Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 54/04>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 217/03, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija B. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1008/00 od 11. juna 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalnu djelatnost, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-362-428/98 od 31. augusta 2000. godine i Zaključka Općinskog sekretarijata za urbanizam, komunalije, stambenu djelatnost i prostorno uređenje Općine Derventa, broj 07-362-48 od 16. aprila 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    B. M. (u daljem tekstu: apelant), iz Dervente, podnio je 28. jula 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1008/00 od 11. juna 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalnu djelatnost, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo) broj 01-362-428/98 od 31. augusta 2000. godine i Zaključka Općinskog sekretarijata za urbanizam, komunalije, stambenu djelatnost i prostorno uređenje Općine Derventa (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 07-362-48 od 16. aprila 1999. godine. Apelant je, također, 9. marta 2004. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva je zatraženo, 2. marta 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Ministarstvo nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 5.
    Pošto apelant nije postupio u skladu sa Zaključkom Općinskog sekretarijata broj 07-362-48 od 25. juna 1998. godine, prema kojem je bio dužan ukloniti svoj ranije postavljeni kiosk kao privremeni objekt, Općinski sekretarijat je donio Zaključak broj 07-362-48 od 14. aprila 1999. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 01-362-428/98 od 31. augusta 2000. godine, prema kojem su DP "Tehnorad" i Zanatska zadruga "Bratstvo" obavezni da uklone objekt, a apelant je obavezan da, na ime troškova uklanjanja kioska, na žiro račun spomenutog preduzeća uplati 2.310,00 KM.
  • 6.
    Vrhovni sud je presudom broj U-1008/00 od 11. juna 2003. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 01-362-428/98 od 31. augusta 2000. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), relevantne odredbe glase:

"Član 33. stav 1.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Član 17.

Tužba, po pravilu, ne sprječava izvršenje upravnog akta protiv koga je podnesena.

Po zahtjevu tužioca, organ čiji se akt izvršava, odnosno organ nadležan za izvršenje, ako je u pitanju akt organizacije koja nije ovlaštena, za izvršenje, odložit će izvršenje do konačne sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odlaganje mora se priložiti dokaz o podnesenoj tužbi. Po svakom zahtjevu nadležni organ mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva.

Organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog akta do konačne sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava".

Član 25. stav 2.

(2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta nema mjesta žalbi".

  • 8.
    U Zakonu o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/98), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

"Član 218. stav 2.

Ako nadležni organ, protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant u apelaciji navodi da su upravni i sudski organi donijeli odluke koje su nezakonite i pravno neutemeljene. Apelant smatra da su o njegovim žalbama nadležni organi trebali da donesu odluku. On je bio spreman dislocirati objekt da je mogao pretpostaviti da će njegovi navodi biti odbijeni. Smatra da mu je osporenom presudom nametnuta visoka novčana obaveza koju nije, zbog materijalne situacije, u mogućnosti da plati, pa predlaže da se ova presuda ukine. Njezin osnovni pravni nedostatak apelant vidi u činjenici da mu nije omogućeno da usmeno iznese svoje argumente pred Vrhovnim sudom, jer smatra da bi to rezultiralo bitno drukčijom, po njega povoljnijom odlukom. Zbog svih propusta koji su u postupku uklanjanja objekta učinjeni, apelant smatra da je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Konačno apelant traži da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pobijane presude do donošenja odluke o apelaciji, jer bi njezinim izvršenjem bila dovedena u pitanje egzistencija njegove porodice.

VI - Dopustivost

  • 10.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 11.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 12.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-1008/00 od 11. juna 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 28. jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 13.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 14.
    Apelant pobija presudu. i odluke organa uprave, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 15.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 16.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 17.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 18.
    Osnovni navodi apelanta u apelaciji se svode na činjenicu da sud i upravni organi nisu postupali zakonito, jer mu nije omogućeno da se žali na obavijest o rušenju objekta. Nadalje, apelant se žali na činjenicu da nije bio pozvan pred Vrhovni sud da izloži svoje argumente i činjenice sa kojima bi sigurno uspio ishoditi drukčiju, za njega povoljniju odluku.
  • 19.
    Ustavni sud zapaža da je cjelokupan postupak vođen prema pravilima upravnog postupka i prema Zakonu o upravnim sporovima Republike Srpske. Apelant je svjestan činjenice da se radi o objektu privremenog karaktera, te da je propustio da ukloni odnosno dislocira kiosk na drugo mjesto. Drugostepeni organ nije našao nikakvu povredu upravnog postupka u činjenici da se objekt mora ukloniti, da će to sigurno, ako ne učini sam apelant, izazvati troškove jer će ga ukloniti treća lica. Navodi da se apelant nije žalio na obavijest o uklanjanju objekta su više paušalne prirode, jer se apelant blagovremeno žalio i upravnim i sudskim organima i o tim žalbama su donesene odluke. Apelant ističe i socijalni moment kod prisilnog uklanjanja objekta, svjestan da je sam prouzrokovao takvu situaciju koja je nalagala angažiranje komunalnih preduzeća za uklanjanje objekta. Apelant nije pružio nikakve valjane razloge da bi se moglo zaključiti da je postupak bio nepravičan. Apelant je imao pravo pristupa upravnim organima i sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Rokovi predviđeni upravnim postupkom su apsolutno ispoštovani. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost da iznese u žalbi sve argumente koji bi mu išli u prilog, što je suštinski element prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li apelant ispunjava uvjete za uklanjanje objekta privremenog karaktera i da li su općinski organi zloupotrijebili pravo o dodjeli lokacije za kiosk. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su upravni i sudski organi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o ispunjavanju uvjeta za uklanjanje objekta privremenog karaktera.
  • 21.
    Apelant posebno podvlači da se na konkretni pravni spor može primijeniti odredba zakona o "šutnji administracije". Taj pojam je ograničen, ističe apelant, samo na slučajeve u kojima nadležni organi u zakonom propisanim rokovima ne izdaju upravna akta. Ako u postupku tzv. administrativnog izvršenja, što je ovdje slučaj, organi uprave ne provedu zakonom predviđene upravne radnje, a i pored toga pristupe izvršenju, onda se takvo ponašanje kvalificira kao "propuštanje" uprave i predstavlja nezakonitu radnju, smatra apelant. Da nije bilo propusta u radu uprave, tj. da je podneseni zahtjev u skladu sa zakonom riješen, ne bi bilo niti potrebe za angažiranje trećih lica niti potrebe plaćanja troškova prinudnog uklanjanja objekta. Međutim, ovi navodi apelanta, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu se podvesti pod pojam "šutnje administracije" jer su upravni organi donosili rješenja u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku.
  • 22.
    Navodi apelanta da nije pred Ustavnim sudom Republike Srpske održana rasprava i da presuda nije javno izrečena ne mogu se prihvatiti s obzirom da to nije ni bila zakonska obaveza, jer sud nije našao da postoji potreba da se u predmetnom sporu održi usmena rasprava, jer je stanje u spisima predmetne stvari dovoljno jasno obrazloženo da se ovaj spor riješi u nejavnoj sjednici prema odredbama člana 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
  • 23.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 26.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.