AP-149/03, AP-152/03, AP-153/03, AP-172/03, AP-173/03, AP-179/03, AP-183/03, AP-206/03, AP-207/03, AP-222/03, AP-224/03, AP-243/03, AP-245/03, AP-246/03, AP-301/03, AP-302/03 i AP-303/03.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanti su u razdoblju od 1. rujna 1994. godine do 31. prosinca 1995. godine bili uposleni u: Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bihaću, Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bosanskoj Krupi, Zdravstvenoj ustanovi Gradska ljekarna u Bosanskoj Krupi i Zdravstvenoj ustanovi Gradska ljekarna u Bihaću (u daljnjem tekstu: zdravstvene ustanove). Obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom razdoblju, podnijeli su tužbe Općinskom sudu protiv zdravstvenih ustanova i Unsko-sanskog kantona.
  • 7.
    Općinski je sud svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da je tužena zdravstvena ustanova obvezna apelantima isplatiti, na ime neisplaćenih plaća, dosuđene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 1996. godine, kao i naknaditi parnične troškove u utvrđenom iznosu. Ujedno je odlučeno da se tužbeni zahtjevi u odnosu na Unsko-sanski kanton odbiju u cijelosti.
  • 8.
    Apelanti, zdravstvene ustanove i Unsko-sanski kanton su protiv presuda Općinskog suda, koje se odnose na njih, izjavili prizive Kantonalnom sudu. U izjavljenim prizivima apelanata presude se pobijaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da se presude u odnosu na tuženika (Unsko-sanski kanton) preinače i u tom dijelu u cijelosti udovolji njihovim tužbenimzahtjevima, ili da se pobijane presude u odnosu na Unsko-sanski kanton ukinu i predmeti vrate prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U izjavljenim se prizivima tuženih (zdravstvenih ustanova) ističe da se presude Općinskog suda pobijaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s pozivom na zaključak Vlade Unsko-sanskog kantona od 10. travnja 2001. godine. Predlaže se da se pobijane presude preinače i obaveže drugotuženi Unsko-sanski kanton na isplate neisplaćenih plaća. U navodima priziva, koje je izjavio Unsko-sanski kanton, presude se Općinskog suda pobijaju zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijane presude ponište - preinače, tako da se odbiju tužbeni zahtjevi apelanata.
  • 9.
    Kantonalni sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, izjavljene prizive odbio kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjske presude.

IV. Apelacije

  • a)
    Navodi iz apelacija
    • 10.
      Apelanti traže da se ukinu pobijane presude i naloži tuženima da solidarno isplate dosuđene im iznose na ime zaostalih plaća sa zakonskom kamatom i naknade dosuđene parnične troškove za svakog apelanta. Apelanti - zdravstvene ustanove traže da se ukinu pobijane presude i naloži Unsko-sanskom kantonu da djelatnicima isplati dosuđene iznose po presudama Općinskog suda. Ističu da su zdravstvene ustanove neprofitabilne i da nemaju vlastitih sredstava za isplatu redovitih plaća, a osobito za isplatu ratnih plaća, koje Unsko-sanski kanton nije doznačio, iako je po zakonu bio obvezan.
    • 11.
      Apelanti smatraju da je u više navrata Unsko-sanski kanton priznao dug i na taj način prekinuo zastaru. Ukazuju na Uredbu sa zakonskom snagom o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92) koja je u prijrpornom razdoblju bila na snazi, a prema kojoj je Unsko-sanski kanton supsidijarno odgovoran za obveze zdravstvenih ustanova kao njihov osnivač, kao i osnivač Unsko-sanskog kantona.
  • b)
    Odgovori na apelacije
    • 12.
      Kantonalni sud, u odgovoru na apelacije od 9. listopada 2003. godine, navodi da i dalje ostaje pri stavu izraženom u pobijanim presudama i predlaže Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neutemeljene.
    • 13.
      Kantonalno je pravobraniteljstvo u Bihaću, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u svom odgovoru od 6. listopada 2003. godine, zauzelo identično stajalište kao i Kantonalni sud i predložilo Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neutemeljene.
    • 14.
      Zdravstvena je ustanova Gradska ljekarna u Bosanskoj Krupi, u svom odgovoru na apelaciju od 12. studenoga 2003. godine, suglasna sa zahtjevima apelanata i smatra da je stvarni dužnik za neisplaćene ratne plaće Unsko-sanski kanton, budući da su, kao ustanove iz oblasti zdravstva, proračunski korisnici. Za prijeporno razdoblje, plaće su jednostavno "preskočene" odlukom Vlade Unsko-sanskog kantona, tako da ovim ustanovama ta sredstva nisu ni doznačena, pa se stoga i ne smatraju dužnicima prijrpornog duga. U prilog tome navode priznanje duga koje je izvršeno aktom broj 01/1-403/03 od 30. svibnja 2003. godine, u kojem premijer Vlade Unsko-sanskog kantona i predsjedatelj Skupštine Unsko-sanskog kantona decidirano priznaju, kao neprijeporna, potraživanja uposlenih u zdravstvu po temelju neisplaćenih plaća. Činjenično je stanje predstavljeno u apelacijama i dokumentima, pa smatraju da su pobijanim presudama oštećeni i traže da Ustavni sud zaštiti njihova ustavna prava.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o obligacijskim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase:

"Članak 262.

(1) Povjeritelj u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Članak 296.

(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

(2) Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tomispunjenju.

(...)

Članak 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Članak 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(...)

Članak 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Članak 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Članak 366.

(1) Pismeno sepriznanje zastarjele obveze smatra kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje.

Članak 371.

Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Članak 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćimodređenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(...)

Članak 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

Članak 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Članak 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjeritelj pozove dužnika pismeno ili usmeno da obvezu ispuni.

Članak 392.

(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje tećiiznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastarijevanje.

(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.

(...)".

  • 16.
    U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 49.

(...)

Osobni se dohodak isplaćuje najmanje jedanput mjesečno.

(...)

Članak 79.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa djelatnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... sukladno zakonu.

(...)".

  • 17.
    U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe član 13, član 70. stav 1. i čl. 102. i 106 glase:

"Članak 13.

Na sva pitanja u svezi ugovora o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava.

Članak 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".

  • 18.
    U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 1.

Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravne osobe.

Članak 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, proračuna ... , sredstava fonda, od naknade za obavljanje ... . zdravstvenih i drugih usluga, od osobnog sudjelovanja korisnika usluga ... , pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.

Članak 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obveze sredstvima sa kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obveze ustanove, dužan je da:

  • -
    pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

(...)".

VI. Dopustivost

  • 19.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Prema članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 21.
    Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. "
    • a)
      Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
  • 22.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih člankom II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i na povredu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi prava na pravičan postupak.
  • 23.
    Ustavni sud u ovom slučaju ima nadležnost ratione materiae.
    • b)
      Nadležnost suda ratione temporis
  • 24.
    Prije razmatranjamerituma predmeta Ustavni sud mora odlučiti hoće li prihvatiti apelacije uzimajući u obzir kriterije sadržane u članku XII Ustava Bosne i Hercegovine.

Prema članku XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma kao ustavnog akta kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja izvan snage Ustav Bosne i Hercegovine.

Opći je okvirni sporazum potpisan 14. prosinca 1995. godine, pa prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana.

Zato se postavlja pitanje je li Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis razmatrati predmetne apelacije imajući u vidu da se potraživanja apelanata odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud nije nadležan razmatrati pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali ima nadležnost odlučivanja o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. lipnja 1998. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 22/98). U tom slučaju Ustavni sud može razmatrati činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

  • 25.
    U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se prijeporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na potraživanja nastala prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravima apelanata na plaće odlučeno je pobijanim presudama sudova koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
    • c)
      Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok
  • 26.
    U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni je sud ustvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije pravodobne.
  • 27.
    Iz navedenog proizlazi da su apelacije dopustive.

VII. Meritum

  • 28.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz članka II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog činjenice da Unsko-sanski kanton, kao drugotužena stranka u postupku pred sudovima, nije solidarno obvezan na isplatu neisplaće- nih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u svezi uživanja prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
  • 29.
    Ustavni će sud prvo razmotriti može li zdravstvena ustanova imati aktivnu legitimaciju pred Ustavnim sudom glede zaštite navedenih prava.
  • 30.
    Prema članku 34. Europske konvencije, "sud može primati predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili skupine osoba koje tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, koje je učinila neka visoka strana ugovornica. Visoke strane ugovornice obvezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno rješenje ovog prava".
  • 31.
    Europska konvencija ne štiti državne organe i javne ustanove koje obavljaju javne djelatnosti. Štoviše, sve vrste državne vlasti, državne institucije i ustanove, na temelju članka 1. Europske konvencije, preuzimaju obvezu poštivanja Europske konvencije u obavljanu svojih funkcija, tj. državnih zadaća. Zdravstvene su ustanove javne ustanove koje obavljaju javnu djelatnost u oblasti zdravstva. Iz ovoga razloga, javne ustanove ne uživaju zaštitu Europske konvencije, niti zaštitu odgovarajućih odredbi iz članka II Ustava Bosne i Hercegovine, jer ne spadaju u krug aktivno legitimiranih osoba, analogno članku 34. Europske konvencije (vidi rješenje Ustavnog suda, AP 96/01, od 22. prosinca 2002. godine). U svezi toga, apelacije zdravstvenih ustanova su ratione personae inkopatibilne s Europskom konvencijom. Konkretni predmeti ne daju povoda za drukčije ili šire tumačenje odredbi Europske konvencije. Osim toga, apelanti nisu naveli nijednu drugu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja bi dala povoda Ustavnom sudu da uzme u razmatranje njihove apelacije.
  • 32.
    Iz ovih razloga, Ustavni sud, sukladno članku 60. Poslovnika Ustavnog suda, odbija apelacije zdravstvenih ustanova kao neutemeljene, jer su inkopatibilne ratione personae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 33.
    Ustavnom sudu preostaje preispitivanje apelacija ostalih apelanata.

Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskih pravima

  • 34.
    Glede primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (odluka Ustavnog suda, broj U 17/00, od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.

Pravo na pravičan postupak

  • 35.
    Pravo na pravičan postupak zaštićeno je člankom II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.
  • 36.
    Članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2. ,što uključuje:

...

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga pravavezana za kaznene postupke".

  • 37.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š... Ć"

  • 38.
    Prema članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda". Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. "
  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). Pravičnost se postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; odluka Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine.
  • 40.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav. Pravni sustav svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja između ostalih građanskih prava u smislu članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36).
  • 41.
    Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebiti da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 5).
  • 42.
    U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i razvidno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadaća redovitih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj fokusiranje odgovornost kod određenih subjekata i time olakšavanje postupka za ostvarivanje građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nositelj građanskih prava ima obvezu ostvarivanja svojih prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni je sud, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zlouporabe toga prava i obveze redovitih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačiti način primjene zakona redovitih sudova, osim u slučaju kada je to potrebito radi utvrđivanja činjenica je li došlo do kršenja ustavnih prava (odluka Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj U 31/03).
  • 43.
    Ustavni sud primjećuje da su sudovi udovoljili zahtjevima apelanata glede poslodavca (prvotuženog) i naredili isplatu plaća u traženim iznosima. Glede ostvarivanja građanskih prava apelantima u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, konstatirajući da kanton nije poslodavac, odbili apelante zbog nedostatka pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona. Dalje se navodi u presudama da su javne ustanove pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obveze. Na ovaj zaključak suda nije utjecala ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu.
  • 44.
    Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost iznošenja i branjenja svojih zahtjeva pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu pobijali ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 45.
    Sukladno tome, Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sustav ostvarivanja građanskih prava apelanata. U konkretnim slučajevima, to se najbolje pokazuje time što su apelanti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevima. Ustavni sud, također, smatra da je opravdano tumačenje i obrazloženje redovitih sudova glede ograničenja ostvarivanja ovih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton. Razlog ograničenja je proporcionalan cilju koji se želi postići. Tim ograničenjem, što je najvažnije, nije došlo do ograničenja građanskog prava u svojoj suštini. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 46.
    Glede tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, pa samim tim da nema pravičnog postupka, Ustavni sud navodi da, u principu, izvršni postupak ne može povrijediti pravo na pravičan postupak. Naime, u izvršnom se postupku ne utvrđuju građanska prava i obveze. Ipak, pod nekim uvjetima, neizvršenje odluka može voditi ka povredi ovoga članka (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Vasilopoulou v. Greece, od 21. ožujka 2002. godine, aplikacija broj 47541/99, stav 16 f). Međutim, u ovoj su fazi postupaka, navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja samo pretpostavke i Ustavni ih sud mora odbiti kao neutemeljene.
  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije

  • 48.
    Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u svezi poštivanja prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihove predmete drukčije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku. Smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.

Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status. "

Članak 14. Europske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. "

  • 49.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stav 226).
  • 50.
    Različit tretman glede različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba uzeti u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj s odmjeravanjem kazne u sličnim kaznenim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati neovisnost sudova glede njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. studenoga 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva glede svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Europskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. ožujka 1999, Izvješća i odluke 1999-II, stavak 58).
  • 51.
    Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dopušta se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, primjerice, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je sukladno principu pravne države iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
  • 52.
    Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda broj U 4/02 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 4/03). Ipak, ova odluka nije relevantna za konkretne predmete, jer sadržava samo definiranje pojma "diskriminacije", pa se ne može primijeniti na ove predmete. Apelanti, također, smatraju da susudovi trebali odlučiti na isti način kao i u predmetu Gž. 650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. studenoga 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. svibnja 2000).
  • 53.
    U predmetu PR-125/99 se radi o tužbi djelatnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog zarađenih, a neisplaćenih plaća za isto vremensko razdoblje kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. Sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obvezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. siječnja 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama djelatnici suda.
  • 54.
    Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora raščlambom predmetnih slučajeva doći do zaključka radi li se radi o: (a) različitom tretmanu, (b) analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni će sud prvo utvrditi jesu li pobijane presude sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
  • 55.
    Prema Zakonu o ustanovama, ustanove se osnivaju radi obavljanja određenih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Ustanove imaju svojstvo pravne osobe i stječu sredstva za rad iz sredstava izmirivača, od naknade za obavljanje uslugai drugih izvora, sukladno zakonu. Na kojoj se razini osnivaju javne ustanove ovisi o organizaciji svake pojedinačne države. Tako, prema članku III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo je u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji će se način regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) ovisi o međusobnom dogovoru (članak III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obvezu financiranja rada kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonskog operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna je ustanova odgovorna za svoje obveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Prema članku 41. Zakona o ustanovama kada je osnivač odgovoran za obveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, pokrivati višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretno operacionalizacije financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, djelatnici kantonalnih javnih ustanova mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
  • 56.
    Bez obzira na način financiranja kantonalnih javnih ustanova, djelatnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenoj razini, operira kao nositelj ili sunositelj proračunskih obveza. Zakonom o ustanovama je određeno da svi djelatnici ostvaruju svoja prava u ustanovama sukladno zakonu, kolektivnom ugovoru i pravilima ustanove (članak 4). To je i logično, jer javna ustanova ima svojstvo pravne osobe, ima prava i obveze i uživa zakonsku slobodu glede svojih prava i obveza. Prema tome, samo javna ustanova može odgovarati za obveze prema svojim djelatnicima.
  • 57.
    Međutim, ako se pojavi spor djelatnika javne ustanove i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija nužna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava djelatnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Je li intervencija nužna, ovisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava djelatnika trebaju biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine.
  • 58.
    Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, proizlazi da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi konkretne javne ustanove izvršile svoje obveze glede isplate neisplaćenih plaća. (Npr. , pismo Unsko-sanskog kantona zdravstvenim ustanovama broj 09/1-37/SL-1/01 od 13. travnja 2001. godine, Zaključak sa sastanka nadležnih subjekata od 1. travnja 2001. godine povodom dogovora oko isplate ratnih plaća u oblasti sudstva, zdravstva i obrazovanja, i, posredno, Ugovor o kompenzaciji od 27. kolovoza 1998. godine između Unsko-sanskog kantona i Društvenog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja BiH). Međutim, takve aktivnosti Kantona ne znače postojanje njegove pasivne legitimacije u ovim sporovima.
  • 59.
    Na temelju izloženoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije imao pasivnu legitimaciju u sporovima navedenih predmeta. Presude su nadležnih sudova, utemeljene u granicama zakonskih odredbi, donesene sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju pravni interes dokazivanja diskriminacije. Samim tim, nije potrebito ulaziti u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnovica za diskriminaciju glede drugih građana koji su ostvarivali slična prava.
  • 60.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude redovitih sudova nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3. (e) u svezi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. u svezi članka 14. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 61.
    Pravo je na imovinu zaštićeno člankom II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2. ,što uključuje:

Š... Ć

(k) Pravo na imovinu. "

Članak 1. Protokola br. 1 Europske konvencije o ljudskim pravima glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. "

  • 62.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće naravi, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se zato trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
  • 63.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Smokovits idr. protiv Grčke, presuda od 11. travnja 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu.
  • 64.
    Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi udovoljili apelantima glede tužbenih zahtjeva. Ograničenje pristupa sudu u smislu članka 6. Europske konvencije i nemogućnost ostvarivanja svojih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton je opravdano. Ipak, kako je to objašnjeno u dijelu ove odluke koji se odnosi na diskriminaciju, ova činjenica neće utjecati na efikasnu zaštitu prava apelanata. Kanton je interno odgovoran za funkcioniranje javnih institucija i njegova se intervencija, ako je nužna, ne može izbjeći.
  • 65.
    Glede tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća na točku 47. ove odluke i na činjenicu da apelanti nisu ni tražili, odnosno podnijeli zahtjev za izvršenje pobijanih presuda, pa su navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja, također, samo pretpostavke i Ustavni sud ih mora odbiti kao neutemeljene.
  • 66.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude redovitih sudova nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 67.
    Na temelju članka 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 68.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.