Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 60/04>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 483/03, rješavajući apelaciju I. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija I. H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-220/02 od 27. decembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    I. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa E. H., advokatica iz Tuzle, podnio je 19. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-220/02 od 27. decembra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli i učesnika u postupku T. H. zatraženo je, 26. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud u Tuzli dostavio je odgovor na apelaciju 3. juna 2004. godine, dok učesnica u postupku T. H. nije dostavila svoj odgovor.
  • 3.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Tuzli je 17. augusta 2004. godine dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant je sa svojom bivšom suprugom T. H. 7. marta 1959. godine zaključio brak koji je razveden presudom Okružnog suda u Tuzli broj Gž-409/79 od 16. aprila 1979. godine. Navedenom presudom pravosnažno je odlučeno o razvodu braka, povjeravanju maloljetne djece i njihovom izdržavanju kao i o supružničkom izdržavanju. Tom presudom odlučeno je da je apelant dužan na ime izdržavanja bivše supruge plaćati mjesečni iznos od 1.000,00 tadašnjih dinara.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Kalesiji, broj P-220/02 od 27. decembra 2002. godine, preinačena je ranija presuda i obavezan je apelant, kao tuženi u toj parnici, da na ime svog doprinosa za izdržavanje bivše supruge T. H. plaća mjesečno iznos od 200,00 KM i to unaprijed do desetog u mjesecu počevši od 4. septembra 1998. godine, dok za to budu postojali zakonski uvjeti.
  • 7.
    Protiv navedene presude Općinskog suda u Kalesiji apelant je izjavio žalbu na koju je Kantonalni sud u Tuzli donio presudu broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine. Tom presudom žalba je djelimično uvažena i preinačena je prvostepena presuda tako što je dosuđeni iznos na ime izdržavanja bivše supruge od 200,00 KM snižen na 100,00 KM, uz smanjenje dosuđenih troškova postupka. U obrazloženju za ovakvu presudu Kantonalni sud u Tuzli navodi da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezao apelanta da plaća iznos od 200,00 KM. Navedeni iznos, prema ocjeni tog suda, ne odgovara apelantovim razmjernim imovinskim mogućnostima, uzimajući u obzir njegove utvrđene izdatke i obavezu punoljetne djece parničnih stranaka da i oni doprinose izdržavanju apelantove bivše supruge.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Porodični zakon ("Službeni list SRBiH", br. 21/97 i 44/89)

Član 234. glasi:

"Djeca su dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine."

Član 239. glasi:

"Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga razmjerno njegovim mogućnostima."

Član 257. stav 1. glasi:

"Zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    U svojoj apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu, apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz člana 257. Porodičnog zakona, jer su nakon provedenih dokaza nepravilno izveli zaključak da se kod apelanta nisu značajnije promijenile okolnosti da bi postojala zakonska osnova za ukidanje izdržavanja njegove bivše supruge. Nadalje, apelant navodi da je drugostepeni sud nepravilno procijenio da apelant ima dovoljno sredstava za izdržavanje bivše supruge i pored materijalnih dokaza da apelant ima samo primanja po osnovu penzije u Njemačkoj u visini od 764,35 eura, što nije dovoljno sa aspekta standarda u Njemačkoj. Pored toga, apelant ističe da svoju bivšu suprugu nije izdržavao deset godina, niti je ona to od njega tražila, što upućuje na zaključak da se izdržavala samostalno ili uz pomoć djece.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli navodi da ne stoje apelantovi navodi da je taj sud nepravilno procijenio njegove imovinske mogućnosti i da je pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevu apelantove bivše supruge. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, navodi ovaj sud, ocijenjeno je da se nisu ispunili zakonski uvjeti za ukidanje ranije pravosnažne presude i da je tuženi u mogućnosti da plaća izdržavanje u dosuđenom iznosu. Isto tako, sud je utvrdio da se apelantova bivša supruga, od 1989. godine pa do podnošenja tužbe, nije samostalno izdržavala jer su joj u tom periodu pomagala punoljetna djeca. Na kraju, Kantonalni sud u Tuzli smatra da je činjenično stanje u ovoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno i da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tako da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

VI - Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-378/03 od 27. augusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 15.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 16.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. Evropske konvencije.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 18.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da su redovni sudovi nepravilno procijenili dokaze provedene u postupku, te da su donosili pogrešne zaključke na osnovu takvih dokaza i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 20.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli i primijenili zakone, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). U pogledu dokaza i činjenica, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za zakonsko odlučivanje. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud u jednom kontradiktornom postupku, postoji radi efikasnosti vođenja postupka.
  • 21.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom raspravljanja i odlučivanja u ovom predmetu procijenili dokaze koje su stranke predočile u sporu, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 8. tadašnjeg Zakona o parničnom postupku. Taj član daje ovlaštenje sudovima da odluče koji dokazi će se izvesti, a koji ne, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju.
  • 22.
    Ustavni sud uočava da je apelant imao pristup sudovima u obje instance, odnosno da je mogao predlagati svoje dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno preko podnesaka, te da su sudovi ispitali njegove zahtjeve i predočene argumente u skladu sa zakonom. Zbog svega toga ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud, stoga, zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 23.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 24.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.