USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. srpnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 43/04
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-261/01 od 11. ožujka 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju B. G. i Š. T., odvjetnici iz Sarajeva, podnio je, 13. svibnja 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-261/01 od 11. ožujka 2002. godine. Ustavni je sud zatražio, 24. ožujka 2004. godine, da apelant dopuni apelaciju jer ona nije sadržavala elemente iz članka 18. stavak 2. alineja 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je podnio dopunu apelacije u ostavljenom roku, 14. travnja 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od sudionika u postupku, Vrhovnog suda, R. M. i M. V. iz Sarajeva, zatraženo je, 22. travnja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.R. M. i M. V. su odgovor na apelaciju dostavili 12. svibnja 2004. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.
- 4.Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor R. M. i M. V. je, 19. svibnja 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Općinski je sud II u Sarajevu presudom, broj P-1334/99 od 25. rujna 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1386/00 od 21. ožujka 2001. godine, odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja R. M. i M. V. iz Sarajeva da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen i potpisan 26. studenoga 1998. godine između S. V. kao kupca i apelanta kao prodavača, a dosljedno tome je odbijen kao neutemeljen i dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Sudovi su utvrdili da je prednik tužitelja S. V., 26. studenoga 1998. godine, zaključila sa apelantom ugovor o otkupu stana na kojem je bila nositelj stanarskog prava, da je ugovor dostavljen nadležnom pravobraniteljstvu na ovjeru, da je S. umrla 19. ožujka 1999. godine, prije nego što je pravobraniteljstvo ovjerilo ugovor, nakon čega je apelant obustavio postupak otkupa, te da su tužitelji kao njena djeca jedini zakonski nasljednici. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su tumačili da prijeporni ugovor, pošto ga nije ovjerilo nadležno pravobraniteljstvo i pošto na njemu nisu ovjereni potpisi ugovarača, nije pravno valjan, jer samo zaključenjem ugovora 26. studenoga 1998. godine prednik tužitelja nije izgubio stanarsko pravo, pa tužbeni zahtjev treba u cijelosti odbiti kao neutemeljen.
- 7.Vrhovni je sud presudom, broj Rev-261/01 od 11. ožujka 2002. godine, uvažio reviziju tužitelja R. M. i M. V. iz Sarajeva, izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1386/00 od 21. ožujka 2001. godine, te preinačio nižestupanjske presude tako da se utvrđuje da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen 26. studenoga 1998. godine, između umrle S. V. kao kupca i apelanta kao prodavača, po kojem je S. V. stekla pravnu osnovu za upis prava vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelant dužan prihvatiti da se tužitelji R. M. i M. V., kao zakonski nasljednici umrle, upišu u knjigu položenih ugovora kao vlasnici sa po - dijela kupljenog stana. U obrazloženju ove presude je navedeno da je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, u smislu čl. 9., 29., 30. i 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97 i 11/98), postao pravno valjan onog dana kada je zaključen i kada su ga potpisali ugovarači, a to je 26. studeni 1998. godine, i da je tog dana kupac izgubio stanarsko pravo na kupljenom stanu. Dalje se navodi da takav ugovor ne može prestati postojati nakon kupčeve smrti u smislu članka 359. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list R BiH", br. 2/92, 13/93 i 29/03), pa zakonski nasljednici kupca mogu ostvariti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, nakon što ugovor bude ovjeren kod nadležnog pravobraniteljstva, potpisi ugovarača budu ovjereni i uplaćena kupoprodajna cijena.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list R BiH", br. 2/92, 13/93 i 29/03), relevantne odredbe glase:
"Članak 26.
Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Članak 137.
Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.
Š...Ć
Članak 296.
Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.
Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
Š...Ć
Članak 359.
Smrću dužnika ili povjeritelja prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika."
- 9.U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97 i 11/98), relevantne odredbe glase:
"Članak 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavač), a prodavač ga je dužan prodati.
Š...Ć
Ako prodavač na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan, ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.
Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Š...Ć
Članak 27.
Pravo vlasništva na stan kupac stiče upisom u zemljišne knjige.
Š...Ć
Ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, pravo vlasništva na stan stječe se polaganjem ugovora u zemljišno-knjižnoj službi suda na čijem području se stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud.
Š...Ć
Članak 29.
Prodavač je dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobraniteljstvu u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora.
Š...Ć
Članak 30.
Ugovorne strane su dužne ovjeriti svoje potpise.
Organ nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu nadležnom pravobraniteljstvu, što se potvrđuje na poleđini ugovora.
Članak 33.
Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelju stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi."
U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi:
"Prelazak zaostavštine na nasljednike
Članak 133.
Zaostavština umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci, na pravilno utvrđeno činjenično stanje od prvostupanjskog suda, pogrešno tumačio i primijenio odredbe materijalnih propisa, te tako prekršio njegovo pravo na imovinu, zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju apelanta, činom potpisivanja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ne može se smatrati da je ovaj ugovor zaključen, jer mu nedostaju bitni elementi propisani specijalnim zakonom, i to: potvrda pravobraniteljstva da je otkupna cijena točno utvrđena, ovjereni potpisi ugovarača i plaćanje otkupne cijene. Obzirom da nije ispunjena propisana forma ugovora, takav stan na kojem nije prestalo stanarsko pravo, odnosno još nije stečeno pravo vlasništva, ne može biti predmet nasljeđivanja. Apelant je mišljenja da je, u odnosu na predmetni ugovor o otkupu stana, pogrešno protumačena odredba članka 359. Zakona o obligacijskim odnosima, zanemarujući da se radi o ugovoru koji je vezan za ličnost jedne od ugovornih strana, te je trebalo primijeniti odredbu članka 137. istog zakona.
- 10.
- b)Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju R. M. i M. V. navode da su naslijedili imovinsko pravo njihove prednice, koje je ona za života stekla i u čijem je posjedu bila u trenutku svoje smrti, što im je omogućeno pobijanom presudom. Ističu da je, prema članku 26. Zakona o obligacijskim odnosima, ugovor zaključen kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, što je u konkretnom slučaju potvrđeno potpisivanjem ugovora obje ugovorne strane. Dalje ukazuju da, prema članku 296. Zakona o obligacijskim odnosima, ugovornu obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, a povjeritelj je dužan da trpi ovakvo ispunjenje. Zbog svega navedenog, smatraju da je apelacija pravno neutemeljena i da ne postoji povreda prava na imovinu apelanta, pa predlažu da se iz tih razloga odbije.
- 11.
VI - Dopustivost
- 12.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-261/01 od 11. ožujka 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 15. travnja 2002. godine, a apelacija je podnesena 13. svibnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(k) Pravo na imovinu".
- 17.Ove ustavne odredbe odgovaraju članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
- 18.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 19.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
- 20.Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo predstavlja li pobijana presuda "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stavka 1. ovoga članka, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stavka 2. ovoga članka ili miješanja sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stavka 1. ovoga članka. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu prekršio sud pogrešnim tumačenjem materijalnih propisa, čija se odluka osporava.
- 21.Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan vršiti provjeru utvrđivanja činjenica niti pravilno tumačiti odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 22.U konkretnom slučaju, navodi apelanta da se činom potpisivanja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ne može smatrati da je ovaj ugovor zaključen, jer mu nedostaju bitni elementi, propisani specijalnim zakonom, te da je, nakon smrti druge ugovorne strane, trebalo primijeniti odredbu članka 137. Zakona o obligacijskim odnosima, prema kojoj prestaje ugovorna obveza apelanta, predstavljaju jedan vid tumačenja pozitivno-pravnih propisa. Međutim, sud je u pobijanoj presudi, razmatrajući pravnu situaciju i utvrđeno činjenično stanje, zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 359. Zakona o obligacijskim odnosima, što znači da smrću jedne ugovorne strane nije prestao postojati predmetni kupoprodajni ugovor. Nadalje, da prema članku 133. Zakona o nasljeđivanju zakonski nasljednici jedne ugovorne strane nasljeđuju njena prava i obveze iz predmetnog ugovora, što znači da mogu ostvariti uknjižbu prava vlasništva nakon što ugovor ovjeri mjerodavni pravobranitelj, potpise ovjere ugovarači i isplati se kupoprodajna cijena. Dakle, sud je tumačio i primijenio relevantne pozitivno-pravne odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena. Ustavni sud smatra da sud nije zlouporabio odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije mjerodavan taj aspekt preispitivati, sve dok se radi o tumačenju i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
- 23.Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 24.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 25.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.