Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 54/04>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 107/03, rješavajući apelaciju F. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija F. A., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    F. A. (u daljem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa E. Č., advokat iz Zenice, podnijela je 15. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku J. A. iz Zenice zatraženo je, 12. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je, 25. maja 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a J. A. je svoj odgovor dostavio 18. augusta 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i J. A. su, 25. augusta 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 6.
    Općinski sud je Rješenjem broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003. godine, prekinuo postupak pokrenut apelantičinom tužbom, do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka u pravnoj stvari određivanja nosioca stanarskog prava.
  • 7.
    Postupak pred Općinskim sudom je bio pokrenut na osnovu apelantičine tužbe radi utvrđenja i predaje u posjed stana u ulici Obalni bulevar broj 4 u Zenici. U tužbi je navedeno da je apelantica živjela u bračnoj zajednici sa J. A., ali da je taj brak razveden presudom Općinskog suda u Mettmannu, u SR Njemačkoj, presudom broj 42F167/94 od 19. oktobra 1994. godine. Rješenjem Višeg suda u Zenici, broj R-I-9/97 od 31. januara 1997. godine, navedena presuda je priznata kao strana sudska presuda. Pred istim sudom u SR Njemačkoj stranke su zaključile poravnanje pod poslovnim brojem 42F179/94 koje je, također kao strana sudska odluka, priznata Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj P-I-25/00 od 20. aprila 2000. godine. Apelantica je dalje u tužbi navela da je ovim sudskim poravnanjem ona određena da ostane nosilac stanarskog prava na navedenom stanu.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98), relevantne odredbe glase:

"Član 12.

Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno.

Član 197.

Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:

  • 1)
    ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12)"

Š...Ć

  • 9.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 36/89 i "Službeni list Republike BiH", broj 2/93), relevantne odredbe glase:

"Član 20.

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima".

  • 10.
    U Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 42/82 i 72/82), preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi ("Službeni list Republike BiH", broj 2/92), relevantne odredbe glase:

"Član 56.

Isključiva nadležnost suda Bosne i Hercegovine postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninama u društvenoj svojini, u sporovima o pravu svojine i o drugim stvarnim pravima na nekretninama u svojini građana i građanskih pravnih lica, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini, kao i u sporovima nastalim iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica se žali da je osporenim rješenjem o prekidu postupka povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
  • 12.
    Apelantica navodi da je pitanje nosioca stanarskog prava već riješeno sudskim poravnanjem u SR Njemačkoj, koje je priznato presudom Kantonalnog suda broj R-I 25/00 od 20. aprila 2000. godine. Zbog toga smatra da je sud mogao odlučiti o njezinom tužbenom zahtjevu odmah, bez prekidanja postupka i bez obzira na činjenicu što je o ovoj pravnoj stvari tuženi - njezin bivši suprug, pokrenuo vanparnični postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da se ne može prihvatiti apelantičino stanovište kako je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje odlukom Općinskog suda o prekidu postupka, jer time apelantici nije uskraćeno pravo na pristup sudu, već je, na izvjesno vrijeme, odloženo odlučivanje o tužbenom zahtjevu.
  • 14.
    Dalje se navodi da je Općinski sud donio takvu odluku nakon saznanja da je kod istog suda u toku vanparnični postupak između istih stranaka u kojem treba da se odluči ko će od vanparničnih stranaka, kao bivših supružnika, ostati jedini nosilac stanarskog prava. Od odgovora na to pitanje zavisi ishod parnice koju je pokrenula apelantica, jer je parnični sud vezan pravosnažnom odlukom vanparničnog suda, kojom se odlučuje o tome ko će od ranijih supružnika ostati jedini nosilac stanarskog prava i parnični sud je, prema odredbi člana 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, dužan prekinuti postupak do okončanja vanparničnog postupka.
  • 15.
    Učesnik u postupku, J. A., u odgovoru na apelaciju ističe da nije uopće pitanje stanarskog prava bilo predmet navedenog poravnanja između njega i apelantice. Suština poravnanja, koje je zaključeno u Njemačkoj, je bio apelantičin zahtjev da, ukoliko se ona vrati sa djetetom u Bosnu i Hercegovinu, ona koristi predmetni stan. Navodi da je apelantica zloupotrijebila dogovor i uspjela izvršiti povrat stana poslije povratka iz Njemačke i odmah ga je ustupila sestri na korištenje, uz zaključenje fiktivnog ugovora o podstanarskom odnosu. Prema tome, on ni tada, kao ni danas, nije imao što predati u posjed apelantici, jer nije stanovao u spornom stanu.

VI - Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 26. marta 2003. godine, a apelaciju je podnijela 15. aprila 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelantica smatra da je osporenim rješenjem o prekidu parničnog postupka povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud podsjeća da je pravo pristupa sudu element neodvojiv od prava sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 22.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim rješenjem o prekidu parničnog postupka do okončanja vanparničnog postupka, koji se vodi o istoj pravnoj stvari, prekršeno apelantičino pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pravično suđenje, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud primjećuje da apelantica nije priložila odgovarajući dokaz sudu da se sa bivšim suprugom, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, pismeno sporazumjela ko će biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je ocijenio da to pitanje, kao prethodno, treba raspraviti u vanparničnom postupku, koji je još u toku pred istim sudom, te da zbog toga treba prekinuti parnični postupak. Uporište za tu svoju odluku sud je našao u čl. 12. i 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku. Stanovište prvostepenog Općinskog suda je prihvatio i Kantonalni sud, koji je rješavao žalbu protiv prvostepene odluke.
  • 24.
    Predmetna apelacija pokreće pitanje da li je donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003. godine i Općinskog suda broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002. godine došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica je, smatrajući da je sudskim poravnanjem izvršenim pred sudom u SR Njemačkoj riješeno pitanje nosioca stanarskog prava na stanu u Zenici, podnijela tužbu radi utvrđenja da je ona nosilac stanarskog prava na stanu kojeg joj treba predati u posjed. Međutim, Općinski sud je Rješenjem broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002 godine prekinuo postupak do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka u istoj stvari koja se vodi pred istim sudom, a pod brojem R-180/2001. Istina, Ustavnom sudu je, uz apelaciju, dostavljena dokumentacija iz koje se vidi da vanparnični postupak oko utvrđivanja preostalog nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Obalni bulevar broj 4 u Zenici još traje, tako da bi eventualno odlučivanje Ustavnog suda o tom pitanju bilo preuranjeno.
  • 25.
    Apelacijom se, zapravo, osporava odluka Općinskog suda kojom se prekida postupak o apelantičinom tužbenom zahtjevu da se utvrdi da je ona isključivi nosilac stanarskog prava i da joj se preda sporni stan. Sud je ispravno zauzeo stanovište do to pitanje treba raspraviti u odvojenom, vanparničnom postupku i to iz dva razloga. Prvo, stranke nisu priložile dokaz da su se, u skladu sa stavom 1. člana 12. Zakona o stambenim odnosima, pismeno sporazumjele pred domaćim sudom ko će ostati jedini nosilac stanarskog prava. I drugo, iako su stranke to učinile u SR Njemačkoj, i o tome čak i predočile dokaz u formi zaključenog poravnanja, u ovakvim sporovima, u skladu sa izričitom odredbom člana 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, ustanovljena je isključiva nadležnost domicilnih sudova, u ovom slučaju redovnih sudova u Zenici. U tom smislu apelantica je, na traženje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, i dostavila presudu Vrhovnog suda broj Gž-99/03 od 11. novembra 2003. godine kojom se odbija prijedlog za priznanje poravnanja zaključenog pred Općinskim sudom u Osthoffu, u SR Njemačkoj. Iz dokumentacije koja je prezentirana Ustavnom sudu vidi se da vanparnični postupak oko utvrđivanja ko će biti nosilac stanarskog prava još traje pred Općinskim sudom. Zbog toga što sudski postupak, u tom dijelu, nije pravosnažno okončan, on ne može biti predmet ocjene da li je njim konkretno povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije.
  • 26.
    Ustavni sud, iz predočenih činjenica i dokaza, nesumnjivo zaključuje da se postignuto poravnanje na koje se apelantica poziva ne odnosi na stanarsko pravo i da, osim toga, nije priznato presudom domaćeg suda. Sudovi su, dakle, sasvim opravdano odlučili da prekinu parnični postupak i da se pitanje preostalog nosioca stanarskog prava riješi u vanparničnom postupku, a sve u smislu važeće domaće zakonske regulative.
  • 27.
    Ustavni sud nije, dakle, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije u predmetnom slučaju. Apelantica je imala pravo pristupa sudu pune jurisdikcije, pokrećući tužbu kojom je tražila utvrđenje prava na stan i njegovu predaju. Općinski sud je ocijenio da to pitanje, kao prethodno, treba raspraviti u vanparničnom postupku, koji je još u toku pred istim sudom. Uporište za tu svoju odluku sud je našao u čl. 12. i 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je, rješavajući apelantičinu žalbu, žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Postupak nije trajao toliko dugo da bi Ustavni sud stekao uvjerenje da je narušen princip "razumnosti roka".
  • 28.
    Pravo na pravično suđenje obuhvata kako efikasan pristup sudu tako i odlučivanje o predmetu spora u "razumnom roku". Da bi sud bio efikasan on mora obavljati svoju funkciju na odgovarajući i efikasan način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup sudovima spada u kategoriju dužnosti (vidi presudu Evropskog suda u predmetu Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979. godine, serija A, broj 32, stav 25). Međutim, sudovi pune jurisdikcije odlučuju samo onda kad su im sve okolnosti nekog pravnog slučaja, činjenično i pravno, poznate. Njegovo je pravo da prekine postupak kad utvrdi da, na primjer, neka pravna pitanja nisu utvrđena, a od njih zavisi odluka. Općinski i Kantonalni sud su ustanovili da, za njih, pitanje ko će biti nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Obalski bulevar broj 4 u Zenici nije utvrđeno (usprkos postojanja pismenog sporazuma o tome postignutog u SR Njemačkoj, a iz razloga navedenih u poglavlju "relevantni propisi" u ovoj odluci) i da je neophodno da se to pitanje raspravi u vanparničnom postupku, a u skladu sa članom 20. Zakona o stambenim odnosima.
  • 29.
    Sudovi su u cijelosti poštovali zakonsku proceduru koja je u ovakvim slučajevima predviđena Zakonom o parničnom postupku. Donošenje odluke o pitanju koje u svojoj suštini nije riješeno i koje, kao prethodno, treba riješiti u posebnom postupku predstavljalo bi, prema mišljenju Ustavnog suda, zloupotrebu procesnih garancija utvrđenih parničnim postupkom i povredu materijalnog prava.
  • 30.
    Prema tome, donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003. godine i Rješenja Općinskog suda broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002. godine nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Na osnovu člana 61. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.