Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVNJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 7/07.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2078/05, rješavajući apelaciju Ratka Macanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Macanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ratko Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 5. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud carinskim organima zabranio prodaju oduzetog apelantovog vozila marke "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2078/05 od 13. oktobra 2005. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i učesnika u postupku Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava), kao pravnog sljednika bivše Republičke uprave carina Republike Srpske, zatraženo je 7. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine, a Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 27. oktobra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Uprave, kao učesnika u postupku, dostavljen je apelantu 3. novembra 2005. godine, a odgovor Vrhovnog suda dostavljen je 14. novembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Stojak Daničić (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) je neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine na autopijaci "Arizona" u Lončarima kupio od neidentificiranog lica putnički automobil marke "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254. To neidentificirano lice je navedeno vozilo uvezlo u Bosnu i Hercegovinu iz Italije, a da ga prilikom prelaska granice nije prijavilo nadležnom carinskom organu. Prvookrivljeni je predmetno vozilo potom prodao apelantu neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine za iznos od 33.831,46 KM. Prvookrivljeni je prodao, a apelant je kupio predmetno vozilo, iako su znali da vozilo prilikom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici za uvoz.
  • 7.
    Rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinske uprave Novi Grad broj 03/2- 483-P-39/04 od 13. jula 2004. godine prvookrivljeni i apelant su proglašeni krivim za carinski prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00), jer je prvookrivljeni prodao, a apelant kupio vozilo koje prilikom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici i kažnjeni su novčanim kaznama u iznosu od po 5.100,00 KM. Na osnovu člana 21. stav 1. istog zakona apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, i to vozila "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254.Također, apelant i okrivljeni su obavezani da plate troškove prekršajnog postupka i određeno je da se oduzeto vozilo izloži javnoj prodaji.
  • 8.
    Republička uprava carina Banja Luka, sektor 03, apelantu je izdala potvrdu broj 03/3-483-PD-11/04 od 22. aprila 2004. godine o privremenom oduzimanju vozila "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do završetka prekršajnog postupka.
  • 9.
    Republička uprava carina Banja Luka je povodom žalbe koju je izjavio apelant protiv prvostepenog rješenja i po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. oktobra 2004. godine kojim je preinačeno rješenje prvostepenog organa u odnosu na apelanta u pravnoj kvalifikaciji djela, tako što je djelo za koje je proglašen krivim okvalificirano kao carinski prekršaj iz člana 19. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima, a u preostalom dijelu je potvrđeno prvostepeno rješenje.
  • 10.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za sudsku zaštitu podnesen protiv Rješenja Republičke uprave carina broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. oktobra 2004. godine. U obrazloženju osporenog rješenja se ističe da je apelant u trenutku kupovine vozila bio svjestan činjenice od odlučnog značaja da vozilo nije prijavljeno carinarnici prilikom prelaska carinske linije, čime je postupao sa umišljajem, te je prekršaj za koji je proglašen krivim izvršen momentom kupovine vozila čime je počinjen carinski prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima (vozilo nije prijavljeno carinarnici prilikom prelaska carinske linije). Osim navedenog, ističe se da su, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom zakona radnje kažnjenog okvalificirane kao prekršaj iz člana 19. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Dalje se navodi da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, članom 21. Zakona o carinskim prekršajima propisano obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta ako je roba predmet prekršaja iz člana 5. stav 1. tačka 3. i vlasništvo počinioca prekršaja. Osim navedenog, u obrazloženju osporenog rješenja se ističe da s obzirom na to da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, citiranom zakonskom odredbom propisano obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta, ako su oni vlasništvo počinioca prekršaja, zakonodavac je ocijenio i odredio proporcionalnost između propisane mjere i pravnog cilja kome se teži.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant se žali da su u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 12.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju apelant ne spori da je počinio prekršaj iz člana 19. navedenog zakona, da je kupio vozilo za koje nije plaćena carina, niti spori da mu je izrečena propisana i adekvatna sankcija za takvo djelo. Međutim, apelant tvrdi da u njegovom slučaju nije mogla biti primijenjena odredba člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima i izrečena mu zaštitna mjera oduzimanja spornog automobila. Da bi se uopće mogla izreći navedena zaštitna mjera učiniocu prekršaja iz člana 19. tog zakona, potrebno je da se kumulativno ispuni i drugi uvjet: da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. ovog zakona. Iz činjeničnog supstrata koji je utvrdio prvostepeni carinski organ nesumnjivo proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant počinio samo carinski prekršaj iz člana 19, a nije počinio prekršaj iz čl. 2, 3, 4, 5, 6. i 13. Zakona o carinskim prekršajima, jer je nepoznato treće lice počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima, te se na apelanta nije mogao primijeniti član 21, nego član 24, odnosno pokretanje po službenoj dužnosti naplate carine za predmetno vozilo.
  • 13.
    Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je apelantu imovina oduzeta na osnovu člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima, koji se nije mogao primijeniti, niti je izrečena mjera proporcionalna cilju koji se želi postići, jer izrečena mjera, oduzimanje vozila za koje je platio gotovo 40.000,00 KM a kojim nije počinio prekršaj neprijavljivanja vozila carinarnici prilikom prelaska carinske linije, predstavlja lični i neprimjereni teret za apelanta naspram legitimnog cilja sprečavanja lica da krijumčare robu preko granice a da ne plaćaju carinske takse.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su navodi iz apelacije identični navodima iz zahtjeva za sudsku zaštitu, o čemu je Vrhovni sud dao ocjenu u osporenom rješenju, te u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenom rješenju i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Uprava ističe da su navodi apelacije o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima neosnovani. Također, u odgovoru se navodi da je apelant proglašen krivim za carinski prekršaj iz člana 19. stav 1. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3, odnosno da je u domaćem carinskom području kupio, a potom koristio sporno putničko vozilo, znajući da vozilo prilikom uvoza u domaće carinsko područje nije prijavljeno carinskim organima. Članom 19. Zakona o carinskim prekršajima propisano je da će se lice koje robu kupi, proda, proturi, primi na dar, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje prema bilo kojem osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 7. i 9, člana 6. tač. 1, 2, 3, 5, 7. i 10. i člana 13. navedenog zakona, kazniti za prekršaj istom kaznom propisanom za izvršioca. Prema članu 21. stav 1. istog zakona, propisano je obavezno oduzimanje robe koja je predmet iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13, kao i robe koja je predmet prekršaja iz člana 19, ako je izvršilac prekršaja učinio neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. Prema prirodi radnji koje čine obilježje carinskog prekršaja iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima, proizlazi da ovaj prekršaj ne može učiniti lice koje je učinilo neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4, 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. Zakona o carinskim prekršajima, tj. lice koje je robu unijelo u domaće carinsko područje bez prijave carinskim organima (član 5. stav 1. tačka 3) tu robu ne može od sebe kupiti, sebi prodati, sebi proturiti... znajući ili imajući mogućnost da sazna da ta roba nije prijavljena carinskim organima prilikom unošenja preko carinske linije, te da ne može postojati stjecaj između nekog od navedenih prekršaja i prekršaja iz člana 19. Stoga, Uprava zaključuje da pravilnom interpretacijom odredaba člana 21. stav 1. pod izvršiocem prekršaja iz ove odredbe podrazumijeva se izvršilac prekršaja iz čl. 2, 3, 4, 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13, a nikako prekršaja iz člana 19.
  • 16.
    Uprava ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava na imovinu, također, neosnovani. Zaštitna mjera oduzimanja robe izrečena je apelantu na osnovu zakonske odredbe, koja određuje obavezno izricanje licu koje je izvršilo prekršaj iz člana 19. Zakona o prekršajima robom čiji je vlasnik i za koju je to lice znalo da pri unosu preko granične linije nije prijavljena carinskim organima, a takve činjenice u konkretnom predmetu nesporno su utvrđene. Dalje se navodi da je cilj ove odredbe, između ostalog, sprečavanje lica da unose robu u zemlju bez plaćanja carine, ali i da se spriječe lica da tako unesenom robom prometuju-kupuju, prodaju, što predstavlja legitiman cilj u javnom interesu, te da je u konkretnom slučaju uspostavljena ravnoteža između zaštite imovine i općeg javnog interesa, pa nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00)

"Član 5. stav 1. tačka 3.

Novčanom kaznom od jednostrukog do osmostrukog iznosa uskraćene carine ili dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj pravno lice:

(...)

  • 3.
    Ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske linije.

Član 19.

Pravno lice, udruženje i lice registrirano za obavljanje određene djelatnosti, a koje nema status pravnog lica, odgovorno lice u pravnom licu, domaće i strano fizičko lice:

  • -
    koje robu kupi, proda, proturi, primi na dar, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač.1, 2, 3, 4, 5, 7. i 9; člana 6. tač.1, 2,3 ,5, 7. i 10. i člana 13.
  • -
    Kaznit će se za prekršaj istom kaznom propisanom za izvršioca.

Član 21. stav 1.

Roba koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6. tačka 1, člana 13. i roba koja je predmet prekršaja iz člana 19, ako je izvršilac prekršaja učinio neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1,2, 3, 4, 5. i 6 , člana 6. tačka 1. i člana 13, oduzet će se.

Član 24.

Ako se rješenjem o prekršaju za prekršaje navedene u ovom zakonu roba ne oduzima, odnosno ako je prekršajni postupak obustavljen ili se ne može voditi zbog toga što je učinilac nepoznat ili nedostupan nadležnim organima ili zbog postojanja drugih zakonskih smetnji, carinarnica će po službenoj dužnosti pokrenuti postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 5. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su u postupku koji je okončan tim rješenjem povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Prema odredbama Zakona, uvoz robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo određivanje kao prekršaja ili krivičnog djela, ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, to jest neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iako je suštinski karakter legislativne sheme prema svojoj prirodi prije krivičan nego građanski - da bi se omogućilo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog postupka jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; M.P. i T.P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VII, stav 65).
  • 26.
    Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivičan, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, (b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Evropski sud za ljudska prava smatra da postupak nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanje imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreću pitanja krivične optužbe iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme krivičan u pogledu tih faktora (vidi, Evropski sud, Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je usvojio isti stav u svojoj Odluci broj U 58/03 (odluka od 26. marta 2004. godine, stav 28. i dalje, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04).
  • 27.
    Gledano sa stajališta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu nametanja novčane kazne i oduzimanja imovine, koj? je bil? predmet prekršaja, u suštini krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju a da ne plaćaju carinu na nju, kao i sprečavanje ljudi da takvom robom prometuju, te kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelant znao da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je ono uvezeno a koje je on naknadno kupio od prvookrivljenog. Novčana kazna i izrečena zaštitna mjera koje su nametnute apelantu predstavljaju veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, apelant u konkretnom predmetu ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju ljudima u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 28.
    Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    I ovom prilikom Ustavni sud podsjeća na svoj ranije utvrđeni stav da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). S obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju ukazuje upravo na to da je primjena zakona bila proizvoljna, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati apelantove navode u vezi sa proizvoljnosti primjene prava u ovom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 979/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/05).
  • 30.
    U suštini apelant se žali da su carinski organi i Vrhovni sud u osporenim rješenjima na tačno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenili materijalno pravo, jer su u konkretnom slučaju primijenili član 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima iako se nisu stekli zakonski uvjeti za to. Apelant ističe da se nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja spornog vozila, jer se za njeno izricanje apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima, nije ispunio drugi kumulativni uvjet-da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. ovog zakona, budući da je utvrđeno da je nepoznato treće lice predmetnim vozilom počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Stoga, apelant smatra da je u predmetnom postupku, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje.
  • 31.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Međutim, s obzirom na to da apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen zakon, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju.
  • 32.
    U suštini apelant se žali da su carinski upravni organi i Vrhovni sud u osporenim rješenjima na tačno utvrđeno činjenično stanje na proizvoljan način primijenili materijalno pravo, jer su na konkretnu situaciju primijenili odredbu člana 21. stav 1. Zakona, koja se u ovakvom slučaju nije mogla primijeniti. Apelant, naime, ističe da se nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja spornog vozila, jer se za izricanje ove zaštitne mjere apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19. Zakona, nije ispunio drugi kumulativni uvjet iz odredbe člana 21. stav 1. Zakona - da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku radnju iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. Zakona. Ovakav apelantov stav zasniva se na nespornoj činjenici, koju su kao takvu utvrdili carinski organi, a prihvatio ju je i Vrhovni sud, da je treće nepoznato lice prevezlo sporno vozilo preko carinske linije a da nije platilo carinu, čime je to lice, a ne apelant, počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona.
  • 33.
    Na osnovu navoda iz apelacije i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je nesporno utvrđeno da je treće nepoznato lice uvezlo na domaće carinsko područje vozilo "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, a da ga pri prelasku carinske linije nije prijavilo nadležnom carinskom organu, čime je treće nepoznato lice predmetnim vozilom počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Dalje je utvrđeno da je apelant predmetno vozilo kupio od prvookrivljenog neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine iako su znali da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom organu prilikom prelaska carinske linije, čime su počinili prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima, za šta su proglašeni krivim i kažnjeni sa po 5.100 KM. Osim navedenog, apelantu je, kao učiniocu prekršaja iz člana 19, izrečena mjera oduzimanja vozila iz člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima.
  • 34.
    Član 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje da će se učiniocu ovog prekršaja koji je kupio, prodao, proturio, primio na dar, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje, prema bilo kojem osnovu, robu za koju je znao ili je mogao znati da je njome izvršen neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6. tačka 1, člana 13. izreći kazna kao i učiniocu nekog od tih prekršaja.
  • 35.
    Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, iako je treće nepoznato lice neposredno počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. predmetnim vozilom, i sam apelant postupao s eventualnim umišljajem, jer je znao da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom organu prilikom prelaska carinske linije, te je kupivši vozilo koje je predmet prekršaja pristao na moguće posljedice počinjenog prekršaja, uključujući i izricanje mjere oduzimanja vozila koja je propisana za robu kojom je izvršen prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima.
  • 36.
    Budući da član 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje obavezno oduzimanje robe koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6. tačka 1, člana 13. i robe koja je predmet prekršaja iz člana 19, a da član 19. propisuje da će se učiniocu tog prekršaja izreći ista kazna kao i izvršiocu prekršaja počinjenog robom koju je počinilac prekršaja iz člana 19. kupio, prodao, proturio, primio na dar, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje prema bilo kojem osnovu, iako je znao i mogao znati da je ta roba predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13, slijedi da je pravilnim tumačenjem navedenih odredaba utvrđeno da se apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19, treba izreći i mjera oduzimanja robe koja je predmet prekršaja iz člana 5. stav 1. tačka 3.
  • 37.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, te u postupku okončanom osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 38.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 39.
    Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju vođen je prekršajni postupak u kom je apelantu izrečena zaštitna mjera, oduzimanje vozila za koje je apelant isplatio kupoprodajnu sumu prodavcu. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 41.
    Pojam "imovina" koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, općenito shvaćeno, tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31, stav 50).
  • 42.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja Vrhovnog suda i carinskih organa, kojim je izrečena mjera oduzimanja vozila za koje je apelant prodavcu isplatio kupoprodajni iznos i koje je apelantovo vlasništvo, nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 43.
    Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati da li je navedeni sud opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 44.
    Razmatrajući pitanje da li su osporena rješenja carinskih organa i Vrhovnog suda kojim je apelant lišen imovine zasnovana na zakonu, Ustavni sud ističe da je pri ocjeni pravičnosti postupka već utvrdio da je takvo lišavanje predviđeno zakonom, i to članom 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima.
  • 45.
    Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 46.
    Ustavni sud konstatira da odredba člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja robe koja je predmet carinskog prekršaja licu koje je počinilo prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima robom čiji je vlasnik i za koju je znalo da pri unošenju preko granične linije nije prijavljena carinskim organima, odnosno da je predmet carinskog prekršaja. Cilj ove odredbe je sprečavanje lica da robu unose u domaće carinsko područje bez plaćanja carine, kao i sprečavanje lica da robom unesenom na domaće carinsko područje na takav način dalje prometuju, da je prodaju, kupuju, primaju na dar, čuvaju. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu.
  • 47.
    Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
  • 48.
    Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno vozila koje je kupio, iako je znao da je tim vozilom počinjen carinski prekršaj, u skladu sa zakonom i javnim interesom, te da je proporcionalno cilju uvođenja carinske discipline i prevencije pojava prometovanja robom koja je predmet carinskog prekršaja, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u poređenju sa ostalim učesnicima u prometu robom koja se uvozi na domaće carinsko područje.
  • 49.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 50.
    Na osnovu navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da su ovi navodi osnovani, niti da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem na drugi način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 51.
    Budući da je apelant lišen imovine na osnovu zakona, u javnom interesu i da je to lišavanje proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.