USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 95/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1459/08, odlučujući o apelaciji Ivana-Miljenka Tvrtkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Ivana-Miljenka Tvrtkovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na određivanje početka toka zakonske zatezne kamate.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000290-1 od 26. februara 2008. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 829 od 14. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ivan-Miljenko Tvrtković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 20. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000290-1 od 26. februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 26. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Zijada Trake i Općine Kakanj, kao učesnika u postupku, zatraženo je 21. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2008. godine, Kantonalni sud 10. juna 2008. godine, a Općinski sud 5. juna 2008. godine. Općina Kakanj je posredstvom svog zakonskog zastupnika, Općinskog pravobranilaštva, odgovor na apelaciju dostavila 6. juna 2008. godine, a Zijad Trako nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i Općine Kakanj dostavljeni su apelantu 22. decembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelant je 26. augusta 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Zijada Trake i Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena), kojom je tražio da se obavežu da mu solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 23.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1996. godine pa do isplate, na ime obeštećenja stvari, pokućstva i namještaja iz stana kojeg je drugotužena dodijelila na privremeno korištenje prvotuženom. Apelant je u tužbi naveo da je 1979. godine dobio na korištenje dvosoban stan koji se nalazi u Kaknju u ulici Lamela C. Tokom 1979. godine apelant se uselio u predmetni stan, te zaključio ugovor o korištenju stana. U tužbi je dalje navedeno da je apelant tokom 1993. godine radio na poslovima člana Poslovodnog odbora za razvoj i investicije RMU Kakanj. Nakon što je 9. juna 1993. godine u Kaknju izbio sukob između Armije RBiH i HVO-a, apelant je 12. juna 1993. godine sa navedenog radnog mjesta odveden u zatočeništvo. Prvo je odveden u sabirni centar "Radnički savjet RMU Kakanj", odakle je 16. juna 1993. godine prebačen u logor "Muzička škola" u Zenici, a dalje u KPD Zenica, odakle je putem razmjene izašao 23. novembra 1993. godine na teritoriju općine Žepče. Apelant navodi da je, nakon što je lišen slobode, drugotužena nezakonito njegov stan dodijelila na privremeno korištenje prvotuženom 17. juna 1993. godine Odlukom broj 01/2-013-1327/03, pozivajući se na odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH" broj 6/92, u daljnjem tekstu: Uredba). Apelant tvrdi da, prilikom dodjele predmetnog stana, drugotužena nije postupila u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe, prema kojima je bila dužna sačiniti popis stvari i namještaja u stanu, te da nije donijela rješenje kojim se određuje da se popisane stvari smjeste u jednu prostoriju u stanu ili da se čuvaju na drugom odgovarajućem mjestu. Također se navodi da je prvotuženi koristio predmetni stan u statusu privremenog korisnika, te da je drugotužena donijela Rješenje broj 0-05/10-23-1257/01 od 18. juna 2001. godine kojim se nalaže da se navedeni stan vrati apelantu. Prvotuženi je bio u posjedu predmetnog stana sve do 18. septembra 2001. godine, kada je sa drugotuženom sačinio zapisnik o primopredaji stana broj 0-05/10-23-2013/01. Apelant tvrdi da se prvotuženi iz predmetnog stana iselio 18. septembra 2001. godine, te da je tom prilikom ponio i sve stvari koje su se nalazile u stanu, a da mu je stan vraćen potpuno prazan.
- 7.Presudom Općinskog suda broj P-190/02 od 15. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 829 od 14. novembra 2007. godine, utvrđeno je da su prvotuženi i drugotužena dužni apelantu solidarno isplatiti iznos od 19.550,00 KM na ime naknade materijalne štete sa zakonskom kamatom od 1. januara 1996. godine pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 4.881,23 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
- 8.U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je, na osnovu validnih dokaza, utvrđeno da se prvotuženi uselio u apelantov stan na temelju Odluke drugotužene broj 01/2-013-1327/03 od 17. juna 1993. godine. Drugotužena, kao nadležni organ, nije postupila u skladu sa članom 8. stav 2. Uredbe, kojim je propisano da je nadležni organ za kontrolu korištenja stanova dužan, nakon što izvrši popis stvari i namještaja u stanu, donijeti rješenje kojim će odrediti da se popisane stvari i namještaj smjeste u jednu od najmanjih prostorija u stanu radi čuvanja, a tu prostoriju je dužan zaključati i propisno zapečatiti. Stavom 2. člana 8. Uredbe je propisano da je privremeni korisnik stana dužan, nakon proteka roka korištenja stana, napustiti stan i staviti ga na raspolaganje u ispravnom stanju organu koji mu je taj stan dodijelio. Prvotuženi je predmetni stan koristio kao privremeni korisnik dok drugotužena nije donijela rješenje kojim se apelantu dozvoljava povrat stana. Prvotuženi je bio u posjedu predmetnog stana sve do 18. septembra 2001. godine, kada je sa drugotuženom sačinio zapisnik o primopredaji stana. Općinski sud je na osnovu iskaza svjedoka utvrdio da se prvotuženi iz predmetnog stana iselio 18. septembra 2001. godine i da je tom prilikom odnio sve stvari iz stana. Sud je prilikom utvrđivanja visine štete u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka finansijske struke, koji je prilikom utvrđivanja vrijednosti otuđenih apelantovih stvari imao u vidu sve elemente struke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su prvotuženi i drugotužena dužni solidarno naknaditi štetu shodno odredbama čl. 154. i 414. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a drugotužena i prema članu 172. navedenog zakona. Općinski sud je na dosuđeni iznos naknade štete odredio zatezne zakonske kamate shodno članu 2. Zakona o visini stope zatezne kamate. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu stanja spisa i dokaza izvedenih tokom trajanja prvostepenog postupka zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom predmetu u pogledu osnova i visine štete, te da je prema tome pravilno primijenio materijalno pravo, pa je žalbe prvotuženog i drugotužene odbio kao neosnovane a presudu prvostepenog suda potvrdio.
- 9.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000290-1 od 26. februara 2008. godine reviziju drugotužene djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio u dijelu odluke koji se odnosi na dosuđene zatezne kamate, tako što je utvrdio da na iznos glavnog duga zakonske zatezne kamate teku počevši od dana prvostepenog presuđenja, tj. od 15. aprila 2005. godine pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od nižestepenih sudova, zaključio da su Općinski i Kantonalni sud u odnosu na glavno potraživanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, ovaj sud je ustanovio da su nižestepeni sudovi u dijelu odluke o kamati pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odlučili da zakonska zatezna kamata počinje teći prije donošenja prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o naknadi materijalne nenovčane štete za stvari koje nedostaju (namještaj i pokućstvo) i da je visina naknade štete tih stvari, kao rabljenih, određena prvostepenom presudom od 15. aprila 2005. godine prema odredbi člana 189. stav 2. ZOO, odnosno prema tržišnim cijenama u vrijeme donošenj? prvostepene presude. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud tačno odredio novčani iznos na koji glasi obaveza dužnika, te da u tom momentu nastupa i dospjelost utvrđenog iznosa naknade štete, pa stoga ocjenjuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili apelantov zahtjev i odredili da zakonska zatezna kamata teče od 1. januara 1996. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da sve do donošenja prvostepene presude drugotužena nije bila u zakašnjenju za razdoblje prije toga, jer je tek donošenjem presude prvostepenog suda mogla znati opseg svoje obaveze što i jeste smisao odredbe člana 277. stav 1. ZOO, budući da ni visina štete nije utvrđena prema cijenama u vrijeme 1996. godine.
IV. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da su presudom Vrhovnog suda nezakonito preinačene odluke nižestepenih sudova u pogledu toka zakonske zatezne kamate, jer je takav pristup suda u suprotnosti sa odredbama ZOO, tj. da se zatezna kamata obračunava od dana presuđenja, odnosno od dana donošenja prvostepene odluke. Apelant smatra da je Vrhovni sud zakonsku zateznu kamatu na utvrđeno potraživanje morao iskazati najkasnije počevši od dana podnošenja tužbe a to je 26. august 2002. godine, jer je tada sudskim putem zatraženo izvršenje obaveze naknade štete. Osim toga, apelant navodi da presuda Vrhovnog suda nije u skladu sa odredbama čl. 185, 186, 154. i 155. ZOO. Dalje se navodi da je došlo do povrede prava na imovinu, kao i prava na djelotvoran pravni lijek, koje apelant detaljnije ne obrazlaže.
- 10.
- b)Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije neosnovani.
- 12.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi, s obzirom na to da apelant osporava presudu Vrhovnog suda kojom je taj sud preinačio nižestepene presude u dijelu za kamate, tj. u pogledu određivanja početka toka zatezne kamate na dosuđeni iznos, da se ovaj sud ne može izjasniti o apelantovim navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
- 13.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku donošenja prvostepene presude nije došlo do kršenja apelantovih prava, tako da se ne može govoriti o nezakonitoj odluci ovog suda.
- 14.Drugotužena u svom odgovoru traži da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao neosnovanu i ističe da bi svako drugačije postupanje vodilo kršenju njenih prava.
- 11.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000290-1 od 26. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 23.Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.
- 24.U suštini apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljnog stava tog suda da se zatezna kamata obračunava od dana presuđenja, odnosno od dana donošenja prvostepene odluke. Prema njegovom mišljenju, zatezna kamata se dosuđuje od momenta nastanka štete.
- 25.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). S tim u vezi, naglašava se da je Ustavni sud u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, usvojio stanovište da je "...članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete...". Imajući u vidu da je navedeno stanovište zauzeto u vezi sa relevantnim odredbama ZOO, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već raspravljano u navedenim odlukama, Ustavni sud je zaključio da i predmetnu odluku donese u skladu sa svojom ranijom praksom, te se. umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u potpunosti poziva na citirano stanovište.
- 26.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je stav Vrhovnog suda u pogledu određivanja početka toka zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete proizvoljan, jer iz odredaba čl. 186. i 277. ZOO proizlazi da se pri dosuđivanju naknade materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana prvostepenog presuđenja, kako je odlučio Vrhovni sud (vidi stav 44. citirane Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine), odnosno počevši od dana prvostepenog presuđenja, tj. od 15. aprila 2005. godine, kako je Vrhovni sud odlučio u predmetu sadašnjeg apelanta.
- 27.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnim odlučivanjem Vrhovnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Nasuprot stavu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje utemeljene na odredbama čl. 186. i 277. ZOO, jer je apelantu na utvrđeni iznos glavnog duga na ime naknade materijalne štete dosudio zakonsku zateznu kamatu s početkom od dana nastanka štete, odnosno od 1. januara 1996. godine. Budući da odluka Kantonalnog suda ispunjava sve uvjete prava na pravično suđenje, te da je apelant nije osporio, a u interesu poštivanja i prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je odlučio ostaviti na snazi presudu Kantonalnog suda.
Ostali navodi
- 29.Ustavni sud uočava da apelant navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije nije detaljnije obrazložio iz čega proizlazi da povredu navedenih prava apelant dovodi u vezu sa povredom prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da, imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek.
VIII. Zaključak
- 30.Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju, proizvoljnim stavom Vrhovnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri dosuđivanju naknade materijalne štete, nenavođenj? jasnih i preciznih razloga na kojima je Vrhovni sud zasnovao osporenu odluku u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.