USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 2/05>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 84/03, rješavajući apelaciju H. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7., člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. H., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1382/01 od 23. aprila 2002. godine i Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-348/00 od 14. septembra 2001. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. H. podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-348/00 od 5. juna 2002. godine kojim je odbačena revizija kao nedopuštena, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, podnio je 17. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-348/00 od 5. juna 2002. godine i presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1382/01 od 23. aprila 2002. godine i Općinskog suda, broj Mal-348/00 od 14. septembra 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. septembra 2003. godine od Kantonalnog suda i Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine - Filijala u Tuzli (u daljnjem tekstu: Fond PIO), zatražio da odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud 14. oktobra 2003. godine, a Fond PIO 3. oktobra 2003. godine. Ovi odgovori su, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelantu je, rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine - Filijala Tuzla (sada Fond PIO), od 24. decembra 1984. godine, koje je doneseno na osnovu odredbi Jugoslavensko-austrijske konvencije o socijalnom osiguranju, priznato pravo na razmjeran dio invalidske penzije, počevši od 30. aprila 1983. godine, u određenom mjesečnom iznosu. Na osnovu tog rješenja apelantu je isplaćivan dio invalidske penzije u iznosu najniže penzije, jer je Fond PIO imao sredstava, sve do 1. maja 1999. godine, kada mu je iznos koji je do tada primao smanjen na iznos od 62,30 KM.
- 6.Apelant se, 3. novembra 1999. godine, obratio Fondu PIO tražeći da mu se penzija od 1. maja 1999. godine poveća na iznos najniže penzije, tj. na iznos od 117 KM. Novim podneskom, od 23. septembra 2000. godine, urgirao je da mu se izvrši korekcija iznosa penzije i isplati razlika počevši od 1. maja 1999. godine.
- 7.Kako Fond PIO nije udovoljio njegovom zahtjevu, apelant je 6. novembra 2000. godine pokrenuo spor protiv tuženog Fonda PIO radi isplate razlike penzije. U tužbi je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime razlike zbog manje isplaćene penzije za period od 1. maja 1999. godine isplati iznos od 913 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da mu ubuduće isplaćuje iznos najniže penzije.
- 8.Općinsku sud je presudom, broj Mal-348/00 od 14. septembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1382/01 od 23. aprila 2002. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Općinski sud je zaključio, na osnovu odredbi člana 72. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98), koje su sadržajno identične sa odredbama člana 43. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu priznato pravo na razmjeran dio invalidske penzije, da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer mu prema tim propisima ne pripada pravo na zajamčenu i najnižu penziju, s obzirom da ne spada u krug osiguranika kojima su zakonom priznata ta prava.
- 9.Općinski sud je Rješenjem broj Mal-348/00 od 5. juna 2002. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1382/01 od 23. aprila 2002. godine, jer je zaključio, na osnovu člana 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku, da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena, s obzirom da vrijednost spora koju je apelant u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM.
IV - Relevantni propisi
- 10.Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00 i 32/01), propisuje, u članu 72. da osiguranicima koji su ostvarili penziju u visini od 85% od penzijskog osnova ili osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža i invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene za procent porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje zajamčena penzija (stav 1); osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene za procent porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje najniži iznos penzije (stav 2); odredbe st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na razmjerni dio penzije po međunarodnim sporazumima (stav 3).
Odredbe identičnog sadržaja bile su predviđene i u članu 43. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", broj 38/90), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu priznato pravo na razmjerni dio invalidske penzije.
- 11.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/98), koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine, propisivao je, u članu 364. da se protiv pravosnažne presude u drugom stepenu, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude (stav 1); revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM (stav 3).
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant se u svojoj apelaciji žali da je osporenim rješenjem i presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, koje garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njezini protokoli. Navodi da su osporene presude zasnovane na Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji, u relevantnim odredbama za ovaj slučaj, nije usklađen sa odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola, koji se, u skladu sa članom II Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim drugim zakonima, što je rezultiralo oduzimanjem njegove imovine, zarađene dugogodišnjim radom i izdvajanjem u penzijske fondove, pri čemu nije od značaja gdje je radio i ostvario pravo na penziju.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, a razloge za ovakvu ocjenu sud je obrazložio u svojoj presudi, pa predlaže da se apelacija odbije.
- 14.Fond PIO je odgovorio da ostaje kod navoda iznesenih u prvostepenom postupku. Smatra da ni jedna odredba Ustava nije povrijeđena, jer su presude donesene u skladu sa važećim zakonom.
VI - Dopustivost
- 15.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog Ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 16.Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 17.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 18.U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1382/01 od 23. aprila 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je podnio apelaciju 17. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na osporene presude, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 20.Dalje, imajući u vidu da je Rješenjem Općinskog suda, broj Mal. 348/00 od 5. juna 2002. godine, revizija apelanta podnesena protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1382/01 od 23. aprila 2002. godine, kojom je okončan postupak u ovoj sudskoj stvari, odbačena kao nedozvoljena, jer vrijednost spora koju je apelant u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana. Stoga, apelacija u ovom dijelu treba biti odbačena, prema članu 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
VII - Meritum
- 21.Apelant u svojoj apelaciji ukazuje da su osporene sudske odluke povrijedile njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da je odbijen njegov zahtjev za povećanje razmjernog dijela invalidske penzije na iznos najniže penzije, kao i za isplatu razlike penzije. Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu".
22. b) Pravo na imovinu
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu",
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine garantira svakome "pravo na imovinu". Ovo pravo se, prema stavu 1. tog člana, osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije i njenih protokola koji se, prema stavu 2. istog člana, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosi i na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 23.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 24.Pojam "imovina" koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumači na restriktivan način, nego treba da se shvati tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska ili socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali općenito shvaćeno tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, 1979., tom 31. stav 50).
- 25.Konkretni predmet odnosi se na zahtjev apelanta za povećanje njegove penzije, konkretno razmjernog dijela invalidske penzije, ostvarene po međunarodnom sporazumu. Zato je prethodno pitanje, koje Ustavni sud treba da razmotri, da li se član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjuje u ovom slučaju.
- 26.U pogledu primjenljivosti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud za ljudska prava pravi razliku u pitanju penzijskih shema i sistema socijalnog osiguranja između, s jedne strane, sistema prema kojima se plaćanjem doprinosa ostvaruju pojedinačni udjeli u fondu, a čiji se iznos može utvrditi u svakom datom momentu, i s druge strane, sistema prema kojima je odnos između doprinosa koji se plaćaju i kasnijih beneficija mnogo labaviji, što čini težim adekvatnu definiciju objekta imovine. Prvi je sistem stvaranja imovine, a zahtjevi za beneficijama predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok drugi sistem "baziran na principu solidarnosti koji odražava odgovornost zajednice u cjelini" i ne daje učesnicima bilo kakvo pravo na udio koji se može tačno utvrditi, nego samo na očekivanje određenog iznosa koji zavisi od uvjeta koji vladaju u trenutku kada se penzija isplaćuje (vidi predstavku 4130/69, xv. The Netherlands, Godišnjak Evropske konvencije XIV (1971), str. 224 (244), predstavku 5763/72, xv. The Netherlands, Godišnjak Evropske konvencije XVI (1973), str. 274 (290-292). Navedene penzije su utemeljene na načelu kolektivne sigurnosti i ne finansiraju se doprinosima koji bi se na bilo koji način mogli individualizirati (vidi predstavku 10094/82, 6. v. Austria, OI 38 (1984), str. 84. (85-86)). U navedenom slučaju također može postojati pravo na izvjesne beneficije sve dok je sistem na snazi i učesnici ispunjavaju važeće uvjete (vidi predstavku 7624/76, XV. Austria, OI 19 (1980), str. 100 (104-105) i dr.). Međutim, u tom slučaju pravo garantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije pravo na tačno određeni iznos, budući on može biti pod utjecajem promjena, između ostalog, uslijed pravnih propisa. Promjene u iznosu beneficije mogu rezultirati kršenjem prava na imovinu, samo ukoliko se radi o veoma značajnoj redukciji beneficije (vidi Izvještaj od 1. oktobra 1975. Müller, Godišnjak Evropske konvencije XIX (1976), str. 996 (1018-1020). A čak i ukoliko se garantirano pravo u principu proširuje na periodična povećanja, ona mogu biti izložena ograničenjima ukoliko se penzija isplaćuje u inozemstvu, budući da mnoge zemlje primjenjuju specifična ograničenja na isplatu beneficija u stranim zemljama (vidi predstavku 9776/82, xv. The United Kingdom, OI 34 (1983), str. 153, 154).
- 27.Ustavni sud ističe da odbijanje apelantovog zahtjeva za povećanje razmjernog dijela invalidske penzije, pravo koje mu je priznato po međunarodnom sporazumu, ima pravnu osnovu u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (vidi tačku 10. ove odluke).
- 28.Prema tome, imajući u vidu da je penzijsko i invalidsko osiguranje u Federaciji Bosne i Hercegovine zasnovano na kolektivnoj sigurnosti i solidarnosti, a sve u kontekstu tačke 26. ove odluke, Ustavni sud nalazi da se konkretni slučaj ne tiče apelantove imovine u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, stoga, zaključuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije primjenjiv u ovom slučaju.
- 29.Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.