USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 7/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1293/05, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići kao osnovana.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Industrijsko preduzeće "Krivaja" d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Bahrija Muminović, dipl. pravnik iz Zavidovića, podnijelo je 9. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 15. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Općinski sud i Kantonalni sud su 31. augusta i 5. septembra 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 12. juna 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Na osnovu apelantovog prijedloga za dozvolu izvršenja, na osnovu vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga, računa, narudžbenica, otpremnica), podnesenog protiv Trgovačkog preduzeća DJL "Bizmark-Comerc" Živinice, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 8.663,70 KM, Općinski sud u Živinicama je 16. marta 1999. godine donio Rješenje o izvršenju broj Ip-27/99 kojim je odredio predloženo izvršenje.
- 7.Općinski sud je Zaključkom o uređenju prijedloga broj Ip-27/99 od 18. novembra 1999. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana, računajući od dana uručenja Zaključka, otkloni nedostatke izvršnog prijedloga na način da sudu dostavi tačan naziv dužnika, jer su dostavljači suda vratili pismena sa napomenom da je nepoznat naziv firme, te da se na toj adresi nalazi privatna kuća. Sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o izvršnom postupku FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) u vezi sa članom 95. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po zaključku, da će njegov izvršni prijedlog odbaciti kao neuredan, a izvršni postupak obustaviti.
- 8.Apelant je podneskom od 9. decembra 1999. godine postupio po zaključku suda i uredio prijedlog o izvršenju. Općinski sud je postupio po apelantovom podnesku i pokušao dostaviti rješenje o izvršenju dužniku na adresu koju je apelant naveo u svome podnesku. S obzirom na to da je rješenje o izvršenju vraćeno sa naznakom sudskog dostavljača da je izvršenik nepoznat, te da je potrebno precizirati adresu i navesti ime vlasnika, Općinski sud je Zaključkom o uređenju prijedloga broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine ponovo pozvao apelanta da otkloni nedostatke izvršnog prijedloga u roku od osam dana, računajući od dana uručenja Zaključka. Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po Zaključku, da će njegov izvršni prijedlog odbaciti kao neuredan, a izvršni postupak obustaviti. I u ovom zaključku sud se pozvao na iste odredbe zakona kao i u prethodnom zaključku.
- 9.Rješenjem Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine, apelantov prijedlog za izvršenje odbačen je kao neuredan a izvršni postupak je obustavljen.
- 10.U obrazloženju prvostepenog rješenja sud je naveo, s obzirom na to da apelant nije postupio po Zaključku broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine, koji je primio 30. juna 2000. godine, da je odlučio da odbaci apelantov prijedlog za izvršenje u smislu odredaba člana 14. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) i člana 98. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99).
- 11.U obrazloženju drugostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojnih isprava, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 98. stav 4. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 14. prijašnjag Zakona o izvršnom postupku, odbacio prijedlog za izvršenje kao neuredan. Sud je naveo da prijedlog za izvršenje, kao najvažniji podnesak u izvršnom postupku i jednak prema značaju tužbi u parničnom postupku, treba da bude razumljiv i da sadrži sve što je potrebno da bi se u vezi s njim moglo postupati (član 35. stav 1. prijašnjeg Zakona o izvršnom postupku). Sud navodi da je apelant u žalbi naveo da je on, postupajući po zaključku suda od 1. juna 2002. godine, dostavio sudu 18. augusta 2000. godine pismeni podnesak sa tačnom adresom izvršenika i imenom i adresom osnivača i direktora izvršenika. Međutim, Kantonalni sud konstatira da apelant uz žalbu nije priložio primjerak navedenog podneska, odnosno da stanje spisa ne potvrđuje navedeni apelantov žalbeni navod, jer se u spisu ne nalazi navedeni apelantov podnesak od 18. augusta 2000. godine, te da, stoga, izneseni apelantov prigovor nije mogao biti prihvaćen kao osnovan. Dalje, sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tragati za tačnom adresom izvršenika, u situaciji kada tražilac izvršenja nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sam sazna adresu izvršenika i da su ti pokušaji ostali bezuspješni. Kantonalni sud, primjenjujući odredbe člana 362. stav 2. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, odbio je apelantovu žalbu kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je on postupio i po drugom zaključku Općinskog suda, te je podneskom od 18. augusta 2000. godine dostavio sudu tražene podatke. Također, apelant navodi da je u žalbi na prvostepeno rješenje naveo da je tačno da u roku od osam dana nije dostavio tražene podatke, ali ih je dostavio pravovremeno, tj. najmanje dvije godine prije donošenja prvostepenog rješenja o obustavi postupka. Ističe da rok od osam dana, koji je sud odredio za dostavljanje, nije prekluzivni rok, te da je njegov podnesak od 18. augusta 2000. godine pravovremen u odnosu na donošenje prvostepenog rješenja. Navodi da je i sud bio obavezan da, u skladu sa odredbom člana 138. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98), putem nadležnog organa sazna adresu sjedišta izvršenika ako se izvršenik nije nalazio na adresi sjedišta koju je apelant dostavio sudu podneskom od 9. decembra 1999. godine. Ističe da mu je Općinski sud dostavio drugostepeno rješenje 28. aprila 2005. godine, te da je na omotu napisao broj Ip-27/99, a ne broj Pž-190/04, odnosno broj drugostepenog rješenja. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je bio dužan dostaviti drugostepeno rješenje direktno apelantu, u smislu odredaba člana 232. novog Zakona o parničnom postupku.
- 13.Također, prema apelantovom mišljenju , Kantonalni sud je rješenje donio prema odredbama ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku, a što je u suprotnosti sa odredbama člana 226, a u vezi sa članom 21. novog Zakona o izvršnom postupku. Apelant smatra da je u odnosu na odredbu člana 21, a u vezi sa odredbom člana 226. navedenog zakona, drugostepeni sud u postupku po žalbi trebalo da primijeni odredbe novog Zakona o parničnom postupku. Apelant smatra da je drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 226, a u vezi sa odredbom člana 21. Zakona o izvršnom postupku, odredbom člana 456. stav 2, odredbom člana 236. i člana 224. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku, trebalo da ukine prvostepeno Rješenje broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine i predmet, u smislu odredbe čl. 55. i 66. Zakona o parničnom postupku, vrati na ponovni postupak da apelant uredi tužbu, jer je predmetno rješenje o izvršenju izdato na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga, računa, otpremnica, a ove isprave se ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama u smislu odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku. Apelant se, dalje, žali da, iako je on podneskom od 9. decembra 1999. godine, dostavio tačnu adresu sjedišta izvršenika, sud u Zaključku broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine nije izričito konstatirao da je sud pokušao dostaviti rješenje na adresu sjedišta izvršenika Dubrave Donje bb, te da je dostavljanje na toj adresi bila bezuspješno. Zatim, apelant navodi da se iz obrazloženja Rješenja Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine ne vidi da je sud pokušao dostaviti rješenje o izvršenju na adresu sjedišta izvršenika Dubrave Donje bb Živinice. Ističe da je, pod uvjetom da je dostavljanje bilo bezuspješno na navedenoj adresi koju je on dostavio nakon prvog zaključka, prvostepeni sud bio zakonski obavezan da, u smislu odredbe člana 138. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, od nadležnog organa sazna adresu sjedišta izvršenika, što sud nije učinio. Apelant ističe da mu je povredom njegovog prava na pravično suđenje pričinjena ekonomska šteta, jer od izvršenika nije mogao naplatiti dug u iznosu od 8.663,70 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlukom Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđeno rješenje prvostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant kao tražilac izvršenja nije postupio po nalogu prvostepenog suda i sudu dostavio tačne adrese izvršenika i imena vlasnika izvršenika. Sud navodi da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud bio dužan u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji postupiti u skladu sa odredbom člana 138. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, jer sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tragati za tačnom adresom izvršenika u situaciji kada tražilac izvršenja nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sâm sazna adresu izvršenika i da su ti pokušaji ostali neuspješni. Sud navodi da je nepravilno apelantovo pravno rezoniranje da je drugostepeni sud svoju odluku, prema odredbi člana 232. važećeg Zakona o parničnom postupku, bio dužan dostaviti direktno strankama, jer je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni odredba člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku. Nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, jer apelant svoje potraživanje prema izvršeniku može naplatiti u novom izvršnom postupku pokrenutom na osnovu urednog prijedloga za izvršenje. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelant postupio po zaključku suda od 18. novembra 1999. godine, te podneskom od 9. decembra 1999. godine dostavio adresu izvršenika Dubrave Donje bb 75250 Živinice. Sud je pokušao dostaviti rješenje na navedenu adresu, ali je dostavnica vraćena sa naznakom sudskog dostavljača da je izvršenik nepoznat i da je potrebno precizirati adresu i navesti ime vlasnika. Sud navodi da iz sadržaja spisa ne proizlazi da je apelant postupio po zaključku suda od 1. juna 2000. godine, jer u spisu ne postoji apelantov podnesak od 18. augusta 2000. godine kojim je obavijestio sud o adresi izvršenika, kao i priložio kartone deponiranih potpisa vlasnika i lica ovlaštenih za raspolaganje sredstvima izvršenika. Stoga je sud donio rješenje od 9. jula 2002. godine kojim je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje kao neuredan i obustavio izvršni postupak. Sud navodi da je apelant 17. jula 2002. godine protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu, te da je po nalogu sadašnjeg predsjednika suda, nakon spajanja sudova u Banovićima i Kladnju u novoosnovani sud u Živinicama, izvršena provjera starih predmeta, odnosno njihovo stavljanje u rad, i tom prilikom utvrđeno da po apelantovoj žalbi nije postupano. Predmetni spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 13. oktobra 2004. godine. Sud navodi da, prema važećem Zakonu o izvršnom postupku, kao i prijašnjem Zakonu o izvršnom postupku koji je važio u momentu donošenja rješenja o izvršenju, kao i zaključaka u navedenom predmetu, ne stoji obaveza suda da pribavlja adrese, odnosno utvrđuje adrese stranaka-izvršenika, jer je tražilac izvršenja obavezan da osigura sudu sve potrebne podatke, kao i da osigura eventualni predujam kako bi sud nesmetano provodio izvršni postupak. Sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, paušalni i neargumentirani, te predlaže da se odbiju kao neosnovani, jer apelantu nije povrijeđeno nijedno od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Sud je, također, u prilogu odgovora dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu drugostepenog rješenja.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03), koji je stupio na snagu 19. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase:
"Član 21.
(2) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
(...).
Član 29.
(1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 226.
(1) Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona."
- 17.U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94), koji se primjenjivao do 18. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase:
"Član 14.
U postupku izvršenja i osiguranja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drugačije određeno.
Član 21.
...
(2) Vjerodostojna isprava, u smislu ovog zakona, jeste faktura, mjenica i ček sa protestom i povratnim računom kada je potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga, po zakonu ovjerena privatna isprava i isprava koja po posebnim propisima ima značaj javne isprave. Fakturom se smatra i obračun kamate.
Član 35.
U prijedlogu za izvršenje moraju biti naznačeni: povjerilac i dužnik, izvršna ili vjerodostojna isprava, obaveza dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja.
Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (član 21) mora sadržavati i zahtjev da sud obaveže dužnika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima, u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima.
Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima, u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari."
- 18.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:
"Član 456. st. 1. i 2.
(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona."
- 19.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 371.
Potraživanja zatarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 389.
(1) Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.
(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdjejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena."
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 28. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 25.Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi da li je rezultat predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate novčanih potraživanja od izvršenika u iznosu od 8.663,70 KM. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 26.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, njegova nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 27.U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud u predmetnom postupku trebalo da primijeni odredbe novog Zakona o izvršnom postupku i novog Zakona o parničnom postupku, te u skladu sa relevantnim odredbama navedenih zakona, ukine prvostepeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak, kako bi apelant uredio tužbu, jer je predmetno rješenje izdato na osnovu vjerodostojnih isprava koje se, u smislu odredbe člana 29. novog Zakona o izvršnom postupku, ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama.
- 28.Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je apelantov prijedlog za izvršenje odbačen kao neuredan, a izvršni postupak obustavljen. U obrazloženju drugostepenog rješenja sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojnih isprava, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 98. stav 4. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 14. prijašnjeg Zakona o izvršnom postupku, odbacio prijedlog za izvršenje kao neuredan. Primjenjujući odredbe člana 362. stav 2. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
- 29.Ustavni sud konstatira da je u prijelaznim i završnim odredbama novog Zakona o izvršnom postupku u članu 226. propisano da će se postupak izvršenja, započet do početka primjene ovog zakona, okončati prema odredbama ovog zakona.
- 30.Članom 64. istog zakona propisano je da se postupak izvršenja smatra završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
- 31.Prema navedenom, Ustavni sud konstatira da, u trenutku kada je stupio na snagu novi Zakon o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak još uvijek nije bio završen. Konkretno, u to vrijeme Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine. Imajući u vidu odredbu člana 226. novog Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj: "Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona", Kantonalni sud je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi bio dužan primijeniti novi Zakon o izvršnom postupku.
- 32.Odredbom člana 29. stav 2. važećeg Zakona o izvršnom postupku propisano je da je vjerodostojna isprava, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.
- 33.Iz navedene odredbe proizlazi da se isprave na osnovu kojih je apelant podnio prijedlog za izvršenje više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, budući da je apelant prijedlog podnio na osnovu izvoda iz svojih poslovnih knjiga, koji se u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje, prema Zakonu o izvršnom postupku koji je bio na snazi u to vrijeme, smatrao vjerodostojnom ispravom. Stoga je Kantonalni sud, primjenjujući novi Zakon o izvršnom postupku, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi mogao postupiti na dva načina, i to: da apelantov prijedlog za izvršenje odbaci zbog toga što se, u skladu sa novim Zakonom o izvršnom postupku, isprave na osnovu kojih je apelant podnio prijedlog više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, ili da postupi prema odredbi člana 29. stav 2. novog Zakona o izvršnom postupku, tj. da predmet proslijedi parničnom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno da se postupa kao po tužbi.
- 34.Naime, imajući u vidu prijelazne i završne odredbe novog Zakona o izvršnom postupku, predmete u kojima se prijedlog za izvršenje zasniva na vjerodostojnim ispravama, koje, prema ovom zakonu, nemaju više to svojstvo, otvoren je niz pitanja u pogledu postupanja i odlučivanja u tim predmetima. Preporuka autora zakona je da se ti sporni predmeti proslijede parničnom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno da se postupa na način kao po tužbi, s tim što bi tužilac podneseni prijedlog, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, morao urediti u smislu člana 53. navedenog zakona, čime bi se zaštitili interesi stranaka u postupku kada je u pitanju princip efikasnosti i ekonomičnosti pružanja sudske zaštite. Za konkretan slučaj ovakav stav bi dodatno bio prihvatljiv, imajući u vidu činjenicu da je prijedlog za dozvolu izvršenja podnesen 5. februara 1999. godine a da je Općinski sud rješenje kojim se prijedlog za izvršenje odbacuje kao neuredan, pa se izvršni postupak obustavlja, donio 9. jula 2002. godine, dakle, nakon više od tri godine od podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja, da je apelantova žalba čekala još skoro tri godine na odlučivanje drugostepenog suda. Nasuprot stavu Kantonalnog suda, iznesenom u odgovoru na apelaciju, prema kojem apelant svoje potraživanje prema izvršeniku može naplatiti u novom izvršnom postupku, pokrenutom na osnovu urednog prijedloga za izvršenje, Ustavni sud smatra da apelant to ne bi mogao. Naime, imajući u vidu činjenice da su apelantova potraživanja nastala 13. septembra 1998. godine iznos od 3.812,30 KM, a iznos od 4.851,40 KM 1. oktobra 1998. godine, da je izvršni postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao od 5. februara 1999. godine do 5. aprila 2005. godine, tj. 6 godina i dva mjeseca, da je izvršni postupak okončan odbacivanjem prijedloga za dozvolu izvršenja u kojem se smatra da nije bilo prekida zastarijevanja, da je opći rok zastarjelosti pet godina, proizlazi da je rok za zastarjelost apelantovog potraživanja bezuspješno protekao dok su sudovi odlučivali o njegovom prijedlogu za dozvolu izvršenja, te da bi eventualni novi apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja, u slučaju prigovora izvršenika, mogao biti odbijen uslijed zastarjelosti apelantovog potraživanja.
- 35.Dalje, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, primijenio Zakon o izvršnom postupku koji nije više bio na snazi. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, imajući u vidu činjenicu da odredba člana 226. novog Zakona o izvršnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda, eksplicitno upućuje na obaveznu primjenu tog zakona.
- 36.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 37.U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud nije primijenio Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi i koji je bio dužan primijeniti, nego je primijenio prijašnji Zakon o izvršnom postupku, suprotno odredbi novog zakona prema kojoj je za slučajeve kao što je predmetni izričito propisano primjenjivanje novog zakona.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.