USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 21. srpnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Tudor Pantiru, dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
David Feldman, prof., sudac
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija "Medimpex" d.o.o. za proizvodnju, vanjsku i unutarnju trgovinu i usluge Sarajevo, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. travnja 2002. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-192/02 od 21. prosinca 2000. godine i Općinskog suda I u Sarajevu, broj Ps-394/97 od 23. ožujka 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1."Medimpex" d.o.o. za proizvodnju, vanjsku i unutarnju trgovinu i usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju E. G., A. G. i M. G., odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 2. kolovoza 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. travnja 2002. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-192/02 od 21. prosinca 2000. godine i Općinskog suda I u Sarajevu, broj Ps-394/97 od 23. ožujka 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od sudionika u postupku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda u Sarajevu, Općinskog suda I u Sarajevu i Javne ustanove "Apoteke" Sarajevo zatraženo je, 26. rujna 2003. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovore su dostavili Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Javna ustanova "Apoteke" Sarajevo.
- 4.Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljeni odgovori su 24. veljače 2004. godine dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelant je 1. ožujka 1996. godine podnio tužbu protiv tuženog Javnog poduzeća "Apoteke" Sarajevo (u daljnjem tekstu: "Apoteke" Sarajevo) radi isplate duga u iznosu od 72.841.597 bivših jugoslavenskih dinara sa kamatom od 10% na godišnjoj razini, počevši od 29. veljače 1996. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka. Zahtjev je temeljen na činjenici da je apelant, u razdoblju od početka 1992. godine do travnja 1992. godine, prodao i isporučio tuženom razne vrste robe u vrijednosti navedenog duga, te da je u više navrata bezuspješno pokušao na miran način naplatiti svoju tražbinu.
- 7.Presudom Višeg suda u Sarajevu, broj Ps-130/96 od 5. veljače 1997. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-102/97 od 29. srpnja 1997. godine, tuženi "Apoteke" Sarajevo je obvezan apelantu isplatiti iznos od 728,41 bivših bh. dinara (denominacija), sa kamatom od 10% na godišnjoj razini od 29. veljače 1996. godine do isplate, kao i naknaditi mu troškove postupka.
- 8.Apelant je, 31. prosinca 1997. godine, podnio novu tužbu protiv tuženog "Apoteke" Sarajevo (ranije Javno poduzeće "Apoteke" Sarajevo) radi isplate iznosa od 1.063.747,24 KM sa 28% kamata počevši od dana tuženja do isplate, kao i naknaditi mu troškove postupka. U tužbi je naveo da navedeni iznos predstavlja obračunate zatezne kamate prema propisanim stopama do 29. veljače 1996. godine, koje nije obuhvatio ranijom tužbom i za daljnje razdoblje prema zakonskim stopama, umanjene za 10%, koliko je dosuđeno presudom Višeg suda u Sarajevu, broj Ps-130/96 od 5. veljače 1997. godine. U tijeku postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 850.269,99 KM sa kamatama prema članku 1. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96) počevši od 1. siječnja 1998. godine do isplate, kao i troškove postupka.
- 9.Presudom Općinskog suda I Sarajevo, broj Ps-394/97 od 23. ožujka 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-192/00 od 21. prosinca 2000. godine, tuženi "Apoteke" Sarajevo je obvezan tužitelju/apelantu isplatiti iznos od 38,25 KM sa kamatama prema članku 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 1. siječnja 1998. godine do isplate. U preostalom je dijelu tužbeni zahtjev odbijen, a tužitelj obvezan tuženom naknaditi troškove postupka.
- 10.Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. travnja 2002. godine, je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-12/00 od 21. prosinca 2000. godine.
- 11.Sudovi su, prihvaćajući prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženi, zaključili, na temelju čl. 372. i 373. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) da se zatezne kamate, koje dospijevaju svakog dana kašnjenja, smatraju povremenim sporednim potraživanjima, koja zastarijevaju za 3 godine, a ne za 5 godina, dakle, neovisno o roku u kojem zastarijeva glavno potraživanje. To, dalje, znači da je u konkretnom slučaju, pošto se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na naplatu kamata, tuženi kasnio sa plaćanjem duga u razdoblju od 6. veljače do 12. svibnja 1992. godine. Kako je tužba podnesena 31. prosinca 1997. godine, zastarjela su potraživanja kamata do 31. prosinca 1994. godine, dok nisu zastarjela potraživanja kamata počevši od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1997. godine. Ona iznose 38,25 KM.
IV - Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Članak 279.
Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata, samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.
Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Članak 369.
Kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.
Članak 372.
Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Š...Ć
Članak 373.
Samo pravo iz kojega proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja.
Kada zastari pravo iz kojega proističu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije zastare.
Š...Ć"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da su mu pobijanim presudama prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, zaštićena člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o povremenim davanjima iz članka 372. Zakona o obligacijskim odnosima, koja dospijevaju godišnje i u kraćim vremenskim razmacima i zastarijevaju za tri godine, iako se kamate zajedno sa glavnim potraživanjem uvijek smatraju kao jedan dug i dospijevaju kad i glavno potraživanje i tek nakon izmirenja glavnog potraživanja, ukoliko nije plaćena zatezna kamata, ona se osamostaljuje i može se pokrenuti postupak radi njezine naplate. Apelant dodaje da su sudovi zanemarili i činjenicu da je, obzirom na jedinstvenost potraživanja, više puta došlo do prekida zastarijevanja: prvi put, dužnikovim priznanjem tražbine prema zapisniku o usklađivanju međusobnih obveza i potraživanja od 17. prosinca 1994. godine, drugi put, kada je apelant podnio tužbu Višem sudu u Sarajevu 1. ožujka 1996. godine i, konačno, treći put, kada mu je dužnik isplatio dosuđeni iznos sa 10% kamata. Predlaže da Ustavni sud pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u odgovoru na apelaciju, navodi da ostaje kod pravne argumentacije date u pobijanoj odluci.
- 15."Apoteke" Sarajevo, koje je zastupao punomoćnik G. V., odvjetnik iz Sarajeva, u odgovoru na apelaciju navode da je sudski postupak proveden prema svim pravilima procedure i uz pravilnu primjenu materijalnog zakona, a apelant ne navodi bilo kakve činjenice u prilog tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravičnu javnu raspravu pred neovisnim i nepristranim sudom. Glede apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo na imovinu, ističe se da nije mogao biti lišen imovine koju i nema u svojemu posjedu, te je prema tome apelacija prima facie neutemeljena.
VI - Dopustivost
- 16.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) Nadležnost ratione temporis
- 17.Prema članku XII Ustava Bosne i Hercegovine i članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni će sud odbaciti apelaciju kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud treba, prije svega, ispitati do kojeg je stupnja Ustavni sud nadležan ratione temporis da bi razmatrao ovaj predmet, obzirom da su neka od navedenih kamatnih potraživanja nastupila prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu (14. prosinac 1995. godine).
- 18.Ustavni sud ističe da je, sukladno općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje jesu li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. prosinca 1995. godine povrijedili ljudska prava. Zbog toga se Ustav Bosne i Hercegovine ne može primjenjivati retroaktivno. Međutim, dokazi koji se odnose na ovakve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događaja koji su se desili nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Pored toga, ako neki podnositelj zahtjeva navede kontinuiranu povredu prava nakon 14. prosinca 1995. godine, predmet može biti u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis. Prema tome, Ustavni sud je nadležan ratione temporis ispitati navedene povrede ljudskih prava ako su se pojavile ili nastavile nakon 14. prosinca 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). U tom smislu, Ustavni sud, također, može uzeti u obzir, kao pozadinu, događaje koji su se desili prije navedenog nadnevka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. lipnja 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
- 19.U predmetnom slučaju se prijeporna potraživanja odnose i na razdoblje prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ipak, apelant smatra da i u trenutku podnošenja tužbe, a to je nakon 14. prosinca 1994. godine, ima pravo na prijepornu kamatu. To, dalje, znači da apelant smatra da je njegova pravna pozicija zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine. Konačno, kompletan sudski postupak je pokrenut i vođen nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Konačna je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske donesena nakon 14. prosinca 1995. godine. Ove su sudske presude stvorile opravdana očekivanja da će apelantu biti izvršena isplata. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
b) Nadležnost ratione materiae
- 20.Sukladno svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud smatra da obračunata kamatna stopa može, pod određenim okolnostima, narušavati pravo na imovinu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 4/99 od 18. kolovoza 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 16/01). Prema tome, pravo na kamatu se može smatrati građanskim pravom u smislu Europske konvencije.
c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok
- 21.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan ispitati nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se radi o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
- 23.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. travnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih i adekvatnih pravnih lijekova mogućih po zakonima entiteta. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 3. lipnja 2002. godine, a apelaciju je podnio 2. kolovoza 2002. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 24.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 25.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Pravo na pravičan postupak je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.
Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 26.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 27.Ustavni sud ponavlja da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na građanska prava apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
- 28.Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđivanja činjenica niti načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 29.Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 30.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi da se donese sudska odluka u određenom pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 31.Ustavni sud uočava da je objema stranama u postupku pred sudovima data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, zastupnik apelanta je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvješće sudskog vještaka. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena. Osim toga, apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu metodu donošenja pobijane presude, za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
- 32.Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
- 33.Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebice razmatrati navode apelanta glede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 34.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.