Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 21. srpnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/04
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija H. Š. iz Bosanske Krupe, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine, i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P.190/00 od 12. travnja 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    H. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa A. A., odvjetnica iz Cazina, podnio je 29. travnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine, i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P.190/00 od 12. travnja 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Sukladno članku 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 29. rujna 2003. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općine Bosanska Krupa i M. T., iz Bosanske Krupe, koji su bili druga strana (tuženi) u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, da odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Kantonalni sud 13. listopada 2003. godine i M. T. 6. listopada 2003. godine, i ovi odgovori dostavljeni su apelantu sukladno članku 25. Poslovnika Ustavnog suda. Općina Bosanska Krupa nije odgovorila na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je 25. rujna 2000. godine podigao mandatnu tužbu protiv Općine Bosanska Krupa i M. T., sa prijedlogom da sud usvoji predloženi platni nalog kojim će se naložiti tuženim da plate tužitelju solidarno iznos od 14.524,80 KM na ime sanacije i adaptacije prostora, sa zateznom kamatom počevši od 25. rujna 2000. godine pa do konačne isplate, te da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
  • 6.
    Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj Pl-35/00 od 29. rujna 2000. godine, u cijelosti je usvojen predloženi platni nalog i tužitelju (apelantu), na ime troškova izdavanja platnog naloga, dosuđen je iznos od 435 KM.
  • 7.
    Protiv ovog platnog naloga tuženi Općina Bosanska Krupa i M. T. su uložili prigovore, pobijajući u cijelosti utemeljenost izdatog platnog naloga, jer je tužitelj (apelant) svojom voljom predmetni stan sanirao vlastitim sredstvima.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P.190/00 od 12. travnja 2001. godine, usvojeni su prigovori tuženih Općine Bosanska Krupa i M. T., koje su izjavili protiv platnog naloga ovog suda, broj Pl- 35/00 od 29. rujna 2000. godine, te je isti platni nalog u cijelosti ukinut, kako glede glavne tražbine, tako i kamate te troškova za izdavanje platnog naloga. U obrazloženju ove presude se navodi da je, na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je rješenjem Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bosanska Krupa, broj 04/1-373/96 od 20. svibnja 1996. godine, apelantu dodijeljen na privremeno korištenje napušteni trosobni stan površine 94 m2 u Bosanskoj Krupi, kojeg je nositelj stanarskog prava M. T. napustio nakon 30. travnja 1991. godine. Istim rješenjem apelantu je odobreno da može koristiti stan najdulje jednu godinu od prestanka neposredne ratne opasnosti, a nakon proteka tog roka dužan je napustiti stan i predati ga Općini Bosanska Krupa, slobodan od osoba i stvari. Apelant je 23. svibnja 1996. godine, uz nazočnost predstavnika Općine Bosanska Krupa, M. T. i predstavnika SIZ-a stanovanja Bosanska Krupa, izvršio detaljan pregled stana i utvrđeno je da je stan potpuno demoliran i postavljeno je pitanje je li uopće isplativo vršiti sanaciju tog stana, ali je apelant tada izjavio, a što je u zapisniku konstatirano, da će stan o svom trošku adaptirati i koristiti jedan dio za stanovanje, a jedan dio za poslovni prostor, a nakon toga je konstatirano u zapisniku da treba omogućiti apelantu da stan sanira, da jedan dio pretvori u poslovni prostor pod uvjetom da po isteku roka za korištenje poslovni prostor vrati u stambeni prostor. Apelant je od 20. lipnja 1996. godine pa do 9. siječnja 2001. godine koristio predmetni stan tako što je koristio jednu sobu koju je adaptirao u cijelosti i u kojoj je imao otvorenu fotografsku radnju. Apelant je za adaptaciju stana osigurao stolariju za sve prostorije, ulazna vrata te druge radnje, dok je cijelo vrijeme živio u svojoj kući u Bosanskoj Krupi.

Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja, Općinski je sud zaključio da apelant nema pravo na povrat sredstava ni od vlasnika niti od nositelja stanarskog prava, koja je uložio u predmetni stan, jer se apelant sam obvezao da će "o svom trošku" adaptirati stan, a što znači da se na taj način odrekao prava da, prema odredbi članka 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, traži naknadu od bilo koga, pa čak i ako su troškovi koje je imao bili nužni i korisni za objekt.

  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine, apelantov je priziv podnesen protiv presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P-190/00 od 12. travnja 2000. godine, odbijen kao neutemeljen, a prvostupanjska je presuda potvrđena. Kantonalni je sud u presudi obrazložio da u cijelosti prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, koje se ni prizivom ne dovodi u dvojbu i zaključio, kao i prvostupanjski sud, da apelantu ne pripada pravo da na temelju članka 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, traži povrat sredstava koja je uložio u predmetni objekt, jer se sam obvezao adaptirati stan. U presudi se, dalje, navodi da je u momentu kada je apelant dao izjavu da će adaptirati predmetni stan, njegov interes bio da sebi osigura poslovni prostor, kako je i učinio, te da je bez značaja i to što je kasnije, 1998. godine, zaključen ugovor o zakupu između Općine Bosanska Krupa i apelanta, kao i da, oprečno apelantovom mišljenju, u konkretnom pravnom odnosu nemaju primjenu odredbe čl. 749-770. Zakona o obligacijskim odnosima, jer se te odredbe odnose na ugovor o nalogu.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) odredbe na koje se apelant poziva glase:

"Članak 9.

Predaja stana u posjed nositelju stanarskog prava vrši se uz nazočnost službene osobe nadležnog organa.

O predaji stana i imovine u njemu sačinjava se zapisnik koji, pored ostalog, treba sadržati detaljni opis zatečenog stana i stvari u njemu.

U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je stan napušten ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu stana u vrijeme donošenja rješenja iz članka 6. ovog zakona. Nadležni je organ sukladno svojim ovlastima dužan zatražiti pokretanje kaznenog postupka protiv sadašnjeg korisnika koji prilikom dobrovoljnog, odnosno prinudnog iseljenja, nezakonito otuđi imovinu ili stvari iz stana, odnosno koji stan svjesno ošteti. Nadležni je organ u rješenju dužan obavijestiti, odnosno upozoriti sadašnjeg korisnika o kaznenim sankcijama sukladno članku 7. stavak 1. točka 7. ovog zakona.

(...).

Članak 18.a)

Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članku 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja sredstva na ime nužnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nositelja stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacijskim odnosima može započeti od dana kada je prethodni nositelj stanarskog prava vratio stan u posjed.

U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stavka 1. nositelj stanarskog prava može sukladno Zakonu o obligacijskim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje.

Nadležni je organ odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napustio nositelj stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nositelju stanarskog prava ili članu njegovog obiteljskog kućanstva iz 1991. godine sukladno ovom zakonu. Sve popravke nositelja stanarskog prava ili člana njegovog obiteljskog kućanstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao "sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu" u svrhu otkupa stana sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01)".

  • 11.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99), koji je bio na snazi do 5. studenoga 2003. godine, relevantne odredbe glase:

"Članak 374.

(...)

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u prizivu pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Članak 350.

Drugostupanjski će sud presudom odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Članak 357.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

(...)"

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 12.
      Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine, žaleći se da je, kao i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bihaću, broj P-190/00 od 12. travnja 2000 godine, povrijedila njegova ustavna i međunarodno priznata ljudska prava i temeljne slobode. Apelant tvrdi da su mu povrijeđeni zabrana diskriminacije iz članka 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) glede prava na jednakost pred zakonom, jer je doveden u nejednak položaj u odnosu na druge osobe koje su, suglasno članku 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, dobile novčanu satisfakciju za uložena sredstva na ime nužnih troškova u stanovima koje su koristili kao privremeni korisnici; pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer drugostupanjski sud pogrešno smatra da se on odrekao prava na naknadu za utrošena sredstva, iako taj sud ne pobija činjenicu da je građevinski materijal, ugrađen u predmetne prostorije, apelantovo vlasništvo, a prvostupanjski sud ne pobija da su učinjeni troškovi bili nužni pa je apelant lišen svoje imovine, odnosno nije dobio materijalnu satisfakciju koja za njega predstavlja znatnu ekonomsku vrijednost, dodajući da bi odvajanje građevinskog materijala koji je ugradio u predmetni stan oštetilo predmetni stan, što bi predstavljalo kazneno djelo u smislu članka 9. istog zakona; pravo na rad i mogućnost zarađivanja, te pristojan život za njega i njegovu obitelj, predviđeno člankom 6.1) i člankom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Općina Bosanska Krupa time što je dala kredit za nabavku opreme za obavljanje fotografske djelatnosti i u zakup poslovne prostorije, apelantu jedno kratko vrijeme priznala pravo na rad i na mogućnost zarađivanja, koje mu je aktom prisilnog iseljenja iz predmetnih prostorija uskraćeno.

b) Odgovori na apelaciju

  • 13.
    Kantonalni sud, u svom aktu od 13. listopada 2003. godine, navodi da je svojom presudom broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine odbio apelantov priziv podnesen protiv presude Općinskog suda u Banjaluci, broj P-190/00 od 12. travnja 2001. godine, jer je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi isplate iznos od 14.524,80 KM, zbog toga što se apelant sam obvezao uložiti sredstva u adaptaciju poslovnog prostora da bi taj prostor dobio na korištenje pa se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti odredba članka 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
  • 14.
    M. T. u svom odgovoru u cijelosti pobija navode apelanta. Navodi da je apelant na svoju ruku otvorio poslovni prostor - fotografsku radnju u jednom dijelu predmetnog stana na kojem on ima stanarsko pravo, te u istom prostoru radio od 1996. do momenta ispražnjenja stana, i u njega sračunato uložio sredstva, iako je znao da za privremeno korištenje predmetnog stana ima privremeno rješenje na godinu dana. Dodaje i da je on umirovljenik te da nema mogućnosti niti se smatra obveznim apelantu bilo što nadoknaditi za ono što je radio bez njegovog pristanka.

VI - Dopustivost

  • 15.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
  • 16.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
  • 17.
    U konkretnom je slučaju predmet pobijanja presuda Kantonalnog suda, broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 4. ožujka 2002. godine, a apelaciju je podnio 29. travnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-708/01 od 30. siječnja 2002. godine, ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Prema članku 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu." U konkretnom se slučaju apelant žali da su mu povrijeđeni pravo na nediskriminaciju u svezi prava na jednakost pred zakonom i pri tome se poziva na članak 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i članak 14. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na rad, mogućnost zarađivanja i pristojan život za sebe i svoju obitelj, predviđeno člankom 6.1) i člankom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog činjenice da nije dobio materijalnu satisfakciju za sredstva koja je uložio na ime nužnih troškova u stan koji je dobio na privremeno korištenje.
  • 20.
    Nadležnost Ustavnog suda u svezi apelacija u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan vršiti primjenu utvrđivanja činjenica niti pravno tumačiti odluke redovitih sudova osim ukoliko odluka redovitog suda krši ustavna prava. To je u slučaju da odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očito proizvoljna, kad je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
    • a)
      Nediskriminacija u svezi prava na jednakost pred zakonom - članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima
  • 21.
    Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 22.
    Članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, glasi:

"Sve su osobe jednake pred zakonom i imaju pravo bez diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora zabranjivati svaku diskriminaciju i osigurati svim osobama podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, osobito glede rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog i socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja".

  • 23.
    Dakle, prema članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, uživanje prava, predviđenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i drugim međunarodnim sporazumima na koje se poziva, zaštićeno je od svih oblika diskriminacije. Stoga je i nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje postoji li diskriminacija u svezi tih prava.
  • 24.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6. stranica 86, stavak 4. točka 42). Isto se može primijeniti mutatis mutandis, na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine koji zabranjuje diskriminaciju glede prava garantiranih Europskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije pojavljuje samo kada su osobe, koje se nalaze u istoj situaciji, tretirane na različit način. U konkretnom slučaju apelant, glede prava na jednaku zaštitu pred zakonom, ne daje nikakav razlog na temelju kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Činjenica što je apelant tražio da predmetni napušteni stan "o svom trošku" adaptira i koristi jedan dio za stanovanje, a jedan dio za poslovni prostor (zapisnik od 23. svibnja 1995. godine) i dobio taj stan na privremeno korištenje, a najdulje na jednu godinu dana od prestanka neposredne ratne opasnosti (rješenje nadležnog organa uprave od 20. svibnja 1996. godine), kao i što relevantna zakonska odredba propisuje da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članku 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koja je uložila svoja sredstva na ime nužnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nositelja stanarskog prava, ne daje osnova za zaključak da je apelant, u svezi prava da traži povrat uloženih sredstava, tretiran drukčije od osoba u istoj situaciji. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije bilo diskriminacije apelanta glede prava na jednaku zaštitu pred zakonom.
    • b)
      Pravo na imovinu - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
  • 26.
    Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu".

  • 27.
    Članak 1. protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 28.
    Pojam "imovina", koji se javlja u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge zakonske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom. 31. stavak 50).
  • 29.
    Konkretni predmet odnosi se na novčano potraživanje po temelju ulaganja apelanta za adaptaciju napuštenog stana kojeg je dobio na privremeno korištenje. Ustavni sud konstatira da su Kantonalni sud i, prethodno, Općinski sud u Bosanskoj Krupi, odlučili, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, da apelantu ne pripada pravo da mu se, na temelju odredbi članka 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, vrate sredstva koja je uložio u napušteni stan koji je dobio na privremeno korištenje, niti mu to pravo pripada na temelju odredbi čl. 749. do 770. Zakona o obligacijskim odnosima, koje uređuju ugovor o nalogu, jer je sam preuzeo da "o svom trošku" adaptira predmetni stan. Ustavni sud smatra da, u ovakvim okolnostima, apelant nije stekao imovinu koja bi mogla biti zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa samim tim da taj članak nije primjenjiv na predmetni slučaj.

c) Drugi aspekti

  • 30.
    Apelant se u svojoj apelaciji žali i na povredu prava na rad i mogućnost zarađivanja za pristojan život za sebe i svoju obitelj i pri tom se poziva na članak 6.1) i članak 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. On, naime, tvrdi da je Općina Bosanska Krupa, davanjem kredita za nabavku opreme za obavljanje fotografske djelatnosti te u zakup poslovnih prostorija za obavljanje djelatnosti, njemu jedno kratko vrijeme priznala pravo na rad i mogućnost zarađivanja, koje mu je uskraćeno aktom prisilnog iseljenja iz predmetnog stana, Ustavni sud primjećuje da navodna odluka o prisilnom iseljenju nije bila predmet spora koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda pa, samim tim, ne mogu biti ni predmetom razmatranja pred Ustavnim sudom. U takvim okolnostima Ustavni sud zaključuje da za razmatranje apelacije u navedenom smislu nisu ispunjeni uvjeti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućih odredbi Poslovnika Ustavnog suda. Naime, prizivna nadležnost Ustavnog suda, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi se na pitanja iz ovog Ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Dalje, članak 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda predviđa da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u propisanom roku od 60 dana. U navedenom kontekstu, Ustavni sud zaključuje da navode apelanta, koje se odnose na ova prava, nije nužno posebice razmatrati.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.