USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 19. travnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 476/03, rješavajući apelaciju Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Usvajaju se apelacije Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg.
Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda;
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-865/03, U-871/03, U-869/03, U-867/03, U-862/03, U-854/03, U-866/03, U-817/03, U-870/03, U-796/03, U-855/03, U-859/03, U-792/03 i U-860/03 od 18. rujna 2003. godine; U-1222/03, U-1229/03, U-1221/03, U-1252/03, U-1243/03, U-1238/03, U-1228/03, U-1227/03, U-1245/03, U-1254/03 i U-1240/03 od 25. rujna 2003. godine; U-1268/03, U-1280/03, U-1279/03, U-1275/03, U-1327/03, U-1265/03, U-1318/03, U-1305/03, U-1324/03, U-1269/03, U-1270/03, U-1320/03, U-1322/03, U-1310/03, U-1314/03 i U-1306/03 od 2. listopada 2003. godine.
Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, na žuran ponovni postupak, sukladno članku 64. stavak 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Mesna industrija "Lijanovići" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnijela je apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-865/03, U-871/03, U-869/03, U-867/03, U-862/03, U-854/03, U-866/03, U-817/03, U-870/03, U-796/03, U-855/03, U-859/03, U-792/03 i U-860/03 od 18. rujna 2003. godine; U-1229/03, U-1221/03, U-1252/03, U-1243/03, U-1238/03, U-1228/03, U-1227/03, U-1245/03, U-1254/03, U-1240/03 i U-1222/03 od 25. rujna 2003. godine; U-1268/03, U-1280/03, U-1279/03, U-1275/03, U-1327/03, U-1265/03, U-1318/03, U-1305/03, U-1324/03, U-1269/03, U-1270/03, U-1320/03, U-1322/03, U-1310/03, U-1314/03 i U-1306/03 od 2. listopada 2003. godine, sa prijedlogom da se obustavi izvršenje rješenja Federalnog ministarstva financija - Carinske uprave, Carinarnice Mostar, navedenih u odluci, do donošenja odluka o apelacijama (privremena mjera).
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud u razdoblju od 19. studenoga do 5. prosinca 2003. godine primio 41 apelaciju, koje je apelant podnio pozivajući se na članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 3.Ustavni je sud, u predmetu AP 314/03 koji se odnosi na isto pitanje, 23. veljače 2004. godine, sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija i Carinarnice Mostar zatražio odgovore na navode iz apelacije.
- 4.Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine dostavio odgovor Ustavnom sudu 8. ožujka 2004. godine. U odgovoru se navodi da, imajući u vidu da je Ustavni sud po apelaciji iste stranke u istovjetnom predmetu već donio svoju odluku broj AP-148/03 od 28. prosinca 2003. godine, prepušta ovom sudu da donese odgovarajuću odluku o izjavljenoj apelaciji.
- 5.Federalno je Ministarstvo financija dostavilo Ustavnom sudu odgovor 5. ožujka 2004. godine. U odgovoru je navedeno da u cijelosti ostaju kod razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda broj U-420/03 od 27. kolovoza 2003. godine, i smatraju da presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te predlažu da Ustavni sud odbije podnesenu apelaciju.
- 6.Carinarnica Mostar je dostavila Ustavnom sudu odgovor 11. ožujka 2004. godine. U svom odgovoru Carinarnica ističe da je postupak naknadne naplate carina i posebne pristojbe proveden sukladno zakonu i u zakonom predviđenim rokovima, te da su u tom pogledu netočni apelantovi navodi. Carinarnica navodi da nije došlo do povrede apleantovog prava na imovinu obzirom na to da je postupak naknadne naplate carina i posebne pristojbe proveden u javnom interesu kako to predviđa stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Dalje se navodi da su neutemeljeni navodi apelanta da su povrijeđena prava koja mu pripadaju kao stranci u tijeku upravnog postupka i u upravnom sporu, jer je apelant imao mogućnost štititi svoja prava, što je i učinio podnošenjem priziva na prvostupanjsko rješenje, kao i podnošenjem tužbe u upravnom sporu. Carinarnica navodi da očito nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu članka 6. Europske konvencije, niti da je izvršena bilo kakva diskriminacija iz članka 14. Europske konvencije.
- 7.Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 8.Ustavni je sud, u smislu članka 30. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom na to da se apelacije AP-476/03, AP-480/03, AP-481/03, AP-479/03, AP-499/03, AP-496/03, AP-495/03, AP-612/03, AP-573/03, AP-625/03, AP-623/03, AP-498/03, AP-524/03, AP-634/03, AP-635/03, AP-599/03, AP-561/03, AP-555/03, AP-556/03, AP-629/03, AP-512/03, AP-572/03, AP-558/03, AP-583/03, AP-588/03. AP-528/03, AP-587/03, AP-532/03, AP-631/03, AP-503/03, AP-507/03, AP-618/03, AP-628/03, AP-534/03, AP-600/03. AP-567/03, AP-637/03, AP-638/03, AP-615/03, AP-636/03, AP-614/03 odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP-476/03.
III - Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta, a odnose se na 41 slučaj carinjenja istovjetne robe, i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Činjenice koje se odnose na postupak carinjenja robe
- 10.Apelant je firma koja se bavi preradom mesnih proizvoda. Poslovanje apelanta se poglavito temelji na uvozu mesa i njegovoj preradi u Bosni i Hercegovini u gotove prehrambene proizvode. Apelant, po ugovorima o dugoročnoj poslovnoj suradnji sa partnerima iz drugih zemalja, vrši i dostavu sirovina partnerima koji za apelanta proizvode gotove proizvode koje apelant zatim plasira na tržište.
- 11.Apelant je u razdoblju od 26. siječnja 2001. godine do 24. studenoga 2001. godine, na graničnim prijelazima Doljani i Osoje, prijavio robu - "mesne prerađevine" koju je uvezao u Bosnu i Hercegovinu. Nakon obavljenih postupaka na graničnim prijelazima apelant je robu prevezao do Carinske ispostave Mostar i prijavio (u svakom od carinjenja) u dvije odvojene Jedinstvene carinske isprave, i to jednu po kojoj je carinio sirovine i drugu po kojoj je carinjena vrijednost rada. Carinska je ispostava Mostar, nakon obavljenog postupka pregleda robe, ovjerila Jedinstvene carinske isprave koje su na taj način, ovjerom, postale rješenja. Obzirom da nije bilo prigovora na carinske postupke, obveza plaćanja carinskog duga, nametnuta rješenjima, je ispunjena, plaćena je carina, dok posebna pristojba (taksa, prelevman) nije obračunata niti plaćena.
- 12.Nakon što je proveden carinski postupak i apelant uplatio carinski dug, Carinarnica Mostar je, po službenoj dužnosti, primjenom instituta izmjene carinske prijave nakon stavljanja robe u promet iz članka 96. stavak 1. i stavak 3. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02), pokrenula postupak naknadne naplate manje plaćene carine i carinskih pristojbi za robu uvezenu u razdoblju od 26. siječnja 2001. godine do 24. studenoga 2001. godine.
- 13.Federalno ministarstvo financija - Carinska je uprava, Carinarnica Mostar, nakon okončanja navedenih postupaka, u razdoblju od 20. prosinca 2002. do 26. veljače 2003. godine, donijela rješenja i obvezala apelanta da na ime razlike manje plaćenih carina i posebnih pristojbi (prelevmana) za robu iz tarifne oznake 1601.009900 - pikant kobasica (odnosno druge vrste mesnih prerađevina koje spadaju u ovu tarifnu oznaku) - uvezeno u Bosnu i Hercegovinu, uplati novčane iznose navedene u odlukama.
- 14.Carinarnica Mostar je u svojim rješenjima navela da je postupak carinjenja proveden protivno odredbama Zakona o carinskoj politici BiH jer je izvršeno carinjenje sirovina koje je apelant kupio u inozemstvu i izravno isporučio inozemnom proizvođaču, a ne gotovog proizvoda koji je stvarno i uvezen. Na ovaj je način, kako je istaknuto u rješenjima, došlo do neplaćanja posebne takse - prelevmana oprečno Odluci o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 15/01, 33/01, 17/02), odnosno plaćena je carina u manjem iznosu od onoga koji je trebalo uplatiti. U rješenjima se dalje navodi da carinjenje robe tako da se mogu uvoziti gotovi proizvodi, a carina i carinske pristojbe platiti na sirovine i vrijednost rada za njihovu izradu, nije propisano u članku 4. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02) kojim su propisane sve carinske procedure. Također je navedeno u rješenjima da Zakon o vanjskotrgovinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98) svojim odredbama čl. 18. do 20., kojima je regulirana dugoročna proizvodna suradnja, ne podrazumijeva redovito carinjenje sirovina, poluproizvoda i vrijednosti rada umjesto gotovog proizvoda.
- 15.Protiv rješenja Carinarnice Mostar apelant je izjavio prizive Federalnom ministarstvu financija, pobijajući njihovu zakonitost i predložio da se ta rješenja ponište.
- 16.Zamjenik federalnog ministra financija, rješavajući prizive apelanta, izjavljene protiv pobijanih 41 rješenja prvostupanjskog organa, donio je u razdoblju od 3. siječnja 2003. godine do 26. veljače 2003. godine rješenja kojima je odbio prizive apelanta kao neutemeljene. U obrazloženjima rješenja se navodi da je Carinarnica Mostar donijela pravilne i zakonite odluke kada je obvezala apelanta na naplatu uvećanog iznosa carine i posebne pristojbe koja u momentu carinjenja predmetne robe nije obračunata i naplaćena. U obrazloženjima se, dalje, navodi da carinjenje uvezenog gotovog proizvoda nije moglo biti izvršeno kao carinjenje sirovina i vrijednosti rada po ugovorima o dugoročnoj poslovnoj suradnji, a sukladno pribavljenom mišljenju Federalnog ministarstva financija broj 01-16-2631/00 od 23. lipnja 2000. godine i Carinske uprave broj 6108 od istog datuma. Također se u rješenjima ističe kako zakon ne poznaje, kao carinsku proceduru, carinjenje robe po temelju ugovora o dugoročnoj poslovnoj suradnji, te da mišljenje Federalnog ministarstva financija nema karakter propisa koji bi obvezivao upravne organe, u ovom slučaju carinske organe.
- 17.Protiv rješenja Federalnog ministarstva financija apelant je podnio tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, u upravnom sporu po tužbama apelanta protiv rješenja drugostupanjskog organa, donio presude (pobliže navedene u dispozitivu ove odluke), kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su pobijana rješenja pravilno donesena i na zakonu utemeljena.
b) Činjenice koje se odnose na postupak pribavljanja mišljenja Federalnog ministarstva financija o načinu carinjenja robe po ugovorima o dugoročnoj poslovnoj suradnji
- 18.Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da se apelant 20. ožujka 2000. godine obratio Federalnom ministarstvu financija - Carinskoj upravi pismom u kojem navodi da je u cilju kontinuirane proizvodnje, a zbog remonta vlastitih proizvodnih kapaciteta i njihovog obnavljanja, angažirao proizvodne kapacitete u inozemstvu po temelju ugovora o dugoročnoj poslovnoj suradnji, koji su registrirani u Federalnom ministarstvu trgovine. Na ovaj se način kod inozemnog proizvođača priprema gotov proizvod koji se onda plasira na tržište. U svezi navedenog, apelant je tražio od Federalnog ministarstva financija potvrdu mogućnosti da se sirovine za gotov proizvod, koje apelant nabavlja u zemljama Europske unije, ispostave izravno proizvođaču, bez njihovog uvoženja u Bosnu i Hercegovinu, a da se carinski postupak prilikom uvoza provede tako što će se cariniti odvojeno sirovine, a odvojeno rad i eventualni dodaci na izradi gotovog proizvoda.
- 19.Aktom Carinske uprave Federalnog ministarstva financija (broj D-223/2 od 28. ožujka 2000. godine), apelant je izviješten da će Carinska uprava, odnosno carinarnice, postupiti tako da će cariniti robu bez prelaska carinske crte, nakon što apelant dobije odobrenje nadležnog ministarstva entiteta za izvozno-uvozno carinjenje robe bez prelaska carinske crte.
- 20.Federalno je ministarstvo trgovine, aktom broj 06-05-1152/00 od 13. travnja 2000. godine, izvijestilo apelanta da Odluka o uvjetima za registriranje ugovora u dugoročnoj proizvodnoj suradnji ("Službeni glasnik BiH" broj 22/98) predviđa mogućnost da jedan partner isporuči sirovine a da drugi partner isporuči gotove proizvode u koje su ove sirovine ugrađene, pri čemu nije ograničeno porijeklo ovih sirovina.
- 21.Aktom 0901 broj D-6084 od 23. lipnja 2000. godine Carinska je uprava tražila od Federalnog ministra financija mišljenje u svezi mogućnosti provedbe carinskog postupka, na temelju Ugovora o dugoročnoj poslovnoj suradnji, tako da se prilikom dopreme proizvoda u BiH, a na temelju ispostavljenih računa i utvrđenih normativa, posebno naplaćuje carina za sirovinu, a posebno za usluge.
- 22.Federalni je ministar financija, svojim aktom broj 01-16.2631 od 23. lipnja 2000. godine, u svezi akta Carinske uprave broj D-6084, izvijestio Carinsku upravu da se može provesti carinski postupak na temelju ugovora o dugoročnoj poslovnoj suradnji, na način na koji je to navedeno u aktu Carinske uprave broj D-6084.
- 23.Carinska je uprava aktom 0901 broj 16-7-3653/02 od 8. travnja 2002. godine (kao predmet akta se navodi Instrukcija Ministarstva financija broj 01-16-2631/00 od 23. lipnja 2000. godine i akti carinske uprave br. 6084/00 i 6018/00 od 23. lipnja 2000. godine) izvijestila Carinarnicu Grude da je na razini Carinske uprave oformljena Stručna grupa za ocjenu načina uvoza i carinjenja robe za apelanta po ugovoru o dugoročnoj suradnji s firmom "Weise-Suhne" (Beč, Austrija). Zadaća je ove grupe zauzeti stav i donijeti mišljenje o utemeljenosti načina uvoza i carinjenja robe po predmetnom ugovoru. Dalje se u aktu navodi da, kako još uvijek nije dobiveno izjašnjenje i konačan stav Federalnog ministarstva financija glede date instrukcije, carinarnica nastavi postupati sukladno navedenoj instrukciji.
IV - Relevantni propisi
24. Zakon o vanjsko-trgovinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98)
"Članak 9.
Izvoz i uvoz robe smatra se završenim kad su robe prešle carinu i prešle carinsku crtu. Kao datum izvoza i uvoza smatrat će se datum prihvaćanja deklaracije za robe od strane nadležne carinske administracije.
Smisleno ovom zakonu, pod "prihvaćanjem" se smatra prihvaćanje carinske deklaracije u carinskom uredu nadležne carinske deklaracije.
Izuzetno od odredbi stavka 1. ovog članka resorna ministarstva entiteta, uz suglasnost Ministarstva vanjske trgovine BiH, mogu izdati odobrenje da se izvrši izvozno-uvozno carinjenje robe bez prelaska carinske crte, ako je zaključen ugovor sa stranom osobom i ako se smanjuju troškovi transporta robe. Pri izvozno-uvoznom carinjenju ove robe primjenjuju se propisi koji se primjenjuju na izvoz i uvoz robe koja prelazi carinsku crtu.
Članak 19.
1. Ako u vrijeme kada su ugovori i aneksi zaključeni, a odnose se na robe koje se izvoze ili uvoze na temelju ugovora o dugoročnoj proizvodnoj suradnji koje su bile klasificirane kao robe koje trebaju biti izvezene ili uvezene slobodno, onda će one biti izvožene u režimu slobodno do konca ispunjenja ugovora.
- 2.Ako je izvoz ili uvoz roba poduzet na temelju ugovora o dugoročnoj proizvodnoj suradnji podložan kvoti ili dozvoli, poduzeće će izvesti ili uvesti takve robe na temelju odobrenja Ministarstva vanjske trgovine BiH i resornih ministarstava entiteta, koji moraju odlučiti o zahtjevu za odobrenje. Takvo će odobrenje predstavljati pravo na izvoz ili uvoz po tom temelju, i važit će onoliko dugo koliko je ugovor na snazi."
Članak 33. u relevantnom dijelu glasi:
"Vijeće ministara BiH može propisati primjenu zaštitnih mjera u ograničenom razdoblju budući da može biti potrebno da spriječi ili otkloni ozbiljnu štetu, te da olakša podešavanje".
- 25.Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99. 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01) u relevantnom dijelu glasi:
"Ovom odlukom, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju se proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i visina te takse."
II
"Utvrđuje se posebna taksa po mjernoj jedinici na uvezene proizvode, i to:
Š...Ć
|
Tarifna oznaka |
Naziv |
Mjerna jedinica |
Visina posebne takse po mjernoj jedinici u KM |
|
... |
|||
|
1601.00 99 00 |
- ostalo |
1 kg |
3 KM |
Š...Ć.".
- 26.Odluka o primjeni Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse u 2002. godini ("Službeni glasnik BiH", broj 33/01) glasi:
I
"Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjivat će se u istovjetnom tekstu do 30. lipnja 2002. godine.
II
Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od 1. siječnja 2002. godine".
- 27.Odluka o uvjetima za registriranja ugovora o dugoročnoj proizvodnoj suradnji ("Službeni glasnik BiH", broj 22/98)
Odluka u relevantnom dijelu glasi:
"U smislu ove odluke "dugoročnom proizvodnom suradnjom" smatra se svaki ugovorni odnos, u trajanju od najmanje tri godine između domaće pravne osobe koje obavlja proizvodne aktivnosti u Bosni i Hercegovini i strane pravne osobe koja se tiče razvoja, uvođenja proizvodnje, proizvodnje i uzajamnog snabdijevanja proizvodima i njihovim sastavnim dijelovima, i to:
Š...Ć
isporuka komponenti od strane jednog partnera i isporuka (gotovih) proizvoda u koje su ugrađene ove komponente i komponente vlastite proizvodnje, od strane drugog partnera.
Š...Ć"
- 28.Članak 30. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00) glasi:
"O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog članka i stranka može predložiti da se održi rasprava".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 29.Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja Carinarnice Mostar i rješenja Federalnog ministarstva financija, jer smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to:
- -pravo na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine;
- -pravo na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine);
- -zabrana diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije (članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine).
- -
- 30.Apelant traži od Ustavnog suda da na temelju članka 75. Poslovnika Ustavnog suda donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje pobijanih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanta.
- 31.Apelant navodi da se pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi još upravnih postupaka u sporu radi poništenja velikog broja pobijanih rješenja, utemeljenih na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi čije je izvršenje u tijeku. Apelant ističe da bi izvršenje pobijanih odluka, budući da nemaju sredstava na žiro-računu, prouzročilo blokadu žiro-računa što bi dovelo do pokretanja stečajnog postupka, te apelantovog prestanka rada i djelovanja na tržištu.
- 32.Apelant smatra da su postupanjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija i Carinarnice Mostar, povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije, jer prije donošenja prvostupanjskog rješenja nije proveden postupak i nije mu dana mogućnost izjašnjenja na činjenice i dokaze koji prethode donošenju rješenja. Također ističe da navodi njegovog priziva nisu razmatrani ni cijenjeni u drugostupanjskom postupku, niti su navodi tužbe cijenjeni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a obrazloženja donesenih odluka su nepotpuna i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama.
- 33.Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vrati Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni žuran postupak i donošenje presude.
b) Odgovor na apelaciju
- 34.U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo financija je istaknulo da u cijelosti potvrđuje sve razloge navedene u pobijanim presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i smatra da tim presudama nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Europske konvencije, te predlaže da Ustavni sud podnesene apelacije odbije.
- 35.U odgovoru na apelaciju, Vrhovni se sud Federacije Bosne i Hercegovine nije osvrnuo na pitanje utemeljenosti apelacije, nego je samo naveo da prepušta Ustavnom sudu donošenje odgovarajuće odluke o apelaciji.
- 36.Odgovor na apelaciju Carinarnice Mostar je pobliže naveden u točki 6. ove odluke.
VI - Dopustivost
- 37.Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."
- 38.Pitanja koja proizlaze iz apelacije odnose se povredu apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom. Iz članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da se prava i slobode, predviđeni u Europskoj konvenciji i u njenim protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad ostalim zakonima.
- 39.Članak 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 40.U ovom su predmetu pobijane presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine protiv kojih nema daljnjih redovitih pravnih lijekova.
- 41.Apelant je presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-865/03, U-871/03, U-869/03, U-867/03, U-862/03, U-854/03, U-866/03, U-817/03, U-870/03, U-796/03, U-855/03, U-859/03, U-792/03 i U-860/03 od 18. rujna 2003. godine; U-1229/03, U-1221/03, U-1252/03, U-1243/03, U-1238/03, U-1228/03, U-1227/03, U-1245/03, U-1254/03, U-1240/03 i U-1222/03 od 25. rujna 2003. godine; U-1268/03, U-1280/03, U-1279/03, U-1275/03, U-1327/03, U-1265/03, U-1318/03, U-1305/03, U-1324/03, U-1269/03, U-1270/03, U-1320/03, U-1322/03, U-1310/03, U-1314/03 i U-1306/03 od 2. listopada 2003. godine, primio u periodu od 6. listopada do 20. listopada 2003. godine, a apelacije protiv navedenih presuda su podnesene Ustavnom sudu u periodu od 21. novembra do 5. decembra 2003. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 42.Prema tome, apelacije su dopustive.
VII - Meritum
- 43.Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer smatra da su pobijanim presudama i rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava (pravo na pravičan postupak - članak 6. Europske konvencije, prava na imovinu - članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nediskriminaciju - članak 14. Europske konvencije, što odgovara čl. II/3.(e), II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine).
- 44.Ustavni sud, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora ispitati jesu li u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
a) Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije
- 45.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 46.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u prvoj rečenici, glasi kako slijedi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 1.Postojanje "spora" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije
- 47.U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznesene u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. listopada 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stavak 32).
- 48.U ovom predmetu razvidno je da je spor nastao pokretanjem postupka carinskih organa radi naknadne naplate carine i posebne pristojbe za robu uvezenu u razdoblju od 26. siječnja 2001. godine do 24. studenoga 2001. godine, koju je uvezao apelant po Jedinstvenim carinskim ispravama. Spor je pred carinskim organima okončan rješenjem zamjenika federalnog ministra financija da odbije prizive apelanta kao neutemeljene. Postupak je pred carinskim organima vođen i okončan bez pozivanja apelanta ili njegovog zastupnika. Spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostupanjskog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su pobijana rješenja pravilno donesena i na zakonu utemeljena.
- 49.Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmet pobijanja pred Ustavnim sudom nije prosto posljednja odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine već i ono što je prethodilo takvoj odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno postupak koji je vođen pred carinskim (upravnim) organima.
- 50.Sukladno iznesenom, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima, sam po sebi, ne predstavlja "spor", a da se postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, vođen u konkretnom slučaju, može smatrati "sporom" u smislu značenja članka 6. Europske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava o kojima mogu ovisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima. Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmetom razmatranja pred Ustavnim sudom pod uvjetom da je i taj postupak obuhvaćen apelantovim prizivom (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02 od 26. rujna 2003. godine).
- 2."Građanska prava i obveze"
- 51.Članak 6. stavak 1. utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Uporaba izraza "građanska prava i obveze" je za tvorce Europske konvencije trebala utvrđivati granice primjene članka 6. stavak 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u svezi "građanskih prava i obveza" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obveza mora biti kvalificirano kao "građansko". Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja.
- 52.U ovom je predmetu potrebno riješiti preliminarno pitanje je li konkretni upravni spor "spor" o "građanskim pravima i obvezama".
- 53.Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, početna je točka u svakom predmetu karakter koji se daje ovim pravima i obvezama, a prema pravnom sustavu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam "građanskih prava i obveza" "neovisan" u smislu Europske konvencije i "ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane"; "treba li se pravo smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Europskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava - a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava u presudi Konig od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 27, stavci 88-89).
- 54.U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sustave drugih država, ustvari da bi se vidjelo postoji li bilo kakav jednoobrazan koncept "građanskih prava i obveza" koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, stavak 89).
- 55.Europski sud za ljudska prava smatra da izraz "sporovi" o "građanskim pravima i obvezama" uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje neovisno i bez obzira pripadaju li, prema domaćem pravnom sustavu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su doista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. srpnja 1971. godine, serija A, broj 13, stavak 94; navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, stavci 90 i 94). Štoviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utječu na građanska prava ili obveze; "građanska prava ili obveze moraju biti predmet - ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti izravno odlučujući za to pravo" (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. lipnja 1981. godine, serija A, broj 43. stavak 47).
- 56.U konkretnom predmetu, predmet postupaka je bila naplata posebne pristojbe na uvezenu robu. Da bi se utvrdio karakter ove pristojbe, nužno je definirati karakter zakonske odredbe koja regulira naplatu ove pristojbe i narav obveze koja proistječe iz ove zakonske odredbe.
- 57.Obveza plaćanja posebne pristojbe - prelevmana proistječe iz članka I Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse. Tom je odlukom propisano da se, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojbe i visina te pristojbe. U suštini, pristojba - prelevman ne predstavlja carinsku, odnosno poreznu obvezu, u tipičnom značenju tih pojmova, već taksu kojom se regulira domaće tržište, odnosno dodatna obveza za uvoznika robe. Samim tim, obveza koja proistječe iz navedene odluke, u suštini bi predstavljala obvezu iz sfere javnog prava, koju je propisala država u cilju zaštite domaćih proizvođača. Iz navedenog proizlazi da bi spor o obvezi plaćanja posebne pristojbe - prelevmana mogao predstavljati materiju koja je izvan djelokruga zaštite članka 6. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako narav obveze ne potpada u djelokrug zaštite članka 6. Europske konvencije, nacionalni pravni sustav mora biti organiziran na način da garantira minimum procesne zaštite u nacionalnim okvirima koju pruža ovaj članak u tim slučajevima. Ovo iz razloga što obveze u sferi plaćanja obveza prema državi najčešće imaju veliki utjecaj na imovinska prava privatnih osoba. Pravo na imovinu i angažiranost u trgovinske aktivnosti dijele materijalni karakter. U tom smislu praksa Europskog suda za ljudska prava razvidno prepoznaje, kao građansko pravo, pravo na kompenzaciju za materijalni gubitak nastao nezakonitim djelovanjem države.
- 58.U konkretnom je slučaju izvan svake dvojbe postojanje propisa koji reguliraju oblast carinskog postupka i naplate carina odnosno posebnih pristojbi za robu koja se uvozi u Bosnu i Hercegovinu, ali je isto tako neprijeporno da su određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine donijeli niz akata kojima su na drukčiji način regulirali obavljanje carinskog postupka na temelju ugovora o dugoročnoj suradnji. Upravo je takav postupak proveden u slučaju apelanta čija je "posljedica" bilo neplaćanje posebne pristojbe, odnosno plaćanje carine u manjem iznosu. Carinski organi su u naknadno provedenom postupku, bez sudjelovanja apelanta, izmijenili podatke u carinskim ispravama, a zatim su na temelju takve izmjene naložili plaćanje carine u većem iznosu, te plaćanje posebne pristojbe (prelevmana). Obzirom na postojanje navedenih akata na temelju kojih je odobreno carinjenje na temelju ugovora o dugoročnoj suradnji na način na koji je to prvobitno urađeno, postavlja se pitanje postojanja obveze apelanta da plati uvećani iznos carine i posebnu pristojbu.
- 59.Ustavni sud zapaža da ni carinski organi uprave, a ni Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nisu posvetili dužnu pozornost ovom pitanju koje je pokrenuo apelant pred svim instancama koje su odlučivale o njegovom predmetu. Ustavni sud smatra da se ovo pitanje pojavljuje kao prethodno pitanje od kojem ovisi ishod postupka i postojanje obveze apelanta u odnosu na plaćanje posebnih pristojbi-prelevmana i carine u uvećanom iznosu.
- 60.Nadalje, u predmetima u kojima su odluku donijeli upravni organi, mora postojati mogućnost pobijanja pred sudom koji funkcionira sukladno članku 6. Europske konvencije. Imajući u vidu da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostupanjski, ta mogućnost doista postoji, ali obzirom na to da se postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi, u pravilu, bez prisustvovanja stranaka, to, po mišljenju Ustavnog suda, ne osigurava minimum procesnih garancija propisanih člankom 6. Europske konvencije.
- 61.Ustavni sud smatra da on ne predstavlja "četvrtu instancu" glede primjene domaćeg zakona već da je njegova osnovna zadaća zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može ispitivati način na koji redoviti sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni tako da krše Ustavom zaštićena prava. U odnosu na pitanje treba li neko pravo ili obveza biti sukladna Europskoj konvenciji i tako zahtjevima iz članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Europska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redoviti sudovi moraju biti u suglasnosti s Europskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sustavu.
- 62.Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da čak i kada bi se neko pravo moglo razvidno svrstati u domenu javnog prava, koje je izvan djelokruga članka 6. Europske konvencije, nužno je, u nacionalnim okvirima, osigurati minimum procesnih pretpostavki u svrhu vođenja postupka sukladno članku 6. Europske konvencije. Pri tome najveća obveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obvezu, bez obzira na karakter spora, osigurati puno poštivanje zahtjeva članka 6. Europske konvencije.
- 63.Međutim, Ustavni sud primjećuje da je, u konkretnom slučaju, djelovanjem određenih organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine nastala potpuno nova pravna situacija, čiji opseg isključuje primjenu javno-pravnog odnosa između apelanta i države. Nadalje, takvoj pravnoj situaciji nisu organi, koji su vodili postupak radi utvrđivanja apelantove obveze, posvetili nužnu pozornost, pa je kao rezultat takvog djelovanja tih organa nastala financijska obveza za apelanta, koja nedvojbeno utječe na njegova imovinska, tj. "građanska prava i obveze", u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu izravnu primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Europske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države.
- 64.Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je članak 6. stavak 1. primjenjiv u predmetnom slučaju.
- 3.Poštivanje članka 6. stavak 1. Europske konvencije
- 65.Potrebno je utvrditi je li Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru svoje nadležnosti, ispoštovao zahtjeve članka 6. stavak 1., odnosno je li postupak pred tim sudom sadržavao proceduralne garancije kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
- 66.Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vođen bez prisustvovanja stranaka, iako je apelant konstantno ukazivao na praksu carinskih organa da odlučuju bez njegovog prisustvovanja i bez pružanja mogućnosti da osobno pobije navode iz prijava. Apelant nije izričito tražio prisustvovanje na raspravi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, ali je to bila njegova osnovna zamjerka praksi carinskih organa koju je on izrazio u svojoj tužbi tom sudu. I pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije smatrao nužnim da ni apelanta niti predstavnika carinskih organa pozove na sjednicu na kojoj se odlučivalo o apelantovoj tužbi.
- 4.Prisustvovanje sjednici Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i javna rasprava
- 67.Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju po žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja.
- 68.Ustavni sud, nadalje, primjećuje da članak 6. stavak 1. Europske konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o upravnim sporovima govori o nejavnoj sjednici vijeća suda. S obzirom na to da Europska konvencija, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obvezne izravno je primjenjivati, ovaj se pojam mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
- 69.Ustavni sud nalazi da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostupanjski i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ima karakter redovitog sudskog postupka, pa samim tim, taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve "javnog suđenja" i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa.
- 70.U konkretnom je slučaju člankom 30. Zakona o upravnim sporovima propisano da se u upravnim sporovima rješava u nejavnoj sjednici, dakle u sjednici koja isključuje javnost. Međutim, st. 2. i 3. ovog članka daju mogućnost da se održi usmena rasprava, pa čak i da jedna od stranaka podnese takav prijedlog. Ustavni sud uočava da konstantna praksa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ukazuje da se sjednice Vrhovnog suda, u pravilu, održavaju bez prisustvovanja javnosti i bez pozivanja stranaka u postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji niz krupnih pravnih pitanja od značaja za pravilno rješavanje predmetnih sporova (na koja je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci), a da je, i pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio održati nejavnu sjednicu zanemarivši navode apelanta koji se odnose na nesudjelovanje u postupku koji je vođen pred carinskim organima. Iz svega navedenog proizlazi da apelantu ni u postupku koji se vodio pred carinskim organima, a ni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nije osigurana javnost postupka i nije mu dana mogućnost da osobno ispita navode prijava protiv njega niti da osobno obrazloži razloge podnošenja tužbe u upravnom sporu.
- 71.Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, pravo na javno suđenje nije ispoštovano.
b) Pravo na imovinu u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije.
- 72.U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i povredu zabrane diskriminacije koji su regulirani čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i člankom 14. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, nije nužno razmatrati ove navode apelanta.
VIII - Zaključak
- 73.Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 74.Obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 75.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.