Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. srpnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/04
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija "Astra ITB" d.o.o., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Rev-8/02 od 30. rujna 2002. godine, presude Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Pž-22/01 od 24. listopada 2001. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj Ps-20/96 od 22. lipnja 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I - Uvod

  • 1.
    "Astra ITB" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beograda, koju zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik iz Teslića, podnio je 17. prosinca 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Rev-8/02 od 30. rujna 2002. godine, presude Apelacionog suda, broj Pž-22/01 od 24. listopada 2001. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj Ps-20/96 od 22. lipnja 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i odvjetnika S. Z., kao zastupnika sudionika u postupku DD "Palis" Brčko, zatraženo je 1. lipnja 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju. Zastupnik DD "Palis" Brčko nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. lipnja 2004. godine.
  • 3.
    Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 25. lipnja 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Poduzeće "Astra ITT" iz Teslića je, 3. travnja 1992. godine, prema profakturi DP Industrija pića, alkohola i sokova "Palis" Brčko, broj 100/3, navodno uplatila novčani iznos od 5.600.000 tadašnjih dinara na ime kupnje 20.000 litara rafiniranog špirita. Svoje je potraživanje "Astra ITT" iz Teslića ustupila apelantu. Međutim, DP Industrija pića, alkohola i sokova "Palis" Brčko nije apelantu isporučio kupljenu količinu robe. Zbog toga je apelant, 28. rujna 1996. godine, predao tužbu Osnovnom sudu Brčko Distrikta i tražio ispunjenje ugovora, odnosno isporuku predmetne robe. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj Ps-20/96 od 22. lipnja 2001. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. Kao razlog za ovakvu odluku, Osnovni sud Brčko Distrikta, među ostalim, navodi da je potraživanje apelanta zastarjelo, na što se pozvao punomoćnik tužene na ročištu za glavnu raspravu.
  • 6.
    Apelant je, preko svoga zastupnika, protiv navedene prvostupanjske presude uložio priziv Apelacionom sudu. U prizivu apelant, među ostalim, iznosi da je bio spriječen, uslijed ratnih dešavanja na području Brčkog, pristupiti sudu i tako ostvariti svoja prava. Apelacioni je sud presudom, broj Pž-22/01 od 24. listopada 2001. godine, priziv apelanta odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju predmetne presude Apelacioni sud navodi, u suštini, da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio prijeporne činjenice i da nije povrijedio zakon na štetu apelanta, osim u dijelu presude koji se odnosi na troškove postupka.
  • 7.
    Nakon toga, apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu protiv drugostupanjske presude. Taj je sud presudom, broj Rev-8/02 od 30. rujna 2002. godine, izjavljenu reviziju odbio kao neutemeljenu. Iznoseći razloge za ovakvu odluku Apelacioni sud navodi, u suštini, da su apelantovi revizijski navodi već izneseni u prizivu na prvostupanjsku presudu i da ne postoje povrede procesnog zakona i materijalnog prava.
  • 8.
    Potom, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 17. prosinca 2002. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 17/93)

Članak 374. glasi:

"(1) Međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u svezi tih ugovora, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu."

Članak 382. stavak 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Zastarijevanje ne teče:

  • 1)
    za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata glede potraživanja osoba na vojnoj dužnosti;
  • 2)
    Š...Ć."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      Apelant u apelaciji ističe da je pobijanim nižestupanjskim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovoga prava apelant vidi isključivo u činjenici da nižestupanjski sudovi nisu prihvatili da apelant, odnosno njegov zakonski zastupnik i osnivač, kao jedini uposleni, nije imao pristup sudu uslijed ratnih dešavanja na području Brčkog u razdoblju od 1992. godine do potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, apelant smatra da se od njega, odnosno od njegovog zakonskog zastupnika, nije moglo tražiti da radi ostvarenja ovog obligacijskog prava riskira dobro veće vrijednosti, svoj život, dolaskom u Brčko. Ujedno, apelant navodi da je od tadašnjih vlasti njegovom zakonskom zastupniku, ako dođe u Brčko, prijetilo hapšenje i mobilizacija kao dezerteru. Zbog toga, apelant smatra da je tužbu podnio u optimalnom roku, koji mu je faktično stanje omogućilo.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 11.
      U odgovoru na apelaciju, Apelacioni sud ističe da je apelant navode iz apelacije isticao i u prizivu i u reviziji, o čemu je taj sud dao razloge koje nema potrebe ponavljati. Nadalje, iako je odlazak apelanta iz Bosne i Hercegovine i izbjegavanje osobnog pristupa sudu u tijeku rata sasvim razumljivo, to po ocjeni tog suda nije predstavljalo nesavladivu prepreku za poduzimanje radnji u cilju ostvarivanja potraživanja zbog čega bi došlo do zastoja zastarijevanja. Taj sud smatra da je apelant mogao podnijeti tužbu ne samo preko punomoćnika, nego i poštom ili na drugi način, pa makar i nenadležnom sudu. Ovakav stav u svezi zastoja zastarijevanja zbog ratnog stanja i nesavladivih prepreka, navodi taj sud, zauzet je i u mnogim drugim predmetima, a baziran je na stajalištu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izraženom u presudi broj Pž-97/01 od 15. kolovoza 2001. godine. Obzirom na sve navedeno, kao i razloga istaknutih u obrazloženju pobijane presude, taj sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava i prava zaštićenih Europskom konvencijom.

VI - Dopustivost

  • 12.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Rev-8/02 od 30. rujna 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 21. listopada 2002. godine, a apelaciju je Ustavnom sudu podnio 17. prosinca 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 17.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da se apelant žali da mu je pobijanim odlukama, zbog nemogućnosti da u razdoblju od travnja 1992. do potpisivanja Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini podnese tužbu nadležnom sudu u Brčkom, uskraćeno pravo na pristup sudu zbog čega je nastupila zastara ostvarenja njegovog obligacijskog prava. Ustavni sud podsjeća da je, prema članku XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupio na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći je okvirni sporazum potpisan 14. prosinca 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana, zbog čega je prijeporni događaj ratione temporis inkompatibilan sa njegovim odredbama.
  • 18.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da u predmetnom slučaju nije prijeporno pitanje je li apelant imao pravo na pristup sudu radi ostvarenja svojih građanskih prava ili ne. Ovo zbog toga što je apelant, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudom, odnosno ostvario je pravo na pristup sudu, kao jedno od principa iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Sama činjenica da je apelant izdejstvovao da nižestupanjski sudovi donesu pobijane odluke, nepobitno potvrđuje da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Ovo zato što su nižestupanjski sudovi o tužbenom zahtjevu apelanta raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Jer, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj.
  • 19.
    Kao prijeporno pitanje u ovom predmetu pojavljuje se pitanje utemeljenosti stava nižestupanjskih sudova glede nemogućnosti apelanta da u zastarnom roku traži ostvarenje prava pred sudom. Rješavajući to pitanje, nižestupanjski su sudovi na temelju rezultata provedenih postupaka utvrdili da je apelant, bez obzira na postojanje raznih ograničenja, bio u mogućnosti pristupiti sudu u cilju poduzimanja aktivnosti radi ostvarenja prava.
  • 20.
    Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, u prizivnim postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). Zbog toga, Ustavni sud neće, preispitivanjem činjenica predmeta, ulaziti u pitanje opravdanosti stavova nižestupanjskih sudova, je li apelant mogao ili nije mogao, u prijepornom razdoblju, poduzeti aktivnosti pred nadležnim sudom s cilju ostvarenja svoga prava.
  • 21.
    Obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da se apelant žali samo na nemogućnost pristupa sudu, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 22.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 23.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.