USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 60/04>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 102/03, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Usvaja se apelacija M. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine i Općinskog suda I u Sarajevu broj P-1414/01 od 13. septembra 2001. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Općinskom sudu u Sarajevu se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. K. (u daljem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa S. P. advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine i Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj P-1414/01 od 13. septembra 2001. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju kako slijedi: od Kantonalnog suda 6. aprila 2004. godine, od Federalnog pravobranilaštva 5. aprila 2004. godine, od Javnog pravobranilaštva Republike Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci 8. aprila 2004. godine i od zamjenika Republičkog javnog pravobranioca sa sjedištem na Palama 24. maja 2004. godine.
- 3.U skladu sa članom 33. Poslovnika Ustavnog suda, od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine zatraženo je, 20. maja 2004. godine, da obavijesti Ustavni sud o eventualnom postojanju Državne komisije za ratnu štetu Republike Bosne i Hercegovine i objasni postupak pred navedenom komisijom.
- 4.Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 12. aprila 2004. godine. Federalno pravobranilaštvo dostavilo je odgovor na apelaciju 16. aprila 2004. godine.
- 5.Javno pravobranilaštvo Republike Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci dostavilo je odgovor na apelaciju 22. aprila 2004. godine, s tim što se u njemu predlaže Ustavnom sudu da apelaciju dostavi na odgovor zamjeniku republičkog javnog pravobranioca sa sjedištem na Palama, s obzirom da su oni učestvovali u postupcima pred redovnim sudovima koji su okončani osporenim odlukama.
- 6.Zamjenik republičkog javnog pravobranioca sa sjedištem na Palama nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 7.Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije dostavilo tražena obavještenja.
- 8.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Federalnog pravobranilaštva i Javnog pravobranilaštva Republike Srpske, sa sjedištem u Banjoj Luci, dostavljeni su apelantici 20. jula 2004. godine.
III - Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 10.Apelantica je nositeljica stanarskog prava na jednoiposobnom stanu u Vogošći, ul. Tome Mendeša broj 14. Na početku rata morala je izbjeći iz Vogošće i napustiti svoj stan. Stan je napustila samo sa ličnim stvarima, dok je u stanu ostavila svu svoju pokretnu imovinu.
- 11.Nakon reintegracije Vogošće apelantica se vratila u svoj stan, koji je bio devastiran i u kojem nije zatekla ništa od svoje pokretne imovine.
- 12.Apelantica je, 24. februara 1999. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud), radi vraćanja oduzetih stvari - kompenzacije. Tužene strane su bile Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. U predmetnoj tužbi navodi se da su entiteti Bosne i Hercegovine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, u članu 1. Aneksa 7 prihvatili obavezu povratka izbjeglica, kao i kompenzacije za svu oduzetu imovinu koja im se ne može vratiti. Stoga se u tužbi predlaže da Općinski sud donese presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev da je prvotužena Republika Srpska obavezna da na ime kompenzacije, zbog oduzete imovine, apelantici isplati iznos od 10.000 KM uz naknadu troškova parničnog postupka. Ukoliko se odbije tužbeni zahtjev prema prvotuženoj Republici Srpskoj, apelantica je tražila da se usvoji prema Federaciji Bosne i Hercegovine.
- 13.Općinski sud je donio Rješenje broj P-1414/01 od 13. septembra 2001. godine kojim se proglasio apsolutno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari, te je stoga odbacio apelantičinu tužbu. Navedenim rješenjem tužiteljica je dužna naknaditi, na ime troškova parničnog postupka, prvotuženoj Republici Srpskoj iznos od 275,00 KM, a drugotuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine iznos od 585,00 KM. U obrazloženju se navodi da sud nije nadležan da rješava apelantičin tužbeni zahtjev. Prema mišljenju suda, za rješavanje zahtjeva za naknadu ratne štete nadležna je Državna komisija za ratnu štetu Republike Bosne i Hercegovine, u skladu sa Uredbom sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, 24/92 i 13/94).
- 14.Protiv Rješenja Općinskog suda broj P-1414/01 od 13. septembra 2001. godine, apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine, kojim je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu odluku Općinskog suda.
- 15.Nezadovoljna Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine, apelantica je 7. aprila 2003. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu, žaleći se da su povrijeđena njezina ustavna prava. Apelantica je tražila i da Ustavni sud donese privremenu mjeru odlaganja pobijane odluke do okončanja postupka o apelaciji.
IV - Relevantni propisi
- 16.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)
"Član 16. st. 1. i 2.
Sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego koji drugi domaći organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
Član 364 st. 1. i 2.
Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM".
- 17.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 29/78 i 39/85, kao i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 154. stav 1.
Ko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje".
- 18.Zakon o vlasničkim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/98 i 29/03)
"Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva".
- 19.Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, 24/92 i 13/94)
"Član 1.
U cilju utvrđivanja ratne štete nastale: Republici Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Republika), njenim državljanima, pravnim licima koja imaju njenu pripadnost i svim drugim licima u čije ime Republika ima pravo da djeluje, te u cilju ostvarivanja naknade ratnih šteta prouzrokovanih ili povezanih sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje se vode protiv Republike računajući od 30. maja 1991. godine, osnivaju se i određuje se djelatnost Državne komisije za ratne štete Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Državna komisija), Vladine komisije za popis i procjenu ratne štete (u daljem tekstu: Vladina komisija), gradske, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu ratne štete.
Član 2a. stav 1.
Državnu komisiju sačinjava sedam članova koje imenuje Vlada Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada).
Član 3. stav 1.
Vladinu komisiju imenuje Vlada na prijedlog ministarstava i organizacija Republike.
Član 4. st. 1. i 2.
Općinsku komisiju za popis i procjenu ratne štete imenuje izvršni organ općine na čijem području je šteta nastala ili su nastupile njene štetne posljedice.
Komisiju za popis i procjenu ratne štete Grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: Gradska komisija) imenuje Izvršni odbor Grada".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 20.Apelantica se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Apelantica smatra da je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine neustavno i nezakonito. Navedenim rješenjem potvrđeno je prvostepeno rješenje Općinskog suda, kojim se taj sud proglasio apsolutno nenadležnim, te odbacio apelantičinu tužbu. U odlukama redovnih sudova navodi se da je za rješavanje apelantičinog zahtjeva nadležna Državna komisija za ratnu štetu, kao i druge komisije formirane na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete. Apelantica tvrdi da Državna komisija za ratnu štetu ne postoji, kao što više ne postoji ni Republika Bosna i Hercegovina. Apelantica naglašava da je navedenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njezino pravo na pristup sudu, koje je zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U prilog tome apelantica ističe da se njezina tužba odnosi na naknadu štete za čije rješavanje su, prema Zakonu o parničnom postupku, nadležni redovni sudovi. Osim prava na pristup sudu, apelantica smatra i da je povrijeđeno njezino ustavno pravo na imovinu. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pobijanog rješenja Kantonalnog suda do okončanja postupka o apelaciji.
- 20.
- b)Odgovor na apelaciju
- 22.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Rješenja broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine, kojim se proglasio apsolutno nenadležnim povodom apelantičine tužbe.
- 23.Federalno pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da smatra da nije došlo do povrede prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Osim toga navodi se da je, u skladu sa Uredbom sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete, apelantica zahtjev za utvrđivanje i visinu ratne štete mogla podnijeti posebnoj stručnoj komisiji, koja je dužna da donese rješenje o prikupljenim podacima i dokazima o prouzrokovanoj šteti, s tim da će se pitanje obaveze i eventualnog naknađivanja ratne štete riješiti tek poslije donošenja posebnih propisa.
- 24.Javno pravobranilaštvo Republike Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci je u odgovoru na apelaciju samo tražilo da se ona dostavi na odgovor zamjeniku republičkog javnog tužioca sa sjedištem na Palama.
- 22.
VI - Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-77/02 od 22. januara 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 19. februara 2003. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
Pravo na pravičan postupak
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 30.S obzirom da se apelantica poziva na navodnu povredu prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud treba prvo riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju.
- 31.Ustavni sud primjećuje da je apelantičin tužbeni zahtjev glasio na vraćanje oduzetih stvari - kompenzaciju. Prilikom odlučivanja o primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na navedeni slučaj, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da se ključno pitanje da li je navedeni član Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sastoji u odgovoru na pitanje "da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41. i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47).
- 32.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je posljedica sudskog postupka u kojem se odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za vraćanje oduzetih stvari - kompenzaciju, bez ikakve sumnje bila odlučujuća za utvrđivanje apelantičinih građanskih prava i obaveza, s obzirom da bi njen rezultat bio dosuđivanje ili nedosuđivanje određene materijalne naknade. Osim toga, Ustavni sud se poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Georgiadis protiv Grčke (vidi presudu od 29. maja 1997. godine, stav 35) gdje je konstatirano da "garancije postavljene u članu 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuju na postupke kompenzacije nezavisno od karaktera domaćeg zakonodavstva i nezavisno od organa koji imaju nadležnost u ovoj stvari". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u datom slučaju. S obzirom da se apelantica žali da je odlukama redovnih sudova povrijeđeno njezino pravo na pristup sudu, Ustavni sud mora u konkretnom slučaju ispitati da li je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo pristupa sudu.
- 33.Ustavni sud podsjeća da su se Općinski i Kantonalni sud proglasili apsolutno nenadležnim povodom apelantičine tužbe za vraćanje oduzetih stvari - kompenzaciju, te naglasili da je za "rješavanje zahtjeva za naknadu ratne štete nadležna Državna komisija za ratnu štetu Republike Bosne i Hercegovine, u skladu sa Uredbom sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete". U skladu sa takvim zaključkom, redovni sudovi se uopće nisu upuštali u meritum tužbenog zahtjeva, tj. nisu ispitali da li je apelantičin zahtjev osnovan ili ne, nego su odbacili tužbu bez raspravljanja o suštini apelantičinog zahtjeva.
- 34.Apelantica smatra da je navedenim postupcima redovnih sudova povrijeđeno njezino pravo na pristup sudu zbog toga što su redovni sudovi odbili da raspravljaju o njenom tužbenom zahtjevu koji se, u stvari, odnosi na naknadu štete. Osim toga, apelantica ističe da su je redovni sudovi uputili da svoj zahtjev ostvari pred Državnom komisijom za utvrđivanje ratne štete koja u praksi ne postoji.
- 35.Ustavni sud primjećuje da prava, garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije, obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava uspostavio svoju sudsku praksu gdje član 6. stav 1. Evropske konvencije obuhvata pravo na pristup sudu (vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A-18, tačka 26. i dalje). Također, pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak, nego i saglasnost sa slovom zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Hornsby od 19. marta 1997. godine, stav 40). Međutim, ako pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države (eventualno) primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Ashingdane protiv Velike Britanije od 28. maja 1985. godine, stav 57).
- 36.U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi razlog zbog čega su redovni sudovi zaključili da je za rješavanje apelantičinog tužbenog zahtjeva nadležna Državna komisija za utvrđivanje ratne štete. Apelantičin tužbeni zahtjev nije glasio na "utvrđivanje ratne štete" već je glasio na "vraćanje oduzetih stvari - kompenzaciju". Ustavni sud ne vidi zbog čega se apelantičin tužbeni zahtjev nije mogao ispitati u smislu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima, te zbog čega u tom pravcu od apelantice nije traženo da dopuni, odnosno precizira tužbeni zahtjev. Međutim, redovni sudovi to nisu uradili, već su odbili da raspravljaju u meritumu o osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, te su odbacili njezinu tužbu sa obrazloženjem da je za takav zahtjev nadležna Državna komisija za utvrđivanje ratne štete, iz čega se može zaključiti da se apelantica sa svojim zahtjevom treba obratiti navedenoj komisiji.
- 37.Osnovano se postavlja pitanje postojanja Državne komisije za utvrđivanje ratne štete. Ustavni sud nema dokaza da navedena komisija postoji, te da efektivno rješava zahtjeve građana za utvrđivanje ratne štete. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije odgovorilo na pitanje (dopis) Ustavnog suda u vezi sa postojanjem i radom Državne komisije za utvrđivanje ratne štete. Osim toga, redovni sudovi i Federalno pravobranilaštvo ne daju odgovor na pitanje da li Državna komisija za utvrđivanje ratne štete zaista postoji, te da li rješava zahtjeve građana, nego se samo pozivaju na Uredbu sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete.
- 38.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, a u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji izričito propisuje "da svako prilikom odlučivanja o njegovim pravima i obavezama ima pravo na javnu raspravu pred nezavisnim i nepristranim zakonom uspostavljenim sudom", redovni sudovi nisu mogli proglasiti apsolutno nenadležnim povodom apelantičinog tužbenog zahtjeva. Dakle, redovni sudovi su trebali prihvatiti nadležnosti na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te ispitati osnovanost apelantičinog tužbenog zahtjeva u smislu važećih odredaba Zakona o vlasničkim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima, te meritorno odlučiti da li tužene stranke snose odgovornost ili ne.
- 39.Ustavni sud naglašava da je bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu razmatrao identičan slučaj u predmetu broj CH/99/1838 i drugi (odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 4. jula 2003. godine), gdje je više lica podnijelo prijavu u kojoj su naveli da su se obratili zahtjevom za kompenzaciju redovnim sudovima, gdje su tražili naknadu materijalne štete za vrijeme dok su bili u pritvoru za vrijeme ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini. Povodom navedenih zahtjeva Općinski sud II u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu su se proglasili apsolutno nenadležnim, te podnosioce prijava uputili na Komisiju za ljudska prava koja je ustanovljena Aneksom 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma, tj. na Ured ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu i Dom za ljudska prava. U navedenom predmetu Dom za ljudska prava je smatrao da "sudovi kojima su se podnosioci prijava obratili imaju nadležnost i obavezu da odluče da li su podnosioci prijava imali pravo na kompenzaciju, ne samo prema Zakonu o krivičnom postupku i Zakonu o obligacionim odnosima, nego i prema Konvenciji". Osim toga, Dom za ljudska prava je zaključio da "je tužena strana povrijedila pravo podnositelja prijave na pristup sudu zagarantirano članom 6. stav 1. Konvencije u predmetima svih podnositelja prijava" (vidi tačku 119. odluke o prihvatljivosti i meritumu u predmetu CH/99/1838 i drugi).
- 40.Ustavni sud naglašava da je namjera Evropske konvencije da garantira prava koja nisu teoretska i iluzorna, nego prava koja su praktična i efektivna, posebno u odnosu na važnost koju u svakom demokratskom društvu ima pravo na pravično suđenje odnosno pristup sudu. Također, Ustavni sud naglašava da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi došao do ostvarivanja svojih prava (vidi presudu Ustavnog suda U 18/00 od 10. maja 2002. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 30/02). Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju sasvim logično što se apelantica sa svojim tužbenim zahtjevom obratila redovnim sudovima. Pristup redovnim sudovima za apelanticu je bio mnogo lakši od istraživanja da li postoji ili ne postoji Državna komisija za utvrđivanje ratne štete.
- 41.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na onemogućavanje prava na pristup sudu.
Pravo na imovinu
- 42.Imajući u vidu odluku kojom se utvrđuje povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati apelantičine navode u pogledu navodne povrede prava na imovinu.
VIII - Zaključak
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantičin prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.