Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 7/07.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1423/05, rješavajući apelaciju "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

David Feldman, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. januara 2004. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senad Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-25/04 od 7. januara 2004. godine. Apelanti su 20. februara 2006. godine dopunili apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnice u postupku, Seade Palavrić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 21. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. jula, a Vrhovni sud i tužiteljica nisu dostavili odgovore.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 14. februara 2006. godine dostavljen apelantima.
  • 5.
    Na osnovu člana 93. stav 1. alineja 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je u konkretnom predmetu izuzeta iz rasprave i odlučivanja.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Tužiteljica je podnijela tužbu protiv prvog apelanta kao izdavača i protiv drugog apelanta, kao glavnog i odgovornog urednika Nezavisne informativne revije "Slobodna Bosna" (u daljnjem tekstu: "Slobodna Bosna"), zato što je u broju 370 tog lista od 18. decembra 2003. godine objavljen članak sa nadnaslovom "U SDA se ne zna čija je u čijem" i naslovom "Iz Bičakčićeve kuće ukraden nakit Seade Palavrić?!". Tužiteljica je navela da je ovaj list protiv nje vodio pravu medijsku kampanju u ljeto 2003. godine, koja je kulminirala objavljenim tekstom od 18. decembra 2003. godine. Naime, tužiteljica je navela da su u spornom tekstu navedene neistine i "ostavljen prostor za sumnju čitatelja", budući da su riječima "svog privremenog (?) stana" i "krađa se desila u 'alternativnom' stanu zastupnice Palavrić", apelanti "kao apsolutno neupitnu" iznijeli tvrdnju da se "kuća nalazi u novonastalom elitnom naselju Sarajeva, Š...Ć a Palavrićeva je koristila jedan od tri stana smještena u prostranoj kući od 500m"". Također, tužiteljica je navela da je tekst popraćen fotografijom na kojoj tužiteljica "uči Fatihu, što je trebalo pokazati da je tužiteljica navodni vjernik, a da je ustvari bez ikakvih skrupula, čime su duboko povrijeđena njena vjerska osjećanja". Dalje, tužiteljica je navela da se spornim tekstom iznose daljnje neistine i to u dijelu koji glasi: "Pored ovog stana u Nahorevskoj ulici Seada Palavrić je i privremeni korisnik stana na Koševskom brdu u zgradi čiji je vlasnik Vlada FBiH. Zbog kratkoće vremena nismo uspjeli provjeriti ko stanuje u stanu Seade Palavrić na Koševskom brdu i koliko iznosi najamnina za njen drugi 'alternativni' stan u Nahorevskoj ulici gdje se desila provalna krađa. No, istovremeno korištenje dva stana u Sarajevu potaklo je nimalo ugodne tračeve o zastupnici Seadi Palavrić". Također, tužiteljica navodi da je nadnaslov vulgaran i da je kao ženu vrijeđa, te da je izazvao "sram pred njenim suprugom i građanima".
  • 8.
    Nakon toga, tužiteljica navodi da su apelanti u broju 371 "Slobodne Bosne" iznijeli daljnje neistinite tvrdnje o tužiteljici u tekstu sa naslovom "Nakon što je dva puta deložirana Palavrićeva uselila kod Bičakčića" sa nadnaslovom "Dva puta je dvaput". U tom tekstu je navedeno da "Palavrićeva do unazad nekoliko mjeseci nije koristila ni 'svoj' stan na Koševskom brdu ni stan u kući Edhema Bičakčića, nego treći stan u koji se potpuno nelegalno uselila i pokušala trajno uknjižiti u svoje vlasništvo", te da se tužiteljica "smjestila u napušteni stan uvjerena da će uz pomoć stranačkih kolega 'izganjati papire' za njegovu privatizaciju". Tužiteljica je uputila apelantima zahtjev za ispravkom tekstova objavljenih u br. 370 i 371 "Slobodne Bosne", ali ispravka nije objavljena na istim stranama kao i sporni tekstovi, već na strani 52. u rubrici "Reagiranja". Osim toga, apelanti su, kako navodi tužiteljica, uz njen tekst, objavili i vlastito reagiranje pod naslovom "A šta ste zapravo demantirali?", kojim nisu odgovorili na navode iz tužiteljicinog zahtjeva, već su "ponovo oklevetali tužiteljicu", pripisujući joj nacionalizam tvrdnjom "da nije u stanju govoriti niti o jednoj stvari a da je prije toga do kraja ne ispolitizira a potom njome dokazuje kako su Bošnjaci ugroženi".
  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda broj P-25/04 od 17. januara 2005. godine apelanti su obavezani da tužiteljici solidarno isplate štetu u iznosu od 7.000 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka, kao i da objave izreku ove presude u narednom broju "Slobodne Bosne". U prvostepenom postupku sud je proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da je među strankama nesporno da su objavljeni sporni članci, a zatim i demant tužiteljice sa reagiranjem uredništva "Slobodne Bosne". Sud je u cijelosti vjerovao iskazu tužiteljice koja je pred sudom izjavila da nije nikada stanovala u kući od preko 500m", niti u kući Edhema Bičakčića, kao i da fotografija kuće koja se nalazila uz sporni tekst od 18. decembra 2003. godine nije uopće kuća u kojoj ona stanuje. Sud je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrdio da je 7. maja 2003. godine zaključen ugovor između Đ.M. i Parlamentarne skupštine BiH o zakupu kuće radi osiguranja službenog smještaja tužiteljice, a da je zapisnik o primopredaji garsonijere u vlasništvu Vlade Federacije BiH, koju je tužiteljica koristila kao službeni smještaj, sačinjen 14. maja 2003. godine. Prvostepeni sud je također utvrdio da tužiteljica nikada nije stanovala u kući Edhema Bičakčića, da nikada nije nelegalno uselila u neki stan, pa stoga "ni deložirana, a pogotovo ne dva puta", da nije probala "izganjati papire" na nekom stanu u koji je navodno nelegalno uselila, "već je legalnim putem nakon pet godina boravka u jednom stanu preselila u drugi".
  • 10.
    Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da tuženi nije pružio nikakav dokaz na okolnost istinitosti svojih tvrdnji, niti je osporio materijalne dokaze koje je tužiteljica prezentirala, zbog čega je sud zaključio da su apelanti iznijeli neistine o tužiteljici. S obzirom na to, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti postupili suprotno odredbama Zakona o medijima koji u članu 19. propisuje da su "mediji dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Također, sud je zaključio da su apelanti postupali i suprotno Zakonu o zaštiti od klevete, budući da nisu "objavili tačne informacije, niti objektivne, a pri tome su imali mogućnost da se obrate nadležnim institucijama radi provjere podataka, naročito kada se ima u vidu vremenski period od sedam mjeseci od preseljenja tužiteljice do objavljivanja spornog članka". Prvostepeni sud je također naveo da je izražavanje apelanata bilo tačno samo u nebitnim elementima (da je izvršena krađa nakita i da je tužiteljica koristila službenu garsonijeru još sedam dana nakon potpisivanja ugovora o najmu novog stana), zbog čega se izražavanje tuženog ne može smatrati razumnim u smislu Zakona o kleveti. Osim toga, prvostepeni sud je smatrao da se apelanti neosnovano pozivaju na praksu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Lingens, jer se u tom slučaju raspravljalo o vrijednosnim sudovima, dok se u konkretnom slučaju radi o činjenicama "za koje se moglo i utvrdilo da su neosnovane".
  • 11.
    Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine njihovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade neimovinske štete, tako da je tužiteljici umjesto 7.000 KM dosudio 4.000 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navodi iz spornih članaka, s obzirom na svoj sadržaj, predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica, što predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, čime je nanesena šteta tužiteljici. Vrhovni sud smatra da tuženi nisu ni na koji način dokazali svoju tvrdnju da je tužiteljica istovremeno koristila dva stana, a pogotovo da je koristila treći stan koji je, kako su naveli u tekstu, "pokušala trajno uknjižiti u svoje vlasništvo". Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je dosuđena naknada nematerijalne štete, s obzirom na sve okolnosti slučaja, previsoko određena, pa je taj iznos smanjio kako je navedeno. Na kraju, Vrhovni sud navodi da je prvostepenom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na vrstu spora i dokazanu pravnu osnovu za naknadu štete, tj. klevetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Obrazlažući svoje navode, apelanti ističu da je članom 2. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete garantirano pravo na slobodu izražavanja i to ne samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim i neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a s obzirom na to da mediji imaju "značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti". Apelanti navode da su u tom smislu, u rubrici "Mini market", u kojoj se "inače objavljuju informacije i komentari manje bitnih događaja, vrlo često i u satiričnom obliku i "neobaveznog sadržaja", obavijestili javnost o tužiteljicinim čestim promjenama boravišta u Sarajevu". Apelanti smatraju da je tužiteljica, kao javni službenik, odnosno zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dužna pretrpjeti veći stepen kritike od dugih građana, "pa čak i ukoliko se to odnosi na 'informacije' i 'ideje' koje 'vrijeđaju' ili 'uznemiravaju'", što je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava. Stoga, apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja i predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i odbije tužiteljicin tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Kantonalni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, budući da je apelantima omogućeno pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Također, Kantonalni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, budući da je u postupku utvrđeno da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici zbog čega joj je dosuđena naknada štete, a takav stav suda je detaljno obrazložen u osporenoj presudi. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase:

"Cilj zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je, prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno".

  • 18.
    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
  • 19.
    Apelanti posebno ne obrazlažu zbog čega smatraju da nisu imali pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, dakle da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 20.
    U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 21.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 22.
    Apelanti se također žale na kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana. Osim toga, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 18. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."

Član 10. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda".
  • 25.
    Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje.
  • 26.
    Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu presudnu funkciju za održavanje svakog demokratskog društva, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 27.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
  • 28.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 29.
    Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
  • 30.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 31.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 32.
    S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba poduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o osobi koja prema općem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javna osoba), te ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
  • 33.
    Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
  • 34.
    U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 35.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužiteljice, što je svakako legitiman cilj.
  • 36.
    Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiteljici plate štetu koju su nanijeli njenom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
  • 37.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži niz činjeničnih navoda o tome da je tužiteljica koristila istovremeno dva stana, od kojih je jedan u vlasništvu Vlade Federacije BiH, a drugi u kući "od preko 500 kvadratnih metara" koja je "vlasništvo Edhema Bičakčića, nekadašnjeg stranačkog kolege ŠtužiteljiceĆ" koja se nalazi "u elitnom dijelu Sarajeva", zatim da se "potpuno nelegalno uselila Šu treći stanĆ i pokušala trajno uknjižiti svoje vlasništvo", te da je dva puta deložirana. U spornom izražavanju je čak eksplicitno navedeno i da apelanti "zbog kratkoće vremena" nisu uspjeli provjeriti određene činjenice koje su iznijeli.
  • 38.
    Ustavni sud prije svega zapaža da je tužiteljica, nakon objavljivanja drugog spornog teksta, reagirala i tražila da se objavi ispravka, a tek nakon toga je podnijela tužbu, čime je prema mišljenju Ustavnog suda ispunila uvjet iz člana 8. Zakona o kleveti, o kojem je već bilo riječi. Također, ograničenje slobode izražavanja apelanata temelji se na odluci o tome da su činjenični navodi koje su apelanti iznijeli neistiniti, a ne na ocjeni "vrijednosnih sudova", kojih u spornim tekstovima skoro i nema i kojima se sudovi nisu ni bavili. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužiteljica, u vrijeme objavljivanja spornog priloga, obavljala javnu funkciju i, u vezi s tim, njenu obavezu tolerancije. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiteljici prekoračena dopuštena granica i potrebna tolerancija koja se može tražiti od tužiteljice kao javnog službenika, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiteljicinom ugledu.
  • 39.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama koje čine javni službenici jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu istovremeno reagiranje apelanata na tužiteljicin zahtjev za ispravku. Stoga Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju je ovaj dužan tolerisati s obzirom na funkciju koju vrši. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o satiri, budući da je satira književni, odnosno umjetnički oblik kojim se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Ovaj žanr dopušta i pretjerivanje i provociranje, ali samo dok činjenice nisu pogrešno prikazane u javnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže elemente satiričnog ili šaljivog kriticizma na račun tužiteljice, već isključivo sadrže činjenice, za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere, kako su sami naveli "zbog kratkoće vremena", i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze.
  • 40.
    Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i prava funkcionera u zakonodavnoj vlasti na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se ne može zaključiti kako su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.
  • 41.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužiteljice iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 43.
    Na osnovu člana 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.