USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25. i 26. veljače 2002. godine, donio
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Usvaja se apelacija R. D., A. T., Z. K. i I. M. protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. Rev.109/99 od 29. rujna 1999. godine, pa se ukida rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci br. Gž.-949/97 od 17. ožujka 1998. godine i rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci br. P 4379/96 od 25. lipnja 1997. godine.
Osnovnom se sudu u Banjoj Luci vraća na razmatranje i nalaže da donese odluku u meritumu u predmetu broj P 4379/9.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
Apelanti R. D., A. T., Z. K. i I. M., koje zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik iz Banje Luke, podnijeli su Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.109/99 od 29. rujna 1999. godine. Od Ustavnog suda su tražili da ocijeni ustavnost ovog rješenja prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.
Podnositelji apelacije su suvlasnici, svaki sa dijelom od jedne četvrtine, obiteljske stambene zgrade izgrađene na k.č. 115/1, upisanoj u Pl 131 k.o. Trn Općina Laktaši. Ove nekretnine oni su koristili do 29. studenoga 1996. godine, a od tada ih drži u posjedu D. K. na temelju rješenja Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske br. 27-052-261/96 od 2. rujna 1996. godine.
Apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci za povrat u posjed svoje kuće, ali je taj sud rješenjem broj P 4379/96 od 25. lipnja 1997. godine prekinuo postupak do okončanja upravnog postupka koji se vodi pred Ministarstvom za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske.
Povodom priziva apelanata, Okružni je sud u Banjoj Luci 17. ožujka 1998. godine donio rješenje broj Gž-949/97, kojim je priziv odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda.
Protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci apelanti su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske i ovaj sud je reviziju odbacio rješenjem broj Rev.109/99 od 29. rujna 1999. godine.
I - Dopustivost predmeta
Prema članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Poslovnikom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (članak 11. stav 3.). Apelacija treba sadržavati presudu suda u Bosni i Hercegovini, odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene, navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija temelji i potpis podnositelja apelacije (članak 14.).
Ustavni sud konstatira da su u konkretnom slučaju svi navedeni uvjeti ispunjeni, i apelacija je stoga dopustiva.
II - Zaključak
Prema članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, da se odluči o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega.
Ustavni sud konstatira da se spor u konkretnom predmetu tiče prava apelanata na njihov dom i na njihovu imovinu, u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima.
Apelanti su pokrenuli spor pred Osnovnim sudom Banja Luka, koji, međutim, nije razmotrio zahtjev apelanata u meritumu, već je odlučio prekinuti postupak do okončanja određenih upravnih postupaka koji su bili u tijeku. Ovu odluku su zatim potvrdili Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske.
Ustavni sud smatra da je ovaj postupak od velikog značaja za apelante, jer se tiče prava na njihov dom i njihovih općih uvjeta za život. Stoga se radi o predmetu u kojem sudovi moraju odlučiti bez nepotrebnog odlaganja.
Odluka Osnovnog suda o prekidu postupka je donesena 25. lipnja 1997. godine, a postupak još nije nastavljen. Dopisom od 14. veljače 2001. godine, gosp. Z. B., odvjetnik apelanata, obavijestio je Ustavni sud da apelanti nisu stupili u posjed njihove kuće. Nema indikacija o tome kada bi se upravni postupak, koji je bio razlog odlaganja, mogao okončati.
U ovim okolnostima, pravo apelanata iz članka 6. Europske konvencije na sudsko odlučenje u razumnom roku nije bilo ispoštovano. Predmet, stoga, treba vratiti Osnovnom sudu, koji, bez čekanja na okončanje bilo kakvih upravnih postupaka, mora nastaviti sa meritornim razmatranjem predmeta i donijeti presudu bez odlaganja.
Sukladno članku VI/4. Ustava, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obvezujuće.
Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 6/00
25. veljače 2002. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, v. r.