USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 54/04>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 280/04, rješavajući apelaciju D. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija D. H., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-946/03 od 28. novembra 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. H. (u daljem tekstu: apelantica) iz Austrije, koju zastupa A. O., advokat iz Tuzle, podnijela je 5. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-946/03 od 28. novembra 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) zatraženo je, 27. jula 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. augusta 2004. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Općine Tuzla i A. B., tužene u parničnom postupku pokrenutom po apelantičinoj tužbi (u daljem tekstu: tužena), zatraženo je 27. jula 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 5.Općina Tuzla je dostavila odgovor na apelaciju 23. augusta 2004. godine, a tužena 16. augusta 2004. godine.
- 6.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori Kantonalnog suda, Općine Tuzla i tužene su, 27. augusta 2004. godine, dostavljeni apelantici.
III - Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- a)Činjenice vezane za parnični postupak pokrenut po apelantičinoj tužbi broj P-632/02
- a)
- 8.Presudom Općinskog suda broj P-632/02 od 7. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-946/03 od 28. novembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava svojih umrlih roditelja, na stanu u ulici Slatina broj 18, sprat VI stan broj 18 (u daljem tekstu: sporni stan), te da joj pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana nakon smrti roditelja, da je ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tužene i Općine Tuzla, po kojem je tužena stekla pravo vlasništva na spornom stanu i da se naloži tuženoj da isprazni sporni stan od osoba i stvari. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je u tom postupku utvrđeno da je apelantica kćerka umrlih N. i A. B., nosilaca stanarskog prava na spornom stanu, da se od 1969. godine nalazi u Salzburgu (Austrija), da je tamo zaposlena, da je do 1981. godine bila u braku sa austrijskim državljaninom, te je na osnovu toga stekla austrijsko državljanstvo i da je povremeno dolazila u Tuzlu (za vrijeme godišnjih odmora i praznika) u posjetu svojim roditeljima. Također je navedeno da apelantica i danas živi i radi u Austriji, pa joj prema mišljenju Općinskog suda ne pripadaju prava člana porodičnog domaćinstva njenih roditelja. Općinski sud je zaključio da apelantica nije ispunila zakonom propisani uvjet u pogledu trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava, pa joj u tom smislu ne pripada prvo da nastavi koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva.
- b)Činjenice vezane za postupak dodjele na korištenje spornog stana tuženoj
- b)
- 9.Sporni stan je, nakon smrti apelantičinog oca, njezina majka napustila i otišla je živjeti u Austriju sa svojom kćerkom 1991. godine. U međuvremenu je sporni stan proglašen napuštenim i dodijeljen je trećem licu na korištenje. Apelantičina majka je Službi za stambene, komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla podnijela zahtjev za povrat u posjed spornog stana u kojem je navela da se ona sama vraća u stan. Apelantičina majka je umrla 1999. godine u Austriji. Postupak povrata spornog stana u posjed apelantičine majke je obustavljen Zaključkom Službe za stambene, komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla broj 05-02/2-23-1560/98 od 12. jula 2000. godine. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je apelantičina majka umrla, a s obzirom da je sporni stan koristila sama, prema članu 53. stav 2. Zakona o upravnom postupku, stekli su se uvjeti za obustavu postupka, te predaju spornog stana na daljnje raspolaganje vlasniku stana - Općini Tuzla. Općina Tuzla je stanarsko pravo na spornom stanu dodijelila tuženoj koja je sa Općinom Tuzla, 29. decembra 2000. godine, zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini spornog stana i uknjižila se kao vlasnik.
IV - Relevantni propisi
- 10.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH, br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98)
"Član 6.
Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca ...Š...Ć, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelantica je navela da je bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, iako se nalazi na privremenom radu u Austriji već duži vremenski period. Ona je sporni stan koristila zajedno sa svojim roditeljima, mada ne neprekidno, jer je radila u Austriji, gdje i sada radi. Apelantičino mjesto življenja je uvijek bilo vezano za Tuzlu i za stan njezinih roditelja koji su joj podizali djecu. Apelantica je navela da su Općinski i Kantonalni sud, tumačenjem člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, tako što su došli do zaključka da njoj ne pripada pravo da "traži predaju u posjed stana njenih roditelja", povrijedili njezino pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da odlukom tog suda, koja se pobija apelacijom, nije povrijeđen zakon na štetu apelantice, a posebno pravo na dom na koji apelantica neosnovano ukazuje u svojoj apelaciji. Taj sud je naveo da apelantica ne spada u krug lica koja su zajedno sa nosiocem stanarskog prava neprekidno stanovala i živjela u spornom stanu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o djetetu nosilaca stanarskog prava koje je otišlo na privremeni rad u inozemstvo, već se radi o licu kojem je prestalo svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosilaca stanarskog prava i kojem je prestalo pravo da trajno koristi sporni stan s obzirom da je svoju porodicu i svoj dom zasnovala u Austriji.
- 13.Općina Tuzla je, u svom odgovoru na apelaciju, navela da tužiteljica kao kćerka koja živi i radi u inozemstvu od 1969. godine ne spada u krug lica koja zajedno sa nosiocem stanarskog prava neprekidno stanuju u stanu, te da ona nije ispunila zakonom propisan uvjet u pogledu činjenice trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. i člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, ne može se prihvatiti da je presudama Općinskog i Kantonalnog suda prekršeno apelantičino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pa je predloženo da se apelacija odbije.
- 14.Tužena je, u odgovoru na apelaciju, navela da je apelantičin navod da je povrijeđeno njezino ustavno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u cijelosti neosnovan. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tužene, apelantica nije uspjela dokazati da je na spornom stanu stekla pravo na dom. Naime, kao što je i sama apelantica navela, ona je nastanjena u Austriji i tamo ispunjava svoje uobičajene potrebe trajnog življenja i rada - odlazi iz stana u Austriji na posao, vraća se u taj stan sa posla, hrani se u tom stanu, živi sa svojom djecom, spava u tom stanu itd. Očito je da se stan u Austriji smatra njezinim domom. S obzirom da apelantica nije dokazala da je na spornom stanu stekla pravo na dom, samim tim joj nepostojeće pravo nije moglo biti ometano, pa su, prema mišljenju tužene, Općinski i Kantonalni sud postupili u skladu sa zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
VI - Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-946/03 od 28. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 12. januara 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 5. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na dom.
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.".
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 20.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 21.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantičin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 22.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 23.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 24.Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je u konkretnom slučaju sporni stan predstavljao apelantičin dom u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije.
- 25.Na osnovu dokaza, izvedenih u parničnom postupku pred Općinskim sudom, i pravnog shvatanja tog suda koje je prihvatio i Kantonalni sud u osporenoj presudi, utvrđeno je da "apelantici ne pripadaju prava člana porodičnog domaćinstva njezinih roditelja" jer ničim nije dokazala da ispunjava uvjet trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04).
- 26.Ustavni sud primjećuje da je apelantica, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinula faktičku životnu zajednicu sa svojom roditeljima. Apelantica je u Austriji zasnovala porodicu i udajom za austrijskog državljanina je stekla austrijsko državljanstvo. U međuvremenu se razvela, ali i dalje živi sa svojom djecom i radi u Austriji. Apelantica je navela da je njezino mjesto življenja bilo uvijek vezano za Tuzlu i za stan njezinih roditelja koji su joj podizali djecu. Apelantica je dolazila u Tuzlu u posjete svojim roditeljima gdje je koristila i svoj godišnji odmor, ali tokom cijelog tog vremenskog perioda apelantica nije živjela u spornom stanu i nije obavljala svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u tom stanu, nego je povremeno dolazila u posjete svojim roditeljima. I apelantičina majka je, u zahtjevu za povrat u posjed spornog stana, navela da se u sporni stan vraća samo ona. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica, u postupku pred ovim sudom, nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je ona tokom cijelog svog boravka u inozemstvu ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom svojih roditelja, kako bi se taj stan mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.