Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 54/04>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 21/03, rješavajući apelaciju K. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 1. i člana 64. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija K. J.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-609/02 od 13. novembra 2002.
  • -
    Rješenje Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-474/2001 od 12. juna 2001.
  • -
    Rješenje Općine Trebinje - Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove, broj 06-372-16/-1/01 od 27. novembra 2001. godine.

Nalaže se Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Trebinje da K. J. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od lica i stvari, stan u ulici Dositejeva broj 4 u Trebinju, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke.

Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Trebinje se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovan dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    K. J. (u daljem tekstu: apelantica) iz Trebinja podnijela je, 13. januara 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj U-609/02 od 13. novembra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo za urbanizam) zatraženo je, 5. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Od Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Trebinje (u daljem tekstu: stambeno odjeljenje) je zatraženo, 25. maja 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. maja 2004. godine, a Ministarstvo za urbanizam 26. aprila 2004. godine.
  • 4.
    Stambeno odjeljenje je, 14. juna 2004. godine, dostavilo obavijest da se cijeli spis u vezi sa spornim stanom, koji je vođen kod tog organa, povodom apelantičinog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude nalazi kod Ministarstva za urbanizam radi kompletiranja i dostavljanja Vrhovnom sudu na odlučivanje.
  • 5.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od firme "Hidroelektrane na Trebišnjici", vlasnika i davaoca stana na korištenje (u daljem tekstu: vlasnik stana), je zatraženo, 25. maja 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Vlasnik stana je, 14. juna 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
  • 7.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam je, 14. juna 2004. godine, dostavljen apelantici. Apelantici je, 16. juna 2004. godine, dostavljen odgovor vlasnika stana.

III - Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 9.
    Apelantica je, kao član porodičnog domaćinstva, živjela sa svojom majkom u stanu koji se nalazi u Trebinju u ulici Dositejeva br. 4 (raniji naziv Ulica Rade Pravice - u daljem tekstu: sporni stan) do početka 1993. godine, kada je izbjegla iz Trebinja zbog ratnih okolnosti. U spornom stanu je ostala da živi apelantičina majka, koja je bila nosilac stanarskog prava na stanu. Apelantica se vratila u sporni stan 2000. godine, kada se njezina majka razboljela. Apelantičina majka je umrla 28. marta 2000. godine. Apelantica je nastavila koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva. Apelantica je imala prijavljeno trajno prebivalište na adresi spornog stana od 8. marta 1989. godine.
  • 10.
    Apelantica se, 16. maja 2000. godine, obratila pismom vlasniku stana, u kojem ga, u skladu sa članom 22. Zakona o stambenim odnosima, obavještava da je ona nakon majčine smrti jedini član porodičnog domaćinstva i da nastavlja sa njegovim korištenjem. Istog dana se apelantica obratila Fondu stanovanja u Trebinju za zahtjevom da zaključi ugovor o korištenju spornog stana. Apelantica nije dobila odgovor na zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana.
  • 11.
    Stambeno odjeljenje je, u postupku o zahtjevu vlasnika stana za apelantičino iseljenje iz spornog stana kao nezakonitog korisnika, 18. aprila 2001. godine donijelo Rješenje broj 06-372-16/01 kojim je odbijen zahtjev vlasnika stana. U rješenju se navodi da je apelantica zakoniti korisnik spornog stana po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa svojom majkom 10. februara 1989. godine pred Osnovnim sudom u Trebinju. Vlasnik stana je uložio žalbu na rješenje stambenog odjeljenja.
  • 12.
    Ministarstvo za urbanizam je u postupku o žalbi vlasnika stana, 12. juna 2001. godine, donijelo Rješenje broj 01-372-474/2001, kojim je poništilo rješenje stambenog odjeljenja od 18. aprila 2001. godine i vratilo predmet tom organu na ponovni postupak. U ovom rješenju se, inter alia, navodi da je prvostepeni organ pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u vezi sa ugovorom o doživotnom izdržavanju, jer nije dovoljno da lice samo zaključi takav ugovor već da pet i više godina živi u zajedničkom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava nakon zaključenja ugovora.
  • 13.
    Stambeno odjeljenje, postupajući prema uputstvima Ministarstva za urbanizam iz rješenja od 12. juna 2001. godine, donijelo je 27. novembra 2001. godine Rješenje broj 06-372-16/-01/01 u kojem je apelantici naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema Rješenja oslobodi sporni stan od lica i stvari. Stambeno odjeljenje je, pozivajući se na član 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, zaključilo da apelantica nezakonito koristi sporni stan, jer ona nije sa majkom živjela u ekonomskoj zajednici u spornom stanu duže od pet godina nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju. Apelantica je Ministarstvu za urbanizam uložila žalbu na rješenje stambenog organa od 27. novembra 2001. godine.
  • 14.
    Ministarstvo za urbanizam je donijelo Rješenje broj 01-372-474/98 od 18. marta 2002. godine, kojim je odbilo apelantičinu žalbu na rješenje stambenog organa od 27. novembra 2001. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da je nesporno da je apelantica imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju i da je imala prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana, ali su te činjenice bez utjecaja na odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da je dokazano da u trenutku majčine smrti apelantica nije trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu. Ministarstvo za urbanizam zaključuje da je apelantica bila samo povremeni korisnik stana s obzirom na činjenicu da je povremeno obilazila svoju majku nakon što je napustila Trebinje 1993. godine. Taj organ je kao ključnu uzeo apelantičinu izjavu, datu na raspravi održanoj 28. februara 2001. godine pred stambenim odjeljenjem, da se u Trebinje vratila u oktobru 2000. godine i da je od tada stalno u spornom stanu.
  • 15.
    Apelantica je protiv rješenja Ministarstva za urbanizam od 18. marta 2002. godine pokrenula pred Vrhovnim sudom upravni spor.
  • 16.
    Vrhovni sud je, 13. novembra 2002. godine, donio presudu kojom je apelantičinu tužbu protiv rješenja Ministarstva za urbanizam odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude se navodi da je Vrhovni sud, na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, zaključilo da apelantica u momentu majčine smrti nije bila član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Vrhovni sud obrazlaže da je za postojanje statusa člana porodičnog domaćinstva potrebna trajna zajednica života. Samo postojanje porodičnog odnosa izraženo kroz status roditelj - dijete nije dovoljno da se u smislu navedene odredbe ZOSO apelantica smatra članom porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud, kao i Ministarstvo za urbanizam, kao odlučujući dokaz o tome da apelantica nije živjela u stanu u vrijeme majčine smrti, uzima apelantičinu već spomenutu izjavu u tački 14. ove odluke da se iz Hrvatske u Trebinje vratila u oktobru 2000. godine. Vrhovni sud se u svom obrazloženju osvrnuo i na iskaz jednog od svjedoka, S. M., čiji iskaz "da apelanticu nije 'gledao' u Trebinju u periodu od 1992. godine do 1999. godine, a da od tada ona stalno živi tu" smatra neodređenim, te opravdava odluku prvostepenog organa da iskazu tog svjedoka ne pokloni vjeru. Vrhovni sud je konstatirao da apelantica, zaista, ima novu ličnu kartu koja je izdata u Trebinju 7. aprila 2000. godine sa adresom spornog stana, ali Vrhovni sud tu činjenicu ne smatra bitnom, jer samo administrativno evidentiranje adrese prebivališta ne podrazumijeva i trajno življenje na toj adresi. Vrhovni sud, na kraju, u obrazloženju presude zaključuje da je neosnovano vezivati apelantičin izbjeglički status sa upravnim postupkom u vezi sa spornim stanom. Taj sud, naime, smatra da "predmet rješavanja u datoj upravnoj stvari nije vraćanje stana ranijem nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva na način i pod uvjetima koje uređuje Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nego odlučivanje o zahtjevu davaoca stana na korištenje o ispunjenosti uvjeta da ona nastavi koristiti predmetni stan poslije smrti nosioca stanarskog prava iz razloga koje uređuje Zakon o stambenim odnosima". Vrhovni sud zaključuje da činjenice vezane za postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju nisu od utjecaja za rješavanje ove pravne stvari.
  • 17.
    U međuvremenu je stambeno odjeljenje, 20. maja 2002. godine, donijelo zaključak o dozvoli izvršenja rješenja tog organa od 27. novembra 2001. godine, u kojem je apelantica pozvana da do 30. maja 2002. godine u 10.00 sati isprazni sporni stan pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je napustila sporni stan.

IV - Relevantni propisi

  • 18.
    Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim domovima. Oni imaju prava, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine, i naknadu za onu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave o takvoj imovini, date pod pritiskom su ništave."

  • 19.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list BiH", br. 14/84 i 36/84 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 12/99)

"Član 6.

Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca ...Š...Ć, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć

Član 22. st. 1. i 3.

Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.

Š...Ć

Ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi sa korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Š...Ć"

  • 20.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94)

Član 38. stav 1.

"Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 21.
      Apelantica navodi da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njezino pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema apelantičinom mišljenju, sporni stan predstavlja njezin dom i imovinu jer je u njemu stanovala sve dok nije bila prisiljena da ga napusti zbog ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini. Apelantica se vratila kao prognanik u svoj stan i nakon majčine smrti nastavila da živi u stanu kao jedini član porodičnog domaćinstva.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 22.
      Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da ostaje u cjelini kod razloga iz obrazloženja pobijane presude i da smatra kako apelantičina ustavna prava nisu povrijeđena. Taj sud, dalje, navodi da je sporni stan u vrijeme smrti apelantičine majke bio u državnom vlasništvu, a u provedenom postupku je utvrđeno da apelantica u to vrijeme nije bila član porodičnog domaćinstva. Prema mišljenju Vrhovnog suda iz tih razloga sporni stan nije, u pravno relevantnom vremenu, bio njezin dom pa apelacija nije osnovana. Vrhovni sud je naveo i da je apelantica protiv osporene presude tom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, 31. decembra 2002. godine, te da je o tom vanrednom pravnom sredstvu postupak u toku.
    • 23.
      Ministarstvo za urbanizam je, u odgovoru na apelaciju, navelo da rješenjem tog ministarstva od 18. marta 2002. godine nije povrijeđen materijalni propis, niti su povrijeđena pravila upravnog postupka, jer apelantica u momentu majčine smrti nije bila član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZOSO.
    • 24.
      Vlasnik stana, u odgovoru na apelaciju, ponavlja činjenice predmeta i ističe kako je neosnovana apelantičina tvrdnja da je povrijeđeno njezino pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ona nije živjela ni koristila sporni stan već je protupravno htjela oduzeti imovinu vlasnika stana, odnosno povrijediti pravo vlasnika stana na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vlasnik stana smatra da je apelacija potpuno neosnovana jer u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantičinih ustavnih prava, kao ni kršenja Evropske konvencije, te predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije u cijelosti jer bi prihvatanjem apelacije bilo povrijeđeno pravo vlasnika stana iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VI - Dopustivost

  • 25.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 27.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 28.
    Ustavni sud primjećuje da se apelantica obratila Ustavnom sudu ističući da je osporenom presudom Vrhovnog suda, broj U-609/02 od 13. novembra 2002. godine, povrijeđeno njezino pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra potrebnim da odgovori na pitanje koji je posljednji pravni lijek u apelantičinom slučaju bio efektivan da ispita pobijanu odluku u činjeničnom i pravnom pogledu u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, u vezi sa njezinim navodima o povredama prava na dom i prava na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda konačna i da protiv nje nema redovnih pravnih lijekova. Apelantica je podnijela vanredni pravni lijek - zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji se može podnijeti u slučajevima povrede zakona, drugog propisa ili općeg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla uticati na rješenje stvari. Ustavni sud smatra da se pravnim lijekovima, na koje se odnosi član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, mogu smatrati samo oni pravni lijekovi koji apelantu mogu omogućiti uspjeh u sporu, a u konkretnom slučaju tužba za pokretanje upravnog spora pred Vrhovnim sudom predstavljala je posljednji efektivan pravni lijek.
  • 29.
    U konkretnom slučaju, dakle, u smislu tačke 27. ove odluke, konačna odluka koja je predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 13. novembra 2002. godine. Ta presuda je konačna u upravnom sporu i protiv te presude nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 13. novembra 2002. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 31. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 31.
    Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
    • a)
      Pravo na poštivanje doma

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 32.
    Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).
  • 33.
    Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A br. 30, str. 31, stav 49).
  • 34.
    U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantičinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njezino pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 35.
    Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelantičinim "domom", što je svrha člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica živjela u spornom stanu sa svojom majkom sve do 1993. godine kada je, zbog ratnih okolnosti, izbjegla iz Trebinja. Ustavni sud se ne slaže sa zaključkom Vrhovnog suda da je "neosnovano odlučne činjenice za rješavanje predmetne stvari vezivati za apelantičin izbjeglički status". Upravo su ratne okolnosti, zbog kojih je apelantica napustila sporni stan i Trebinje, odredile kasniji slijed događaja u vezi sa postupkom oko spornog stana. Naime, odlučujući element za donošenje odluke prema kojoj apelantica nema pravo nastaviti koristiti sporni stan je bila činjenica da apelantica nije 'trajno živjela i stanovala' sa svojom majkom kao nosiocem stanarskog prava, uvjet koji je trebao biti ispunjen u vrijeme majčine smrti. Značajan dio tog perioda, kako bi se zadovoljio kriterij trajnog življenja, obuhvata period njenog izbjeglištva. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, odlučujući na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, ocjenjujući da li je zadovoljen uvjet trajnog življenja, uzeo kao odlučujuću činjenicu izjavu apelantice datu na zapisnik kod stambenog odjeljenja da se u Trebinje vratila u oktobru 2000. godine. Apelantica navodi da je u zapisnik pogrešno navedeno oktobar umjesto februar, a da zbog straha i panike ona nije provjeravala svaku riječ u zapisniku kada ga je potpisivala. Ustavni sud primjećuje da su upravni organi i Vrhovni sud zanemarili izjave tri svjedoka, date na zapisnik kod stambenog odjeljenja na raspravi od 10. aprila 2001. godine, koji su potvrdili da je apelantica u vrijeme majčine smrti živjela u spornom stanu. Vrhovni sud i upravni organi su samo uzeli u obzir iskaz jednog od svjedoka koji su ocijenili kao neodređen, koji je izjavio da apelanticu nije "gledao" u Trebinju u vremenskom periodu od 1992. do 1999. godine, a da ona od tada "stalno živi tu". Dakle, čak je i taj svjedok, kao i ostala tri, čije su izjave zanemarene, potvrdio da je apelantica živjela sa majkom prije, odnosno u vrijeme njezine smrti.
  • 36.
    Ustavni sud ističe da je tačno da se u postupku rješavanja apelantičinog prava u vezi sa spornim stanom primjenjuju odredbe ZOSO. Međutim, ovaj se postupak u apelantičinom slučaju mora razmatrati u širem kontekstu, i to u vezi sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). Naime, nesporna je činjenica da je apelantica bila član domaćinstva na spornom stanu 1991. godine, te da je u tom stanu živjela još dvije godine prije nego je izbjegla iz Trebinja. Apelantica je tu činjenicu navela u apelaciji, a nijedna od strana u postupku je nije osporila. Kako je to već ranije Ustavni sud elaborirao u svojim odlukama, jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma je povratak ljudi u mjesta prebivališta koja su imali 1991. godine, te da se faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine smatra polaznom tačkom sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20. objavljenu u "Službenom glasniku BiH, broj 33/01). U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se sporni stan ima smatrati apelantičinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 37.
    Ustavni sud, dalje, smatra da osporavanje apelantičinog prava da nastavi koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva, odnosno njezino iseljavanje iz spornog stana, predstavlja miješanje u njezino pravo na dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Ovo miješanje je zasnovano na relevantnim odredbama ZOSO kojima je regulirano koje uvjete treba zadovoljiti lice koje ostaje u stanu nakon smrti nosioca stanarskog prava da bi nastavilo koristiti stan. Prema mišljenju nadležnih upravnih organa i Vrhovnog suda, apelantica nije zadovoljila osnovni uvjet koji se tiče trajnog življenja sa nosiocem stanarskog prava.
  • 38.
    Ustavni sud treba da razmotri da li je miješanje u apelantičina prava, iako je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, 'neophodna mjera u demokratskom društvu', u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba razmotriti da li je predmetna odluka imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj (vidi, presudu Evropskog suda za ljudska prava Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43).
  • 39.
    Ustavni sud primjećuje da ni organi koji su donijeli rješenja u upravnom postupku, kojim se apelantici osporava pravo na sporni stan, a ni Vrhovni sud, kao strane u postupku pred Ustavnim sudom, nisu obrazložile koji je bio cilj postupka osporavanja apelantičinog prava da nastavi koristiti sporni stan, odnosno njezinog iseljavanja iz stana. Proizlazi iz činjenica predmeta da je postupak za proglašenje apelantice nezakonitim korisnikom spornog stana pokrenut na inicijativu vlasnika stana, pa se može zaključiti da je osnovni cilj tog postupka bilo vraćanje spornog stana vlasniku kako bi on dalje njime raspolagao.
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da, iako je postojao opravdan cilj miješanja u apelantičino pravo na dom - vraćanje spornog stana vlasniku koji bi tim stanom dalje raspolagao, mora se dalje ocijeniti da li je mjera oduzimanja stana apelantici i njezinog iseljenja iz spornog stana bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je postignuta neophodna ravnoteža između apelantičinog interesa da nastavi koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva i opravdanog cilja vraćanja spornog stana vlasniku. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je apelantica napustila sporni stan u ratnim okolnostima, da je bila član domaćinstva 30. aprila 1991. godine i da se u tom smislu njezin status mora izjednačiti sa statusom drugih lica koja su zbog rata napustila svoje domove u Bosni i Hercegovini. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud podsjeća da je rok za povrat napuštenih stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj, u skladu sa relevantnim zakonima, bio sve do aprila 2000. godine. Nadležni organi za povrat se ne upuštaju u ocjenu razloga zbog kojih nosilac stanarskog prava, odnosno član porodičnog domaćinstva nije do tog roka podnio zahtjev za povrat. Jedina činjenica koja se utvrđuje u postupku povrata je da li je to lice bilo nosilac stanarskog prava, odnosno član porodičnog domaćinstva 30. aprila 1991. godine. Upravni organi i Vrhovni sud su trebali postupiti na isti način u postupku odlučivanja da li apelantica ima pravo nastaviti koristiti sporni stan, naime kao odlučnu su trebali uzeti u obzir činjenicu da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva 1991. godine. Takvim rezoniranjem Vrhovni sud bi došao do zaključka da apelantica ima pravo da nastavi koristiti sporni stan i steći sva ostala prava u vezi sa tim u skladu sa ZOSO, prvenstveno pravo na prijenos stanarskog prava. Dakle, ne može se zaključiti da je interes vlasnika stana da raspolaže svojim stanom trebao prevagnuti nad interesom izbjeglog lica koje se vratilo u svoj dom da sporni stan nastavi koristiti kao svoj i da se vrati na stanje kakvo je apelantica ostavila kada je iz svog doma morala izbjeći zbog ratnih okolnosti.
  • 41.
    U ovim okolnostima, Ustavni sud smatra da se osporavanje apelantičinog prava da nastavi koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva ne može smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" i da je, stoga, nerazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži.
  • 42.
    Ustavni sud naglašava da je neophodno omogućiti apelantici da ostvari sva prava koja proizlaze iz prava da nastavi koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva, pri čemu se tu posebno misli na prijenos stanarskog prava u skladu sa ZOSO i pravo na otkup stana u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 18/01 i 35/01).
  • 43.
    Ustavni sud smatra neophodnim, na kraju, osvrnuti se na jednu činjenicu koja nema meritoran utjecaj na rješavanje ove apelacije, ali se provlači kroz cijeli upravni postupak u vezi sa spornim stanom i ukazuje na dodatne nepravilnosti u tom postupku. To je postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju koji su upravni organi na početku cijenili kao osnovu za apelantičino korištenje spornog stana. Ustavni sud primjećuje da iz zapisnika o ugovoru o doživotnom izdržavanju između apelantice, kao davaoca, i njezine majke, kao primaoca izdržavanja, koji je sastavljen pred Osnovnim sudom u Trebinju, 10. februara 1989. godine, proizlazi da se taj ugovor odnosi samo na pokretne stvari u stanu, a ne i na pravo na sporni stan. Upravni organi su ipak u postupku rješavanja o apelantičinom pravu na sporni stan uzeli u obzir taj ugovor kao osnovu apelantičinog korištenja stana, što dodatno ukazuje na neadekvatan i površan postupak na koji su utvrđivali činjenice upravni organi. Vrhovni sud je samo naveo da činjenice vezane za postojanje tog ugovora nisu od utjecaja za rješavanje tužbe pred tim sudom.
  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
    • c)
      Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 45.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong and Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A, broj 52, stav 61).
  • 46.
    Pojam "imovina" ne bi trebao biti tumačen na restriktivan način. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 8/99 od 5. novembra 1999., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 47.
    Ustavni sud primjećuje da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva, te je u skladu sa ZOSO imala pravo tražiti da se na nju prenese stanarsko pravo nakon smrti njezine majke kao nosioca stanarskog prava. Dakle, apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, već je samo mogla očekivati da ga stekne. Ustavni sud podsjeća da se očekivanje člana porodičnog domaćinstva da će postati nosiocem stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava ne može tretirati kao imovina, te ne uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda, broj U 12/01 od 25. februara 2002., objavljenu u "Službenom glasniku BiH, broj 20/02).
  • 48.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 49.
    Na osnovu člana 61. stav 1. i člana 64. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.