USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. srpnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija I. H. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-117/02 od 25. listopada 2002. godine, Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-911/01 od 25. rujna 2001. godine, i Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-I-310/00 od 30. studenoga 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.I. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, podnio je 24. veljače 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-117/02 od 25. listopada 2002. godine, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-911/01 od 25. rujna 2001. godine, i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-I- 310/00 od 30. studenoga 2000. godine. Od apelanta je, 7. kolovoza 2003. godine, zatraženo da u roku od 15 dana dopuni apelaciju, jer nije sadržavala odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje se smatra da su povrijeđene. Apelant je podnio dopunu apelacije 2. rujna 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od sudionika u postupku, Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i B. H. iz Banjaluke, zatraženo je, 16. travnja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud, 6. svibnja 2004. godine, Osnovni sud, 11. lipnja 2004. godine, i B. H., 4. svibnja 2004. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljeni odgovori sudionika u postupku su, 21. lipnja 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Osnovni je sud presudom, broj P-I-310/00 od 30. studenoga 2000. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-911701 od 25. rujna 2001. godine, rastavio brak između apelanta i B. H., zaključen 26. srpnja 1986. godine u Banjaluci, sve troje malodobne djece bivših supružnika je povjereno na čuvanje i odgoj majci kao tužiteljici, a apelant je obvezan na ime svog doprinosa za svako dijete plaćati mjesečno po 15% od plaće koju ostvaruje u Zavodu "Dr. Miroslav Zotović" u Banjaluci, sve dok za to postoje zakonski razlozi ili do druge odluke suda.
- 7.Vrhovni je sud presudom, broj Rev-117/02 od 25. listopada 2002. godine, odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj Gž-911/01 od 25. rujna 2001. godine.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Obiteljskom zakonu ("Službene novine SRBiH", br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase:
"Članak 92.
Kad sud u bračnom sporu odbije tužbeni zahtjev za utvrđenje da brak postoji, ili kad presudom utvrdi da brak ne postoji, kao i kad odluči da se brak poništava ili da se brak rastavlja, odlučit će u istoj presudi i o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj.
Š...Ć
Članak 93.
Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj odlučit će, nakon što ispita sve odlučujuće činjenice, hoće li sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.
Š...Ć
Članak 95.
Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj, uzet će u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno izraziti ih.
Sud odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez nazočnosti roditelja i drugih osoba."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi kako ne pobija odluku o rastavi braka, međutim smatra da je sud nepravično donio odluku o povjeravanju sve troje malodobne djece majci na čuvanje i odgoj. Smatra da se odluka suda temelji na mišljenju Centra za socijalni rad Banjaluka, koje je dano pristrano jer je u njemu radio otac njegove bivše supruge, da on uopće nije saslušan prije davanja mišljenja, te da se od malodobne djece ne može očekivati da donose zrele i pametne odluke. Kako dalje navodi apelant, sud je odbio njegov prijedlog da se mišljenje zatraži od nekog drugog centra za socijalni rad, nije usporedio njega i bivšu suprugu kao osobe i njihove mogućnosti da obavljaju roditeljsko pravo, zanemarujući činjenicu da će djeca, njihovim povjeravanjem majci, biti pod utjecajem njezinih roditelja, koji su druge nacionalnosti i koji su stalno ispoljavali nacionalnu netrpeljivost. Pored toga, bivša supruga radi na više mjesta, pa joj takvo angažiranje ostavlja premalo vremena za boravak sa djecom. Zbog svega navedenog smatra da je pri odlučivanju o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj majci on diskriminiran po temelju nacionalne pripadnosti i spola. Konačno apelant ističe kako je zbog materijalne situacije lišen pravne pomoći, pa nije u mogućnosti precizno navesti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine koje su povrijeđene u konkretnom slučaju.
- 9.
- b)Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni je sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnog stajališta iz svoje pobijane odluke. Osnovni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi kako u postupku nije prekršeno niti jedno od relevantnih apelantovih ljudskih prava, jer mu je omogućen pristup sudu, saslušan je i u postupku pred centrom za socijalni rad i pred sudom, a postupak je okončan u razumnom roku. B. H. u odgovoru na apelaciju naglašava da su u postupku pred centrom za socijalni rad saslušani i ona i apelant i njihova djeca, pa je sudska odluka donesena na temelju svih bitnih činjenica.
- 10.
VI - Dopustivost
- 11.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 12.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-117/02 od 25. listopada 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 26. prosinca 2002. godine, a apelacija je podnijeta 24. veljače 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 14.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 15.Iako apelant to eksplicitno ne navodi, Ustavni sud smatra da njegovo pobijanje navedenih presuda pokreće pitanja poštivanja prava iz članka II/3.(e) i (f) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 16.Ove ustavne odredbe odgovaraju čl. 6., 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
Pravo na pravično suđenje
- 17.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 18.Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 19.Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 20.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost predočavanja razloga za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 21.Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68., i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 22.U konkretnom slučaju u sudskom postupku su saslušani apelant i tužitelj u svojstvu parničnih stranaka, sud je procijenio prijedlog Centra za socijalni rad Banjaluka, gdje su saslušana malodobna djeca i oba roditelja, te izvršio uvid u izvod iz matične knjige vjenčanih za supružnike i izvode iz matične knjige rođenih za djecu rođenu u braku. Odluku o povjeravanju i uzdržavanju djece sud je temeljio na prijedlogu Centra za socijalni rad. U ovom je prijedlogu apelant također ocijenjen sposobnim starati se o djeci, međutim na temelju izjava djece da žele živjeti sa svojom majkom i na temelju stručne ocjene svih odlučnih činjenica, procijenjeno je da je u najboljem interesu djece da se povjere na čuvanje i odgoj majci. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima se temelji. Sa druge strane, apelant nije pružio nikakve dokaze u prilog svoje tvrdnje da je sudska odluka donesena pristrano i njegovom diskriminacijom po osnovu spola i nacionalne pripadnosti.
- 23.Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na obiteljski život
- 24.Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje".
- 25.Članak 8. Europske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 26.Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava glede primjene članka 8. Europske konvencije koja uključuje sljedeće principe: a) garantiranjem prava na poštivanje obiteljskog života, članak 8. Europske konvencije pretpostavlja postojanje obitelji (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31. stavak 31); b) članak 8. Europske konvencije je primjenjiv na "obiteljski život" "nelegalne" obitelji kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" obiteljske zajednice; c) iako je suštinski objekt članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obveza tih vlasti da efektivno "poštuju" obiteljski život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju koji koraci trebaju biti poduzeti glede potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 94, stavak 67).
- 27.Članak 8. Europske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba dobiti staranje nad djetetom. Ako se obiteljska zajednica raspadne rastavom, u principu to je ostavljeno nacionalnim organima vlasti na temelju relevantnog domaćeg zakona. Iz članka 8., dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje obiteljskog života jednog ili oba roditelja.
- 28.Da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i rzvidnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, br. 30, stavak 49).
- 29.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da nije "nužno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Nužno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Europski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251).
- 30.Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom je slučaju odluka o povjeravanju i uzdržavanju djece donesena na temelju stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djece, uz uvažavanje želje djece i na temelju pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djeci koji ima apelant, niti okončava njegov obiteljski život sa djecom i ne prekida autentičnost njihovih obiteljskih veza. U interesu društvene zajednice je da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i odgoj. Slijedi da nema kršenja prava iz članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nediskriminacija
- 31.Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."
- 32.Članak 14. Europske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 33.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. lipnja 1979., serija A, broj 31, stavak 32).
- 34.Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. siječnja 1999., točka 120, odluke siječanj-srpanj 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. travnja 2000, točka 53, odluke siječanj-srpanj 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. rujna 2001., točka 154).
- 35.Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima temelji svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao glede navodne povrede čl. 6. i 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede članka 14. u svezi čl. 6. i 8. Europske konvencije, kao ni povrede članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII - Zaključak
- 36.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.