USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, suci Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. ožujka 2004. godine, u predmetu broj U 16/03, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 15/04.
OBRAZLOŽENJE
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. S., iz Gradiške, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. lipnja 2002. godine, i Okružnog suda u Banjaluci, broj P-66/02 od 25. ožujka 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.R. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa M. Š., odvjetnik iz Nove Topole, podnio je 19. rujna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. lipnja 2002. godine, i Okružnog suda u Banjaluci, broj P-66/02 od 25. ožujka 2002. godine, sa prijedlogom za donošenje privremene mjere.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ova je apelacija 9. lipnja 2003. godine stavljena na listu predmeta za odlučivanje, sukladno sa, tada važećim, člankom 12. Poslovnika Ustavnog suda.
- 3.Ustavni je sud, 24. srpnja 2003. godine, na temelju tada važećeg članka 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske i od K. S., iz Rakovice, Republika Hrvatska, koja je bila druga stranka u postupku u kojem su donesena rješenja koja se pobijaju apelacijom, preko odvjetnika S. T. iz Banjaluke, zatražio odgovore na apelaciju, što je Vrhovni sud Republike Srpske i učinio 4. kolovoza 2003. godine.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Presudom Općinskog suda u Slunju, Republika Hrvatska, poslovni broj P-35/00 od 30. kolovoza 2000. godine, a pravomoćnom od 28. rujna 2000. godine, naloženo je tuženom apelantu da plati tužiteljici K. S. (apelantova supruga) na ime zakonskog uzdržavanja mjesečni iznos u protuvrijednosti u kunama od 500 DM na dan plaćanja po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske, od dana podnošenja tužbe, tj. od 24. svibnja 2000. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s tim da je zaostale obroke dužan platiti odjednom, sa zateznom kamatom u visini od 18% godišnje, a redovite obroke dužan je plaćati unaprijed za svaki tekući mjesec do 10. u mjesecu, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 6.Presudom Osnovnog suda u Gradišci, broj P-337/00 od 4. listopada 2000. godine, rastavljen je brak apelanta i tužene K. S., rođene G., a koji je zaključen u Banjaluci 25. svibnja 1991. godine.
- 7.K. S. je 18. ožujka 2002. godine podnijela Okružnom sudu u Banjaluci prijedlog protiv protupredlagača apelanta da se prizna strana sudska odluka presude Općinskog suda u Slunju, posl. broj P-35/00-10 od 30. kolovoza 2000. godine.
- 8.Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci, broj R-66/02 od 25. ožujka 2002. godine, presuda Općinskog suda u Slunju, posl. broj P-35/00-10 od 30. kolovoza 2000. godine, pravomoćna od 28. rujna 2000. godine, priznaje se tako da proizvodi pravno djelovanje i utvrđuje njena izvršnost u Republici Srpskoj.
- 9.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. lipnja 2002. godine, odbijen je apelantov priziv izjavljen protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj P-66/02 od 25. ožujka 2002. godine, i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
- 10.Vrhovni sud Republike Srpske i Okružni sud u Banjaluci su zaključili, na temelju čl. 86. do 92. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), da su ispunjeni uvjeti da se pravomoćna i izvršna presuda Osnovnog suda u Slunju, broj P-66/02 od 25. ožujka 2002. godine, može priznati i izvršiti u Republici Srpskoj.
Vrhovni je sud Republike Srpske u svojoj presudi obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o zakonskom uzdržavanju bračnih drugova, koji su imali svoje posljednje prebivalište u Republici Srpskoj, te da se, oprečno navodima apelanta, ne radi o sporu čije je rješavanje, prema odredbama čl. 36. i 67. Zakona o rješavanju sukoba zakona, u isključivoj nadležnosti sudova Republike Srpske, što bi prema članku 89. stavak 1. tog zakona bila smetnja za priznanje strane sudske odluke. Dalje, navodi da su neutemeljeni prigovori apelanta koji se odnose na propuste u postupku kod stranog suda, jer su oprečni sadržaju presude čije priznanje se tražilo, iz koje proizlazi da je apelant sudjelovao u tom postupku, a nije tvrdio da mu nije dostavljena ova presuda, na koju je, oprečno navodima apelanta, stavljena klauzula pravomoćnosti.
IV - Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 43/82), koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92), relevantne odredbe glase:
"Članak 86.
Strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i proizvodi pravno djelovanje u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji samo ako je prizna sud Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Stranom sudskom odlukom u smislu stavka 1. ovog članka smatra se i poravnanje zaključeno pred sudom (sudsko poravnanje).
Stranom sudskom odlukom smatra se i odluka drugog organa koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom odnosno sudskim poravnanjem, ako se njome reguliraju odnosi predviđeni u članku 1. ovog zakona.
Članak 87.
Strana sudska odluka priznat će se ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog organa o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.
Članak 88.
Sud Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije odbit će priznanje strane sudske odluke ako povodom prigovora osoba protiv koje je ta odluka donesena utvrdi da ta osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku.
Osobito će se smatrati da osoba protiv koje je donesena strana sudska odluka nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno, odnosno što uopće nije ni pokušano osobno dostavljanje, osim ako se na bilo koji način upustilo u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku.
Članak 89.
Strana sudska odluka neće se priznati ako u odnosnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Ako tuženi traži priznanje strane sudske odluke koja je donesena u bračnom sporu ili ako to traži tužitelj, a tuženi se ne protivi, isključiva nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije smetnja za priznanje te odluke.
Članak 90.
Strana sudska odluka neće se priznati ako je u istoj stvari sud ili drugi organ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije donio pravomoćnu odluku ili ako je u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji priznata neka druga strana sudska odluka koja je donesena u istoj stvari.
Sud će zastati sa priznanjem strane sudske odluke ako je pred sudom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u tijeku ranije pokrenuta parnica u istoj pravnoj stvari i među istim strankama, i to do pravomoćnog okončanja te parnice.
Članak 91.
Strana sudska odluka neće se priznati ako je oprečna Ustavu SFRJ utvrđenim osnovama društvenog uređenja.
Članak 92.
Strana sudska odluka neće se priznati ako ne postoji uzajamnost.
Nepostojanje uzajamnosti nije smetnja za priznanje strane sudske odluke donesene u bračnom sporu i u sporu radi utvrđivanja i osporavanja očinstva ili materinstva, kao i ako priznanje ili izvršenje strane sudske odluke traži državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Postojanje uzajamnosti glede priznanja strane sudske odluke pretpostavlja se dok se oprečno ne dokaže, a u slučaju dvojbe u postojanje te uzajamnosti objašnjenje daje savezni organ uprave nadležan za poslove pravosuđa.
Članak 101.
Za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka i stranih arbitražnih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području treba provesti postupak priznanja, odnosno izvršenja.
Sud će se ograničiti na to da ispita postoje li uvjeti iz čl. 86. do 100. ovog zakona, a ako smatra za potrebno, može tražiti objašnjenje kako od suda koji je donio odluku tako i od stranaka.
Protiv rješenja o priznanju, odnosno izvršenju odluke stranke mogu izjaviti priziv u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
O prizivu protiv rješenja iz stavka 3 ovog članka odlučuje drugostupanjski sud".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 12.Apelant se "ali da su pobijana rješenja, nalaganjem apelantu, koji nije uposlen niti ima svoju imovinu iz koje bi mogao podmiriti obveze prema svojoj bivšoj supruzi od 500 KM mjesečno, povrijedila njegovo pravo na imovinu, a donošenjem pobijanih rješenja bez saslušanja apelanta, kojem nije omogućeno sudjelovanje u postupku, povrijeđeno je i njegovo ustavno pravo na pravičan postupak. Navodi da, prema odredbi članka 89. stavak 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona, nisu ispunjene pretpostavke za priznanje strane odluke za zakonskim uzdržavanjem, jer se radi o isključivoj nadležnosti suda Bosne i Hercegovine, prema članku 36. stavak 3. ovog zakona. Kako se apelant, koji je u postupku pred stranim sudom bio tuženi, protivi priznanju strane sudske odluke, nisu se stekli uvjeti za priznanje strane odluke, u smislu članka 89. stavak 1. istog zakona. Stoga je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, te ukine pobijana rješenja.
- 13.Apelant je istodobno predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj P-66/02 od 25. ožujka 2002. godine, potvrđenog rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Gž-6/02 od 21. lipnja 2002. godine, do okončanja postupka po njegovoj apelaciji. Navodi da bi izvršenjem rješenja čiju obustavu predlaže, a čije izvršenje je K. S. zatražila od Osnovnog suda u Gradišci, moglo za njega imati neotklonjive štetne posljedice.
- 12.
- b)Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni je sud Republike Srpske u svom odgovoru naveo da navodi iz apelacije nisu utemeljeni, da ovaj sud ostaje kod činjeničnog utvrđenja i zaključaka koji su iznijeti u rješenju broj Gž-6/02 od 21. lipnja 2002. godine, te predlaže da se apelacija odbije.
- 14.
VI - Dopustivost
- 15.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. točka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."
Članak 16. stavak 2. točka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva:
(...)
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom".
- 16.Konkretni se slučaj odnosi na postupak priznavanja strane sudske odluke kojom je odlučeno o pitanju zakonskog uzdržavanja, konkretno pravomoćne presude suda Republike Hrvatske kojom je apelant obvezan tužiteljici na ime zakonskog uzdržavanja isplaćivati određene iznose. Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče građanskih prava i obveza. Ovim se postupkom samo odlučuje postoje li zakonski uvjeti za priznanje strane sudske odluke ili ne, bez odluke o pravnom pitanju obveze zakonskog uzdržavanja, odnosno o meritumu predmeta. Zato, postupak priznavanja strane presude ne potpada u okvir članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda niti u okvir članka 1. Protokola broj 1 uz ovu konvenciju i odgovarajućih odredbi članka II Ustava Bosne i Hercegovine. Iz izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 17.Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. točka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 18.Obzirom na odluku o dopustivosti apelacije, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.
Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.