Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 19. prosinca 2003. godine, donio

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 8/04.
OBRAZLOŽENJE

Predmet broj U 38/02

Apelacija S. B.

protiv rješenja broj P-622/2000 Općinskog suda u Livnu od 21. prosinca 2000. godine, rješenja Županijskog suda u Livnu broj Gž-72/2000 od 28. lipnja 2000. godine i Gž-194/2001 od 8. veljače 2001. godine te rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-106/01 od 18. svibnja 2001. godine i Odluke Hrvatske zajednice Herceg- Bosne broj 01-023-463/93 od 27. srpnja 1993. godine

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 61. st 1. - 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika

Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika

Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Didier Maus, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja, i

Jovo Rosić, sudac

Usvaja se apelacija S. B., iz Livna, protiv rješenja Općinskog suda u Livnu broj P-622/00 od 21. prosinca 2000. godine, Županijskog suda u Livnu broj Gž-72/00 od 28. lipnja 2000. godine i Gž-194/01 od 8. veljače 2001. godine i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-106/01 od 18. svibnja 2001. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Utvrđuje se povreda prava na zabranu diskriminacije u svezi prava na uposlenje iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u svezi članka 5. e) i i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, članka 6. i članka 7. a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Ukidaju se rješenja Općinskog suda u Livnu broj P-622/00 od 21. prosinca 2000. godine, Županijskog suda u Livnu broj Gž-72/00 od 28. lipnja 2000. godine i broj Gž-194/01 od 8. veljače 2001. godine i rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-106/01 od 18. svibnja 2001. godine.

Nalaže se poslodavcu da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na radno mjesto pod uvjetima i sukladno njenom ranijem uposlenjem i pod jednakim uvjetima koji imaju ostali uposlenici na sličnim zadacima.

Nalaže se nadležnom sudu da o apelanticinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje riješi po žurnom postupku i sukladno pravnom shvatanju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u ovoj odluci.

Apelacija se odbacuje u dijelu koji se odnosi na Odluku Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, broj 01-023-463/93 od 27. srpnja 1993. godine, jer je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, podnijela je 27. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Hrvatskog vijeća obrane Herceg-Bosne, Općinskog hrvatskog vijeća obrane, broj 01-023-463/93 od 27. srpnja 1993. godine, rješenja Županijskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Županijski sud), broj Gž-72/00 od 28. lipnja 2000. godine i Gž-194/01 od 8. veljače 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-106/01 od 18. svibnja 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni je sud 21. svibnja 2000. godine, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, poslao dopise Županijskom sudu i Vrhovnom sudu radi davanja odgovora.
  • 3.
    U dopisu od 25. travnja 2002. godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine je dostavilo svoje komentare Ustavnom sudu.
  • 4.
    Županijski je sud dostavio svoj odgovor 5. lipnja 2002. godine.
  • 5.
    Općina je Livno dostavila svoj odgovor 12. lipnja 2002. godine.
  • 6.
    U pismu od 4. srpnja 2002. godine, apelantica je obavijestila Ustavni sud da je povukla svoju aplikaciju podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u svezi istog pitanja.
  • 7.
    U pismu od 1. travnja 2003. godine Ustavni je sud je zatražio od Općinskog suda i Županijskog povjerenstva za provedbu članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Županijsko povjerenstvo) dostavu odgovora je li apelanticin spis dostavljen Županijskom povjerenstvu na dalje odlučivanje. Općinski je sud dostavio odgovor 8. travnja 2003. godine, a Županijsko povjerenstvo 14. travnja 2003. godine.
  • 8.
    U pismu od 16. travnja 2003. godine Ustavni je sud tražio da apelantica navede konkretne ustavne odredbe na koje se poziva. Apelantica je odgovorila pismom od 19. travnja 2003. godine.
  • 9.
    U pismu od 14. svibnja 2003. godine Ustavni je sud zatražio od Fonda za stanovanje Livno dodatne podatke o radno-pravnom statusu apelantice, kao i o tome je li netko drugi uposlen na njeno ranije radno mjesto. Fond je za stanovanje dostavio odgovor 28. svibnja 2003. godine.
  • 10.
    Tajnik Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je, 16. rujna 2003. godine, dostavio izvode sa sjednice Parlamenta o usvajanju federalnog Zakona o radu.
  • 11.
    U pismu od 6. listopada 2003. godine apelantica je dostavila Ustavnom sudu, između ostalog, i rješenje Županijskog povjerenstva broj 10-2-34-228/00 od 11. lipnja 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 12.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 13.
    Fond za stanovanje Livno (u daljnjem tekstu: poslodavac), rješenjem o neplaćenom odsustvu, broj 142/93 od 20. rujna 1993. godine, odlučio je apelanticu uputiti na neplaćeno odsustvo počev od 21. rujna 1993. godine. Rješenjem je također odlučeno da tijekom neplaćenog dopusta "prava uposlenika koja proizilaze iz radnog odnosa miruju", te da se ona treba "javiti na dužnost kada je pozove ravnatelj Fonda za stanovanje Livno". Apelantica je bila uposlena kod poslodavca od 1979. godine i to kao šef tehničke službe. Poslodavac je utemeljio svoje rješenje na Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obveze na području općine Livno broj 01-023-91 od 2. lipnja 1993. godine i Odluci o dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obveze na području općine Livno broj 01-023-463/93 od 27. srpnja 1993. godine. U rješenju nije narečena uputa o pravnom lijeku, a apelantica nije ni pobijala to rješenje.
  • 14.
    Obzirom da apelantica nije pozvana na posao, ona je u veljači 1998. godine uputila zahtjev poslodavcu da ukine rješenje o neplaćenom odsustvu, da je vrati na radno mjesto, te da joj nadoknadi izgubljene plaće, uključujući kamatu i doprinose i sva druga prava iz radnog odnosa. Apelantica tvrdi da relevantni zakoni ne nude mogućnost neplaćenog odsustva, osim ako to sam uposlenik ne zahtijeva. Ona nije zahtijevala neplaćeno odsustvo, ali je bila prisiljena napustiti svoje radno mjesto "zbog njenog imena i prezimena" i kao posljedica "nedemokratskih" radnji koje su povrijedile temeljna ljudska prava i zakone Bosne i Hercegovine.
  • 15.
    Poslodavac nije odgovorio na apelanticin zahtjev. Stoga je apelantica, u travnju 1998. godine, ponovno dostavila svoj zahtjev poslodavcu i, pošto poslodavac nije odgovorio, podnijela je tužbu Općinskom sudu u Livnu.
  • 16.
    Općinski je sud u Livnu, u presudi broj P-371/98 od 26. ožujka 1999. godine, naveo da apelanticin radni odnos nije prestao. Ostali je dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na obvezu poslodavca da je vrati na radno mjesto i ponudi joj prava iz radnog odnosa, odbacio kao preuranjen. Općinski je sud ustanovio da je rješenje o neplaćenom odsustvu postalo konačno, obzirom da ga apelantica nije pobijala, te da je njen radni status stoga određen ovim rješenjem. Na temelju toga, poslodavac je zaključio apelanticinu radnu knjižicu o čemu je ona obaviještena tek u postupku pred sudom. Općinski sud smatra da, sukladno Zakonu o radu ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", broj 20/90) i Zakonu o temeljnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", broj 60/89), rješenjem o neplaćenom odsustvu, a ni zaključenjem radne knjižice, nije prestao apelanticin radni odnos.
  • 17.
    Županijski je sud, rješenjem broj Gž-66/99 od 16. rujna 1999. godine, ukinuo presudu Općinskog suda jer nije našao da je zahtjev preuranjen i vratio predmet Općinskom sudu na ponovni postupak i odlučenje. Županijski je sud našao da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe postupka iz članka 336. Zakona o parničnom postupku, te je utvrdio da obrazloženje pobijane presude nije bilo razvidno i izričito te da je dispozitiv bio sam sebi proturječan kao i razlozi na kojima je utemeljen.
  • 18.
    Novi je Zakon o radu stupio na snagu 5. studenoga 1999. godine. Na temelju ovog zakona Općinski je sud, u presudi broj P-557/99 od 13. ožujka 2000. godine, naredio poslodavcu, pod prijetnjom izvršenja, da vrati apelanticu na njeno radnog mjesto ili da joj osigura novo radno mjesto sukladno njenim stručnim kvalifikacijama, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Općinski je sud utvrdio da, sukladno članku 144. Zakona o radu, uposlenik čija prava iz radnog odnosa miruju ima pravo na povratak na radno mjesto u roku od 6 mjeseci, a da bi radni odnos prestao ukoliko uposlenik ne bi zahtijevao da se vrati na radno mjesto. Apsolutna obveza poslodavca je da uposlenika vrati na radno mjesto, bez ikakvog pozivanja na članak 143. Zakona o radu.
  • 19.
    Županijski je sud po prizivu poslodavca, 28. lipnja 2000. godine, odlučio u predmetu broj Gž-72/00 i ukinuo presudu Općinskog suda broj P-557/99 od 13. ožujka 2000. godine te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Županijski je sud zauzeo stav da presuda Općinskog suda nije sadržavala dovoljno pravnih argumenata o odlučnim činjenicama, što predstavlja povredu članka 336. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Županijski je sud stao na stajalište da je presuda Općinskog suda zanemarila članak 143. Zakona o radu, prema kojem će djelatnik na čekanju ostati u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, osim u slučaju kada poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na posao. Županijski je sud naveo da je Zakon o radu stupio na snagu 5. studenoga 1999. godine i da se apelantica pismeno obratila poslodavcu prije isteka roka, tražeći da bude vraćena na posao. Obzirom da poslodavac apelanticu nije pozvao na rad, Županijski je sud smatrao da je Općinski sud pogrešno primijenio članak 144. Zakona o radu. Pošto apelanticina prava iz radnog odnosa ne miruju, prema propisima koji su se primjenjivali prije stupanja na snagu Zakona o radu, na njen slučaj je trebalo primijeniti članak 143. Zakona o radu Federacije.
  • 20.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00), su stupile na snagu 7. rujna 2000. Članak 51. ovog zakona propisuje da će svi prizivi, koje se odnose na članak 143. Zakona o radu, biti upućeni povjerenstvu za sprovođenje članka 143. Općinski je sud 21. prosinca 2000. godine (rješenje broj P-622/00), prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu, odlučio prekinuti postupak i predmet, kada rješenje postane pravomoćno, vratiti Županijskom povjerenstvu u Tomislavgradu.
  • 21.
    Apelantica je u siječnju 2001. godine uložila priziv na rješenje Općinskog suda broj P-622/00, i to Županijskom sudu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je istaknula da su, unatoč činjenici da čl. 143. i 144. Zakona o radu prave razliku između statusa čekanja i neplaćenog odsustva, sudovi "pobrkali ta dva koncepta" i pogrešno primijenili članak 143. (umjesto članka 144). Istaknula je da je njeno radno mjesto popunjeno drugom osobom "pogodne nacionalnosti" i da tu činjenicu poslodavac nije negirao. Apelantica smatra da je to oprečno članku 143. stavak 8. Zakona o radu.
  • 22.
    Županijski je sud stao na stajalište da apelantici ne miruju prava iz radnog odnosa sukladno propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu Zakona o radu i da se trebaju primijeniti odredbe članka 143. st. 1. i 2., a ne odredbe članka 144. tog zakona jer njen radni odnos ne miruje sukladno propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
  • 23.
    Protiv presude Županijskog suda apelantica je podnijela reviziju Vrhovnom sudu koja je odbijena rješenjem tog suda broj Rev-106/01 od 18. svibnja 2001. godine. Vrhovni je sud zauzeo stajalište da su odredbe članka 143. Zakona o radu primjenjive na apelanticin predmet i da je za njen zahtjev mjerodavno Županijsko povjerenstvo u Tomislavgradu.
  • 24.
    Županijsko je povjerenstvo, rješenjem broj 10-2-34-228/00 od 11. lipnja 2003. godine, odlučila da apelantica ispunjava kriterije iz članka 143. Zakona o radu, te da će je poslodavac smatrati uposlenikom na čekanju. Poslodavcu je naređeno da riješi apelanticin radno-pravni status sukladno članku 143. Zakona o radu. Nakon toga, u dvije prilike, slijedom pisama od 26. kolovoza 2003. godine i 19. rujna 2003. godine, apelantica je pozvana da dođe kod poslodavca, s ciljem reguliranja njenog radno-pravnog statusa. Kada se apelantica pojavila kod poslodavca nije joj ponuđeno da se vrati na svoje staro radno mjesto, već da potpiše rješenje kojim se potvrđuje njen status na čekanju za razdoblje od 5. veljače 1998. do 5. svibnja 2000. godine, te da joj se isplati naknada u visini od 20 KM mjesečno za narečeno vremensko razdoblje. Apelantica je odbila potpisati to rješenje i u pismu od 26. rujna 2003. godine zatražila da bude vraćena na svoje radno mjesto.

IV - Relevantni propisi

  • 1.
    Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89)

"Članak 83.

Djelatnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.

Poslovodni organ ili ovlašteni djelatnik u organizaciji, odnosno poslodavac, dužan je pravomoćnu odluku suda, donesenu u postupku za zaštitu prava djelatnika, izvršiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja ako u sudskoj odluci nije određen drugi rok.

Ako poslovodni organ ili ovlašteni djelatnik u organizaciji ne izvrši odluku suda u roku iz stava 3. ovog članka, čini težu povredu radne obveze zbog koje mu se izriče mjera prestanka radnog odnosa."

  • 2.
    Odluka o načinu provođenja i izvršenje radne obveze na području općine Livno, broj 01-023-91/92 od 2. lipnja 1993. godine

"Članak 1.

Ovom se odlukom uređuje način provođenja i izvršenja radne obveze u: poduzećima, organizacijama društvenih djelatnosti, banci i drugim financijskim organizacijama, organizaciji za osiguranje, radnim zajednicama državnih organa, društvenim organizacijama i udruženjima građana (u daljnjem tekstu: organizacije), zanatskim i drugim radnjama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: poslodavac).

Ova Odluka primjenjuje se na organizacije, odnosno poslodavce, kao i na njihove dijelove koji posluju na području općine Livno.

Članak 2.

Za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti, djelatnik koji radi u organizaciji, odnosno kod poslodavca, obvezan je izvršavati poslove radnog mjesta sukladno nalozima i uputama rukovodioca organizacije, odnosno poslodavca (radna obveza).

Članak 3.

Radnoj obvezi ne podliježu djelatnici koji na poziv vojnog ili drugog organa sudjeluju u jedinicama Hrvatskog vijeće obrane ili u civilnoj zaštiti.

Za vrijeme sudjelovanaj u jedinicama HVO ili civilnoj zaštiti, djelatniku pripada naknada osobnog dohotka u visini mjesečne akontacije osobnog dohotka koju bi djelatnik ostvario da je radio.

Članak 5.

Djelatnik se može osloboditi radne obveze i iz sljedećih razloga:

  • -
    ukoliko ima prebivalište, odnosno boravište u neposrednoj zoni ratnih djelovanja, radi zbrinjavanja članova obitelji i imovine,
  • -
    radi sprječavanja defetizma, subverzivnih djelatnosti, kao i iz drugih sigurnosnih razloga,
  • -
    u drugim slučajevima kada se to ocijeni neophodnim.

Članak 6.

Rješenje u slučajevima iz prethodnog članka donosi rukovodtelj organizacije, odnosno poslodavac.

Djelatnik se oslobađa od radne obveze sve dok ne prestanu okolnosti koje su uvjetovale oslobađanje.

Za vrijeme odsustvovanja sa rada, u slučajevima iz članka 5. djelatniku miruju prava i obveze koje se stiču na radu i po temelju rada.

Članak 7.

Odredbe zakona o radnim odnosima koje nisu u suglasnosti s odredbama ove Odluke neće se primjenjivati.

Članak 8.

Ova Odluka primjenjivat će se privremeno, za vrijeme trajanja rata ili neposredne ratne opasnosti na području općine Livno."

  • 3.
    Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obveze na području općine Livno broj 01-023-93 od 27. srpnja 1993. godine ("Službeni glasnik općine Livno", broj 3/93).

"Članak 1.

Odluka o načinu provođenja i izvršenja radne obveze na području općine Livno, broj 01-023-91 od 2. srpnja 1992. godine dopunjuje se tako da se iza članka 5. dodaju četiri nova članka označena 5.a - 5.d, koji glase:

(...)

Članak 5.b

Svim djelatnicima za koje se operativnom obradom utvrdi da su krivi za neposredno sudjelovanje, pripremanje i organiziranje pobune uručit će se rješenje o prestanku radnog odnosa sa 21. srpnjem 1993. godine.

Podatke o djelatnicima iz operativne obrade dat će ravnateljima poduzeća i državnih ustanova Vojna policija HVO i Policijska uprava Livno.

(...)

Članak 5.d)

Vojnici HVO koji su predali oružje i nisu aktivno sudjelovali u pobuni, a nisu na protuhrvatskim pozicijama, vraćaju se prema mogućnostima na posao koji su obavljali prije mobilizacije u HVO, uz preporuku da se u upošljavanju vodi računa o nacionalnoj zastupljenosti."

  • 4.
    Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 20/90)

"Članak 21.

Djelatnik ima pravo odsustvovati sa rada bez naknade osobnog dohotka - neplaćeno odsustvo u slučajevima, pod uvjetima i u trajanju utvrđenim općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom i za to vrijeme njegova prava i obveze koje se stječu na radu i po temelju rada, miruju."

  • 5.
    Zakon o radnim odnosima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 21/92 i 13/94)

"Članak 7.

Djelatnik za čijim radom privremeno prestane potreba zbog smanjenja opsega posla za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na čekanje, a najdulje do prestanka ovih okolnosti.

Djelatnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom odlukom ravnatelja odnosno poslodavca, sukladno materijalnim mogućnostima poduzeća ili druge pravne osobe odnosno poslodavca, ako plaću odnosno novčanu naknadu ne ostvaruje po drugom temelju.

Članak 10.

Djelatnik se, zbog nemogućnosti dolaska na posao, može uputiti na neplaćeno odsustvo u slučajevima:

  • -
    ako stanuje ili mu se radno mjesto nalazi na okupiranom području ili području zahvaćenom borbenim djejstvom,
  • -
    ako je zarobljen,
  • -
    ako o djelatniku nema nikakvih saznanja niti podataka.

Neplaćeno odsustvo može trajati do prestanka okolnosti iz stavka 1. ovog članka, ako djelatnik u roku od 15 dana po prestanku okolnosti dokaže da nije mogao dolaziti na posao.

Za vrijeme neplaćenog odsustva djelatniku miruju prava i obveze koje proistječu iz rada i po temelju rada."

  • 6.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/99)

"Članak 5.

Osoba koja traži uposlenje, kao i osoba koja se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća.

Članak 142.

Poslodavci su dužni u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona ponuditi uposleniku zaključivanje ugovora o radu, sukladno ovom zakonu.

Uposlenik, kojem poslodavac ne ponudi ugovor o radu iz stavka 1. ovog članka, ostaje u radnom odnosu na neodređeno odnosno određeno vrijeme.

Ugovor iz stavka 1. ovog članka ne može biti nepovoljniji od uvjeta pod kojima je radni odnos zasnovan, odnosno pod kojima su bili uređeni radni odnosi uposlenika i poslodavca do dana zaključivanja ugovora iz stavka 1. ovog članka, ako odredbama ovog zakona ta pitanja nisu drugačije uređena.

Ako uposlenik ne prihvati ponudu poslodavca da zaključi ugovor o radu sukladno stavku 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos u roku od 30 dana od dana dostave ugovora o radu na zaključivanje.

Ako uposlenik prihvati ponudu poslodavca, a smatra da ugovor koji mu je ponudio poslodavac nije sukladan stavku 3. ovog članka, može pred nadležnim sudom osporiti valjanost ponude poslodavca u roku od 15 dana od dana prihvatanja ponude.

Članak 143.

Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad.

Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog članka utvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca.

Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovog članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1.i 2. ovog članka, ako je ta osoba neuposlena.

Članak 144.

Uposlenici, čiji radni odnos miruje sukladno propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a koji po ovom zakonu nemaju pravo na mirovanje radnog odnosa, imaju pravo vratiti se na poslove koje su prije obavljali ili na druge odgovarajuće poslove u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Članak 145.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije."

  • 7.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službeni novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 32/00)

"Članak 51.

Iza članka 143. dodaju se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase:

Članak 143.a

Uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti priziv županijskom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Županijsko povjerenstvo), koju formira županijski ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: županijski ministar).

O prizivima, izjavljenim protiv rješenja županijskog povjerenstva, rješava Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) koje formira federalni ministar.

U slučaju da županijsko povjerenstvo ne izvršava funkciju radi koje je formirano, Federalno povjerenstvo preuzet će nadležnosti županijskog povjerenstva.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje županijskom povjerenstvu i donijeti odluku o prekidu postupka.

Članak 143.b

Članove Federalnog odnosno županijskog povjerenstva imenuje federalni odnosno županijsku ministar na temelju njihovog profesionalnog iskustva i iskazane sposobnosti za izvršavanje ove funkcije.

Članovi povjerenstva moraju biti neovisni i objektivni i ne mogu se birati iz reda izabranih dužnosnika, niti mogu imati bilo kakav politički mandat.

Federalno ministarstvo odnosno nadležni organ kantona snosit će troškove Federalnog odnosno županijskog povjerenstva.

Članak 143.c

Federalno odnosno županijsko povjerenstvo može:

  • 1.
    saslušati uposlenika, poslodavca i njihove predstavnike;
  • 2.
    pozvati svjedoke i vještake;
  • 3.
    tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavaca da dostave sve relevantne informacije.

Odluke Federalnog odnosno županijskog povjerenstva su:

  • 1.
    konačne i podliježu sudskom preispitivanju sukladno zakonu;
  • 2.
    pravno utemeljene;
  • 3.
    dostavljene podnositelju u roku od sedam dana.

Članak 52.

Ovaj zakon ne odnosi se na ugovore i isplate nastale između poslodavca i uposlenika u primjeni članka 143. Zakona o radu prije dana stupanja na snagu ovog zakona.

Članak 53.

Ovaj zakon ne odnosi se na konačne odluke koje je sud donio u razdoblju prije stupanja na snagu ovog zakona u primjeni članka 143. Zakona o radu.

Članak 54.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije, izuzimajući članak 143. Zakona o radu."

  • 8.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98)

"Članak 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 25.
      Apelantica navodi da su joj povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka, iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija); pravo na nediskriminaciju u radu, iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije; pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
    • 26.
      Apelantica tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zbog duljine postupka i pristranosti određenih sudaca. U tom kontekstu, apelantica ukazuje na činjenicu da je sudac, koji je donio odluku u njenom predmetu pred Vrhovnim sudom, prethodno bio sudac u Vrhovnom sudu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Apelantica je također dovela u pitanje nepristranost jednog od sudaca Općinskog suda u Livnu kojeg je Visoki predstavnik smijenio zbog pristranosti.
    • 27.
      Apelantica tvrdi da je žrtva diskriminacije zbog svog etničkog podrijetla i, između ostalog, navodi da je njeno radno mjesto popunio neko "podobne nacionalnosti". Apelantica je obavijestila Ustavni sud u pismu od 4. srpnja 2002. godine da se još uvijek namjerava vratiti na posao.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 28.
      Ministarstvo je za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, u pismu od 25. travnja 2002. godine, zatražilo da Ustavni sud uzme u obzir prijeporna pitanja u ovom slučaju i da po žurnom postupku donese odluku.
    • 29.
      Županijski je sud, u pismu od 5. lipnja 2002. godine, odgovorio na zahtjev Ustavnog suda da dostavi odgovarajuće podneske ostajući kod navoda iz prethodnih sudskih presuda.
    • 30.
      Općina je Livno, u pismu od 12. lipnja 2002. godine, predložila da se apelanticin zahtjev odbije obzirom da su prethodne sudske odluke donesene sukladno zakonu i da nisu prekršile odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
    • 31.
      Općinski je sud obavijestio Ustavni sud, u pismu od 8. travnja 2003. godine, da je dostavio apelanticin spis Županijskom povjerenstvu.
    • 32.
      Županijsko je povjerenstvo obavijestilo Ustavni sud, u pismu od 14. travnja 2003. godine, da je primilo apelanticin zahtjev od 30. studenoga 2000. godine, ali da je spis od Općinskog suda primilo tek 10. travnja 2003. godine. Županijsko je povjerenstvo navelo da je od apelantice zatraženo da dopuni svoj zahtjev, te da je zatraženo od poslodavca da odgovori na apelaciju. Prema Županijskom povjerenstvu, o predmetu bi se odlučilo tek nakon primitka dodatnih dokaza i dokumentacije.
    • 33.
      Poslodavac je dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu 28. svibnja 2003. godine i u njemu naveo da apelanticin radni odnos nije okončan, već da ona ima status djelatnika na čekanju. Prema iskazu poslodavca, apelantica će, ukoliko se njen predmet povoljno okonča, biti vraćena na svoje radno mjesto sa naknadom za razdoblje kada je podnijela zahtjev da se vrati na radno mjesto do 5. svibnja 2000. godine. Ukoliko se uspostavi da se apelantica ne želi vratiti na posao, njen ugovor o radnom odnosu će se zaključiti i bit će joj uručena otpremnina. Poslodavac je obavijestio Ustavni sud da apelanticino radno mjesto nije popunjeno.

VI - Dopustivost

Apelaciona nadležnost Ustavnog suda

  • 34.
    Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U konkretnom predmetu apelantica tvrdi da je došlo do povreda Ustava Bosne i Hercegovine kao i do povreda prava iz međunarodnih sporazuma koji obvezuju Bosnu i Hercegovinu.
  • 35.
    Što se tiče nadležnosti ratione temporis Ustavnog suda, Ustavni sud može samo odlučivati po presudama koje su donesene nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Ovo je već potvrđeno u predmetu broj U 2/98 od 5. lipnja 1998. godine (objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98). Zato, nema dvojbe da Ustavni sud ima prizivnu nadležnost nad pobijanim odlukama koje su donesene nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Ukoliko se apelacija odnosi na akte i odluke koji su usvojeni prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, Ustavni sud u tim slučajevima nije nadležan za odlučivanje. S tim u vezi, Odluka o načinu provođenja i izvršenje radne obveze na području općine Livno, broj 01-023-463/93 od 27. srpnja 1993. godine je ratione temporis van nadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
  • 36.
    Činjenice vezane za ovaj predmet su se uglavnom desile prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. U slučaju da se navodne povrede tiču događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nije nadležan ratione temporis. Međutim, Ustavni sud jeste mjerodavan odlučivati o takvim događajima ukoliko se pokaže da se njihovo djejstvo proteže i nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 37.
    U konkretnom se predmetu apelantici kontinuirano onemogućuje da radi. Sukladno članku 143. Zakona o radu, apelanticin radni odnos je prestao šest mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona o radu jer je u međuvremenu poslodavac nije pozvao da se vrati na posao. Slijedom te činjenice, Ustavni sud je mjerodavan ispitati ustavnost prestanka radnog odnosa apelantice jer se desio nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

Iscrpljivanje pravnih lijekova

  • 38.
    Sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud mjerodavan odlučivati o apelacijama nakon iscrpljivanja svih pravnih lijekova, i kada se apelacija podnese u roku od 60 dana.
  • 39.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 40.
    U konkretnom slučaju, posljednji je efikasni pravni lijek, rješenje Vrhovnog suda, apelantici donesen 18. svibnja 2001. godine, a apelantica je apelaciju podnijela Ustavnom sudu 27. lipnja 2001. godine. Iz narečenog proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana i da je apelantica iscrpila sve raspoložive pravne lijekove moguće po zakonu, kako je to propisano člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.

VII - Meritum

  • a)
    Pravo na pravično suđenje, članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Europske konvencije
    • 41.
      Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, iz stavak 2., što uključuje:

...

  • 1.
    (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
  • 42.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 43.
    Prvi uvjet članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da pravo ili obveza na koje se poziva apelant mora postojati kao takvo u domaćem zakonodavstvu. U konkretnom slučaju, apelantica se pozvala na pravo na zabranu diskriminacije glede njenog prava na rad. Prema čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članku 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, svatko ima pravo da ne bude diskriminiran glede upošljavanja. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije su narečeni u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, a uživanje prava i slobode utvrđene tim međunarodnim sporazumima, prema članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zaštićena su od svih oblika diskriminacije. Prema tome, slijedi da se apelantica pozvala na pravo koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 44.
    Drugo, mora se utvrditi je li pravo ili obveza na koje se poziva apelantica građansko pravo i obveza. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, građanska prava i obveze imaju samostalno značenje u kojem je odlučujući faktor karakter tog prava, bez obzira na to kako je to pravo klasificirano u domaćem zakonodavstvu. Suština utvrđivanja odnosi li se neki slučaj na građansko pravo ili obvezu, ovisi o tome je li ishod postupka odlučujući za prava i obveze koje proistječu iz privatnih prava i obveza. Kada se to pravo odnosi na odnos između pojedinca i države, npr. pitanje uposlenja, prijeporno je bilo odnosi li se to na građansko pravo. Međutim, Europski sud za ljudska prava je uspostavio svoju praksu tako da se svi zahtjevi koji se odnose na uposlenje, sa iznimkom zahtjeva državnih službenika koji izvršavaju svoje ovlasti na temelju relevantnog zakona i čija je dužnost štititi opće interese države, potpadaju pod pojam građanskih prava i obveza (vidi, npr. Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. prosinca 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-VIII, stavak 66-67).
  • 45.
    Apelantica tvrdi da joj je uskraćeno pravo na uposlenje. Ona je ranije bila uposlena u Fondu stanovanja u Livnu na radnom mjestu šefa tehničke službe i bila je odgovorna za rukovođenje i organizaciju te službe. Međutim, njezino uposlenje ne predstavlja vršenje posebnih državnih ovlasti i reciprociteta prava i dužnosti između nje i države. Ovo se osobito vidi iz činjenice da ju je moglo uposliti i neko privatno poduzeće. Prema tome, njeno pravo na uposlenje je građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pristup sudu

  • 46.
    Iako to nije izričito narečeno u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, Europski je sud za ljudska prava ustvrdio da je pravo na pristup sudu sastavni dio članka 6. (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A 18, stavak 36). Europski je sud za ljudska prava naveo da "članak 6. stavak 1. (članak 6-1) svakoj osobi osigurava pravo da pred sud ili tribunal iznese svoj zahtjev koji se odnosi na građanska prava i obveze."
  • 47.
    U konkretnom je slučaju apelantica pokrenula radni spor pred sudovima koji su odbili odlučivati u meritumu zbog nenadležnosti. Sukladno Zakonu i izmjenama i dopunama Zakona o radu, predmet je proslijeđen nadležnom Županijskom povjerenstvu.
  • 48.
    Međutim, kako je već narečeno, Županijsko povjerenstvo nije ovlašteno narediti da se apelantica vrati na posao već samo može razmotriti može li se apelantica smatrati uposlenicom na čekanju, sukladno članku 143. Zakona o radu, uz primanje otpremnine (također, vidi Dom za ljudska prava, Mladen Vanovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka br. CH/99/1714 od 8. studenoga 2002. godine, stavak 59).
  • 49.
    Prema Zakonu o radu, odluka Federalne povjerenstva za primjenu članka 143. Zakona o radu je konačna i može ju preispitati bilo koji sud sukladno zakonima Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Vrhovni je sud 13. prosinca 2001. godine, u svom rješenju broj U 3866/01, naveo da bi o odlukama Županijskog povjerenstva, u upravnom postupku, trebali odlučivati redoviti sudovi. Drugim riječima, takve predmete treba vratiti sudovima pred kojima su prvobitno podnesene tužbe i koji su već odlučili u predmetu koji je povod apelacije Ustavnom sudu.
  • 50.
    Očevidno je da je postupak pred mjerodavnim povjerenstvima za implementaciju članka 143. Zakona o radu dugotrajan i da, u dovoljnoj mjeri, ne garantira utvrđivanje apelanticinog građanskog prava. Prema tome, postupak koji se vodi može trajati jako dugo bez naznaka da će se o apelanticinom zahtjevu za vraćanje na radno mjesto odlučiti u razumnom roku.
  • 51.
    U suštini, pojam "pristup sudu" zahtijeva efikasan i transparentan postupak sukladno kojem bi sud mogao brže odlučiti o zahtjevu. Narečene zakonske odredbe iz ove oblasti ne ispunjavaju te standarde te samim tim krše članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom

  • 52.
    Apelantica navodi da joj je uskraćeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom. Obzirom na činjenicu da je Ustavni sud već odlučio da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje jer joj nije bio omogućen pristup sudu, Ustavni sud smatra da nema potrebe ocjenjivati je li povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom.
    • b)
      Pravo na nediskriminaciju, članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine
  • 53.
    Apelantica tvrdi da je upućena na odsustvo protiv svoje volje i da je ona zahtijevala da se vrati na radno mjesto te da dobije naknadu izgubljenih plaća. Uporedo sa ovim slučajem, veliki broj osoba koji nisu hrvatske nacionalnosti su bili otpušeni ili upućeni na neplaćeno odsustvo u Livnu tokom konflikta te im poslodavci nisu uputili zahtjeve da se vrate na radna mjesta nakon završetka konflikta. Prema upitu kojeg je objavila Organizacija za sigurnost i saradnju u Europi (u daljnjem tekstu: OSCE) u lipnju 1999. godine, najveći broj otpuštenih, tokom konflikta, su bili etničkog karaktera i bili su dio sistematskog etničkog čišćenja (vidi Izvještaj o diskriminacijama iz radnog odnosa u Bosni Hercegovini, juni 1999. godine kojeg je objavio OSCE, stranice 4-7). Naprimjer, u kantonu 10, većina onih koji nisu hrvatske nacionalnosti su bili ili udaljeni ili otpušteni sa posla u razdoblju od srpnja do listopada 1993. godine, na temelju Odluke o sprovođenju i izvršenju radne obveze na području općine Livno broj 01-023-91/92 od 2. lipnja 1993. godine i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o sprovođenju i izvršenju radne obveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine broj 01-023-93 koje je usvojilo Općinsko hrvatsko vijeće obrane Livno. Prema narečenim odlukama, oni koji su učestvovali u "pobuni" su otpušteni 21. srpnja 1993. godine. Izvještaj OSCE-a navodi da je skoro svaka osoba koja nije hrvatske nacionalnosti u području Livna i Tomislavgrada bila otpuštena ili upućena na čekanje u razdoblju od srpnja do listopada 1993. godine (vidi Izvještaj o diskriminaciji iz radnog odnosa u Bosni i Hercegovini, lipanj 1999. godine, OSCE, stranice 4-7 i 17). U apelanticinom slučaju, odluka da se uputi na odsustvo je bila zasnovana na gore narečenoj odluci od 27. srpnja 1993. godine ali bez obrazloženja.
  • 54.
    Zakonom o radu se utvrđuje da će oni koji smatraju da su na čekanju sukladno članom 143. stav 1. ovog Zakona, ostati u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad. S druge strane, sukladno članku 143. stavak 2. ovog zakona, uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, smatrat će se, takođe, uposlenikom na čekanju. U oba slučaja, ako uposlenik na čekanju ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaje mu radni odnos sukladno članku 143. stavak 4. Zakona o radu. U tom slučaju, osoba ima pravo na otpremninu i poslodavac ne može zaposliti nekoga sa sličnim kvalifikacijama kao uposlenika na čekanju u roku od jedne godine nakon prestanka radnog odnosa. Ako uposlenik smatra da je poslodavac povrijedio njegovo ili njeno pravo, on ima pravo da podnese priziv Županijskom povjerenstvu.
  • 55.
    U konkretnom slučaju, apelantica nije pozvana na posao u narečenom roku te je njen radni odnos, po sili zakona, morao prestati. Ovu činjenicu osporava poslodavac koji tvrdi da radni odnos miruje. Međutim, Županijska komisija, u rješenju broj 10-2-34-288/00 od 11. lipnja 2003. godine, utvrđuje da apelantica ima status uposlenika na čekanju te da, slijedom toga, njen predmet potpada pod okvir članka 143. Zakona o radu. Županijsko povjerenstvo nije odlučila o tome da li da vrati apelanticu na posao jer, kao što je već rečeno, nije ni nadležna da to uradi. Zato je poslodavac ponudio apelantici status uposlenika na čekanju, pozivajući se na članak 143. stavak 2. Zakona o radu, uključujući pravo na naknadu ali bez mogućnosti da apelantica nastavi sa radom. Ustavni sud zaključuje da je takvim postupanjem apelantici uskraćeno pravo da nastavi sa radom.

Ustavne odredbe

  • 56.
    Ustav Bosne i Hercegovine osigurava najviši nivo zaštite međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda (članak II/1), uključujući i odredbu o nediskriminaciji koja se odnosi na uživanje prava i slobode zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim sporazumima koji su narečeni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine.

Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima narečenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 57.
    Dakle, kada se uzimaju u obzir tvrdnje o diskriminaciji iz članka II/4. uvijek se mora pozivati na međunarodne ugovore iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Prema Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Relevantne odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glase:

"Članak 2.

  • 2.
    Države članice ovog pakta obvezuju se da garantiraju da će sva prava koja su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti.

Članak 4.

Države članice ovog pakta priznaju da, u pogledu uživanja prava koja država osigurava prema ovom paktu, država može ograničiti ta prava samo zakonom, i to u onoj mjeri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i isključivo u cilju unapređenja općeg blagostanja u demokratskom društvu.

Članak 6.

  • 1.
    Država članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad i poduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.

Članak 7.

Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju:

  • a)
    nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima:
  • i)
    pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad;

(ii) pristojan život za njih i njihovu porodicu prema odredbama ovog pakta;"

  • 58.
    Relevantne odredbe Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije glase:

"Članak 1.

  • 1.
    U ovoj konvenciji, izraz "rasna diskriminacija" odnosi se na svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima nacionalnom ili etničkom porijeklu koji imaju za svrhu ili za rezultat da naruše ili da kompromitiraju priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju ili u svakoj drugoj oblasti javnog života.

(...)

  • 4.
    Specijalne mjere koje su donesene jedino u svrhu da se osigura odgovarajući napredak izvjesnih rasnih ili etničkih grupa ili osoba kojima je nužna zaštita koja može biti potrebna radi jamčenja, uživanja i ostvarenja prava čovjeka i temeljnih sloboda pod jednakim uvjetima ne smatraju se kao mjere rasne diskriminacije, pod uvjetom da nemaju za rezultat održanje različitih prava za razne rasne grupe i da se ne održavaju na snazi kada se postignu ciljevi zbog kojih su ove mjere bile poduzete.

Članak 5.

Prema osnovnim obvezama narečenim u članu 2. ove konvencije, države članice obvezuju se da zabrane i da ukinu rasnu diskriminaciju u svim njenim oblicima i da jamče pravo svakome na jednakost pred zakonom bez razlike na rasu, boju ili nacionalno ili etničko porijeklo, naročito u pogledu uživanja slijedećih prava:

  • e)
    ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, naročito:

(i) prava na rad, na slobodan izbor rada, na pravične i zadovoljavajuće uvjete rada, na zaštitu u slučaju neuposlenosti, na jednaku zaradu za jednak rad, na pravičnu i zadovoljavajuću nagradu."

  • 59.
    Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kada se analizira sa narečenim odredbama, osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog, u oblasti radnih odnosa (članak 5.(e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 2., 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio Zakona o radu (članak 5. ovog zakona propisuje da lice koje traži uposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla).
  • 60.
    Kao prvo, mora se ocijeniti da li je bilo miješanja u apelanticino pravo na nediskriminaciju, i drugo, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odrediti da li je bilo zakonskih osnova koje bi to miješanje opravdavalo.
  • 61.
    Kao opće pravilo, odredba je diskriminacijska ako pravi razliku između osoba i grupa osoba koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdanja ili ako nema razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti. Međunarodna konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, sami po sebi ne zabranjuju različit tretman. Primjerice, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije dopušta posebne mjere kako bi se osiguralo jednako uživanje ljudskih prava grupe u nepovoljnom položaju (članak 1. stavak 4.). Slično tome, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dozvoljava ograničenje prava iz ovog pakta i to u onoj mjeri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i isključivo u cilju unapređenja općeg blagostanja u demokratskom društvu. Obično se moraju iznijeti krupni razlozi kako bi se opravdalo različito tretiranje ljudi, naročito kada se radi o pravljenju razlika između etničkih i rasnih grupa. Nadalje, ako se takvi razlozi ustanove, cilj kojem se teži mora biti zakonit, a sredstva korištena proporcionalno. Ovo znači, između ostalog, da se mora postići pravičan balans između općeg javnog interesa i prava pojedinca.
  • 62.
    Članak 143. Zakona o radu ne pravi razliku između osoba ili grupa osoba i stoga je prima facie nediskriminacijski. Međutim, iako zakon, sam po sebi nije diskriminacijski, efekat sprovođenja tog zakona može biti diskriminacijski (vidi npr. Belgijski jezički slučaj 23. srpanj 1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stavak 10). Slično tome, Ustavni sud je u svojoj praksi utvrdio da postoji više načina na koje može nastati diskriminacija: zakon je prima facie diskriminacijski; zakon, iako je prima facie neutralan i primjenjivan sukladno svojim pretpostavkama, je donesen s ciljem diskriminiranja što proizilazi iz historijskog tumačenja zakona, izjava zakonodavaca, disparatnog uticaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o namjeri; efekti prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim državnim nivoima ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Odluku Ustavnog suda broj U5/98-III od 30. lipnja 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/00, stavak 79).
  • 63.
    U slučaju da je odredba zakona diskriminacijska na bilo kojem od gore narečenih osnova i kao posljedica povrede Ustava Bosne i Hercegovine, sudovi su obvezni da direktno primjenjuju Ustav Bosne i Hercegovine i ljudska prava i osnovne slobode koje su zaštićene njime i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
  • 64.
    U predmetnom slučaju je jasno da će efekt sprovođenja članka 143. Zakona o radu imati veće posljedice po stanovnike kantona 10 koji nisu hrvatske nacionalnosti, nego po stanovništvo hrvatske nacionalnosti koji su bili upućeni na čekanje ili otpušteni tokom rata. Slično tome, Dom za ljudska prava je zaključio da je tretman etničkih manjina nakon konflikta bio diskriminacijski (vidi Dom za ljudska prava, Sakib Zahirović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/97/67 od 8. srpnja 1999. godine, stavak 130; Dom za ljudska prava Arif Brkić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/2696 od 12. listopada 2001. godine, stavak 78). Efekt primjene Zakona o radu stoga rezultira različitim tretmanom stanovništva koji nisu hrvatske nacionalnosti, kada se poredi sa stanovništvom hrvatske nacionalnosti.
  • 65.
    U ovom predmetu uticaj sprovođenja članka 143. Zakona o radu je diskriminacijski i poslodavac također podržava diskriminaciju tako što nije vratio apelanticu na radno mjesto.
  • 66.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi utvrdili da apelanticin predmet potpada pod okvir članka 143. Zakona o radu prema kojem se radni odnos automatski prekida osim ako je uposlenik vraćen na radno mjesto pozivom poslodavca u roku od šest mjeseci. Međutim, nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi tačno odredili da je spomenuti član primjenljiv na predmet, ali razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kojeg od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih ljudskih prava i temeljnih sloboda kada su sudovi primjenjivali članak 143. Zakona o radu.
  • 67.
    Primjenom članka 143. Zakona o radu, općenito na sve uposlene na čekanju tokom rata, prestanak radnog odnosa je u većini imao uticaja na različite etničke grupe. Prema stavu Ustavnog suda, u vremenu teškog ekonomskog stanja, neki zakon može imati opravdani cilj da se uposlenici privremeno stave na čekanje. Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na čekanje ili prestanak radnog odnosa vrši po diskreciji poslodavca, proizvoljno, a posebno po temelju diskriminacije. Ne samo da to ima diskriminirajući efekt po one koji su otpušteni ili koji su na čekanju tokom rata, nego su im uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju njihovih građanskih prava sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud uvažava ekonomske poteškoće kroz koje prolazi veliki broj firmi u Bosni i Hercegovini i nemogućnost ponovnog uposlenja svih predratnih i ratnih uposlenika. Ovakav stav je Ustavni sud zauzeo u predmetu U 26/00 (odluka Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. prosinca 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/02), međutim, to ne može biti objektivan i razuman razlog za automatski prekid radnog odnosa, bez pojedinačnog utvrđenja razloga u svakom pojedinom slučaju, sukladno zakonom.
  • 68.
    Ustavni sud ne smatra kako bi prestanak apelanticinog radnog odnosa sa obvezom isplate otpremnine, olakšao ekonomske poteškoće poslodavca.
  • 69.
    Ustavni sud je slijedom toga zaključio da je apelanticino pravo na nediskriminaciju povrijeđeno načinom primjene članka 143. Zakona o radu.
    • c)
      Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje štiti članak II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije
  • 70.
    Apelantica također tvrdi da je došlo do povrede njenog pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje štiti član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije.

Članak II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

(..)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Članak 8. Europske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 71.
    Za ove odredbe se općenito smatra da štite pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti te se njima država obvezuje da osigura poštivanje privatnog i porodičnog života. Prema tome, zaštita koju pruža članak 8. Europske konvencije ne obuhvata pravo na rad i pravo na zabranu diskriminacije prilikom uposlenja. Na temelju toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede narečenog prava.

VIII - Zaključak

  • 72.
    Na temelju narečenog, a polazeći od odredbe članka 61. st. 1. - 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.