Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici: prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, suci: Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 4. ožujka 2004. godine, u predmetu broj AP 13/03, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. tačka 7. i članka 59. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. K., iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kž-470/02 od 15. listopada 2002. godine, i presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj K-71/02 od 14. svibnja 2002. godine, zbog zlouporabe prava na podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

  • 1.
    B. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 9. siječnja 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kž-470/02 od 15. listopada 2002. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj K-71/01 od 14. svibnja 2002. godine.
  • 2.
    Presudom Općinskog suda I u Sarajevu, broj K-71/01 od 14. svibnja 2002. godine, apelant je proglašen krivim zato što je privatnoj tužiteljici, inače svojoj majci, nanio lake tjelesne povrede, te mu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne učini novo kazneno djelo.
  • 3.
    Protiv navedene presude apelant je uložio priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je svojim rješenjem broj Kž-470/02 od 15. listopada 2002. godine, povodom apelantovog priziva, a po službenoj dužnosti, ukinuo presudu Općinskog suda I u Sarajevu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
  • 4.
    Nakon toga, iako je prizivni postupak okončan pozitivno za apelanta, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili, na njegovu štetu, odredbu članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Prema navodima iz apelacije, ova povreda se očituje u tome što su navedeni sudovi apelantu uskratili pravo da u najkraćem roku bude izviješten o naravi i razlozima optužbe, što nije imao odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje odbrane, što su sudovi tijekom postupka iskazali svoju nepravičnost i pristranost, te što je narušen princip pretpostavke nevinosti. Na koncu, apelant traži da se pobijano drugostupanjsko rješenje ukine i utvrdi povreda njegovih prava iz članka 6. Europske konvencije.
  • 5.
    Prema dopisu Općinskog suda I u Sarajevu, broj Su-415703 od 11. rujna 2003. godine, dostavljenog Ustavnom sudu, taj sud je, svojim rješenjem broj K-619/02 od 8. srpnja 2003. godine, obustavio kazneni postupak protiv apelanta jer je privatni tužitelj, apelantova majka, odustala od privatne tužbe. Ipak, i pored toga što je ovim rješenjem obustavljen kazneni postupak, apelant je protiv tog rješenja uložio priziv drugostupanjskom sudu.
  • 6.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."

Članak 16. stavak 2. točka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(...)

"7. apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena ili je zlouporabljeno pravo na podnošenje apelacije".

  • 7.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju protiv rješenja drugostupanjskog suda, kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i njegova osuda za, navodno, počinjeno kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Podnošenje apelacije u takvoj pravnoj situaciji i ostanak pri navodima iz te apelacije, posebno kada tužitelj, nakon podnesene apelacije, povlači optužbu protiv apelanta, sublimira u sebi sva obilježja zlouporabe prava na podnošenje apelacije. Iz takvog ponašanja apelanta nedvojbeno proizlazi da korištenje procesnih ovlasti, kao ulaganje apelacije na odluku kojom je ukinuta osuđujuća presuda i ulaganje priziva na odluku o obustavi kaznenog postupka, u okolnostima i uvjetima koji mu, prema odluci, idu u korist, nije poduzeo sa ciljem zaštite svojih prava, jer je zaštitu tih prava ostvario preko navedenih sudskih odluka. Prema tome, apelant se ne može smatrati "žrtvom" u smislu članka 6. Europske konvencije, na koji se apelant poziva, iz čega proizlazi da je bez stvarnog razloga uložio apelaciju Ustavnom sudu.
  • 8.
    U ovakvom slučaju, kada apelacija nije upravljena na zaštitu ustavnih prava nego predstavlja zlouporabu procesnih ovlasti, Ustavni sud smatra da ne treba ulaziti u razloge koji su potakli apelanta na podnošenje apelacije, niti ima obvezu u tom pravcu, jer je dijapazon mogućih pobuda izuzetno širok. Zadaća Ustavnog suda nije da se bavi očito neutemeljenim apelacijama, stvarajući nepotreban posao koji je inkompatibilan sa njegovom stvarnom funkcijom (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava u predmetu M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 13284/87, od 15. listopada 1987. godine).
  • 9.
    Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. točka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena ili je zlouporabljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 10.
    Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.