Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 60/04>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 114/02, rješavajući apelaciju I. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija I. Š., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    I - Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa H. K., advokat iz Banje Luke, podnio je 17. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 21. oktobra 2002. godine, 10. juna i 25. augusta 2004. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da dostave odgovore na apelaciju. Također je, 25. augusta 2004. godine, zatražena dostava odgovora na apelaciju od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, a 28. septembra 2004. godine od Kantonalnog suda zatražena je dostava kompletnog sudskog spisa K-49/00.
  • 3.
    Kantonalni sud je, 4. oktobra 2004. godine, dostavio Ustavnom sudu kompletan krivični spis broj K-49/00.
  • 4.
    Kantonalno tužilaštvo u Bihaću je, 13. septembra 2004. godine, dostavilo Ustavnom sudu odgovor na apelaciju koji je dostavljen apelantu u smislu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 5.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj KŽ-290/01 od 21. marta 2002. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog produženog krivičnog djela - zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je uz primjenu člana 41. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zato što je, kao zamjenik načelnika Općine Sanski Most, u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi, nezakonitim transakcijama sredstava iz budžeta Općine Sanski Most, prisvojio određenu imovinsku korist.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

"Član 13.

(1) Sud, nadležan tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 364.

(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestitelja.

(...)

(4) Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od prvostepenog suda pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može preko tog suda ili istražnog sudije suda na čijem se području radnja ima izvršiti ili na drugi način provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica, ili od drugih organa, ustanova, preduzeća ili drugih pravnih osoba, pribaviti potrebne izvještaje ili spise".

  • 9.
    U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:

"Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije izvršenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 358.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine".

  • 10.
    U Krivičnom zakonu SRBiH ("Službeni list SRBiH", br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 33/89, 2/90 i 24/91) relevantna odredba glasi:

"Član 226.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog,

Kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 15.000 dinara, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je djelom, iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 50.000 dinara, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelant apelacijom pobija navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da su pobijanim presudama povrijeđene i odredbe člana 2. tačka 1. i člana 4. tačka 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se sudovi nisu pridržavali Zakona o krivičnom postupku, jer u dovoljnoj mjeri nisu dozvoljavali svjedoku odbrane pristup sudu, da su subjektivno pristupali ocjeni izvedenih dokaza protivno odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, uz grubo kršenje Krivičnog zakona u pogledu obavezne primjene blažeg zakona. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud, na sjednici vijeća 21. marta 2001. godine, raspravljao o njegovoj žalbi, a da ga nije upoznao sa sadržajem "novog dokaza" koji je uzeo u razmatranje.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 12.
      U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo u Bihaću navelo je da tokom suđenja u Kantonalnom sudu apelantu nisu povrijeđena prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije, niti prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, u vezi sa bitnim povredama odredaba Zakona o krivičnom postupku.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njom pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 23. maja 2002. godine, a apelaciju je podnio 17. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant u svojoj apelaciji ističe da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i to po više osnova: da mu nije bilo obezbijeđeno pravo na pravično suđenje kod svih sudskih instanci, uključujući i istragu, da su sudovi donijeli pogrešne odluke zasnivajući ih na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni zakona, da nije u dovoljnoj mjeri dopušten pristup svjedoka odbrane, da je grubo prekršen Krivični zakon u pogledu obavezne primjene blažeg zakona i da ga Vrhovni sud nije upoznao sa sadržajem novog dokaza.

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 19.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(...)

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

(...)".

  • 20.
    Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti prava apelanta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).
  • 21.
    Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odvija pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja" odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda od 19. decembra 1990. godine, Delta, A 191-A, presuda od 19. februara 1991. godine, Isgio, A. 194-A, str. 12).
  • 22.
    U vezi sa apelantovim prigovorom vezanim za istragu u ovom predmetu, Ustavni sud zapaža, iz Rješenja Kantonalnog suda broj Kv-124/00 od 14. novembra 2000. godine, da je apelantov prigovor protiv optužnice Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, od 11. oktobra 2000. godine, odbačen kao neosnovan. U prigovoru na optužnicu apelant je predlagao da se istraga dopuni ili obustavi krivični postupak. Međutim, Vijeće Kantonalnog suda je utvrdilo da izvedeni dokazi daju dovoljno osnova za optužnicu i da će navode prigovora i navode optužnice ispitati i razjasniti na glavnom pretresu sudsko vijeće, koje je ovlašteno da izvodi predložene dokaze. Također, Kantonalni sud je Rješenjem broj K-49/00 od 4. decembra 2000. godine odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv rješenja kojim je odbačen njegov prigovor protiv optužnice. Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-574/00 od 18. decembra 2000. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj K-49/00 od 4. decembra 2000. godine, smatrajući da je podneseni zahtjev nedopušten jer se podnosi samo protiv pravomoćnih sudskih odluka. Sve navedene odluke sadrže razloge za donošenje i dovoljno su obrazložene.
  • 23.
    Apelant tvrdi da mu nije bilo dozvoljeno da se saslušaju još neki svjedoci odbrane, koji bi doprinijeli rasvjetljavanju činjeničnog stanja podjednako kao i svjedoci optužbe. Ustavni sud podsjeća da opći koncept jednakosti strana u postupku, sadržan u članu 6. Evropske konvencije, koji čini sastavni dio člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključuje pravo svake strane u postupku na razumnu mogućnost da iznese svoj predmet pred sudom, pod uvjetima koji ga neće staviti u znatnije nepovoljan položaj u odnosu na suprotnu stranu.
  • 24.
    Ustavni sud ukazuje da sudovi nisu obavezni da pozovu sve svjedoke, ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (Evropski sud za ljudska prava, Ankel protiv Švicarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava za pozivanje svjedoka, apelant mora dokazati da je pozivanje svjedoka bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je nepozivanje svjedoka prejudiciralo apelantov predmet (Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Švicarske, 28 odluka i izvještaji, stav 136).
  • 25.
    U konkretnom predmetu Kantonalni sud je u toku provođenja dokaznog postupka Rješenjem broj K-49/00 od 22. marta 2001. godine odbio prijedlog apelantovog branioca za saslušanje još tri svjedoka, uz obrazloženje da, cijeneći dotadašnji tok krivičnog postupka te provedene dokaze, predloženi dokazi bi predstavljali samo ponavljanje već izvedenih dokaza, a saslušanjem svjedoka bi se odugovlačio postupak. Istim rješenjem je odbijen i prijedlog zastupnika optužbe za saslušanje novih svjedoka.
  • 26.
    Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Tvrdnje apelanta da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud donijeli pogrešne odluke o činjeničnom stanju ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Po toj osnovi Ustavni sud odbija apelantove navode o općoj nepravičnosti i suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u tom smislu. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovo tumačiti odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 28.
    U pogledu navoda iz apelacije da apelant nije bio upoznat sa novim dokazom, koji je uzeo u razmatranje Vrhovni sud prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi, iz dostavljenih spisa proizlazi da je Vrhovni sud rješavajući apelantovu žalbu protiv presude Kantonalnog suda provjeravao navode žalbe u odnosu na pitanje da li Općina, kao osnivač, odgovara za obaveze preduzeća "Sanamarket" ili preduzeće u svom poslovanju postupa sa potpunom vlastitom odgovornošću. Takav postupak imao je, u skladu sa članom 364. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, za cilj provjeru tačnosti žalbenih navoda.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da provjera podatka koji je apelantu ranije bio poznat ne predstavlja novi dokaz o kojem bi apelant kao okrivljeni imao pravo da se, u smislu člana 6. Evropske konvencije, izjašnjava. Stoga, Ustavni sud odbija apelantovu tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje.
  • 30.
    Prema navedenom, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud nije našao da su povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

  • 31.
    Jedan od navoda apelacije ukazuje da su sudovi grubo povrijedili Krivični zakon u pogledu obavezne primjene blažeg zakona, u smislu člana 228. stav 4. Krivičnog zakona SRBiH. Apelant smatra da je time povrijeđen član 7. Evropske konvencije.
  • 32.
    Član 7. Evropske konvencije glasi:

"1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

  • 2.
    Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda".
  • 33.
    Vrhovni sud je u osporenoj presudi, između ostalog, konstatirao da ne stoje apelantove tvrdnje da je osuđen po zakonu koji se nije mogao primijeniti. Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme izvršenja djela bio na snazi Krivični zakon SRBiH, koji je za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz člana 226. za njegov osnovni oblik iz stava 1. i kvalificirane oblike iz st. 2. i 3. predviđao zatvorske kazne koje su strožije od kazni propisanih članom 358. Krivičnog zakona Federacije BiH, koji je donesen nakon izvršenja djela. Kako je novi zakon bio na snazi u vrijeme izricanja pobijane prvostepene presude, a on je za apelanta povoljniji, njegova primjena po članu 4. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH bila je obavezna.
  • 34.
    Ustavni sud smatra da su sudovi primijenili zakon koji je po apelanta blaži, te da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana 7. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 35.
    Imajući u vidu ranije zaključke iz ove odluke, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.