USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 1/05>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 204/03, rješavajući apelaciju N. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija N. P., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kvlp-7/03 od 15. maja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.N. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče-Srbinja, kojeg zastupa M. Č., advokat iz Foče-Srbinja, podnio je 7. jula 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvlp-7/03 od 15. maja 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Osnovnog javnog tužilaštva Foče-Srbinja (u daljnjem tekstu: Osnovno javno tužilaštvo) zatraženo je, 20. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni sud je, 20. maja 2004. godine, od Osnovnog suda Foče-Srbinja (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatražio na uvid spis broj K-140/01, koji je dostavljen 10. juna 2004. godine.
- 4.Okružno tužilaštvo u Trebinju - Podružni ured Foča-Srbinje (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) dostavilo je odgovor na apelaciju 8. juna 2004. godine, dok je Vrhovni sud dostavio odgovor na apelaciju 28. juna 2004. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva su, 13. septembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda, predmetnog sudskog spisa, kao i ostalih dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Osnovni sud donio je presudu broj K-140/01 od 5. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju broj Kž-19/02 od 26. marta 2002. godine, kojom je apelanta proglasio krivim zbog počinjenog krivičnog djela - neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 245. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 22/00, 33/00 i 37/01), te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Navedenom presudom apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, u periodu od 17. oktobra do 17. novembra 1999. godine.
- 8.Apelant je počeo sa izdržavanjem zatvorske kazne 7. oktobra 2002. godine, te se od tog vremena neprekidno nalazio u Kazneno-popravnom zavodu Foča-Srbinje (u daljnjem tekstu: KPZ Foča-Srbinje), sve do 31. maja 2003. godine, kada je pušten na uvjetni otpust.
- 9.Vrhovni sud je donio presudu broj Kvlp-32/02 od 11. novembra 2002. godine, kojom je usvojio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda, te poništio drugostepenu presudu Okružnog suda broj Kž-19/02 od 26. marta 2002. godine i predmet vratio na ponovni postupak.
- 10.Okružni sud je u ponovnom postupku, 16. decembra 2002. godine, održao sjednicu vijeća kojoj su prisustvovali okružni javni tužilac i apelantov branilac i donio presudu broj Kž-129/02 od 16. decembra 2002. godine, kojom se odbija kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude Osnovnog suda broj K-140/01 od 5. novembra 2001. godine.
- 11.Nakon toga apelant je, 10. februara 2003. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda Osnovnog i Okružnog suda. Vrhovni sud je donio Rješenje broj Kvlp-7/03 od 15. maja 2003. godine, kojim je ovaj zahtjev odbijen kao neosnovan.
a) IV - Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87/, 57/89, 3/90 i 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
"Član 15.
- 1)Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
- 2)Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.
Član 427.
Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude može se podnijeti u sljedećim slučajevima:
- 1)zbog povrede krivičnog zakona na štetu osuđenog predviđene u članu 365. tač. 1. do 4. ovog zakona, ili zbog povrede iz tačke 5. tog člana ako se prekoračenje ovlaštenja odnosi na odluku o kazni, mjeri bezbjednosti ili oduzimanju imovinske koristi;
- 2)zbog povrede odredaba krivičnog postupka predviđenih u članu 364. stav 1. tač. 1., 5., 8., 9. i 10. ovog zakona, ili zbog učestvovanja u rješavanju u drugom, odnosno trećem stepenu sudije ili sudije porotnika koji se morao izuzeti (član 39. tač. 1. do 5), ili zbog toga što je okrivljenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu ili pretresu pred drugostepenim sudom upotrebljava svoj jezik (član 7);
- 3)zbog povrede prava osuđenog na odbranu na glavnom pretresu ili zbog povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda uticala na donošenje pravilne presude".
- 13.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) relevantne odredbe glase:
- 13.
"Član 426. stav 1.
Pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude kojom je okrivljeni oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravosnažnosti prvostepenog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je povodom žalbe rješavao viši sud - od dana prijema odluke višeg suda.
Član 429. stav 1. alineja v)
- 1)Pravo na naknadu štete pripada i licu:
- v)koje je uslijed greške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišeno slobode, ili je zadržano duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere".
- v)
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 14.Apelant smatra da je u krivičnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem došlo do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 15.Povredu prava na slobodu i sigurnost apelant vidi u tome što je, unatoč presudi Vrhovnog suda broj Kvlp-32/02 od 11. novembra 2002. godine, kojom je usvojen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude i ukinuta osuđujuća drugostepena presuda, on i dalje zadržan na izdržavanju zatvorske kazne u KPZ Foča-Srbinje. Dakle, apelant smatra da je u periodu od 11. novembra 2002. godine, kada je donesena navedena presuda Vrhovnog suda, do 30. januara 2003. godine, kada mu je uručena presuda Okružnog suda kojom je ponovo odbijena njegova žalba, bio nezakonito lišen slobode, te traži da mu Ustavni sud dosudi kompenzaciju u smislu odredaba člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
- 16.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što smatra da je krivični postupak, koji je prethodio donošenju osuđujuće presude, bio nepravičan, zato što se osuđujuća presuda ne zasniva na kvalitetnim i ubjedljivim dokazima. U prilog navedenom apelant ističe da se osuđujuća presuda zasniva na "priznanju okrivljenog datog policiji prilikom pretresa njegovog auta da se u zamotuljku nalazi trava". Zatim, apelant ističe da sud zasniva presudu na službenoj zabilješci policije, na osnovu koje su pripadnici policije, u navodno nepoznatom licu koje je nudilo drogu pripadnicima Stabilizacijskih snaga u Bosni i Hercegovini, prepoznali apelanta. Dalje, apelant naglašava da sud u presudi navodi "da se okrivljeni bavio trgovinom ovih proizvoda" mada to nikad nije pravosnažno dokazano. Apelant ističe i da je u cijelom postupku krunski dokaz njegove krivice bila droga koja je nađena ispod njegovog auta, međutim, da nije dokazano da je on drogu stavio ispod auta. Osim toga, apelant navodi i da je sud u fazi istrage propustio da prikupi ključne dokaze o njegovoj eventualnoj krivici kao što su: vještačenje papilarnih linija na selotejpu kojim je paketić sa drogom bio omotan, vještačenje papilarnih linija na žici kojom je paketić sa drogom bio pričvršćen i vještačenje papilarnih linija na lafetu kola na kojem se paketić sa drogom nalazio. Zbog navedenog, apelant je podnio zahtjev da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog povrede prava na pravično suđenje.
- 14.
- b)Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naglašava da je predmetna apelacija neosnovana, te predlaže da se odbije jer nije došlo do kršenja navedenih ustavnih prava. Osim toga, Vrhovni sud navodi da su dati potpuno jasni, određeni i valjani razlozi zašto nije prihvaćen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Vrhovni sud ističe da su odlukom koja se pobija apelacijom detaljno analizirana i da nisu ostala bez odgovora pitanja kao što su: učešće ovlaštenih službenih lica prilikom otkrivanja predmetnog krivičnog djela, njihovo uzimanje izjava od okrivljenog, saslušanje tih lica u svojstvu svjedoka, kao i saslušanje ostalih svjedoka i ispitivanje samog okrivljenog. Isto se odnosi i na zadržavanje apelanta u zatvoru i na isticanje prigovora o postupku utvrđivanja odgovarajućih činjenica (vještačenje papilarnih linija).
- 18.Okružno tužilaštvo navodi da se apelant, u periodu od 11. novembra 2002. godine (datum kad je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu) do 16. decembra 2002. godine (datum kad je drugostepeni sud ponovo donio odluku kojom se odbija apelantova žalba) nalazio na izdržavanju zatvorske kazne po nepravosnažnoj presudi Osnovnog suda. Međutim, Osnovno tužilaštvo i Osnovni sud nisu bili obaviješteni o ukidanju drugostepene presude, tako da Osnovni sud, u odnosu na apelanta, nije mogao donijeti rješenje o prekidu izdržavanja kazne zatvora. Na kraju, ističe se da Osnovno tužilaštvo i Osnovni sud nisu kršili ljudska prava.
- 17.
VI - Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kvlp-7/03 od 15. maja 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 4. jula 2003. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 23.Apelant pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 24.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost."
Član 5. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
d. lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;
e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;
f. zakonitog hapšenja ili lišenje slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak u cilju deportacije ili ekstradicije.
- 2.Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
- 5.Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.
- 25.U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora ispitati da li je Rješenjem Vrhovnog suda broj Kvlp-7/03 od 15. maja 2003. godine, koje se pobija apelacijom, povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije.
- 26.Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979., serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva od nacionalnog zakona, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta čak i kad prema stanovištu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Bozano od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
- 27.Imajući u vidu navedeno postavlja se pitanje da li je osporeno rješenje Vrhovnog suda povrijedilo apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Činjenica je da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude isticao da se u periodu od 11. novembra 2002. godine pa sve do 30. januara 2003. godine nalazio u KPZ Foča-Srbinje na osnovu nepravosnažne sudske odluke. U osporenom rješenju Vrhovni sud je naglasio da se zahtjev za vanredno preispitivanje odbija zbog nepostojanja zakonskog osnova po kojem se napadaju nižestepene presude, pa se samim tim ne nalazi ni povreda prava iz člana 5. Evropske konvencije.
- 28.Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud donio pobijano rješenje u okviru svojih nadležnosti iz člana 427. Zakona o krivičnom postupku, kojim je tačno definirano iz kojih razloga se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, te što je sud ovlašten da ispituje prilikom rješavanja takvih zahtjeva. Članom 427. Zakona o krivičnom postupku nije dato u nadležnost sudovima da, prilikom rješavanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, odlučuju o prigovorima koji se tiču nezakonitog lišavanja slobode.
- 29.Osim toga, apelant se mogao obratiti Osnovnom sudu koji ga je uputio na izdržavanje zatvorske kazne, te ukazati da se u periodu od 11. novembra 2002. godine do 30. januara 2003. godine nalazi u zatvoru na osnovu nepravosnažne presude, jer je ovaj sud bio dužan da donese rješenje kojim se apelant pušta na slobodu do donošenja pravosnažne osuđujuće presude. Međutim apelant to nije učinio, odnosno, u predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelant na bilo koji način ukazao Osnovnom sudu da se u spornom periodu nalazio u zatvoru na osnovu nepravosnažne sudske odluke. Apelant je sve vrijeme imao advokata kao branioca, što ukazuje da je on mogao tražiti da se njegov klijent pusti na slobodu dok prvostepena presuda ne postane pravosnažna.
- 30.Osim toga, Ustavni sud naglašava da je apelantov branilac bio prisutan na sjednici vijeća Okružnog suda na kojoj se raspravljalo o njegovoj žalbi na prvostepenu presudu, te da ni tada na bilo koji način nije tom sudu ukazao da se njegov klijent nalazi u zatvoru na osnovu nepravosnažne presude. Apelant tek u zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda ukazuje da je u spornom periodu bio u zatvoru na osnovu nepravosnažne presude.
- 31.Ustavni sud je već ranije objasnio da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda nije mogao odlučivati o njegovim navodima povodom boravka u zatvoru u spornom periodu na osnovu nepravosnažne presude, jer se morao kretati u granicama za ispitivanje zahtjeva koje su date u članu 427. Zakona o krivičnom postupku.
- 32.Na osnovu Rješenja Komisije za uvjetne otpuste Vlade Republike Srpske broj 04/2-246-212/03 od 31. marta 2003. godine, kojim je apelant pušten na uvjetni otpust sa 31. majem 2003. godine, vidljivo da je apelantu u izdržavanje kazne uračunat sporni period za koji apelant tvrdi da je proveo u zatvoru na osnovu nepravosnažne presude. Osim toga, Ustavni sud naglašava da apelant ima pravo da, u skladu sa odredbama člana 426. stav 1. i člana 429. stav 1. alineja v) Zakona o krivičnom postupku, traži naknadu štete za sporni period koji je proveo u zatvoru na osnovu nepravosnažne presude.
- 33.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. S obzirom da Ustavni sud nije našao povredu člana 5. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje zahtjeva za dodjelu kompenzacije po osnovu člana 5. stav 5. Evropske konvencije, posebno kad se ima u vidu da apelant, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, ima pravo da traži naknadu štete od nadležnog organa.
Pravo na pravično suđenje
- 34.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde".
- 35.Apelant smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zato što se presuda ne zasniva na "kvalitetnim i ubjedljivim dokazima". Nedostatak "kvalitetnih i ubjedljivih dokaza" apelant vidi u tome što je sud u fazi istrage propustio da prikupi određene "krunske dokaze" na osnovu kojih bi se jedino mogla utvrditi njegova krivica. Osim toga, apelant nedostatak "kvalitetnih i ubjedljivih dokaza" vidi i u tome što sud presudu zasniva na priznanju datom policiji prilikom pretresa njegovog auta, zatim stoga što su pripadnici policije navodno saslušavani na okolnosti njegovog iskaza, te stoga što je sud u presudi naveo da se apelant bavio trgovinom ovih proizvoda, iako to nije nikad pravosnažno dokazano.
- 36.Ustavni sud se ne može staviti u ulogu redovnih sudova pa vršiti procjenu činjeničnog stanja ili utvrđivati nove činjenice u konkretnom slučaju, odnosno ne može ispitivati da li postoji dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. Navedeno stanovište Ustavni sud je zauzeo u svojoj odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 37.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ispitivati zašto redovni sudovi nisu izveli određene dokaze na koje ukazuje apelant da su trebali biti izvedeni, kao ni kako su redovni sudovi procijenili određene dokaze u toku krivičnog postupka, te na kojim dokazima su zasnovali svoju presudu. Iz obrazloženja predmetnih presuda, kao i cjelokupnog spisa, ni na koji način se ne može smatrati da utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazi na kojima se predmetne presude zasnivaju, djeluju proizvoljno ili neprihvatljivo. Dakle, Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi, u konkretnom slučaju, prilikom izvođenja i ispitivanja dokaza kretali u okviru dispozicije koja ima je data članom 15. Zakona o krivičnom postupku.
- 38.Osim toga, Ustavni sud navodi da nisu tačni apelantovi navodi da su pripadnici policije u toku krivičnog postupka saslušavani na okolnosti iskaza koji im je dao apelant, što inače nije dozvoljeno prema Zakonu o krivičnom postupku. Naime, iz obrazloženja presuda kao i predmetnog sudskog spisa, vidljivo je da su pripadnici policije saslušavani na okolnosti i saznanja do kojih su došli prilikom pretresa apelantovog auta, a ne iskaza koji je apelant dao dok ga je ispitivala policija. S druge strane redovni sudovi nikada nisu naveli da je apelant pravosnažno osuđen zbog trgovine drogom, već su naveli da je ranije osuđivan zbog drugih krivičnih djela.
- 39.Dakle, kada se u konkretnom slučaju sagleda kompletan krivični postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da on zadovoljava kriterije pravičnog suđenja. Naime, nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Apelant je tokom cijelog postupka imao branioca, mogao ulagati žalbe, kao i vanredna pravna sredstva, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
- 40.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 41.S obzirom da Ustavni sud nije našao povredu prava na pravično suđenje, nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za dodjelu kompenzacije zbog navodne povrede ovog prava.
VIII - Zaključak
- 42.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.