USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio
ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 8/04.
OBRAZLOŽENJE
Predmet broj U 47/01
Apelacija
- 1.Dž. H. iz Sarajeva protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-11/00, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-60/99 i presude Osnovnog suda u Banjaluci traži se donošenje privremene mjere
- 2.PPP "Domet" Glamočani protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-11/00
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 61. stavak 2. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika
Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika
Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
David Feldman, prof., sudac
Didier Maus, prof., sudac
Valerija Galić, sutkinja
Usvaja se apelacija Dž. H., iz Sarajeva, i apelacija PPP "Domet", Glamočani.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine, Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine i Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine.
Predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjaluci, preko Vrhovnog suda Republike Srpske, na žuran ponovni postupak sukladno članku 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Privremena mjera Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-47/01 od 2. i 3. studenoga 2001. godine, ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ponovnog postupka
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Dž. H. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant I), po punomoćniku dr. M. M., odvjetniku iz Banjaluke, podnio je 19. srpnja 2001. godine apelaciju, a zatim i 27. kolovoza 2001. godine, dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine. Prijedlogom od 2. kolovoza 2001. godine zatražio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru u smislu članka 75. Poslovnika Ustavnog suda.
- 2.Apelant I, kojeg sada zastupa punomoćnik Z B, odvjetnik iz Banjaluke, je, zatim, 17. kolovoza 2001. godine, podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, sa prijedlogom da se apelaciji, koju je podnio odvjetnik dr. M. M., pripoji apelacija koju je podnio odvjetnik Z. B.
- 3.Privatno prometno poduzeće "Domet" Glamočani (u daljnjem tekstu: apelant II), koje zastupa M. T., odvjetnica iz Banjaluke, podnijela je, također, apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 4.Na temelju članka 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i ostalih sudionika u postupku (HIGAT iz Graca, koga zastupa R. D., odvjetnik iz Banjaluke, apelanta I i apelanta II) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
- 5.Odgovori svih sudionika u postupku dostavljeni su stranama u postupku.
- 6.Ustavni je sud, na temelju članka 25. Poslovnika Ustavnog suda, zaključio da po navedenim apelacijama vodi jedan postupak i donese jednu odluku, jer se radi o istom pitanju.
- 7.Ustavni je sud, na prijedlog apelanta I, na sjednici održanoj 2. i 3. studenoga 2001. godine, donio rješenje kojim se obustavlja izvršenje presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine, koja je potvrđena na temelju priziva presudom Okružnog suda u Banjaluci, broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine i po reviziji presudom Vrhovnog suda, broj Rev.11/00 od 18. svibnja 2001. godine. Ovo je rješenje stupilo na snagu odmah, s tim da obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o izjavljenoj apelaciji apelanta I i apelanta II protiv navedenih presuda.
III - Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.U sporu tužitelja HIGAT-a Ges.m.b.H 48010 Grac - Austrija (u daljnjem tekstu: HIGAT) protiv apelanta II, Vanjsko-trgovinska arbitraža pri Gospodarskoj komori Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Arbitraža) u Beogradu donijela je 29. svibnja 1998. godine odluku broj T-43/92. Ovom odlukom apelant II je obvezan da isplati tužiocu HIGAT-u iznos od 10.755.759,46 ATS.
- 10.HIGAT je, kao povjeritelj, radi naplate svog novčanog potraživanja pokrenuo postupak izvršenja pred Osnovnim sudom u Banjaluci. Ovaj je sud donio 13. kolovoza 1998. godine rješenje o izvršenju broj IP-313/98 kojim se na temelju izvršne odluke Arbitraže, broj T-43/92 od 29. svibnja 1998. godine, radi naplate novčanog potraživanja povjeritelja s kamatom i troškovima postupka "određuje izvršenje na nepokretnost dužnika PPP "Domet", i to poslovna zgrada u gospodarstvu, sagrađena na parceli k.č. broj 897/1 upisana u Pl 255 k.o. Glamočani, zabilježbom ovog rješenja u posjedovnom listu broj Pl 255 k.o. Glamočani, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom opisane nepokretnosti i namirenjem povjeritelja iz iznosa dobivenog prodajom."
Na ovo su rješenje apelanti izjavili prizive.
- 11.Apelant II je 6. srpnja 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci radi poništenja odluke Arbitraže, broj T-43/92 od 29. svibnja 1998. godine. Predmet se vodi pod brojem Ps-131/98.
- 12.U međuvremenu je povjeritelj, HIGAT, podnio tužbu radi utvrđenja Osnovnom sudu u Banjaluci protiv tuženih - apelanta I i apelanta II.
Presudom Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine, utvrđeno je da je apelant II vlasnik poslovne zgrade površine i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena, kao i da je apelant I obvezan trpjeti i priznati da se apelant II, na temelju ove presude, upiše kao vlasnik u odgovarajućem posjedovnom listu, te su apelanti obvezni nadoknaditi troškove postupka.
Iz razloga ove presude proizilazi, kao neprijeporno, da je HIGAT imao izvršnu ispravu (navedenu odluku Arbitraže, broj T-43/92) za namirenje svoje tražbine iz imovine apelanta II, jer je prijeporna zgrada imovina dužnika, mada je apelant I, u namjeri da onemogući izvršenje, predmetnu poslovnu zgradu upisao na svoje ime. Iz daljnjih razloga navedene presude proizilazi da je ovaj sud, kao nepotrebne, odbio prijedloge apelanta I za izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka i građevinskim vještačenjem jer je, na temelju pribavljene dokumentacije za gradnju objekta kao i kredita podignutog u Banjalučkoj banci d.d. Banjaluka za gradnju objekta, nedvojbeno zaključio da je apelant II objekt gradio u svoje ime i za svoj račun na zemljištu apelanta I, uz njegovu suglasnost, pa da je u smislu članka 24. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima vlasnik ovog objekta.
- 13.Presudom su Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine odbijeni prizivi apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine.
Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine je odbijena revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine.
- 14.Protiv presude Vrhovnog suda apelanti su izjavili apelacije Ustavnom sudu.
IV - Relevantni propisi
- 15.a) Zakon o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).
Članak 187. u relevantnom dijelu glasi:
"Tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. ...
Članak 219.
"Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika."
Članak 220.
"Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud."
Članak 227.
"Uviđaj se poduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebito neposredno opažanje suda.
Uviđaj se može vršiti i uz sudjelovanje vještaka."
Članak 250.
"Sud će izvršiti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebito stručno znanje kojim sud ne raspolaže."
Članak 264.
"Prijeporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka.
Sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad i pored izvedenih dokaza nađe da je to potrebito za utvrđivanje važnih činjenica."
Članak 354. u relevantnom dijelu glasi:
"Bitna povreda odredbi parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji:
- 1.. ....
- 2....
- 3....
- 4....
- 5....
- 6....
- 7.ako je kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostavljanja, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom;
- 8....
- 9....
- 10....
- 11....
- 12....
- 13...."
Članak 365.
"Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava."
Članak 375.
"U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti prizivne razloge koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti."
Članak 386.
"Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava."
Članak 393.
"Revizijski će sud presudom odbiti reviziju kao neutemeljenu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti."
- b)Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 14/94).
Članak 142. u relevantnom dijelu glasi:
"Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti potrebito je da povjeritelj podnese izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao imovina dužnika, odnosno da dužnik ima pravo raspolaganja na nepokretnost u društvenom vlasništvu.
.... ...
Povjeritelj koji ne raspolaže ni ispravom podobnom za upis dužnikovog prava može tužbom zahtijevati da se to pravo upiše na dužnika.
Po pravomoćnosti rješenja o upisu, postupak izvršenja će se nastaviti."
- c)Zakon o temeljnim imovinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 38/03)
Članak 24.
"Osoba koja može biti nositelj prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljište koje je nužno za redovitu uporabu tog građevinskog objekta, ako nije znala niti mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio."
V - Apelacija
Navodi iz apelacije
- 16.U apelaciji i dopuni apelacije apelant I pobija presude Vrhovnog suda, broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine, Osnovnog suda u Banjaluci broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine i Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine. Tvrdi da su mu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i to pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima (članak II/3.(e)), pravo na imovinu (članak II/3.(k)) i nediskriminaciju (članak II/4.). Navodi da su pobijane presude donesene uz brojne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prema navodu apelanta I, tužba je u predmetu P-1657/98 podnesena kao brisovna tužba, odnosno smatra da je tužba nepravodobna. Također navodi da je Vrhovni sud bio dužan odbaciti tužbu, ali to nije učinio, već je dopustio preinačenje tužbe, čime je povrijedio odredbu članka 190. točka 6. Zakona o parničnom postupku. Pošto je Katastar Općine Laktaši nakon izlaganja nekretnina, imajući u vidu svu potrebitu dokumentaciju, izvršio upis predmetnih nekretnina u svojoj evidenciji, trebao je, po navodu apelanta, sudjelovati u postupku pred sudom s tim da je za apelanta I kao potpunog vlasnika bilo svejedno jesu li nekretnine uknjižene na njega kao fizičku osobu ili na njegovu firmu kao pravnu osobu. Ukoliko u tom postupku nešto nije bilo ispravno, to je trebalo utvrditi Povjerenstvo za izlaganje nekretnina i katastar Općine Laktaši. Obzirom da je uknjižba nekretnina izvršena na uobičajeni način, postoji presumpcija točnosti javnih evidencija. Posebice je važno da je takva uknjižba izvršena prije postojanja bilo kakvog izvršnog postupka protiv apelanta I pred Osnovnim sudom u Banjaluci. Apelant smatra da Vrhovni sud pogrešno tumači članak 142. Zakona o izvršnom postupku, jer ova odredba ima u vidu situaciju kada dužnik posjeduje nekretnine koje nisu na njega upisane u javnim evidencijama. U konkretnom su slučaju nekretnine upisane na apelanta I i između njega i apelanta II nema nikakvog spora u tome. Dalje, ističe da navodi presude Vrhovnog suda koji govore o osnivanju poduzeća ne stoje, odnosno pokazuju "lošu namjeru" tog suda, jer da je općepoznato da imovinu poduzeća predstavlja ono što je uneseno u poduzeće i to se evidentira u registarskom ulošku nadležnog suda. Po takvom stavu Vrhovnog suda, iznosi apelant I, sve što posjeduje fizička osoba, koja je istodobno vlasnik i pravne osobe, bilo bi automatski vlasništvo pravne osobe i fizička osoba ne bi bila u poziciji da ima svoju imovinu.
- 17.U apelaciji od 17. kolovoza 2001. godine apelant I navodi da je vlasnik i posjednik (Pl-255 k.o. Glamočani) poslovne zgrade u gospodarstvu površine 1545 m2 izgrađene na k.č. 897/1 upisanoj u k.knj. ul. br. 1036 k.o. Glamočani, parcele površine 5000 m2. Gradnju ove poslovne zgrade apelant I je završio u prosincu 1990. godine, a u svibnju 1992. godine u posjed je zgrade ušla vojska i milicija Republike Srpske. Apelant I je ujedno osnivač i vlasnik apelanta II. Kao dokaz za ovu tvrdnju apelant I prilaže k.knj. ul. br. 1036 k.o. Glamočani i Pl-255 k.o. Glamočani, te uvid u sudski registar kod Osnovnog suda u Banjaluci.
- 18.Apelant I dalje ističe da je presudom Osnovnog suda pogrešno utvrđeno da je apelant II postao vlasnik nekretnina po temelju gradnje. Ovakav stav Osnovni je sud izveo na temelju akta urbanističko-građevinske regulative koji glasi na apelanta II i zahtjeva za dodjelu kredita kod Banjalučke banke, koji je apelant II i dobio, a ne apelant I. Apelant I tvrdi da akti urbanističko-pravne regulative nisu valjani pravni dokumenti na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak o vlasništvu, te da su oni potrebiti da bi se moglo pristupiti legalnoj izgradnji objekta. Objekt se može graditi i bez tih akata, a kasnije se može izvršiti legalizacija gradnje pribavljanjem određene dokumentacije. Vlasnik je objekta po temelju gradnje samo onaj tko je financirao gradnju, a to u postupku nije utvrđeno, jer sud tu odlučnu činjenicu nije ni utvrdio. Isto tako sud nije izvršio uvid u registarski spis apelanta II kako bi utvrdio koliki je ukupan iznos uloga osnivača, kao i vrstu i opseg odgovornosti za obveze subjekta upisa, tako da je ostalo potpuno neutvrđeno koliki je upisani i uplaćeni osnovni kapital. Ovo je bila obveza suda u smislu članka 7. stavak 3. Zakona o parničnom postupku kako bi na temelju ovog dokaza, kao i drugih dokaza, utvrdio tko je financijer (graditelj) i u kojem opsegu predmetnog poslovnog objekta. Zato je neutemeljena ocjena suda da na bazi akata građevinske regulative i beznačajnog iznosa kredita utvrdi da je predmetni poslovni objekt vlasništvo apelanta II.
- 19.Apelant I ukazuje i na druge manjkavosti presuda, pa ističe da je kod derivativnog načina stjecanja vlasništva za zemljišno-knjižni upis potrebita odgovarajuća tabularna isprava, čiju pravnu valjanost utvrđuje sud. Isto tako, i za derivativni način stjecanja vlasništva u konkretnom slučaju po temelju gradnje na tuđem zemljištu nakon stvarnog utvrđenja činjenice gradnje potrebito je naložiti tuženom da izda tabularnu ispravu potrebitu za zemljišno-knjižni prijenos. Ako se tako ne postupi, onda će tek takvu ispravu zamijeniti sudska presuda.
- 20.Apelant I navodi da se nižestupanjski sudovi nisu htjeli baviti pitanjem i utvrđivanjem činjenica tko je gradio predmetni poslovni objekt i čijim sredstvima, te koliko je uloženo sredstava u objekt i od koga. Revizijska je odluka nezakonita i zbog toga što u prvostupanjskoj odluci koju je drugostupanjski sud prihvatio kao zakonitu nema činidbe, a bez činidbe nema zakonite odluke. Zato je i revizijskom odlukom povrijeđeno ustavno pravo apelanta I na zaštitu njegove imovine.
- 21.Glede pitanja imovine, apelant I ističe da, prema Zakonu o poduzećima, imovinu čine samo prava, a stvari i novac su samo predmeti prava, tj. ulaze u imovinsku temelju. Ono što je uloženo u poduzeće, ulazi u imovinu poduzeća - tako da je imovina ulagača apsolutno odvojena od imovine poduzeća. Rizik je vlasnika poduzeća ograničen samo na ono što je on uložio u poduzeće, ako ne preuzme odgovornost za obveze poduzeća koje je ono preuzelo nekim pravnim poslom. Prema tome, poduzeće odgovara za svoje obveze svojom imovinom, a vlasnik poduzeća - svojom imovinom samo za svoje obveze. Međutim, sudovi se, kako dalje navodi apelant I, nisu bavili pitanjem što sve spada u imovinu apelanta II, a što u imovinu apelanta I.
- 22.Apelant I osporava navedene presude, a radi zaštite svoje imovine traži donošenje privremene mjere u smislu članka 75. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.U podnesku apelanta I od 2. veljače 2003. godine ponovo se ističe da je prvostupanjski sud u svojoj presudi grubo povrijedio njegovo ustavno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u svezi članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i da su "iza ovih povreda stali" Okružni sud u Banjaluci i Vrhovni sud. Ove su presude, navodi apelant I, također oprečni članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u svezi članka 14. Europske konvencije, jer su one uskratile apelantu I pravo na zaštitu njegove imovine iz razloga diskriminacije zbog određenih okolnosti koje su samo označenim sudovima poznate. Apelant I je, kako kaže, "žrtva nezakonitog i neustavnog postupanja sudova" kako je to već precizirano u apelaciji. On se osjeća diskriminiran kao građanin ove zemlje, jer mu sudovi sukladno ustavnom načelu o jednakosti i jednakopravnosti građana pred zakonom nisu dozvolili pristup sudu da u redovitom parničnom postupku dokaže i obrani pravo na svoju imovinu. Apelant osobito ističe da se u apelaciji osvrnuo i na odluku Arbitraže, broj T-43/92 od 29. svibnja 1998. godine, zato što se u obrazloženju pobijane presude Okružnog suda u Banjaluci i Vrhovnog suda, ta odluka namjerno spominje kao izvršna isprava iako ti sudovi znaju da arbitražna odluka nije i ne može biti izvršna isprava. Naime, apelant II je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci u smislu članka 100. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 43/82) za poništenje odluke Arbitraže, broj T-43/92 od 29. svibnja 1998. godine. Ova je tužba zavedena pod brojem P-131/98 ali sud ovaj predmet neće da uzme u rad i riješi. Iako ove apelacije kojima se pobijaju sve tri presude i predmet broj P-131/98 nisu ni u kakvoj vezi i ne mogu se zajedno rješavati, ipak "apsolutni nerad" u predmetu P-131/98 pokazuje da sudovi nisu objektivni kada su u pitanju apelanti.
- 24.Apelant II ističe da u cijelosti prihvata kao osnovanu apelaciju apelanta I, te ističe da nije vlasnik predmetne nekretnine, a što se vidi iz priloženog obrasca 2. Registarskog spisa Osnovnog suda u Banjaluci.
Odgovori na apelaciju
- 25.Vrhovni sud, u svom odgovoru od 29. listopada 2001. godine, ističe da ostaje kod svih zaključaka i pravnog mišljenja iznijetog u odluci koja se pobija apelacijom.
- 26.U odgovoru HIGAT-a se navodi da prijeporni odnos između HIGAT-a i apelanta I traje još od 1990. godine, kada su ugovorili kako i na koji će način rješavati svoje eventualne međusobne sporove. Dogovorili su se da će sporove rješavati pred Arbitražom, pa je ta Arbitraža 29. svibnja 1998. godine donijela odluku broj T-43/92 koja je HIGAT-u poslužila kao izvršna isprava. Tek tada, u izvršnom postupku tužitelj je saznao da se apelant I u katastar upisao kao vlasnik i poslovne zgrade i to od izlaganja katastra nekretnina 1994. godine. Taj je katastar stupio na snagu 1. prosinca 1999. godine i od tada počinju teći rokovi na koje se poziva apelant I. Od tada se tužitelj može pojaviti s tužbom radi brisanja upisa. Međutim, HIGAT je zatražio utvrđenje vlasništva po temelju građenja na tuđem zemljištu jer je apelant I počeo osporavati da je vlasnik nekretnine apelant II. Točno je da je apelant I bio upisan kao posjednik parcele u katastru, ali je točno i to da su od zemljišno-knjižnog ureda povučene zemljišne knjige u kojima poslije izlaganja nije moguće vršiti promjene. Međutim, apelant je iskoristio priliku i da za vrijeme rata isposluje upis zgrade na svoje ime, a da pritom nije imao niti jedan valjan dokument koji se traži prema Zakonu o premjeru i katastru nekretnina. HIGAT, dalje, navodi da je Osnovni sud u Banjaluci na temelju dokumentacije kojom je raspolagao zaključio da je poslovna zgrada imovina apelanta II, a ne apelanta I. Razvidno je, zato, da pravo apelanata na imovinu nije povrijeđeno. Dapače, povrijeđeno je pravo tužitelja na imovinu. Zbog toga i tužitelj ima pravo na apelaciju protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda u Banjaluci. Imovinsko je pravo tužitelja, kako on tvrdi, ugroženo zbog neefikasnosti pravosudnih organa Republike Srpske koji su pod pritiskom apelanta I, izraženim preko raznih predstavki upućenih organima u Bosni i Hercegovini i preko zastupničkih pitanja, a sve u cilju da se onemogući tužitelju naplata njegovih potraživanja.
HIGAT predlaže da Ustavni sud zakaže javnu raspravu na kojoj će ponuditi još dokaza iz kojih će se vidjeti da je povrijeđeno pravo tužitelja, a ne pravo apelanata.
- 27.U izjašnjenju apelanta II, na navode iz odgovora HIGAT-a, ističe se, između ostalog, da je HIGAT 22. svibnja 1992. godine podnio tužbu Arbitraži protiv apelanta II radi naplate duga od 10.718.099,78 ATS i 1.476.068,00 din. HIGAT je 23. kolovoza 1994. godine podnio identičnu tužbu protiv apelanta II i Osnovnom sudu u Banjaluci. Osnovni sud do sada nije odlučio, izuzev što je donio rješenje o privremenoj mjeri kojom se apelantu I zabranjuje otuđenje i opterećenje nekretnina koje su ukinute rješenjima Okružnog suda u Banjaluci. Glede izvršenja odluke Arbitraže apelant II ističe da je HIGAT bez prethodno provedenog priznanja odluke stranog suda, u ovom slučaju odluke Arbitraže, Osnovnom sudu u Banjaluci podnio prijedlog za njeno izvršenje, koje je riješeno u roku od samo tri dana (rješenjem o izvršenju broj IP-313/98 od 13. kolovoza 1998. godine). Ovim je rješenjem dozvoljeno izvršenje navedene odluke Arbitraže prodajom nekretnina. Dakle, apsurdno je, smatra apelant I, da je sud, prije nego što je donio presudu o utvrđenju vlasništva na nekretninama koje su predmet izvršenja (presuda broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine), donio rješenje o izvršenju.
- 28.Apelant I ističe da je netočna tvrdnja punomoćnika HIGAT-a da je u konkretnom slučaju izvršen prijenos imovine sa apelanta II na ime apelanta I, jer apelant II nikada nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, osim što mu je tu bilo posljednje sjedište.
Ostali navodi
- 29.HIGAT je svojim dopisom od 4. veljače 2002. godine obavijestio Ustavni sud da je došlo do sporazumnog rješenja prijepornog odnosa pa je odustao od apelacije. To će učiniti i apelanti na temelju dogovora koji je ranije postignut.
- 30.U odgovoru punomoćnika apelanta I, od 12. prosinca 2002. godine, ističe se da ovaj apelant ostaje kod svoje apelacije od 17. svibnja 2001. godine, te navodi da je apelant I 12. prosinca 2001. godine ponudio Republičkom javnom pravobraniteljstvu Republike Srpske vansudsku nagodbu u svezi problema oko korištenja poslovnog prostora u vlasništvu apelanta I od specijalne policije Republike Srpske. Zbog određenih okolnosti, a uključujući i navedenu ponudu radi razrješavanja i eventualnog rješenja cijelog ovog slučaja, apelant I je zatražio da se zastane sa rješavanjem njegove apelacije u trajanju od 90 dana, počevši od 5. veljače 2002. godine. Po isteku ovog roka apelant se obvezao da će obavijestiti Ustavni sud o rezultatima pregovora koji su bili u tijeku s tim što nije prihvatio povlačenje apelacije, kako je to HIGAT sugerirao.
- 31.Ustavnom je sudu 14. veljače 2002. godine dostavljen prijedlog apelanta I, u njegovo ime i u ime apelanta II, kao i prijedlog HIGAT-a, iz Graca, kojeg je zastupao M. M., kojim se predlaže Ustavnom sudu, Vrhovnom sudu, Okružnom sudu u Banjaluci i Osnovnom sudu u Banjaluci da zastanu s rješavanjem predmeta u ovim sporovima. U ovom podnesku, ovjerenom pred notarom u Beču, navodi se da su se stranke vansudski sporazumjele kako će riješiti svoje međusobne odnose i suglasile su se da se obrate ovim sudovima da, u trajanju od tri mjeseca od prijama ovog pismena, sudovi ne postupaju po njihovim zahtjevima dok strane ne realiziraju dogovoreno.
- 32.Apelant II, u svom izjašnjenju od 13. veljače 2002. godine, navodi da ostaje kod svoje apelacije izjavljene protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00. Traži da Ustavni sud zastane sa rješavanjem apelacije u trajanju od 90 dana počevši od 5. veljače 2002. godine.
- 33.Punomoćnik HIGAT-a je, 16. travnja 2002. godine, obavijestio Ustavni sud da do realiziranja sporazuma nije došlo pa, zato, traži da Ustavni sud o apelaciji žurno odluči.
- 34.Punomoćnik apelanta I je obavijestio Ustavni sud, dopisom od 2. svibnja 2002. godine, da podnesak HIGAT-a od 16. travnja 2002. godine, nije ni u kakvoj vezi s podnesenom apelacijom, a zastoj je u rješavanju apelacije uslijedio na zahtjev HIGAT-a, a nikako apelanta I.
VI - Dopustivost
- 35.Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 36.Sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- 37.U konkretnom su slučaju apelanti iskoristili sve efektivne pravne lijekove, a posljednja je odluka presuda Vrhovnog suda, broj Rev-11/00. Punomoćnik apelanta I je primio 10. srpnja 2001. godine pobijanu presudu Vrhovnog suda. Apelacija je Ustavnom sudu, protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine, izjavljena 19. srpnja 2001. godine, odnosno 17. kolovoza 2001. godine, preko punomoćnika. Dakle, apelacija apelanta I je izjavljena sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 38.Apelant II, odnosno njegov punomoćnik, pobijanu je presudu Vrhovnog suda primio 20. srpnja 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu izjavljena 17. kolovoza 2001. godine. Prema tome, i ova je apelacija izjavljena u roku od 60 dana od dana prijama presude Vrhovnog suda.
- 39.Slijedi da su izjavljene apelacije dopuštene i pravodobne.
VII - Meritum
- 40.U okviru svoje nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud mjerodavan ocjenjivati je li presudom bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
- 41.Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e), II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaraju članku 6., članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članku 14. Europske konvencije.
Prema članku II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz članka II ovog članka (katalog prava), što uključuje ... "(e) pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka."
Podnositelji se apelacije žale na povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije, tvrdeći da im nije osiguran pravičan postupak pred sudom, jer su sudovi odbili izvesti dokaze saslušanjem apelanta kao stranke u postupku i izvesti vještačenje, što je apelant tražio tijekom cijelog postupka pred sudom.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
(...)"
U ovom je slučaju relevantan prvi stavak članka 6. Europske konvencije koji se primjenjuje na sve postupke koji se tiču građanskih prava i obveza (Presuda od 8. lipnja 1976. godine, u predmetu Engel, A.22). Ustavni sud zaključuje da se postupak pred sudovima tiče apelantovih građanskih prava i da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv na ovaj slučaj.
- 42.Za pravilno tumačenje prvog stavka članka 6. Europske konvencije, Europski je sud za ljudska prava u svojoj presudi Deleourt, dao sljedeću smjernicu: "U demokratskom društvu, u okviru značenja Konvencije, pravo na pravično provođenje pravde ima tako značajno mjesto da bilo kakvo ograničavajuće tumačenje članka 6. stavak 1. ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe" (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Deleourt, od 12. siječnja 1970., A.11).
Važan element pravičnog suđenja u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije predstavlja princip jednakopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Europski sud izrekao u predmetu Dambo Beheer B.V. u kontekstu građanskog postupka, da "objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika."
- 43.Zato je važno ispitati kako su domaći sudovi, u ovom predmetu, tumačili i primjenjivali članak 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se svakoj strani u postupku mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je uložila druga strana.
- 44.Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Banjaluci i presude Okružnog suda u Banjaluci, a što je prihvatio i Vrhovni sud, rješavajući reviziju apelanta, proizilazi da je apelant II vlasnik poslovnog objekta - zgrade u Glamočanima a ne apelant I. Do ovakvog su zaključka sudovi došli na temelju cjelokupne dokumentacije u svezi gradnje objekta koja glasi na ime apelanta II i što je ovo poduzeće za izgradnju ovog objekta podiglo odgovarajući kredit kod Banjalučke banke.
- 45.Apelant I je u prvostupanjskom, drugostupanjskom postupku i revizijskom postupku tražio da se sasluša u svojstvu parnične stranke i provede vještačenje (str. 4. Zapisnika sa ročišta održanog 29. prosinca 1998. godine kod Osnovnog suda u Banjaluci), što je Osnovni sud odbio.
- 46.Ustavni sud zapaža da Okružni sud u Banjaluci, kao drugostupanjski sud, nije interpretirao navode priziva apelanata niti ih je cijenio u postupku pred tim sudom.
Apelant I je u reviziji posredno ukazivao na bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku učinjene pred nižestupanjskim sudovima. Međutim, Vrhovni se sud nije upuštao u ocjenu ovih navoda.
Ustavni sud uočava da u pobijanim presudama nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama po pitanju vlasništva prijepornog objekta.
- 47.Ustavni sud podsjeća da kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije postoji kada je domaći sud uskratio pravo da se razmotre određeni dokazi (De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997) i Mantovanelli protiv Francuske (1997), uključujući i nalaze vještaka (Boniseh protiv Austrije (1985).
- 48.Ustavni sud smatra da sudionici u postupku imaju pravo predlagati dokaze i činjenice o kojima ovisi pravično okončanje postupka pred redovitim sudovima. Ukoliko sudovi ne ispitaju sve relevantne navode koje su iznijeli sudionici u postupku, postoji opasnost da redoviti sudovi donesu arbitrarnu odluku koja može dovesti do kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine garantiranih prava.
- 49.Ustavni sud zapaža da nije utvrđeno tko je faktički vlasnik prijeporne nekretnine, te da nije cijenjeno poslovanje apelanta II, kao pravne osobe, i prava na uživanje imovine apelanta I, kao fizičke osobe. Osim toga, sudovi nisu utvrdili za čiji je račun građen objekt, tj. tko mu je faktički vlasnik.
- 50.Polazeći od stava Ustavnog suda iz točke 48. ove Odluke, a imajući u vidu presude prvostupanjskog, drugostupanjskog pa i revizijskog suda, Ustavni sud smatra da je osnovan zahtjev apelanta I da se ukinu sve tri presude i predmet vrati na ponovni postupak koji mora ispuniti sve kriterije kontradiktornog postupka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
- 51.Što se tiče navoda apelacije glede valjanosti Arbitražne odluke u svezi raščišćavanja poslovnih odnosa između HIGAT-a i apelanta II, Ustavni sud ih nije razmatrao jer se oni odnose na izvršni naslov, a ne na zahtjeve apelacija.
VII - Zaključak
- 52.Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Obzirom na zaključak Ustavnog suda iz točke 52. ove odluke, Ustavni sud smatra da nije nužno razmatrati ostale navode apelanata koji se odnose na navodne povrede čl. II/4. i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 54.Obzirom na to da će doći do ponovnog suđenja, privremena mjera koju je ovaj sud donio na sjednici održanoj 2. i 3. studenoga 2001. godine ostaje na snazi do okončanja ponovnog postupka, a ne do okončanja postupka po ovoj apelaciji kako je ranije bilo odlučeno.
- 55.Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.