USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 60/04>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 83/03, rješavajući zahtjev Nikole Špirića, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Utvrđuje se da je član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Nikola Špirić (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), prvi zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnio je 17. jula 2003. godine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 3a. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03 u daljnjem tekstu: Zakon) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud).
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Podnosilac zahtjeva je 9. oktobra 2003. godine uputio urgenciju za okončanje postupka pred Ustavnim sudom.
- 3.U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je, 14. oktobra 2003. godine, da dostavi svoj odgovor na zahtjev.
- 4.Parlament Federacije Bosne i Hercegovine je preko svoje Zakonodavno-pravne komisije dostavio odgovor 5. novembra 2003. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavljen je podnosiocu zahtjeva 7. novembra 2003. godine.
- 6.Ustavni sud je, na sjednici održanoj 28. aprila 2004. godine, odlučio da, u skladu sa članom 46. Poslovnika Ustavnog suda, održi javnu raspravu. U skladu sa članom 47. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je pozvao slijedeće učesnike: podnosioca zahtjeva Nikolu Špirića, predstavnike Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, predstavnike Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Ombudsmana Bosne i Hercegovine, Ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine i OSCE-a.
- 7.Ustavni sud je, 29. maja 2004. godine, održao javnu raspravu.
- 8.Podnosilac zahtjeva je, 2. juna 2004. godine, dopunio svoj zahtjev proširujući ga na članove 39a. do 39d. Zakona.
- 9.Ustavni sud je, na sjednici održanoj 28. juna 2004. godine, odlučio da podnosiočevu dopunu zahtjeva tretira kao poseban predmet.
III - Zahtjev
- a)Navodi iz zahtjeva
- 10.Podnosilac zahtjeva je podnio zahtjev u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Pozivajući se na čl. II/2., II/4., II/6. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva osporava član 3a. Zakona. Podnosilac zahtjeva je mišljenja da član 3a. Zakona krši pravo na imovinu.
- 11.Podnosilac zahtjeva navodi da "u Federaciji BiH, organi za provođenje imovinskih zakona, primjenjujući osporeni Zakon (član 3a), odbijaju zahtjeve oficira bivše JNA po nekoliko osnova: kontinuirana služba u JNA, dodijeljena imovina izvan BiH, nisu državljani BiH." Podnosilac zahtjeva dalje navodi da je spomenuta odredba "jedini izuzetak od pravila da sva raseljena lica i izbjeglice imaju pravo na povrat imovine". Podnosilac zahtjeva smatra da je ova odredba diskriminirajuća u pogledu bivših oficira JNA i da je Federacija Bosne i Hercegovine dodijelila ove stanove "vrlo značajnim licima, miljenicima političkog etablišmenta (VIP)".
- 12.Podnosilac zahtjeva se dalje poziva na odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), prema kojima je ova institucija navodno našla povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naložila Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) da izmijeni spomenuti Zakon u roku od 6 mjeseci, i to najkasnije do 7. juna 2002. godine. Podnosilac zahtjeva navodi da FBiH nije ispunila ovu svoju obavezu sve do 24. aprila 2003. godine. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je zbog ove činjenice Dom primio 1.300 slučajeva, a Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica iz Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: CRPC) je prinuđena da okonča zahtjeve u mnogim slučajevima.
- 13.Konačno, ističe se da onda kada je FBiH izmijenila Zakon, 24. aprila 2003. godine i 28. maja 2003. godine, "izmjenama u st. 1. i 2. člana 3a. povećan je broj onih koji nemaju pravo na povrat imovine. Na taj način FBiH nije postupila po odluci Doma, nego je flagrantno nastavila da intenzivnije krši Evropsku konvenciju i njezine protokole".
- 10.
- b)Odgovor na zahtjev
- 14.Parlament FBiH je, u svom odgovoru od 5. novembra 2003. godine, naglasio da je Zakonodavno-pravna komisija, nakon rasprave o izmjenama spornog Zakona u Parlamentu, zaključila da su izmjene u skladu i sa Ustavom FBiH i sa relevantnim odlukama Doma. Parlament FBiH nije dalje komentirao zahtjev, a Ustavnom sudu je dostavio dio zapisnika sa sjednice Parlamentarne skupštine na kojoj su usvojene navedene izmjene Zakona.
- 15.U toku rasprave predstavnik Vlade FBiH je izjavio da je "drugom" odlukom Doma iz marta 2003. godine traženo od Vlade FBiH da izmijeni Zakon. Predstavnik je u nastavku izjavio da je cilj ovih izmjena: (a) zaštita BiH imovine koja pripada stambenim fondovima i (b) onemogućavanje osobama koje su nastavile službu u JNA izvan teritorija Bosne i Hercegovine ili koje su stekle stanarsko pravo iz stambenog fonda JNA ili stambenog fonda oružanih snaga neke druge zemlje sa teritorije bivše SFRJ, da povrate navedene stanove. Također je istakao da izmjene Zakona nemaju nikakvog djelovanja na vlasnike stanova koji su privatizirani prije 1992. godine.
- 14.
c) Usmene izjave date za vrijeme javne rasprave
- 16.Podnosilac zahtjeva je istakao da se predmet odnosi na djelovanje ograničenja, koje član 3a. Zakona ima na mogućnost bivših nosilaca stanarskih prava da traže stanove u kojima su živjeli prije povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine. On je istakao da su ograničenja propisana članom 3a. Zakona u suprotnosti sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i protokolom na tu konvenciju iz 1966. godine, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Podnosilac zahtjeva je istakao da član 3a. Zakona ograničava vlasnicima stanova vraćanje u posjed njihovih prijeratnih stanova.
U pogledu prvog uvjeta (isključujući pravo ljudi koji su nastavili da služe u JNA u civilnom ili vojnom svojstvu nakon 19. maja 1992. godine izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a kojima nije dodijeljen status izbjeglice ili status koji odgovara izbjegličkom statusu u zemljama izvan teritorije bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine), podnosilac zahtjeva tvrdi da se ograničenjem ne postiže legitiman državni cilj, jer Parlament nije pokazao da stanove koristi Federalno ministarstvo odbrane za javni interes (podnosilac zahtjeva tvrdi da je stvarna svrha drukčija i da je veliki broj stanova dodijeljen visokopozicioniranim članovima (VIP), a ne osoblju oružanih snaga koji imaju istinske stambene potrebe; podnosilac zahtjeva je istakao na javnoj raspravi da ima dokumentaciju koja se odnosi na 50 takvih slučajeva i da to ne stvara pravičnu ravnotežu između prava nosilaca stanarskih prava i općeg javnog interesa zbog toga što se nije pokazalo da su stanovi korišteni u javnom interesu i zbog toga što je kategorija ljudi koji su zahvaćeni ograničenjima, uključujući one koji imaju civilnu ulogu u JNA i porodice članova koji su angažirani u JNA, što je širi interes od opravdanog. Pored toga, podnosilac zahtjeva je izjavio da to dovodi do diskriminacije nosilaca stanarskog prava i njihovih porodica na temelju službe u JNA, što predstavlja nezakonitu osnovu za pravljenje razlike između njih.
U pogledu drugog uvjeta (isključujući pravo osoba koje su stekle drugo stanarsko pravo ili slično pravo iz JNA stambenog fonda ili odgovarajućeg stambenog fonda države koja je uspostavljena na teritoriji bivše SFRJ), podnosilac zahtjeva smatra da ograničenje diskriminira nosioce stanarskog prava i njihove porodice po osnovu lažne pretpostavke da su vjerovatno stekli stanarska prava na nekim drugim stanovima negdje na teritoriji bivše SFRJ.
- 17.Predstavnik Parlamenta FBiH je izjavio da osporeni Zakon ne krši Ustav Bosne i Hercegovine. On se pozvao na odluke Doma u predmetu Miholić i drugi (CH/97/60 i drugi) i MP i ostali (CH/02/8202 i ostali). Predstavnik je, nadalje, istakao da ove osobe ne mogu biti tretirane kao izbjeglice i raseljena lica i u tom pogledu je dao obrazloženje. Istakao je da niko ne može biti nosilac stanarskog prava na dva stana. Konačno je istakao da Zakon slijedi ekonomske, sigurnosne i socijalne ciljeve.
- 18.Predstavnik Vlade FBiH je istakao da se odredba člana 3a. Zakona odnosi na nosioce stanarskog prava, a ne na vlasnike stanova, jer je vlasništvo nad ovim stanovima i otkupljenim stanovima bilo predmet jednog drugog zakona. Također je istaknuto da je Zakon o stambenim odnosima predviđen za članove domaćinstva i pretpostavlja da njihova prava proističu iz prava nosioca stanarskog prava. Nadalje, istaknuto je da je osporeni član 3a. Zakona u skladu sa relevantnim odlukama Doma. Vlada, nadalje, tvrdi da član 3a. Zakona obuhvata 720 stanova. U pogledu strukture dodijeljenih stanova, istaknuto je da je za vrijeme rata 99% stanova bilo dodijeljeno porodicama ubijenih i ranjenih članova oružanih snaga. Međutim, nakon rata ova struktura se promijenila, pa procent stanova koje treba dodijeliti žrtvama rata iznosi 40%. Predstavnik Vlade FBiH je, nadalje, informirao Ustavni sud da je trenutno 60% do 70% stanova Ministarstva odbrane dodijeljeno osobama koje su stradale u ratu. S druge strane, predstavnik Vlade FBiH je porekao da je zakon proširio krug ljudi koji su obuhvaćeni zakonom. U pogledu drugog uvjeta, predstavnik Vlade FBiH je istakao da je metodom slučajnog uzorka konstatirano da su 5 od 13 osoba zadovoljile svoje stambene potrebe izvan Bosne i Hercegovine. Predstavnik Vlade FBiH je istakao da cilj javnog interesa može biti legitiman u kontekstu člana 3a. Zakona - omogućavanje Federaciji da raspolaže stambenim fondom, koji bi se dodijelio osobama bez doma među vojnicima Armije Republike BiH koji su sada u FBiH.
- 19.Predstavnik OSCE-a, kao amicus curiae, je izjavio da opseg člana 3a. Zakona nije jasan. Predstavnik OSCE-a je istakao da je opseg osporenog člana ratione personae i ratione temporis širi od opsega tog člana prije donošenja izmjena i dopuna Zakona. S druge strane, osporeni član 3a. Zakona ne može biti proporcionalan legitimnom cilju u svjetlu zahtjeva člana 6. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji je stupio na snagu u pogledu država nasljednica bivše SFRJ 24. marta 2004. godine, a kojim se jednako primjenjuju domaći zakoni u domenu stanarskih prava na bivše građane SFRJ bez diskriminacije. Pored toga, u pogledu proporcionalnosti, predstavnik OSCE-a je podržao navode podnosioca zahtjeva da su stanovi dodijeljeni visokopozicioniranim osobama (VIP), premda se ne može pružiti konkretan dokaz. U pogledu drugog uvjeta, predstavnik OSCE-a je istakao da ostaje nedokazana pretpostavka da su nosioci stanarskih prava, koji su napustili stanove JNA, dobili jednaka prava na nekim drugim stanovima. Konačno, amicus curiae je istakao da član 39a-e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo krši iste ustavne odredbe ako se tumači u vezi sa članom 3a. Zakona.
d) Dodatne informacije koje su primljene nakon javne rasprave
- 20.Podnosilac zahtjeva je, 2. juna 2004. godine, dostavio dodatni materijal na kojem je zasnovao svoju usmenu izjavu datu za vrijeme javne rasprave.
- 21.Ministarstvo odbrane je, 8. juna 2004. godine, dostavilo pravila o dodjeli stanova kao i ostale informacije vezane za preciznu shemu o dodjeli stanova JNA:
-252 porodice poginulih boraca (32%);
- -181 ratni vojni invalidi (23%);
- -30 demobilizirani borci (3,9%);
- -267 pripadnici Vojske FBiH (35%);
- -24 službenici FMO (3,1%);
- -13 devastirani stanovi bez korisnika (1,6%);
- -ukupno 767 (100%).
IV - Pravni historijat i relevantni propisi
Relevantni zakoni Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
- 22.Oficiri JNA su mogli zaključivati ugovor o otkupu svojih stanova prema Zakonu o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji ("Službeni list SFRJ", broj 84/90). Ovaj zakon je stupio na snagu 6. januara 1991. godine. Ovim zakonom u suštini su regulisane stambene potrebe za vojne i civilne pripadnike JNA. Članom 20. ovog zakona je propisano da nosilac stanarskog prava, koji koristi stan iz stambenog fonda JNA, može taj stan otkupiti na osnovu ugovora zaključenog sa davaocem stana na korištenje. Članom 21. je propisana formula za izračunavanje cijene koja se plaća za tako otkupljene stanove. Cijena je bila zasnovana na procjeni vrijednosti stana umanjene za brojne popuste. Sačinjene su posebne odredbe o popustima na otkupnu cijenu, zasnovane na iznosu doprinosa koje je lice koje otkupljuje stan uplatilo u stambeni fond JNA. Članom 23. ovog zakona nametnuta je obaveza licu koje otkupljuje stan da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za uknjižbu vlasništva na stanu. Članom 33. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima je propisano da se vlasništvo na nekretninu stiče upisom vlasništva u javnu knjigu ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90). Ovaj zakon je bio na snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine do 17. marta 1998. godine.
Relevantni zakoni Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i poslije 11. aprila 1992. godine, nakon nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine
- 23.Vlada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je, 15. februara 1992. godine, donijela Uredbu kojom se nameće privremena zabrana prodaje stanova u društvenom vlasništvu ("Službeni list SRBiH", broj 4/92). Članom 1. ove uredbe je privremeno zabranjena prodaja nosiocima stanarskih prava stanova u društvenom vlasništvu na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, a koji se prodaju pod uvjetima i na način utvrđen u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđivanju u JNA. Članom 3. ove uredbe ugovor o kupoprodaji stana ili drugi ugovor u vezi sa imovinskim pravima na stanovima gdje je takav ugovor donesen suprotno odredbama ove uredbe smatra se ništavim. Članom 4. ove uredbe je propisano da sudovi i drugi državni organi neće vršiti ovjeru potpisa na ugovorima i upis u evidenciju nekretnina ili sudski registar. Članom 5. ove uredbe je propisano da će privremena zabrana prodaje stanova važiti do stupanja na snagu zakona koji, inter alia, uređuje pitanje prodaje stanova pod kontrolom JNA, a najduže godinu dana od dana donošenja ove uredbe (15. februara 1993. godine). Međutim, Uredba nije bila naknadno usvojena kao zakon Republike Bosne i Hercegovine.
- 24.Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, 11. aprila 1992. godine, donijelo Uredbu kojom se proglašava da se ona ne obavezuje ni jednim kupoprodajnim ugovorom koji je zaključio pojedinac radi otkupa nekretnina od JNA. Uredbu je kao zakon naknadno usvojila Skupština Bosne i Hercegovine 1. juna 1994. godine ("Službeni list RBiH", broj 13/94).
- 25.Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, 15. juna 1992. godine, donijelo Uredbu kojom je propisano da sva imovina, koja je pripadala JNA i drugim državnim organima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, pripada Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", broj 6/92). Ovom uredbom je utvrđeno da je Republika Bosna i Hercegovina de iure vlasnik stanova koje je ranije otuđila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ovo je također usvojeno kao zakon u Republici Bosni i Hercegovini 1. juna 19994. godine.
- 26.Zakon o napuštenim stanovima, donesen 15. juna 1992. godine kao Uredba sa zakonskom snagom, je također usvojen kao zakon 1. juna 1994. godine i izmijenjen i dopunjen nekoliko puta ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95). Ovim zakonom je regulisana ponovna dodjela stanarskih prava na društvenim stanovima koji su bili napušteni. U skladu sa ovim zakonom, nosiocu stanarskog prava prestaje pravo na korištenje stana ako je stan sa članovima svog porodičnog domaćinstva napustio nakon 30. aprila 1991. godine (član 1). Napuštenim stanom smatra se stan kojeg su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno prestali da koriste (član 2). Međutim, postoje određeni izuzeci od ove definicije. Na primjer, ne smatra se napuštenim stanom stan koji je srušen, zapaljen ili je bio neposredno ugrožen ratnim djelovanjem (član 3. stav 2). Stan, koji je proglašen napuštenim, može se dodijeliti na privremeno korištenje aktivnom učesniku u borbi protiv agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu ili licu koje je zbog ratnih djelovanja ostalo bez stana (član 7). Privremeno korištenje stana može trajati najduže jednu godinu od dana prestanka neposredne ratne opasnosti. Privremeni korisnik stana dužan je nakon proteka roka napustiti stan i staviti ga na raspolaganje organu koji mu je taj stan dodijelio (član 8). Smatrat će se da je nosilac stanarskog prava trajno napustio stan ako nije nastavio koristiti stan u roku od sedam dana (ako je bio na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine) ili u roku od 15 dana (ako je bio van te teritorije) od objavljivanja Odluke o ukidanju ratnog stanja ("Službeni list RBiH", broj 50/95). Kao posljedica toga, prestanak stanarskog prava se utvrđuje rješenjem nadležnog organa (član 10. u vezi sa članom 3. stav 3).
- 27.Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, 13. marta 1993. godine, donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o sredstvima i finansiranju Armije Republike Bosne i Hercegovine, koju je Skupština usvojila kao zakon 1. juna 1994. godine. Uredbom je propisano da su društvena sredstva bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koje je koristila JNA, stavljena na privremeno korištenje i upravu Armije Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 6/93 i 17/93).
- 28.Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, 12. jula 1994. godine, donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH", broj 18/94). Članom 1. ove uredbe je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Dalje je propisano da svi ugovori na osnovu kojih se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti, zaključeni protivno odredbi stava 1. ovog člana, ne proizvode pravno djelovanje. Članom 3. Uredbe je propisano da su ugovori sačinjeni u pismenoj formi, zaključeni prije stupanja na snagu ove uredbe, punovažni ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Dalje je propisano da ugovori koji su zaključeni prije stupanja na snagu ove uredbe ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.
- 29.Skupština Republike Bosne i Hercegovine je, 7. novembra 1994. godine, donijela Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva ("Službeni list BiH", broj 33/94). Cilj ovog zakona je bio da se sva imovina, koja je ranije okarakterizirana kao društvena imovina, pretvori u državnu imovinu. Ovaj zakon je stupio na snagu 25. novembra 1994. godine i primjenjivan je od 1. januara 1995. godine.
- 30.Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, 3. februara 1995. godine, donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o sredstvima i finansiranju Armije Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", broj 5/95). Ovom uredbom je propisano da će, radi zaštite stambenog fonda armije, do donošenja stambenog zakona u Republici, sudovi i drugi državni organi prekinuti postupke u vezi sa otkupom stanova i druge imovine prema Zakonu o stambenom obezbjeđivanju u JNA.
- 31.Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je, 22. decembra 1995. godine, donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u vlasništvo Republike. Ovom uredbom je propisano da su ugovori o prodaji stanova i druge imovine, zaključeni na osnovu inter alia Zakona o stambenom obezbjeđivanju u JNA, ništavi. Uredbom je propisano i da će se pitanja u vezi sa otkupom nepokretnosti koje su bile predmet poništenih ugovora rješavati prema zakonu koji će biti donesen u budućnosti. Ova uredba je stupila na snagu 22. decembra 1995. godine. Skupština Republike Bosne i Hercegovine ga je usvojila kao zakon 18. januara 1996. godine ("Službeni list RBiH", broj 2/96).
- 32.Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
Član I. stav 1. glasi:
Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja.
- 33.Ustav Bosne i Hercegovine
Član II/4. glasi:
Nediskriminacija
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
Član II/5. glasi:
Izbjeglice i raseljena lica
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su."
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
34. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03)
"Član 3. st. 1. i 2. glasi:
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za miru Bosni i Hercegovini."
Prije izmjena i dopuna od 24. aprila 2003. godine ("Službene novine Federacije BiH, broj 29/03) član 3a. je glasio:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine."
Dom za ljudska prava je u dvije svoje odluke zauzeo stanovište da je ovaj član u određenim okolnostima kršio prava ljudi koji su otkupili stanove, na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a da je stav 1. člana 3a. Zakona povrijedio prava nosioca stanarskog prava na poštovanje njihovog doma iz člana 8. Evropske konvencije i na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Kao rezultat Odluke Doma za ljudska prava, član 3a. Zakona je izmijenjen, i sada glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog Ministarstva odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Bosni i Hercegovini, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu."
35. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 32/01, 61/01 i 15/02)
Članovi 39a-39e. glase:
"Član 39a.
Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39b.
Š...Ć
Odredbe člana 39a. ovog zakona Š...Ć primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.
Š...Ć
Član 39c.
Odredbe člana 39a. i 39b. primjenjuju se i na nositelja stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 18/99).
Član 39d.
Osoba koja ne ostvari u Ministarstvu odbrane Federacije pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nositelj stanarskog prava koji ima pravo na povrat stana a ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu s odredbama iz člana 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana s bivšim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), ima pravo podnijeti zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovoj osnovi, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana izvan teritorija BiH."
36. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni glasnik SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93; "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)
Član 12. glasi:
"Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1.) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana."
Član 83a. glasi:
"Nosiocu stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojim je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništavne su.
Postupci za otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga utvrđenih u Zakonu, koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona a u kojima do dana njegovog stupanja na snagu nije donesena pravosnažna odluka ukidaju se.
Vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava iz stava 2. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima."
V - Dopustivost
- 37.Prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu Š...Ć da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti Š...Ć predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine Š...Ć. "
- 38.Podnosilac zahtjeva je prvi zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Nadalje, podnosilac zahtjeva navodi neustavnost odredbi zakona FBiH. Osporene izmjene zakona su usvojene nakon 14. decembra 1994. godine, kada je Ustav stupio na snagu. Ustavni sud stoga ima ratione temporis nadležnost (vidi, odluka Ustavnog suda broj U 55/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 3/04). Zahtjev za ocjenu saglasnosti člana 3a. Zakona odnosi se na važno pitanje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je podrobno obrazložio razloge za preispitivanje, a pozvao se na relevantnu jurisdikciju Doma.
- 39.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba i da su preduvjeti iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda u ovom slučaju ispunjeni.
- 40.Slijedi da je zahtjev dopustiv.
VI - Meritum
- 41.Apelant navodi da član 3a. Zakona nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 42.S obzirom na to da prava i slobode iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije imaju isto materijalno-pravno djelovanje (vidi odluka Ustavnog suda, broj U 17/02 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01) i uzimajući u obzir činjenicu da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju detaljnije regulira pravo na imovinu, Ustavni sud će se pozvati samo na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 43.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 44.Kako bi mogao ispitati osporeni član 3a. Zakona, Ustavni sud mora, prvo, definirati obim spomenutih odredbi. Iz teksta člana 3. st. 1. i 2. i člana 3a. Zakona jasno je da se osporene odredbe tiču samo "nosioca stanarskog prava". Član 3a. Zakona je izuzetak člana 3. Zakona, koji omogućava "nosiocima stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili članu njegovog porodičnog domaćinstva" da se vrate "u svoje domove", pri čemu, daljnji uvjet je da su te osobe "napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998". Ako je ovaj uvjet ispunjen automatski se smatraju "izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini", te stoga imaju pravo na povratak.
- 45.Kao izuzetak od ovog općeg pravila, član 3a. Zakona nameće posebna ograničenja pravu nosioca stanarskog prava nad takozvanim "stanovima JNA" (tj. stanovima koji su na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije Bosne i Hercegovine) da povrate svoje stanove. Na prvom mjestu, pogođeno lice se neće smatrati izbjeglicom ako je "nakon 19. maja 1992. godine Šnosilac stanarskog pravaĆ ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, Š...Ć izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine". Dodatno, nosilac stanarskog prava ne može imati novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu "na stanove utemeljenih fondova oružanih snaga nastalih na prostorima bivše SFRJ".
- 46.Slijedi da Ustavni sud mora odgovoriti na tri pitanja. Prvo, da li se stanarska prava u vezi sa stanovima JNA mogu smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Drugo, ako se smatraju imovinom, da li se osporeni član 3a. Zakona miješa u ta prava tako da uključuje zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Treće, ako je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uključen, da li je miješanje opravdano prema tom članu?
- a)Da li je stanarsko pravo imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju?
- a)
- 47.Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a apelantovo dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije od značaja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53). Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj sudskoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim domaćinstvo. Ustavni sud stoga zaključuje da apelantovo stanarsko pravo na njegov stan predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluka Ustavnog suda, broj U 6/98 od 24. septembra 1999., objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
- b)Da li se član 3a. osporenog Zakona miješa u pravo na mirno uživanje imovine?
- b)
- 48.Djelovanje člana 3a. Zakona je onemogućavanje nosiocima stanarskog prava, koji ne ispunjavaju uvjete date ovim članom, vraćanje u prijeratne stanove. Ovaj član, stoga, kontinuirano uskraćuje pravo nosiocima stanarskog prava koji su pogođeni primjenom ovog zakona da uživaju svoju imovinu. Zato je neophodno da Ustavni sud ispita da li je ovo uskraćivanje opravdano prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u smislu da je predviđeno zakonom i da je u javnom interesu.
- c)Da li je miješanje opravdano?
- c)
- 49.Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. "Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, među ostalim, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu" (vidi inter alia presude Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, od 23. septembra 1982., serija A, broj 52, stav 61. i Scollo protiv Italije, od 28. septembra 1995., serija A, broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama). Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci stanarskih prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja.
c.1. Miješanje predviđeno zakonom
- 50.Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora obezbijediti građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times, od 26. aprila 1979., serija A, broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Malone, od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
- 51.Ustavni sud zaključuje da Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ispunjava standarde u smislu Evropske konvencije (vidi odluka Doma za ljudska prava, M. P. i ostali, CH/02/8202, stavovi 144. i dalje).
c.2. Miješanje u javnom interesu
52. Evropski sud za ljudska prava je ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za lišavanje imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se oduzme imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja po kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi, od 21. februara 1986., serija A, broj 98, stav 46).
- 53.U pogledu Zakona, FBiH je dostavila zapisnik sa rasprave o osporenim izmjenama u kojem stoji da je cilj ovih izmjena dvostruk. Kao prvo, Zakon ima za cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem "građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu" (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili osobe koje su bile prisiljene da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja (vidi, također, odluku Doma, M.P. i ostali, CH/02/8202, stav 150).
- 54.Prvi cilj vlasti da sačuva stambeni fond i da pripadnicima vlastite armije, ratnim veteranima i ostalim osobama kojima je potreban stan, da prioritet u dodjeli stana, može u određenim okolnostima imati snažan javni interes. Iako jedan cilj, koji leži u javnom interesu, može prestati da bude legitiman ako se implementira na način koji neopravdano diskriminira određene grupe ljudi, ovo je stvar koja se, prije svega, tiče načina na koji se postiže sam cilj, a ne same inherentne zakonitosti cilja. Ovo će biti razmotreno u daljnjem tekstu koji se tiče proporcionalnosti, u tački 58. ove odluke. Drugi cilj vlasti - izjednačavanje svih nosilaca stanarskog prava u pogledu stanarskih prava - je također legitiman (vidi odluka Doma, u predmetu Medan i ostali, CH/96/3, tačka 36). Ovo uključuje ustavni princip jednakosti iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i princip općeg blagostanja iz alineje 4. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine.
- 55.Pitanje koje ostaje da se ispita je da li član 3a. osporenog Zakona slijedi ove ciljeve. Prvi stav člana 3a. Zakona služi prvom od ova dva cilja (omogućavanje da se stambeni resursi iskoriste za one koji imaju prioritetne potrebe u Bosni i Hercegovini), povećavajući broj stanova koji je na raspolaganju u tu svrhu. Drugi stav člana 3a. Zakona uključuje i jedan i drugi cilj - jednakost u tretmanu nosilaca stanarskih prava.
- 56.Ustavni sud, dakle, zaključuje da oba stava člana 3a. osporenog Zakona služe legitimnim ciljevima.
c.3. Uspostavljanje pravične ravnoteže između prava nosioca prava i javnog interesa (proporcionalnost)
- 57.U odlučivanju da li član 3a. Zakona uspostavlja pravičnu ravnotežu ili razuman odnos proporcionalnosti između prava nosioca prava i javnog interesa, Ustavni sud mora prije svega razmotriti dva pitanja. Prvo, da li miješenje u prava ide dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj? Drugo, da li član 3a. Zakona podvrgava nosioce stanarskog prava proizvoljno- nepovoljnom tretmanu u poređenju sa drugima, tako da se od njih traži da nose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja?
c.3.I.) Potreban opseg miješanja u prava
- 58.Uzimajući u obzir ozbiljnost problema stambenog deficita i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini, kao i poteškoća u odlučivanju kako dodijeliti stambene resurse velikom broju ljudi koji imaju potrebu za njim, uključujući i one koji trenutno žive u stanovima u skladu sa osporenim Zakonom, Ustavnom sudu su potrebni veoma jaki dokazi da bi se uvjerio da je stanovište zakonodavca prekoračilo granice slobodne procjene u odlučivanju što je potrebno da bi se pristupilo rješavanju ovog veoma ozbiljnog društvenog problema. Ustavni sud je veoma oprezan u pogledu donošenja stava da je neka institucija prekoračila dozvoljeno područje procjene u pogledu nužnosti određene mjere (što je na neki način analogno u domaćem pravu "institutu slobodnog polja procjene", što je državama ponekad dozvoljeno u međunarodnom pravu prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava), kada se radi o pitanju prava sa značajnim ekonomskim posljedicama, kao što je to ovdje slučaj trenutnih nosilaca stanarskih prava, kao i bivših nosilaca stanarskih prava, a rješenje je postignuto donošenjem demokratskog zakona, nakon pune rasprave, uključujući ispitivanje zakona od Zakonodavno-pravne komisije Parlamenta.
- 59.Imajući u vidu ove faktore, Ustavni sud zaključuje da nije ustanovljeno da se zakonodavac miješao u prava više nego što se smatra potrebnim da bi se postigao legitiman cilj.
c.3.II.) Proizvoljan tretman i nametanje prevelikog tereta
- 60.Kada je Dom odlučio da izvorna forma člana 3a. Zakona krši (između ostalog) pravo nosioca stanarskog prava na mirno uživanje imovine, on je došao do tog zaključka prije svega na osnovu toga da je taj član proizvoljan i da nameće prevelik teret određenim grupama ljudi bez objektivnog i razumnog opravdanja. Prvi stav člana 3a. Zakona je diskriminirao ljude koji su bili članovi JNA u vrijeme (od 30. aprila 1991. godine) kada je Bosna i Hercegovina još uvijek bila dio jedinstvene države SFRJ. Diskriminacija je, također, bila zasnovana po osnovu državljanstva. Dom je odlučio da nije opravdano "nepovoljno" tretirati ljude na ovim osnovama. Dom je, također, smatrao da u pojedinim slučajevima nije bilo opravdano dodijeliti stanove ljudima koji nisu spadali u pogođene kategorije ljudi (vidi odluke Doma, CH/02/8202, CH/02/9880 i CH/02/11011, M.P. i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluke od 4. aprila 2003. godine, st. 154-158, 176 i 191-192). Drugi stav člana 3a. Zakona, koji sprečava ljude da imaju stanarska prava nad više od jednog stana na teritoriji bivše SFRJ, je smatran opravdanim (vidi iste presude, st. 160-163, 178 i 193-194).
- 61.Ustavni sud se suočava sa pitanjem da li je nova verzija člana 3a. Zakona, koja je izmijenjena prema odluci Doma, saglasna Ustavu Bosne i Hercegovine. Pitanju se mora pristupiti apstraktno, bez obzira na mogućnost da čak i zakon, koji je u osnovi ustavan, može biti proveden ili primijenjen u pojedinim slučajevima i u specifičnim okolnostima na neustavan način. Ustavni sud mora odlučiti da li je izmijenjena forma člana 3a. Zakona proizvoljna u pogledu tretmana pojedinih "kategorija" ljudi ili nameće kakav prevelik teret nekim od njih i da li je miješanje u ustavna prava neopravdano. Budući da dva stava člana 3a. Zakona obuhvataju različite grupe ljudi i miješaju se u njihova prava na različitim osnovama, potrebno je da se ispita svaki stav posebno.
c.3.II.a) Proporcionalnost stava 1. osporenog člana 3a. Zakona
- 62.Prvi stav člana 3a. Zakona, izmijenjena verzija, izbjegava suočavanje sa više problema koji su naveli Dom da zauzme stanovište da je ranija verzija povrijedila prava iz Evropske konvencije. Na primjer, izmijenjena verzija nije diskriminirala osobe po osnovu državljanstva. Ova verzija je naravno diskriminirala po osnovu služenja u oružanim snagama, u kojima su određene osobe služile nakon 19. maja 1992. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da je to osnova koja objektivno može biti opravdana za različit tretman. JNA se 19. maja 1992. godine povukla sa teritorije Bosne i Hercegovine prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN dokument, S/RES/752 (1992) od 15. maja 1992. godine), a Vlada Republike Bosne i Hercegovine je preuzela kontrolu nad teritorijom Republike Bosne i Hercegovine. Od tog datuma, osoba koja je bila u oružanim snagama druge zemlje se mogla smatrati osobom koja više nema dužnost lojalnosti prema Republici Bosni i Hercegovini. Ako su oružane snage pripadale zemlji na teritoriji unutar područja bivše SFRJ, a ta zemlja i Republika Bosne i Hercegovina su bile u ratnim odnosima, može se zaključiti da Republika Bosna i Hercegovina nije više dugovala bilo kakvu zaštitu toj osobi. Premda FBiH nije objasnila zašto bi takva vojna služba rezultirala gubitkom stanarskog prava osobe, Ustavni sud smatra da okončanje obaveza lojalnosti nekog stanovnika državi u kojoj prebiva i obaveza države da zaštiti i obezbijedi blagostanje svojim stanovnicima, mogu omogućiti racionalno i objektivno opravdanje za usvajanje neke mjere koja ljude tretira različito po toj osnovi.
- 63.Međutim, Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini daje pravo na povratak domovima svim izbjeglicama i raseljenim licima. Prema članu I stav 1. Aneksa 7, "sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja". Prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine a u vezi sa članom VI Aneksa 7 "sve izbjeglice i raseljena lica koji su se vratili a optuženi su za kazneno djelo, osim za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su definirana u Statutu Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije nakon 01. januara 1991. godine ili za kazneno djelo koje nije povezano s ratnim sukobom, nakon povratka bit će amnestirani. Ni u kojem slučaju optužbe za kaznena djela ne mogu biti podignute zbog političkih ili drugih neodgovarajućih razloga ili radi sprečavanja primjene amnestije".
- 64.Pored toga, Ustavni sud je zaključio u brojnim odlukama da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, i da ponovno uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba, gledano iz ove perspektive, predstavljati osnovni cilj (vidi, odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 34., "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Ovi razlozi su tako snažni da je Ustavni sud zaključio da čak i osobe, koje nisu zaključile ugovor o korištenju stana sa nadležnim stambenim organom (imaju samo rješenje o dodjeli stana), te stoga nisu formalno dobile stanarsko pravo, imaju pravo na povrat (ibid, U 14/00, stav 5, 35). Dom je u predmetu M.P. (loc. cit, stav 158), zaključio da je "Federacija BiH imala težak zadatak da pomiri prava predratnih korisnika na vraćanje njihova dva stana u posjed i prava trenutnih korisnika ta dva stana da im se obezbijedi smještaj". Međutim,"pri usklađivanju suprotnih interesa takvih osoba, treba dati prednost pravu podnosilaca prijava na povratak".
- 65.Međutim, Ustavni sud ističe da je Dom u svojoj jurisprudenciji iz predmeta M.P. (loc. cit, stav 162) napravio izuzetak u pogledu prijeratnih nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA. Dom je naveo:
"Š...Ć Dom zapaža da su stanarska prava imala važnu društvenu ulogu u predratnoj Bosni i Hercegovini, kao i drugdje u bivšoj SFRJ. Pripadnicima tadašnje JNA su dakle dodjeljivani stanovi u Bosni i Hercegovini jer ih je bivša JNA poslala tu na službu i morala im je obezbijediti smještaj. Davalac takvih stanova na korištenje je bila bivša JNA. Nakon raspada bivše SFRJ, davalac takvih stanova na korištenje u Federaciji BiH je postalo Ministarstvo odbrane Federacije BiH. Svrha tih stanova je ostala ista da se obezbijedi smještaj pripadnicima oružanih snaga. Federacija BiH je u skladu sa tim principom oduzela gosp. Štrpcu, pripadniku bivše JNA koji je napustio Bosnu i Hercegovinu i nastavio da služi u stranoj vojsci, njegov stan u Bosni i Hercegovini. Dom zato smatra da je lišavanje gosp. Štrpca i podnosioca prijave njihovog predratnog stana proporcionalno cilju obezbjeđenja smještaja ratnim veteranima i njihovim porodicama. S obzirom na sve okolnosti, teret koji je podnosilac prijave Štrbac primoran da snosi nije pretjeran."
Ustavni sud prihvata ovakav zaključak Doma. Kao što je Dom zaključio, dobro je poznato da je JNA smještala vojno osoblje tamo gdje je ono bilo stacionirano. Stoga, premještanje stanarskog prava bi trebalo shvatiti kao novo stalno mjesto boravka. Osobe koje se nalaze u ovakvim situacijama ne bi se trebale smatrati izbjeglicama ili raseljenim licima u smislu člana 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
- 66.U razmatranju da li se izmijenjena verzija člana 3a. Zakona miješa na proizvoljan i pretjeran način u prava nosilaca stanarskog prava, Ustavni sud smatra sljedeće faktore relevantnim: prvo, član 3a. Zakona u izmijenjenoj formi ne utiče na one osobe koje su već kupile stan; drugo, on također ne utiče na osobe kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druge osobe, koje sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo nad njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće.
- 67.Ustavni sud, stoga, smatra da član 3a. stav 1. Zakona uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa.
c.3.II.b)Proporcionalnost stava 2. pobijanog člana 3a. Zakona
- 68.Ustavni sud sada mora uzeti u razmatranje da li je opravdano tretirati stjecanje drugog stanarskog prava ili sličnog prava "iz drugog novonastalog stanarskog fonda oružanih snaga države koja je uspostavljena na teritoriji bivše SFRJ", kao razlog lišavanja prava na vraćanje u posjed stana. Da li se ovim uspostavlja pravična ravnoteža između ta dva prava i interesa?
- 69.U bivšoj SFRJ postojao je princip da osoba "može imati stanarsko pravo nad samo jednim stanom". To je bilo neophodno kako bi se odgovorilo društvenim potrebama i stanovništvu obezbijedili neophodni uvjeti za stanovanje. Stanarsko pravo nad stanom automatski predstavlja trajno boravište osobe na koje se ono odnosi. Čak i u procesu privatizacije stanova, Bosna i Hercegovina je održala ovaj princip do današnjeg dana, tako da niko ne može privatizirati više od jednog stana.
- 70.Štoviše, Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini obuhvata ne samo Bosnu i Hercegovinu i njene nadležne organe nego i susjedne države - Republiku Hrvatsku i Državnu Zajednicu Srbije i Crne Gore. Ovo je bilo neophodno kako bi se obuhvatili razni aspekti posljedica rata. Iz tog razloga, ove države su bile obavezne da poduzmu progresivne mjere za regionalnu stabilizaciju (Aneks 1B ) i da poštuju civilnu implementaciju tog sporazuma (Aneks 10). Ustavni sud smatra da neki problemi, kao što su povratak izbjeglica u svoje domove i povrat imovine, imaju regionalnu dimenziju, s obzirom da kretanja osoba preko granice imaju direktan utjecaj na, inter alia, imovinske odnose u Bosni i Hercegovini.
- 71.U svjetlu svih ovih faktora, Ustavni sud zaključuje da se uzimanje u obzir određenih okolnosti, koje se odnose na situaciju u kojoj se nalazi osoba u drugoj zemlji na teritoriji bivše SFRJ, kao što je činjenica da osoba ima stanarsko pravo u toj zemlji, ne može posmatrati čisto kao pitanje proporcionalno cilju zaštite oskudnih stambenih izvora i promoviranja jednakosti, nego (u trenutnoj ekonomskoj situaciji) kao nešto bitno kako bi se adekvatno odgovorilo na stambene potrebe svih onih koji su posebno ranjivi i siromašni, u razumnom vremenskom roku.
- 72.Ustavni sud, stoga, zaključuje da miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koje je ustanovljeno drugim stavom pobijanog člana 3a. Zakona nije u svakom slučaju neproporcionalno sa svojim zakonskom ciljevima.
c.4. Rezultat ocjene Ustavnog suda
- 73.U svjetlu navedenih faktora, Ustavni sud je došao do zaključka da se za oba stava pobijanog člana 3a. Zakona, a koji su ocijenjeni u apstraktnom smislu, može reći da uspostavljaju zakonski cilj i da se ne miješaju u prava na način koji je proizvoljan ili koji nameće prevelik teret na pojedince u pogledu prava i interesa drugih pojedinaca i općeg javnog interesa. Član 3a. Zakona se miješa u pravo određenih grupa ljudi na mirno uživanje imovine, odnosno na mirno uživanje stanarskog prava u odnosu na stanove u Bosni i Hercegovini, ali se miješanje može opravdati trenutnim okolnostima u Bosni i Hercegovini i u skladu je sa zakonom i proporcionalno snažnim i legitimnim javnim interesima.
- 74.Ustavni sud, stoga, smatra da je pobijani član 3a. Zakona u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII - Zaključak
- 75.U skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 76.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Izdvojeno mišljenje sudije Davida Feldmana u predmetu broj U 83/03
- 1.Slažem se sa većinskim mišljenjem Suda da je zahtjev dopustiv i da je stav 2. člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 2.Nažalost, ne slažem se sa većinskim mišljenjem u pogledu sukladnosti stava 1. člana 3a. sa Ustavom. Moji razlozi su slijedeći:
- 3.Slažem se sa Sudom da stanarska prava u pogledu stanova JNA predstavljaju "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da se oba stava osporenog člana 3a. miješaju u ova prava tako da pokreću pitanje zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također se slažem da ovo miješanje služi legitimnom cilju i da predstavlja odgovor na urgentnu društvenu potrebu. Međutim, u pogledu stava 1. člana 3a. ne slažem se da je miješanje opravdano. Ovaj stav, po mom mišljenju, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskih prava i općeg interesa, i disproporcionalan je legitimnom cilju.
- 4.Ove zakonske odredbe ne nude bivšim pripadnicima JNA naknadu za gubitak stanarskog prava na bivšim stanovima JNA, pa čak i u slučajevima kada lišavanje prava bez naknade predstavlja prevelik teret za nosioca stanarskog prava. Pored toga, ne postoji procedura u kojoj bi se odlučilo da li bi u pojedinačnim slučajevima nosioci stanarskih prava trebali primiti naknadu za gubitak prava na stanu.
- 5.Slažem se sa Sudom da je potrebno lišiti nosioce stanarskih prava njihovih prava u pogledu bivših stanova JNA u cilju postizanja legitimnog cilja zakona. Međutim, za razliku od Suda, smatram da bi izostanak naknade u svim okolnostima, kao i sredstava kojima bi se procijenila potreba za eventualnom naknadom, mogla natjerati pojedince da ponesu prevelik teret u postizanju legitimnog cilja.
- 6.Stav 1. člana 3a. lišava nosioce stanarskih prava njihove imovine (u ovom slučaju prava na stan). Ovo ne nameće samo kontrolu njihovog korištenja imovine. Dok postoji procedura za nadoknadu za osobe koje su izgubile stanarsko prema članu 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (vidi stav 35. Odluke Suda), ona se primjenjuje samo ako podnosilac zahtjeva ispunjava uvjete iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ako podnosilac zahtjeva ne ispunjava uvjete iz člana 3a., nema zakonskog prava ni na kakvu nadoknadu.
- 7.Samo u posebnim okolnostima sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava o članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra da je pravično i proporcionalno da se ljudi liše imovine bez ikakve nadoknade. Dakle, potrebno je razmotriti da li postoje posebne okolnosti koje opravdavaju odbijanje nadoknade pod određenim okolnostima. Osporeni propisi ne daju mogućnost dobivanje nadoknade ni u slučajevima posebno teških uvjeta ili prilagođavanja nivoa naknade u okolnostima pojedinih podnosilaca zahtjeva, na primjer u slučaju kad se vodi računa o činjenici da neka osoba može dobiti stanarsko pravo drugdje, a opet neka druga osoba ne mora imati takvu priliku. Nedostatak osjećaja prema pojedinim okolnostima je relevantan u odlučivanju toga da li je odbijanje nadoknade radi miješanja u to pravo proporcionalno legitimnom cilju: vidi, mutatis mutandis, presude Evropskog suda za ljudska prava, Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 122-122 presude, i Papapchelas protiv Grčke, podnesak br. 31423/96, presuda od 25. marta 1999.