Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. ožujka 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 12/03, rješavajući apelaciju D. M. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof. sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija D. M. i drugih, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-60/00 od 21. rujna 2000. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-291/99 od 21. prosinca 1999. godine i presude Osnovnog suda u Modriči broj P-120/98 od 30. srpnja 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. M., N. M., Z. T., A. V., R. M., svi iz Koprivice (Doboj), M. G. iz Prnjakovaca (Doboj) i R. C. iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa D. M., podnijeli su 8. svibnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-60/00 od 21. rujna 2000. godine, Okružnog suda u Doboju, broj Gž-291/99 od 21. prosinca 1999. godine i Osnovnog suda u Modriči broj P-120/98 od 30. srpnja 1999. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda Republike Srpske zatraženo 14. listopada 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od I. M., punomoćnika tuženih u postupku koji je završen presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, a koja se pobija apelacijom, zatraženo je 30. rujna 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni je sud Republike Srpske odgovor na apelaciju dostavio 4. studenoga 2003. godine. I. M. nije dostavio odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    D. M. je, 12. kolovoza 1985. godine, u izvanparničnom postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Modriči, zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju, broj R-142/85, sa djecom svoga brata B. (K. V., rođenom M. i I. M.). Prema članku II ovog ugovora, ugovorne strane su se obvezale da će D. M. hraniti, oblačiti i održavati mu čistoću, te da će na sebe preuzeti sve eventualne medicinske troškove, kao i pogrebne troškove u slučaju njegove smrti. Tim ugovorom nije dogovoreno da će K. V. i I. M. živjeti u zajedničkom kućanstvu sa D. M. D. M. se obvezao, sa druge strane, da će im ostaviti u nasljedstvo svu svoju nepokretnu imovinu, koja je navedena u članku I. ugovora o doživotnom uzdržavanju, s tim što je predaja te imovine odložena do njegove smrti.
  • 6.
    Apelanti su bliska rodbina umrlog D. M. Nakon njegove smrti pokrenuta je ostavinska rasprava, prilikom koje su apelanti saznali da je njihov brat (D. M.) zaključio navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju.
  • 7.
    Saznavši za navedenu činjenicu, apelanti su pokrenuli sudski postupak, tražeći poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, broj R-142/85 od 12. kolovoza 1985. godine. U tužbi je navedeno da rođaci, koji su ugovorom o doživotnom uzdržavanju bili obvezni starati se o D. M., nisu ispunili svoje ugovorom preuzete obveze.
  • 8.
    Presudom broj P-120/98 od 30. srpnja 1999. godine, Općinski je sud u Modriči odbio tužbu apelanata.
  • 9.
    Apelanti su potom uložili priziv Okružnom sudu u Doboju, koji je presudom broj Gž-291/99 od 21. prosinca 1999. godine odbio priziv kao netemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Modriči.
  • 10.
    Apelanti su, zatim, izjavili reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je presudom broj Rev-60/00 od 21. rujna 2000. godine odbio reviziju kao neutemeljenu i potvrdio presude sudova niže instance.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).

"Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Članak 267. stavak 3.

Ako kao stranka u sporu sudjeluju na jednoj strani više osoba, sud će odlučiti hoće li se saslušati sve ove osobe ili samo neke od njih."

  • 12.
    Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", broj 7/80) koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92).

"Članak 123.

Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete, da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.

U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 13.
      Apelanti navode da su redoviti sudovi, bez posebnog obrazloženja, odbijali saslušati svjedoke koje su oni predlagali. Apelanti, također, ističu da se pravomoćna presuda Općinskog suda u Modriči temelji na iskazima dva svjedoka koji nisu pouzdani. Osim toga, apelanti se žale da su redoviti sudovi odbili saslušati sve stranke u postupku, koje su se nalazile na strani tužitelja, te da je saslušan samo njihov punomoćnik.
    • 14.
      Iako apelanti u svojoj apelaciji nisu naveli nijedno posebno ustavno pravo za koje smatraju da im je povrijeđeno, iz navoda apelacije se može zaključiti da se žale da su navedenim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 15.
      U odgovoru na apelaciju, koji je dostavio Vrhovni sud Republike Srpske, navodi se da taj sud ostaje kod navoda i razloga danih u presudi, te da navode apelanata smatra neutemeljenim.

VI - Dopustivost

  • 16.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 17.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-60/00 od 21. rujna 2000. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 21. travnja 2001. godine, a 8. svibnja 2001. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu, dakle, u roku od 60 dana od momenta prijama pobijane presude, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine :

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."

  • 21.
    Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale da su redoviti sudovi odbijali saslušati svjedoke koje su oni predlagali, kao i da u postupku nisu saslušani svi apelanti, već samo njihov punomoćnik, te da se presuda Općinskog suda u Modriči temelji na iskazima dva svjedoka za koje apelanti smatraju da su nepouzdani.
  • 22.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti preispitivati način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, U 17/00 od 4. svibnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Glede svjedoka i drugih dokaza, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u tijeku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za zakonsko odlučivanje. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19., "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud u jednom kontradiktornom postupku, postoji radi efikasnosti vođenja postupka.
  • 23.
    U konkretnom slučaju redoviti su sudovi poklonili dobru vjeru (bona fides) iskazima svjedoka i to sukladno ovlastima iz članka 8. Zakona o parničnom postupku. Taj članak daje ovlast sudovima da odluče koji dokazi će se izvesti, a koji ne. Prema tome, sudovi su slobodni odlučivati koji će se svjedoci saslušati u postupku. Glede navoda apelanata da su sudovi odbili saslušati sve apelante koji su bili na strani tužitelja, te da je saslušan samo njihov punomoćnik, Ustavni sud ističe da redoviti sudovi mogu, u ovakvoj situaciji, a na temelju članka 267. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, odlučivati koje će stranke saslušati, a koje ne. Neprijeporno je da je punomoćnik svih apelanata u postupku dao svoju izjavu na sudu u ime svih njih, te da nitko od apelanata nije prigovorio u tijeku postupka da je imao još nešto posebno izjaviti.
  • 24.
    Ustavni sud uočava da su apelanti imali pristup sudovima na sve tri instance, odnosno da su mogli predlagati svoje dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno preko podnesaka, te da su sudovi ispitali njihove zahtjeve sukladno zakonu. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud zato zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

......

  • 4)
    Pravo na imovinu.

....."

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 25.
    Glede prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj članak štiti samo pravo svake osobe na "njegovu" imovinu, te da se sukladno tome primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj članak ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia, naslijeđem ili dobrovoljnim raspolaganjem (vidi odluku Europskog suda za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda, od 13. lipnja 1979. godine, serija A broj 31, stavak 50).
  • 26.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da imovina koju je ugovorom o doživotnom uzdržavanju D. M. ostavio K. V. i I. M., nikada nije predstavljala imovinu apelanata. Apelanti bi, kao bliža rodbina D. M., mogli isticati pravo na stjecanje njegove imovine nasljeđem, pod uvjetom da nije tog ugovora. Međutim, u okolnostima danog slučaja proizlazi da stjecanje imovine naslijeđem nije zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S druge strane, Ustavni je sud već zaključio da su apelanti imali pravičan postupak. U vezi s tim, Ustavni sud nema razloga dvojiti u korektnost konačne odluke nižestupanjskih sudova, te njihovog zaključka da apelanti nemaju zakonsku osnovu da se ostaviteljeva imovina može smatrati njihovim zakonskim naslijeđem. U protivnom, njihovo pravo bi bilo zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 27.
    Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu garantiranog člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 28.
    Polazeći od navedenog, a na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.