USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 21. srpnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Tudor Pantiru, dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
David Feldman, prof., sudac
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija A. B. iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 13. svibnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine, kao i upravnih i drugih akata koji su prethodili presudi Vrhovnog suda (zaključak Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata, Odjeljenje Sanski Most, broj 16-7-41-405/99 od 31. kolovoza 1999. godine, pismeno Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-35/00 od 19. lipnja 2000. godine i Rješenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. studenoga 2000. godine).
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. rujna 2003. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) da odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni je sud odgovorio na apelaciju 1. listopada 2003. godine, a Federalno ministarstvo 20. listopada 2003. godine. Ovi odgovori dostavljeni su apelantu, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Privremenim rješenjem Službe za pitanja boraca, invalida i obitelji šehida Općine Sanski Most, broj 06-560-72/96 od 8. studenoga 1996. godine (u daljnjem tekstu: privremeno rješenje o pravu), apelantu, koji je ranjen lipnja 1992. godine, priznato je svojstvo ratnog vojnog invalida IV skupine sa 80% invaliditeta - privremeno na dvije godine, s tim da apelantu pravo prema ovom rješenju pripada od 1. srpnja 1992. godine - privremeno do 15. listopada 1998. godine, te je određena odgovarajuća visina osobne invalidnine koja mu pripada za to vrijeme.
- 6.Zaključkom Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata Odjeljenje Sanski Most, broj 16-7-41-405/99 od 31. kolovoza 1999. godine (u daljnjem tekstu: zaključak o obustavi isplate invalidnine), u postupku revizije apelantu je obustavljena isplata invalidnine od 30. travnja 1999. godine, sa obrazloženjem da apelant nije osigurao uvjerenje o okolnostima ranjavanja, što je bio dužan učiniti.
- 7.Rješenjem Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. studenoga 2000. godine, u postupku o apelantovom prizivu izjavljenom protiv zaključka o obustavi isplate invalidnine, i ujedno u postupku revizije, apelantov je priziv odbijen kao neutemeljen i riješeno da se poništava zaključak o obustavi isplate invalidnine, te da ostaje na snazi privremeno rješenje o pravu na invalidninu.
Prema obrazloženju rješenja Federalnog ministarstva, apelantov je priziv odbijen jer je, razmatranjem svih pismenih dokaza u predmetnom spisu, utvrđeno da apelant na zahtjev prvostupanjskog organa nije u ostavljenom roku dostavio revizijsko uvjerenje o okolnostima ranjavanja, koje je potrebno za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, a zaključak o obustavi isplate invalidnine je poništen zato što apelant nije ni imao pravo na isplatu invalidnine poslije 15. listopada 1998. godine, do kada mu je privremenim rješenjem o pravu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida.
- 8.Presudom Vrhovnog suda, broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine, odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba, podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva broj UP-II-04-41-616/00 od 13. studenoga 2000. godine. Vrhovni je sud zaključio da donošenjem pobijanog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja (apelanta), jer je tim rješenjem poništen zaključak prvostupanjskog organa o obustavi isplate invalidnine, protiv kojeg je apelant izjavio priziv i čije je poništenje tražio. U obrazloženju presude se, dalje, navodi da se poništenjem zaključka o obustavi isplate invalidnine, prema odredbama članka 266. Zakona o upravnom postupku, poništavaju i pravne posljedice koje je taj zaključak proizveo.
IV - Relevantni propisi
- 9.Prema Zakonu o temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), ratni vojni invalid je državljanin koji je, vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu zadobio ranu, povredu, ozljedu ili bolest pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje 20% (članak 4); temeljna prava vojnog invalida su, između ostalog, osobna invalidnina, zdravstvena zaštita i novčane naknade u svezi ostvarivanja zdravstvene zaštite (članak 22); vojni invaliditet, kao uvjet za ostvarivanje prava po ovom zakonu, utvrđuje se na temelju nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava (čl. 98., 99.,100. i 104); rješenje kojim se utvrđuje vojni invaliditet, invalidnina, donijeto u prvom stupnju podliježe reviziji, koju vrši nadležni organ koji u drugom stupnju rješava o pravima po ovom zakonu, a ako protiv rješenja donesenog u prvom stupnju nije izjavljen priziv, organ koji je donio to rješenje dostavit će ga, zajedno sa spisima predmeta, organu nadležnom za vršenje revizije u roku od osam dana od isteka roka za priziv (članak 103); u postupku revizije nadležni je organ dužan pribaviti mišljenje liječničkog povjerenstva koja daje nalaz i mišljenje organu koji u drugom stupnju rješava o pravima po ovom zakonu (članak 104. stavak 4).
- 10.U Zakonu o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", br. 2/92,16/92, 13/93 i 13/94), koji je primjenjivan do 28. siječnja 1998. godine, propisano je da se, ako je prema okolnostima slučaja nužno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju prijeporna pitanja ili odnosi, takvo rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u trenu njegovog donošenja, da u takvom rješenju mora biti naznačeno da je privremeno, a privremeno se rješenje smatra glede pravnih sredstava i izvršenja kao samostalno rješenje, a rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi poslije okončanja postupka ukida se privremeno rješenje donijeto u tijeku postupka (članak 217).
Identične odredbe o privremenom rješenju sadrži i Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99). Dakle, prema ovom zakonu, protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo priziva (članak 11. stavak 1. prva rečenica), svaki organ uprave pazi po službenoj dužnosti u tijeku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost (članak 24); protiv prvostupanjskih rješenja općinskog načelnika, općinskih službi, koja su u upravnom postupku donesena na temelju federalnog zakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stupnju rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti, ako federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa (članak 223. stavak 4); drugostupanjski organ može odbiti priziv, poništiti rješenje u cijelosti ili djelomice ili ga izmijeniti (članak 236. stavak 3); drugostupanjski će organ odbiti priziv i kad utvrdi da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari (članak 237); ako drugostupanjski organ utvrdi, između ostalog, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja, on će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i sam riješiti stvar (članak 240. stavak 1); poništavanjem rješenja i proglašavanjem rješenja ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo (članak 266. stavak 1).
- 11.Zakonom o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00) propisano je da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stupnju (članak 10. stavak 1), a može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno prizivu stranke nije u propisanom roku donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku (članak 11); sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (članak 35); zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe (članak 36. stavak 1); sud rješava spor presudom, kojom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena, a ako se tužba uvažava, sud poništava pobijani upravni akt (članak 38. st. 1. i 2); u presudi se moraju cijeniti svi navodi tužbe (članak 40. stavak 1. zadnja rečenica).
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine, žaleći se da je povrijedila njegova ljudska prava koja su zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njenim protokolima, jer Vrhovni sud, kao i prethodno organ uprave, nisu primijenili ili su pogrešno primijenili odredbe Zakona o upravnom postupku, Zakona o upravnom sporu i Zakona o temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca. Apelant navodi da su povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer Vrhovni sud nije razmatrao niti ocijenio ni jedan tužbeni navod apelanta da zaključak o obustavi isplate invalidnine nije donio nadležni organ, te da drugostupanjski organ, koji je donio pobijano rješenje, nije u cijelosti razmatrao njegov priziv, jer nije odlučio o dokazima za pribavljanje uvjerenja o okolnostima njegovog ranjavanja; pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je pobijanom presudom, kao i prethodno upravnim aktima, apelant ostao bez sredstava za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji; pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, jer je i Vrhovni sud prihvatio pretpostavke, a ne činjenice, kao i drugostupanjski organ uprave, koji nije procijenio prizivne navode, kako u odnosu na povrede postupka, tako i na primjenu materijalnog prava; zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije, jer su zlouporabljena prava apelanta tako što iz odluka proizlazi da on ostvaruje prava obzirom da je pobijanim rješenjem poništen zaključak o obustavi isplate invalidnine, a istodobno se daje do znanja da isplata invalidnine prestaje zbog isteka važenja rješenja o stjecanju prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je svoje pravno stajalište vezano za konkretan spor iznio u presudi broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine.
- 14.Federalno je ministarstvo odgovorilo da u cijelosti ostaje pri svom rješenju broj UP-II-04-41-616/00 od 13. studenoga 2000. godine, jer je utemeljeno na zakonu. Dalje se navodi da apelant u ranijem postupku nije dostavio uvjerenje o okolnostima ranjavanja, da je izdavanje uvjerenja o okolnostima ranjavanja u nadležnosti Federalnog ministarstva - Odjel za obranu Sanski Most, zbog čega nisu mogli biti prihvaćeni kao pravno valjani određeni drugi dokazi apelanta, te da je dostavljanje uvjerenja o okolnostima ranjavanja bitno za ocjenu jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 4. Zakona o temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca za stjecanje svojstva ratnog vojnog invalida.
VI - Dopustivost
- 15.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 16.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 17.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je protiv presude Vrhovnog suda, koja je donesena 27. ožujka 2002. godine, podnio apelaciju 15. svibnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, broj U-1992/01 od 27. ožujka 2002. godine, kao i upravne akte koji su prethodili toj presudi, tvrdeći da su povrijedila njegova ljudska prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i čl. 13. i 17. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 20.Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i u njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Europske konvencije i njenih protokola odnosi i na odgovarajuće odredbe članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
a) Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije
- 21.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke".
- 22.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, prva rečenica glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze (vidi presudu Europskog suda za ljudska prav, Golder v. VB, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18. stavak 36).
- 24.Konkretni predmet se odnosi na spor po tužbi apelanta u vezi sa isplatom osobne invalidnine po temelju invalidnosti. Prema sudskoj praksi Ustavnog suda, kao i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, sporovi glede naknade, sukladno socijalno-zdravstvenoj shemi tiču se "građanskih prava" (vidi Ustavni sud, odluke br. U 5/00 i U 53/02, objavljene u "Službenom glasniku BiH", br. 1/01 i 38/03); presuda Europskog suda za ljudska prava, Kerojärvi protiv Finske, od 15. srpnja 1995. godine, serija A, broj 332, stavak 36). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se ovaj postupak odnosi na apelantovo građansko pravo i da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Ustavni će sud, stoga, preispitati je li postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
- 25.Imajući u vidu navode toč. 15. i 16. ove odluke, Ustavni sud neće posebice odlučivati o apelantovom zahtjevu koji se odnosi na rješenje Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. studenoga 2000. godine, niti na zaključak o obustavi isplate invalidnine, jer je to rješenje, kojim je poništen zaključak o obustavi invalidnine, kao konačan akt u upravnom postupku, već bio predmetom ispitivanja i ocjene u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom, nakon čega je i donesena presuda koju apelant, u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, pobija. Dalje, pismeno Kantonalnog suda u Bihaću od 19. lipnja 2000. godine nije upravni akt i nije ni bilo predmetom ispitivanja i ocjene u predmetnom upravnom sporu. Ustavni sud posebice ističe da predmet pobijanja pred Ustavnim sudom nije privremeno rješenje o pravu (vidi točku 5. ove odluke). Međutim, i da jeste predmet pobijanja, za razmatranje apelacije u tom smislu smetnja bi bila neiscrpljivanje pravnih lijekova, jer apelant nije koristio mogućnost pravnih lijekova u upravnom postupku i u upravnom sporu (vidi toč. 9., 10. i 11. ove odluke).
- 26.Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud, ispitujući u granicama zahtjeva iz apelantove tužbe zakonitost rješenja Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-616/00 od 13. studenoga 2000. godine, odlučio odbiti apelantovu tužbu, jer je zaključio da donošenjem pobijanog rješenja, kojim je poništen zaključak o isplati invalidnine i čije je poništenje apelant tražio, nije povrijeđen zakon na štetu apelanta. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, ovakvim postupanjem, nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.
- 27.U svezi apelantovog prigovora da Vrhovni sud nije procijenio apelantove tužbene navode da zaključak o obustavi isplate invalidnine nije donio nadležni organ, kao i da drugostupanjski organ nije odlučio o dokazima za pribavljanje uvjerenja o okolnostima njegovog ranjavanja, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti, broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49,67). Dalje, Ustavni sud ukazuje na odredbe Zakona o upravnom sporu, koje su navedene u točki 11. ove odluke, a posebice na odredbe članka 36. stavak 1., prema kojima zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe.
- 28.Sukladno navedenom, a imajući u vidu sve okolnosti slučaja, Ustavni sud nije našao da ima povrede prava na pravičan postupak.
Druge navodne povrede Europske konvencije
- 29.Apelant se, također, žali na povrede prva na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu "zlouporabe prava" iz čl. 13. i 17. Europske konvencije.
Obzirom da je predmet spora pred Vrhovnim sudom bilo drugostupanjsko rješenje kojim je poništen zaključak o obustavi isplate invalidnine, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije zlouporabio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji njegova odluka, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da nije nužno odvojeno razmatrati navode apelacije glede ovih prava.
VIII - Zaključak
- 30.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.