Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 21. srpnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/04
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neutemeljena apelacija S. S., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-99/02 od 14. listopada 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Vijačana, općina Čelinac, kojeg zastupa J. J., advokat iz Banjaluke, podnio je 31. prosinca 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-99/02 od 14. listopada 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni je sud 8. siječnja 2004. godine, sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora.
  • 3.
    Ustavni je sud, 4. veljače 2004. godine, od Vrhovnog suda primio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Navedeni odgovor Ustavni je sud, 23. ožujka 2004. godine, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelantovoj punomoćnici.

III - Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

  • 5.
    U sudskom je postupku utvrđeno da je 20. ožujka 1993. godine M. K., nalazeći se u osobnom automobilu "Zastava 101" kojim je upravljao Z. J., a u kojem se nalazio i P. V., od projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja zadobio smrtonosne povrede i da je povredama podlegao 22. ožujka 1993. godine u anesteziološkoj službi Kirurške klinike u Banjaluci.
  • 6.
    Vojni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Vojni sud), presudom broj IK.103/94 od 15. prosinca 1994. godine, proglasio je krivim i osudio apelanta da je sa umišljajem lišio života M. K. i sa umišljajem doveo u opasnost život još dvije osobe, čime je počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 2. točka 2. Kaznenog zakona Republike Srpske - Posebni dio (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon). Također, sud ga je proglasio krivim i osudio za pokušaj lišavanja života vojne osobe prilikom vršenja poslova čuvanja javnog reda, čime je izvršio, s umišljajem, kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 36. stavak 2. točka 3. u svezi čl. 19. i 48. stavak 1. Kaznenog zakona. Sud je apelantu za navedena kaznena djela izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina, u koju je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru.
  • 7.
    Vojni je sud, presudom broj IK.103/94 od 7. srpnja 1997. godine, proglasio krivim i osudio apelanta što je 20. ožujka 1993. godine oko 17.00 sati na Željezničkoj postaji u Banjaluci, ispucavši neutvrđen broj metaka iz automatskog pištolja na mjestu gdje je bio okupljen veći broj ljudi, izazvao opasnost po život ljudi, te ozbiljnom prijetnjom - uporabom oružja napao na službenu osobu u vršenju poslova javne sigurnosti i na taj način počinio kazneno djelo izazivanja opće opasnosti iz članka 172. stavak 3. Kaznenog zakona i kazneno djelo napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 199. stavak 2. istog zakona. Sud mu je, za navedena kaznena djela, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju je uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru.
  • 8.
    Vrhovni je vojni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni vojni sud), rješenjem broj II K 14/98 od 14. travnja 1999. godine, rješavajući priziv apelantovog branitelja i Osnovnog vojnog tužitelja iz Banjaluke, izjavljene protiv presude Vojnog suda broj IK.103/94 od 7. srpnja 1997. godine, ukinuo presudu Vojnog suda broj IK.103/94 od 7. srpnja 1997. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.
  • 9.
    Obzirom da su u međuvremenu prestali postojati vojni sudovi u Republici Srpskoj, daljnje je vođenje postupka u ovom predmetu preuzeo Okružni sud u Banjaluci. Okružni je sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), presudom broj K-119/00 od 27. svibnja 2002. godine, osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 36. stavak 2. točka 2., u svezi članka 19. Kaznenog zakona, kaznenog djela izazivanja opće opasnosti iz članka 172. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona i kaznenog djela napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 199. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona, izvršenih 20. ožujka 1993. godine u Banjaluci.
  • 10.
    Apelant je, 25. lipnja 2002. godine, protiv navedene presude Okružnog suda izjavio priziv Vrhovnom sudu iz svih zakonom predviđenih razloga.
  • 11.
    Pobijanom presudom Vrhovnog suda, broj Kž-99/02 od 14. listopada 2002. godine, odbijen je kao neutemeljen priziv apelantovog branitelja, a uvažen priziv Okružnog javnog tužitelja iz Banjaluke u odluci o kazni i preinačena presuda Okružnog suda broj K-119/00 od 27. svibnja 2002. godine i apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i tri mjeseca zbog navedenih kaznenih djela.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 13/00)

Članak 108. stavak 2. glasi:

"Zakon o vojnim sudovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 27/93 i 8/96) prestaje važiti stupanjem na snagu ovog zakona.

(...)".

Članak 109. glasi:

"Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske".

  • 13.
    Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske (preuzeti Zakon o kaznenom postupku "Službeni list SFRJ", br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, koji se primjenjuje na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03)

"Članak 364.

  • 1)
    Bitna povreda odredbi kaznenog postupka postoji:

(...)

  • 11)
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Član 387.

  • 1)
    Drugostupanjski sud će uvažavajući priziv ili po službenoj dužnosti presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz članka 364. stav 1. tač. 5, 9. i 10. ovog zakona.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Prema sadržaju apelacije i dokumenta predočenih Ustavnom sudu, apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj Kž-99/02 od 14. listopada 2002. godine zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, smatrajući je nezakonitom. Apelant traži da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se prvostupanjska presuda preinači i optuženi oslobodi optužbe za sva kaznena djela za koja je proglašen krivim ili da se oslobodi optužbe za prvo navedeno kazneno djelo, tj. kazneno djelo ubojstva u pokušaju, a da mu se za ostala dva kaznena djela izrekne blaža kazna ili uvjetna osuda ili da se prvostupanjska presuda preinači i apelant oslobodi.
  • 15.
    Apelant smatra da pobijane presude nemaju uporište u provedenom dokaznom postupku i izvedenim dokazima Apelant je pokrenuo i pitanje nedostatka nepristranosti sudaca vojnih sudova koji su, prema njegovom mišljenju, bili pristrani u korist oštećene M. K., supruge ubijenog M. K.. Ističe da je M. K. sve vrijeme prisustvovala suđenjima i bila uposlena kao tipkačica Okružnog suda Banjaluka, te da je njezina nazočnost suđenju moglo uticati na odluku sudova u konkretnom kaznenom postupku. Apelant tvrdi da prvostupanjska presuda Okružnog suda sadrži raznovrsne oblike bitnih povreda kaznenog postupka iz članka 364. stavak 1. točka 11. Zakona o kaznenom postupku. On navodi da se iz izreke prvostupanjske presude ne vidi motiv, tj. povod zašto je on sa umišljajem lišio života M. K. i doveo u opasnost život više osoba. Nadalje, nema opisa pogodaka projektila na vozilu, nema razloga o odlučnim činjenicama, obrazloženje prvostupanjske presude je proturječno i nerazvidno. Zatim, glede odlučnih činjenica ističe da je netočno prezentiran sadržaj izvedenih dokaza i da presuda nije obrazložena prema zahtjevima članka 357. Zakona o kaznenom postupku. Konačno, apelant se žali i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa Kaznenog zakona, navodeći detaljno vlastito viđenje činjeničnog i pravnog stanja stvari, odnosno propuste sudova koji su odlučivali u konkretnom slučaju.
  • 16.
    Pobijajući apelacijom presudu Vrhovnog suda kao nezakonitu, apelant smatra da pobijana presuda predstavlja povredu njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i povredu njegovih drugih prava u vezi sa kaznenim postupkom jer nije donesena na temelju dokaza.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Vrhovni je sud u odgovoru na apelaciju ostao u cijelosti kod razloga pobijane presude i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

VI - Dopustivost

  • 18.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kž-99/02 od 14. listopada 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 8. studenoga 2002. godine, a apelacija je protiv navedene presude podnesena Ustavnom sudu 31. prosinca 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda jer smatra da su presudom povrijeđena njegova ustavna prava, tj. pravo na pravičan postupak i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), što odgovara članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. srpnja 1981. OI 25, 240).
  • 24.
    Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadaća Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi, između ostalih izvora, presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. ožujak 1996. godine, Izvješća presuda i odluka 1996-II, stavak 67).
  • 25.
    Nadležnost je Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 26.
    Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud ispitao prvostupanjsku presudu u dijelu koji se prizivima (apelanta i javnog tužitelja) pobija. Apelantov priziv protiv prvostupanjske presude je, prema mišljenju Vrhovnog suda, glede bitnih povreda kaznenog postupka, uopćen i neutemeljen. Vrhovni je sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostupanjskom postupku na glavnom pretresu, na temelju izvedenih dokaza i iznesenih činjenica. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju Vrhovni je sud utemeljio pobijanu - drugostupanjsku odluku. Vrhovni je sud u pobijanoj presudi ocijenio, polazeći od neprijepornih činjenica i apelantove obrane, a posebice od provedenih dokaza, da je apelant nedvojbeno izvršio kaznena djela za koja se tereti i zaključio da je donesena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano i relevantnim odredbama Zakona o kaznenom postupku. Na neprijeporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe Kaznenog zakona Republike Srpske. Zaključci prvostupanjskog suda nisu ni na koji način dovedeni u dvojbu, niti glede činjeničnog stanja, a ni glede primjene materijalnog prava. Vrhovni je sud, ispitujući prvostupanjsku presudu glede odluke o kazni koja je izrečena apelantu, ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice predmeta i okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne, ali i da sukladno članku 387. Zakona o kaznenom postupku apelantu treba izreći strožu kaznu kao što je to navedeno u dispozitivu presude Vrhovnog suda. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su i u ovom dijelu prigovori apelanta neutemeljeni. U tijeku sudskog postupka nisu uočene bilo kakve povrede relevantnih zakona na koje sudovi paze po službenoj dužnosti. U vezi sa pitanjem poštivanja načela materijalne istine, odnosno nepristranosti suđenja, koja su apelacijom pokrenuta, podsjeća se da je Vrhovni vojni sud, rješenjem broj II K 14-98 od 14. travnja 1999. godine, zaključio da je presuda Vojnog suda broj IK-103/94 od 7. srpnja 1997. godine sadržavala bitne povrede kaznenog postupka na koje sud mora paziti po službenoj dužnosti, a zbog kojih se presuda ne može ispitati, te da se ona mora ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni je vojni sud, rješenjem broj II K 14-98 od 14. travnja 1999. godine, povodom priziva apelantovog pravobranitelja i osnovnog vojnog tužitelja, a po službenoj dužnosti, ukinuo presudu Vojnog suda broj IK-103/94 od 7. srpnja 1997. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni je vojni sud zaključio da se, zbog te bitne povrede kaznenog postupka, pobijana presuda mora ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Iz istih razloga, Vrhovni se vojni sud nije upuštao u ocjenu ostalih prizivnih navoda, jer je presuda donesena zbog bitnih povreda kaznenog postupka. Slijedi da je navedena prvostupanjska presuda Vojnog suda ukinuta navedenim rješenjem Vrhovnog vojnog suda ne zbog nedostataka nepristranosti Vojnog suda, već zbog bitnih povreda kaznenog postupka na koje sud mora paziti po službenoj dužnosti, zbog čega je predmet i vraćen na ponovno prvostupanjsko odlučivanje.
  • 27.
    Zakonom o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 13/00), koji je stupio na snagu osmog dana po objavi, a objavljen je 25. svibnja 2000. godine (članak 108. stavak 2. i 109), propisano je da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o vojnim sudovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 27/93 i 8/96). Slijedi, da predmetni kazneni postupak treba voditi sukladno navedenom Zakonu o sudovima i sudskoj službi, tj. za vođenje prvostupanjskog postupka postaje nadležan Okružni sud u Banjaluci.
  • 28.
    Obzirom na navedeno, a prije svega, prestanak važenja Zakona o vojnim sudovima i ustanovljenje nadležnosti redovitih sudova po Zakonu o sudovima i sudskoj službi iz 2000. godine, postupak u konkretnom kaznenom predmetu započeo je ponovno, ali sada pred Okružnim sudom sukladno navedenom zakonu. Slijedi, stoga, da navedenim rješenjem Vrhovnog vojnog suda broj II K-14/98 od 14. travnja 1999. godine nije konačno odlučeno o meritumu konkretnog kaznenog predmeta i da prvostupanjska presuda Vojnog suda, broj IK-103/94 od 7. srpnja 1997. godine, nije konačno odlučila o apelantovoj kaznenoj odgovornosti za konkretna kaznena djela, već je predmet vraćen na ponovno - prvostupanjsko odlučivanje pred istim sudom.
  • 29.
    Na temelju analize dokumenata i spisa predmeta proizlazi da pobijana presuda Vrhovnog suda sadrži odgovarajuće razloge o svim odlučnim činjenicama, a osobito onim koje se odnose na oblike apelantove vinosti. Slijedi da nisu utemeljeni apelantovi prigovori iz osnova navodnih bitnih povreda odredbi kaznenog postupka. Drugim riječima, u postupku pred sudovima, glede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud nalazi da su apelantu bile date mogućnosti da predoči razloge presude i da je apelant na taj način mogao djelotvorno koristiti raspoložive pravne lijekove. Ustavni sud, također, smatra da su u postupku pred sudovima uzeti u obzir, sukladno domaćim relevantnim zakonima, argumenti strana u postupku i da su bitni argumenti na odgovarajući način navedeni u obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda. Konačno, pobijana presuda Vrhovnog suda, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, ne mora imati iscrpna obrazloženja. U postupku pred sudovima nedvojbeno je utvrđeno da je suština apelantove obrane, u odnosu na kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, da se on ne sjeća da je učinio bilo koju od inkriminiranih radnji i da je uopće bio na mjestima gdje su radnje učinjene. To je istaknuo i Vrhovni sud u obrazloženju presude, koja se apelacijom pobija.

Glede apelantovih tvrdnji o navodnom nedostatku nepristranosti suđenja pred Okružnim i Vrhovnim vojnim sudom, koji su prema njegovom mišljenju bili pristrani u suđenju u korist oštećene M. K., Ustavni sud smatra da ove tvrdnje moraju imati čvrsto uporište u provedenim dokazima i biti nedvojbeno utvrđene u dokaznom postupku. Obzirom da to u konkretnom predmetu nije slučaj, odnosno da nazočnost oštećene M. K. suđenju, samo po sebi, ne bi moglo značiti utjecaj na suce i odlučivanje sudova, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nisu utemeljeni ni apelantovi navodi o nedostatku nepristranosti suda.

  • 30.
    Obzirom da ni na temelju apelantovih navoda, a ni iz dokumenata sudskih spisa, nije utvrđeno da su sudovi na bilo koji način povrijedili pravila kaznenog postupka i na bilo koji način apelantu uskratili prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni je sud zaključio da pobijana presuda Vrhovnog suda suštinski ispunjava temeljne proceduralne zahtjeve iz navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.

Izuzev apelantovog nezadovoljstva pobijanom presudom Vrhovnog suda, odnosno prvostupanjskom presudom Okružnog suda i nedostataka dokaznog postupka koji, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu bitno uticali na odluku, nisu ustanovljene druge nepravilnosti ili proceduralne pogreške u postupku. Uvažavajući činjenicu da je zadaća Ustavnog suda da se bavi samo uskraćivanjem prava iz članka 6. Europske konvencije, odnosno da utvrdi je li postupak u cjelini bio pravičan te da je utvrđeno da pobijana presuda u suštini ispunjava proceduralne zahtjeve članka 6. Europske konvencije, Ustavni je sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i da je provedeni sudski postupak u cjelini bio pravedan.

VIII - Zaključak

31 Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

  • 32.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.