USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 60/04>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 14/03 rješavajući apelaciju "Tržnica" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Tržnica" a.d. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-155/00 od 15. februara 2002. godine..
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1."Tržnica" d.d. Banja Luka, sada "Tržnica" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa T. A., advokat iz Banje Luke, podnio je 20. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-155/00 od 15. februara 2002. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 28. aprila 2004. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio dostavu odgovora na apelaciju od Vrhovnog suda i D. M.
- 3.Ustavni sud je 10. maja 2004. godine primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda, dok D. M. u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Apelantu je u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 19. maja 2004. godine, dostavljen odgovor na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-187/95, od 17. septembra 1998. godine, na osnovu apelantove tužbe D. M. je obavezan da isplati apelantu na ime zakupnine zemljišne parcele iznos od 22.695, 64 dinara za vremenski period od 1. marta 1994. godine do 31. decembra 1997. godine, na ime kamate za isti period 44.272,39 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počevši od 17. septembra 1998. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 36.161,00 dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Osnovni sud u Banjoj Luci je, nakon provedenog postupka, utvrdio da su apelant i D. M. 24. novembra 1993. godine zaključili ugovor o zakupu zemljišne parcele površine 34 m2 koja se nalazi u Tržničkoj ulici u Banjoj Luci, na kojoj D. M. kao zakupac može postaviti privremeni objekt, s tim da plaća zakup prema cjenovniku kojeg donosi i utvrđuje nadležni organ apelanta, kao i da plaća naknadu za utrošak vode, struje i odvoza smeća. Rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Banja Luka, broj 11-361-75/94 od 30. marta 1994. godine, D. M. kao investitoru odobreno je građenje privremenog montažnog objekta u Tržničkoj ulici u Banjoj Luci na zemljištu sa k.č. 2/2 koju koristi po ugovoru o zakupu. D. M. je na navedenoj zemljišnoj parceli izgradio montažno-demontažni objekt kojeg je koristio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a odbijao je da plaća zakup za vremenski period od 1. marta 1994. godine do 31. decembra 1997. godine.
- 7.Okružni sud u Banjoj Luci je presudom broj Gž-1138/99 17. februara 2000. godine odbio žalbu D. M., potvrdivši presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-187/95 od 17. septembra 1998. godine.
- 8.Vrhovni sud je 15. februara 2002. godine, odlučujući o reviziji tuženog D. M. protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1138/99 od 17. februara 2000. godine uvažio reviziju, preinačio obje nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da je ugovor o zakupu ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje.
IV - Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86, 1/90 i 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske, br. 21/92, 29/94 i 23/98), relevantne odredbe glase:
"OPĆE ODREDBE
Član 3.
Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:
- 1.izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera...
Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.
Član 9.
Općina može povjeriti vršenje poslova u pogledu uređenja, provođenja konkursa za dodjeljivanje na korištenje i korištenja gradskog građevinskog zemljišta organizaciji udruženog rada i drugoj samoupravnoj organizaciji i zajednici.
Općina ne može prenijeti na drugo društveno pravno lice pravo dodjeljivanja gradskog građevinskog zemljišta na korištenje.
Član 10.
Pravni poslovi o otuđenju, prijenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.
Član 17. stav 4.
Neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra se pored zemljišta na kome nije izgrađena građevina i zemljište na kome je izgrađena privremena građevina (...)
PRIVREMENO PRAVO KORIŠTENJA ZEMLJIŠTA
Član 22.
Raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta, ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni.
Nosilac privremenog prava korištenja može uz odobrenje nadležnog općinskog organa uprave da na tom zemljištu podigne privremenu građevinu za svoje potrebe.
Nosilac privremenog prava korištenja građevinskog zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, ali samo za poljoprivrednu obradu.
Prava organizacija udruženog rada i drugih društvenih pravnih lica na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu
Član 46.
Na neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište kojim upravljaju, raspolažu i koriste... shodno se primjenjuju odredbe čl. 22.,... ovog zakona."
- 10.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), relevantna odredba glasi:
"Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan... propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da Vrhovni sud nije primijenio relevantne zakonske propise, te da su time povrijeđena njegova prava koja su zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Osnovni sud i Okružni sud u Banjoj Luci pravilno primijenili materijalno pravo, jer je, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo da se odredbe člana 22. st. 1. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu primjenjuju na konkretan slučaj. Apelant ističe da mu je rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Banja Luka, broj 11-364-770/93 od 28. oktobra 1993. godine, data urbanistička saglasnost za privremeno uređenje slobodnih površina u Tržničkoj ulici.
- 12.Apelant ističe da je zemljište, gdje su bile ranije izgrađene zgrade koje su zbog dotrajalosti i drugih razloga srušene, očistio i uredio prostor za postavljanje 27 privremenih objekata, uloživši 230.000 DM. Nakon što je proveo licitaciju za postavljanje privremenih objekata, apelant je 24. novembra 1993. godine zaključio sa D. M. ugovor o zakupu zemljišne parcele površine 34 m2 u Tržničkoj ulici. D. M. je po osnovu ugovora o zakupu, Rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje Općine Banja Luka, broj 11-361-75/94 30. marta 1994. godine, odobrena gradnja kao investitoru privremenog montažnog objekta u Tržničkoj ulici na zemljištu označenom kao k.č. broj 2/2. Naknadno je Izvršni odbor Općine Banja Luka, Zaključkom broj 12/1-862/96 od 17. septembra 1996. godine, utvrdio da je od posebnog interesa za Općinu izgradnja privremenih objekata na zemljištu označenom kao k.č. broj 2/89, 2/83, 2/53, 2/75, 2/36, 2/52 i 2/40, i da se navedeno zemljište privremeno dodjeljuje apelantu radi izgradnje privremenih objekata, s tim da ovaj zaključak stupa na snagu danom donošenja. Apelant je predložio da Ustavni sud, u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda, privremeno obustavi izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja svoje odluke.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje pri stajalištu navedenom u osporenoj presudi, u kojoj su dati razlozi u vezi sa odlučnim činjenicama kao i materijalno-pravnih normi koje su primijenjene u presudi predmeta spora.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-155/00 od 15. februara 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju 20. aprila 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu, koje garantiraju čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- a)Pravo na pravično suđenje
- a)
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 20.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
- 20.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 22.Iz tvrdnji apelantovih tvrdnji proizlazi da je presudom Vrhovnog suda apelant ostao bez sudske zaštite ugovorenih prava, jer nisu primijenjeni relevantni zakonski propisi.
- 23.Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju bila pružena mogućnost da dostavi sve dokaze i da sudu priloži nove, ukoliko je to potrebno, tokom cjelokupnog postupka i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluke. Nadalje, Vrhovni sud je uzeo u obzir sve navode i tvrdnje apelanta i dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- 24.Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila pravo apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
- 25.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 26.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 26.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 27.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:
(1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog zakona;
(3) upotrebljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
- 28.Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiče određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, da bude konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102. stav 106).
- 29.Pojam "imovina", koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
- 30.Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u suštini, radi o sporu po ugovoru o zakupu i prava koja iz njega proističu. Zakon o građevinskom zemljištu na jasan i nedvosmislen način propisuje uvjete korištenja građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je utvrdio da, u konkretnom sporu, nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo jer su smatrali da je ugovor o zakupu sa tuženim Dragoljubom Miloševićem u svrhu podizanja privremenog montažnog objekta valjan i izvršiv. Predmetno zemljište, koje se nalazi u Tržničkoj ulici u Banjoj Luci na k.č. 2/2 K.O. Banja Luka, koje je predmet ugovora o zakupu, je gradsko građevinsko zemljište, koje je apelant u smislu člana 22. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, imao pravo koristiti, ali ne i dati u zakup u nepoljoprivredne svrhe - za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (član 22. stav 3. Zakona). Jasno je da su ugostiteljske djelatnosti kojima se bavio tuženi bile nepoljoprivredne djelatnosti. S obzirom da apelant nije specificirao u ugovoru o zakupu da zemljište treba koristiti u poljoprivredne svrhe, a naknadno nije preduzeo mjere da bi spriječio tuženog da se bavi ugostiteljskim djelatnostima, smatra se da je u vrijeme zaključivanja ugovora o zakupu apelant znao ili mogao znati da će tuženi koristiti zemljište u nepoljoprivredne svrhe.
- 31.U svjetlu navedenog, Vrhovni sud je pravilno odlučio da je zaključeni ugovor o zakupu ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje u skladu sa članom 10. Zakona o građevinskom zemljištu i članom 103. Zakona o obligacionim odnosima.
- 32.Slijedi da apelant nije stekao "imovinu" za koju smatra da je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. pravo na naplaćivanje zakupnine po ugovoru o zakupu budući da je ugovor o zakupu bio ništav ab initio na osnovu činjenice da je povrijeđen član 22. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu.
- 33.Evropski sud za ljudska prava smatra da zakonito očekivanje da osoba ima pravo da preduzme neku radnju na zemljištu, ako je do nje došlo na osnovu akta, propusta ili izjave javnih vlasti, može u određenim okolnostima predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pa čak ako je javna vlast djelovala nezakonito kada je dovela do takvog očekivanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. protiv Irske, serija A, broj 332, presuda od 20. novembra 1995. godine, stav 31; i Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Aplikacija broj 44277/98, presuda od 24. juna 2003. godine, st. 32-34). Međutim, Rješenje broj 11-361-75/94 od 30. marta 1994. godine Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Banja Luka, kojim je tuženom kao investitoru odobrena gradnja privremenog montažnog objekta na parceli, nije moglo predstavljati zakonito očekivanje u vrijeme ugovora o zakupu četiri mjeseca prije nego što će ugovor postati izvršiv. Isto tako je značajno to što, tri godine nakon što je ugovor zaključen, Zaključak Izvršnog odbora Općine Banja Luka, kojim je utvrđeno da je izgradnja privremenih objekata na zemljištu od posebnog interesa za Općinu, nije uključio spornu parcelu tuženog.
- 34.Slijedi da, u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu, apelant nije imao zakonsko pravo da prima zakupninu niti legitimno očekivanje da će ugovor biti izvršiv. Prema tome, presuda Vrhovnog suda se nije upuštala u razmatranje apelantovog prava na imovinu predviđenog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 35.Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Vrhovnog suda nije povrijedila apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 36.Iz navedenih razloga, Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zajamčenih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 37.U skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nema osnova za posebno razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.