USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 21. srpnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Tudor Pantiru, dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
David Feldman, prof., sudac
Valerija Galić, sutkinja
Odbija se kao neutemeljena apelacija D. P. iz Bijeljine, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-234/01 od 4. veljače 2002. godine, i Okružnog suda u Bijeljini, broj K-12/01 od 18. listopada 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa D. D., odvjetnik iz Bijeljine, podnio je, 6. travnja 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-234/01 od 4. veljače 2002. godine, i Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-12/01 od 18. listopada 2001. godine. Apelant je, 8. srpnja 2002. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio presude koje pobija apelacijom i koje su sada sastavni dio apelacije.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. rujna 2003. godine, zatraženo je od Vrhovnog suda i Republičkog tužiteljstva da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni je sud, 23. ožujka 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a ovaj odgovor dostavljen je apelantu sukladno članku 25. Poslovnika Ustavnog suda. Republički javni tužitelj Republike Srpske nije odgovorio na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Prema presudi Okružnog suda, broj K-12/01 od 18. listopada 2001. godine, apelant je 8. srpnja 2000. godine prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo neke osobe oduzeo tuđu pokretnu stvar u namjeri da njezinim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, te lišio života A.M. da bi na taj način prikrio kazneno djelo razbojništva, čime je počinio u stjecaju kazneno djelo razbojništva iz članka 223. stavak 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske i kazneno djelo ubojstva iz članka 128. stavak 1. točka 2. ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01 - u daljnjem tekstu: Kazneni zakonik). Apelantu su utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo razbojništva iz članka 223. stavak 1. Kaznenog zakonika u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo ubojstva iz članka 128. stavak 1. točka 2. Kaznenog zakonika u trajanju od 12 godina, te je, uz primjenu članka 43. Kaznenog zakonika, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. U kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. srpnja 2000. godine.
- 6.Protiv presude Okružnog suda, broj K-12/01 od 18. listopada 2001. godine, prizive su izjavili apelant osobno i njegov branitelj i to zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona te odluke o kazni.
- 7.Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-234/01 od 4. veljače 2002. godine, ovi su prizivi odbijeni kao neutemeljeni, te je potvrđena presuda Okružnog suda broj K-12/01 od 18. listopada 2001. godine. Nasuprot tvrdnjama u prizivu, Vrhovni je sud smatrao da su odlučne činjenice pravilno utvrđene i potpuno rasvijetljene; da priznanje apelanta u istrazi nije dato pod prinudom ili uporabom sile; očevici događaja, iako nitko od njih nije prepoznao okrivljenog apelanta jer je bio maskiran, događaj su opisali na skoro identičan način kako ga je opisao i okrivljeni apelant u istrazi; neke važne činjenice, koje je okrivljeni iznio tijekom istrage, potpuno se podudaraju i s objektivnim dokazom (porijeklo crnog kačketa, pronađeni novac kao predmet izvršenja djela upravo na mjestu kojeg je prethodno opisao okrivljeni apelant, struktura njegove osobnosti, detaljan i logičan opis događaja i sl.). Vrhovni je sud je u presudi također obrazložio da foto-dokumentacija, koja je sačinjena na licu mjesta bez nazočnosti branitelja okrivljenog, ne predstavlja obavještenje iz članka 151. Zakona o kaznenom postupku, a osim toga, ona nije ni korištena kao neposredan dokaz u pravom smislu te riječi, nego se praktično radi samo o očevidnom materijalu koji je korišten za razjašnjenje drugih relevantnih činjenica, te da je besmisleno insistiranje obrane na nalazu poligrafa, jer takav nalaz prema okrivljenom nije ni rađen, kao i da je pobijana presuda Okružnog suda objasnila i zašto nema nalaza uzetih parafinskih rukavica (iz dopisa Kriminalističko-tehničkog centra Banjaluka je vidljivo da parafinska rukavica za apelanta nije dostavljena na analizu). Vrhovni je sud zaključio i da su pojedinačno utvrđene kazne za oba kaznena djela pravilno utvrđene, te da je pravilno za izvršena kaznena djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji je bio na snazi do 1. srpnja 2003. godine, relevantne odredbe glase:
"Članak 15.
(1) Sud i državni organi koji sudjeluju u kaznenom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pozornošću ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog.
Članak 67.
(1) Okrivljeni može imati branitelja u tijeku cijelog kaznenog postupka.
(2) Okrivljeni se prije prvog ispitivanja mora poučiti da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može prisustvovati njegovom ispitivanju.
(...).
Članak 70.
(...)
(2) nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, okrivljeni mora imati branitelja u vrijeme dostavljanja optužnice.
(...)
Članak 151.
(1) Ako postoje osnovi dvojbe da je izvršeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, organi unutarnjih poslova su dužni poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se počinitelj ili suučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju ili osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i da prikupe sve ovlasti koje bi mogle biti korisne za uspješno vođenje kaznenog postupka.
(...).
Članak 218.
(1) Kad se okrivljeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku, odnosno ima li čin pričuvnog mlađeg časnika, časnika ili vojnog službenika, vodi li se u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadležnom za poslove narodne obrane, je li odlikovan, kakvog je imovinskog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za koje drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik. Okrivljeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu ili odmah saopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi.
(2) Zatim će se okrivljenom saopćiti zašto se okrivljuje i osnovu dvojbe koji stoje protiv njega, pa će se pitati što ima navesti u svoju obranu, a saopćit će mu se da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
(3) Ako okrivljeni neće uopće da odgovara ili neće da odgovara na postavljena pitanja, poučit će se, ako je potrebno, da time može otežati prikupljanje dokaza za svoju obranu.
(4) Okrivljeni se ispituje usmeno. Pri ispitivanju okrivljenom se može dopustiti da se koristi svojim zabilješkama.
(5) Pri ispitivanju treba okrivljenom omogućiti da se u neometanom izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu.
(6) Kad okrivljeni izvrši svoj iskaz, postavit će mu se pitanja ukoliko je potrebno da se popune praznine ili otklone proturječnosti i nejasnost u njegovom izlaganju.
(7) Ispitivanje treba obavljati tako da se u punoj mjeri poštuje osobnost okrivljenog.
(8) Prema okrivljenom ne smiju se uporabljivati sila, prijetnja ili druga slična sredstva (članak 259. stavak 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.
(9) Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branitelja ako se izričito odrekao tog prava, i obrana nije obvezna, ako je branitelju uskraćeno prisustvovanje izvođenju ove istražne radnje, ako branitelj nije nazočan iako je izviješten o ispitivanju (članak 168), ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije osigurao nazočnost branitelja ili u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (članak 67. stavak 2), osim u slučaju obvezne obrane.
(10) Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog članka ili ako izjave okrivljenog iz stavka 9. ovog članka o prisustvovanju branitelja nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se temeljiti sudska odluka.
Članak 363.
Presuda se može pobijati:
- 1)zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka;
- 2)zbog povrede kaznenog zakona;
- 3)zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
- 4)zbog odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinsko-pravnim zahtjevima, kao i zbog odluke o objavljivanju presude preko tiska, radija ili televizije.
Članak 364.
(1) Bitna povreda odredbi kaznenog postupka postoji:
(...)
- 8)ako se presuda temelji na dokazu na kojem se prema odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda, osim ako je, obzirom na druge dokaze, očito da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.
(...)
- 11)Ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ali ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
(2) Bitna povreda odredbi kaznenog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u tijeku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo obrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.
Članak 366.
(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
(...).".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 9.Apelant u svojoj apelaciji pobija presude Vrhovnog suda, broj Kž-234/01 od 4. veljače 2002. godine i Okružnog suda, broj K-12/01 od 18. listopada 2001. godine, zbog pogrešne primjene Zakona o kaznenom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede Kaznenog zakonika, žaleći se da su povrijedile njegova ljudska prava koje garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je njegov iskaz u istražnom postupku iznuđen, jer je iz Središnjice javne sigurnosti, gdje je sa njim operativno rađeno, proslijeđen izravno pred istražnog suca u pratnji policije i inspektora, koji su bili u pratnji upravo da bi on kod istražnog suca potvrdio ono što je iznuđeno. Dalje da mu, u tijeku postupka koji je prethodio prvom saslušanju apelanta, kada je provedena "istražna radnja da li uviđaja ili rekonstrukcija navodnog događaja", nije bila osigurana obrana, koja je, obzirom na zaprijećenu kaznu obvezna, da su pobijane presude utemeljene na kriminološko-penološkoj obradi njegove osobnosti prvenstveno se služeći onim što je sadržano u nalazu vještaka neuropsihijatra te, općenito, na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da na temelju izvedenog dokaznog postupka nema ni jednog dokaza, bilo subjektivne ili objektivne naravi, da je on izvršitelj kaznenog djela za koje je optužen, nego, dapače, jedini objektivni dokaz - DNK nalaz da dlaka sa njegove glave i kape nađene na mjestu događaja nisu identične, njega isključuje kao izvršitelja kaznenih djela. Dodaje i da prvostupanjski sud nije provjerio okolnost da je nad njim rađen poligraf, kao i da nema podataka je li se pokušala pribaviti parafinska rukavica koja je od njega uzeta. Konačno, apelant smatra da i činjenica da za Vrhovni sud više nije bitan krunski dokaz - DNK nalaz, kada je evidentno da je prvostupanjski sud pokušao sakriti protuzakonito ponašanje na štetu okrivljenog, ne samo inspektora koji su radili u predkaznenom postupku, nego i svih onih koji se u svezi istražnog postupka, upućuju na flagrantno kršenje njegovih ljudskih prava u kontekstu povreda koje se kvalificiraju kao bitne povrede Zakona o kaznenom postupku.
- 9.
- b)Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni je sud, u svom aktu od 23. ožujka 2004. godine, odgovorio da su, povodom apelantovih prigovora, u presudi Vrhovnog suda od 4. veljače 2002. godine dati valjani razlozi, kao i da su dokazi pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti analizirani i da je procijenjena njihova vjerodostojnost. Vrhovni sud smatra da je kazneni postupak protiv apelanta proveden sukladno važećim procesnim i materijalnim propisima, te da u tom postupku nije povrijeđeno niti jedno od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
- 10.
VI - Dopustivost
- 11.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 12.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kž-234/01 od 4. veljače 2002. godine, donesena u predviđenom drugostupanjskom kaznenom postupku, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijana je presuda, 28. veljače 2002. godine, dostavljena prvostupanjskom sudu radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 6. travnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant u svojoj apelaciji ukazuje da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i to po više osnova: da je pravo da ne inkriminira sam sebe bilo povrijeđeno jer su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi koristili izjavu apelanta uzetu pod prisilom; da su sudovi svoje odluke temeljili na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te zanemarili odlučne činjenice koje idu njemu u prilog. Prema članku 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu".
- 17.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira "pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom". Ovo se pravo, prema stavku 1. istog članka, osigurava na najvišoj razini međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema tome i Europske konvencije, koja se, prema stavku 2. istog članka, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda glede članka 6. Europske konvencije odnosi i na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 18.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 19.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u prvoj rečenici, predviđa da:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."
U istom članku stavak 3.c glasi:
"3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
Š...Ć
c da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde."
- 20.Ustavni sud je ranije, u Odluci broj U 22/03 (objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/04 od 28. svibnja 2004. godine), imajući u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava, kao u predmetima Kraska, presuda od 19. travnja 1993. A. 254-B, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981), Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 17. prosinca 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. godine, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. srpnja 2003. godine, zauzeo stav da se članak 6. Europske konvencije primjenjuje na kazneni postupak u cjelini, što uključuje i preliminarna saslušanja.
- 22.Pravo da se netko ne prisiljava da inkriminira sam sebe je jedan od temeljnih elemenata poimanja pravičnog saslušanja u kaznenim postupcima. Kazneni sud, koji koristi dokaze dobivene prisilom "krši članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. prosinca 1996. godine, RJD 1996-VI, i Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. godine).
- 23.Iz dokaza u spisu i činjeničnog utvrđenja proizlazi da je Okružni sud, pored najznačajnijih činjeničnih zaključaka glede utvrđivanja činjeničnog stanja, smatrao važnim rasvjetljavanje postojanja ili nepostojanja prisile kod preliminarnog saslušanja apelanta. U dokaznom postupku Okružni je sud saslušao ovlaštene djelatnike kriminalističke službe i predmetnog istražnog suca, koji su bili izričiti u tvrdnji da je okrivljeni apelant svoju obranu iznio i djelo priznao bez uporabe sile ili prijetnje, a zaključak se istražnog suca temelji na utvrđivanju neposrednim opažanjem tragova prinude u fizičkom smislu, ili straha u osobnosti okrivljenog.
- 24.Ustavni sud smatra da predočeni dokazi ne pokazuju bilo kakvu prisilu, a apelant nije naveo bilo kakve pojedinosti o djelovanju službenih osoba na njegovu volju glede davanja izjave. Ustavni sud odbija tvrdnju da su ovlašteni djelatnici kriminalističke struke i istražni sudac, te prvostupanjski i drugostupanjski sud, povrijedili apelantovo pravo na pravično saslušanje po ovoj osnovi.
- 25.Što se tiče navoda apelanta da su sudovi svoje odluke temeljili na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su zanemarili odlučne činjenice koje idu njemu u prilog, Ustavni sud podsjeća da se nadležnost Ustavnog suda u svezi apelacija iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovno tumačiti odluke redovitih sudova, osim ako odluka redovitog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). U konkretnom slučaju glede apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zlouporabili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan taj aspekt preispitivati.
- 26.Jedan od apelantovih navoda ukazuje da u tijeku postupka koji je prethodio prvom saslušanju apelanta, kada je provedena "istražna radnja da li uviđaja ili rekonstrukcije navodnog djela", apelantu "nije osigurana obrana ...".
- 27.Stavak 3.c članka 6. Europske konvencije garantira pravo optuženome da se brani sam, osobno ili uz pravnu pomoć, prema vlastitom izboru, i/ili ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć ima pravo na dodjelu besplatne pravne pomoći, kada interes pravde to zahtijeva. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, način na koji se ova odredba primjenjuje u svezi prvog stavka članka 6. Europske konvencije u prizivnim i kasacionim postupcima, ili tijekom prethodne istrage, ovisi o karakteristikama određenog postupka. Ako, prema domaćim zakonima, stav optuženog u prvoj fazi policijske istrage podrazumijeva određene posljedice, članak 6. Europske konvencije u principu zahtijeva pomoć odvjetnika i u prethodnoj fazi (presuda od 8. veljače 1996. godine, John Murray, Izvješća 1996-I, stavak 63). Ako članak 6. Europske konvencije ne traži pomoć odvjetnika na početku, ili tijekom ispitivanja, smatra se relevantnim vrednuju li se ti dokazi u sudnici u nazočnosti optuženog i njegovog odvjetnika, koji onda ima priliku očitovati se o tim dokazima, a za svako priznanje tužitelj mora dokazati da je dato dobrovoljno (predstavka 9370/81, XV. United Kingdom). Ukoliko prava na obranu nisu bila nepopravljivo prekršena propustom da se ispuni zahtjev iz stavka 3.c članka 6. Europske konvencije, to se u principu može nadoknadi prizivom, pod uvjetom da prizivni sud može provesti punu reviziju predmeta (presuda od 24. svibnja 1991. godine, Quaranta, A. 205, str. 18).
- 28.Iz pobijanih presuda, a što ni apelacija ne dovodi u dvojbu, proizlazi da foto-dokumentacija, koja je sačinjena na licu mjesta bez nazočnosti apelantovog branitelja, 12. srpnja 2000. godine, tj. dan prije prvog apelantovog saslušanja, ne predstavlja obavijest iz članka 151. Zakona o kaznenom postupku, nego se radi samo o očevidnom materijalu, koji je korišten za rasvjetljavanje drugih relevantnih činjenica. U navedenom kontekstu, a imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o kaznenom postupku (vidi točku 8. ove odluke), posebice odredbe članka 67. stavak 2. koje propisuju da se okrivljeni prije prvog saslušanja mora poučiti da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može prisustvovati njegovom ispitivanju, i članka 70. stavak 2. prema kojem, nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, okrivljeni mora imati branitelja u vrijeme dostavljanja optužnice, Ustavni sud zaključuje da ova foto-dokumentacija ne sadrži inkriminirane informacije, koje se odnose na apelanta, jer na taj način ne utiče na njegovo pravo da ne bude inkriminiran. Stoga Ustavni sud zaključuje, oprečno apelantovim navodima, da pravo na obranu apelanta nije bilo prekršeno zbog toga što je foto-dokumentacija sačinjena bez nazočnosti apelantovog branitelja. Ova foto-dokumentacija se također ne odnosi na dokaze na temelju kojih je u odnosu na njega sud temeljio svoju odluku. Pored toga, Ustavni sud smatra da su ovo pitanje razmotrili sudovi koji su rješavali predmet.
- 29.Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68 i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 30.Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII - Zaključak
- 31.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.