USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 95/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2793/07, rješavajući apelaciju Hamida Ćerimagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Hamida Ćerimagića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši i Kantonalnim sudom u Bihaću koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 304 od 18. juna 2009. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Hamidu Ćerimagiću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovan dio apelacije Hamida Ćerimagića podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 304 od 18. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-552/04 od 10. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P:303/02 od 5. marta 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Hamid Ćerimagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 22. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka naknade nematerijalne štete koji se vodio pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelant je 29. januara 2010. godine dostavio dopunu apelacije kojom je obavijestio Ustavni sud da je postupak u njegovom predmetu okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 304 od 18. juna 2009. godine, te da navode o dužini trajanja postupka proširuje i na postupak pred Vrhovnim sudom.
- 2.Nakon što je Vrhovni sud odlučio o reviziji, apelant je 17. augusta 2009. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000 304 od 18. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda broj Gž-552/04 od 10. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda broj P:303/02 od 5. marta 2004. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2606/09.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 2793/07 od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 5. novembra 2007. godine, a od Vrhovnog suda 23. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 25. januara 2010. godine zatraženo da dostavi spis broj P-303/02 (stari broj P-130/99). U predmetu broj AP 2606/09 od Općinskog suda, Kantonalnog suda, Vrhovnog suda i Federalnog pravobranilaštva zatraženo je 19. januara 2010. godine da dostave odgovore.
- 4.U predmetu broj AP 2793/07 Kantonalni sud je dostavio odgovor 16. novembra 2007. godine, Općinski sud 19. novembra 2009. godine, a Vrhovni sud 3. marta 2010. godine. Kantonalni sud je 7. januara 2008. godine dostavio informaciju da je postupak pred tim sudom okončan 10. decembra 2007. godine, te da se predmet nalazi u Vrhovnom sudu na rješavaju povodom apelantove izjavljene revizije. Općinski sud je 4. februara 2010. godine dostavio spis broj P-303/02 (stari broj P-130/99).
- 5.U predmetu broj AP 2606/09 Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore 25. januara 2010. godine, a Federalno pravobranilaštvo i Vrhovni sud 26. januara 2010. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u predmetu broj AP 2793/08 dostavljeni su apelantu 25. marta 2010. godine.
- 7.U predmetu broj AP 2606/09 odgovori Općinskog suda, Kantonalnog suda, Vrhovnog suda i Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 4. februara 2010. godine.
- 8.S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedinstven postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2793/07. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2793/07 i AP 2606/09.
III. Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 10.Apelant je 4. aprila 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade nematerijalne i materijalne štete pretrpljene uslijed neosnovanog pritvaranja.
- 11.U toku postupka Općinski sud je zakazao 13 ročišta. Od navedenih 13 ročišta 10 je održano i na tim ročištima su saslušani svjedoci i izvedeni ostali predloženi dokazi - nalazi vještaka finansijske i medicinske struke, te izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju. Na svim održanim ročištima apelant je tražio hitno okončanje postupka. Osim toga, tri ročišta su odgođena i to zbog otpreme poziva za tuženu na pogrešnu adresu (ročište od 18. januara 2000. godine), zbog nedolaska svjedoka (ročište od 31. januara 2001. godine), te zbog prvomajskih praznika (ročište zakazano za 30. april 2001. godine).
- 12.Nakon toga, Općinski sud je Presudom broj P:130/99 od 31. jula 2001. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu zbog neosnovanog pritvaranja isplati iznose pobliže navedene u presudi. Navedenom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa preko iznosa dosuđenih u presudi. Osim toga, navedenom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 736 KM.
- 13.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant Presudom Višeg suda u Bihaću broj K:8/88, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda BiH broj Kž-495/90 od 1. novembra 1991. godine, oslobođen krivične odgovornosti zbog krivičnog djela iz člana 169. u vezi sa članom 226. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, prema odredbama člana 527. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer je bio u pritvoru od 11. septembra 1987. godine pa do 21. septembra 1988. godine, dakle 377 dana.
- 14.U vezi sa prigovorom zastare potraživanja koji je istakla tužena, Općinski sud je naveo da "kako je protiv prvostepene presude Višeg suda u Bihaću odlučivao Vrhovni sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, to se tužiočev petogodišnji prekluzivni rok od podnošenja tužbe računa od dana prijema odluke Vrhovnog suda, na osnovu člana 524. stav 1. ZKP. Ovo proističe iz prethodnog postupka koji je prethodio podnošenju tužbe jer se tužilac, u skladu sa odredbama člana 524. stav 2. ZKP, obratio Federalnom ministarstvu pravde Sarajevo za naknadu štete".
- 15.Protiv navedene presude i apelant i tužena su izjavili žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-969/01 od 28. juna 2002. godine. Navedenim rješenjem Kantonalni sud je uvažio obje žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je prigovor tužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo odbio kao neosnovan, ali za to utvrđenje nije dao nikakvo obrazloženje.
- 16.Nakon toga predmet je dobio novi broj - P:303/02. Prvo pripremno ročište u ponovljenom postupku zakazano je i održano nakon godinu dana od vraćanja predmeta, odnosno 12. juna 2003. godine. Općinski sud je održao još četiri ročišta (7. jula 2003. godine, 21. novembra 2003. godine, 8. januara 2004. godine i 5. marta 2004. godine) na koja nije pristupio zastupnik tužene ali na koja je dostavio pismene prijedloge i primjedbe vezane za nastupanje zastare potraživanja koji su na ročištima razmatrani.
- 17.S tim u vezi, Općinski sud je 5. marta 2004. godine donio Presudu broj P:303/02 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio zbog zastare potraživanja i obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 14.400 KM.
- 18.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant bio u pritvoru od 11. septembra 1987. godine pa do 21. septembra 1988. godine i da je Presudom Višeg suda u Bihaću broj K:8/88, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda BiH broj Kž-495/90 od 1. novembra 1991. godine, oslobođen krivične odgovornosti zbog krivičnog djela iz člana 169. u vezi sa članom 226. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Općinski sud je naveo da je nesporno i da je apelant 2. decembra 1998. godine podnio Federalnom ministarstvu pravde zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja. Federalno ministarstvo pravde je apelantu dostavilo obavještenje da se, prema odredbama člana 525. stav 1. ZKPFBiH, može odmah obratiti nadležnom sudu. Nakon toga, apelant je 5. aprila 1999. godine Općinskom sudu podnio predmetnu tužbu.
- 19.Općinski sud je obrazložio da je, postupajući prema uputama Kantonalnog suda navedenim u Rješenju broj Gž-969/01 od 28. juna 2002. godine, zatražio dostavu povratnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda BiH broj Kž-495/90 od 1. novembra 1991. godine. Prema obrazloženju Općinskog suda, utvrđeno je da se na povratnici nalazi apelantov potpis i datum prema kojem je navedenu presudu apelant primio 6. marta 1992. godine. Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka osporio da se na povratnici nalazi njegov potpis i da je istakao da nikada nije primio predmetnu presudu niti su ga advokati obavijestili da je presuda donesena, ali da je preko sredstava javnog informiranja "čuo da je oslobođen". Prema navodu Općinskog suda, apelant je tvrdio da je predmetnu oslobađajuću presudu "slučajno našao u svom ormaru nakon povratka iz Hrvatske gdje je bio u izbjeglištvu".
- 20.S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 524. ZKPFBiH, između ostalog, propisano da pravo na naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja zastarijeva za pet godina od dana pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena. Osim toga, prema navodu Općinskog suda, stavom 2. istog člana propisano je da je, prije podnošenja sudu tužbe za nadoknadu štete, oštećeni dužan da se obrati Federalnom ministarstvu pravde radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant imao mogućnost da u postupku dokaže svoju tvrdnju da potpis na povratnici nije njegov i to tako što je mogao tražiti vještačenje potpisa posredstvom vještaka grafologa. Kako apelant, prema navodu Općinskog suda, nije tražio vještačenje potpisa na povratnici, Općinski sud je prihvatio predmetnu povratnicu kao vjerodostojan dokaz.
- 21.Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je apelant drugostepenu presudu primio 6. marta 1992. godine, a Federalnom ministarstvu pravde se zahtjevom za naknadu štete obratio 2. decembra 1998. godine. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je apelantov zahtjev podnesen nakon proteka prekluzivnog roka od pet godina, odnosno da je apelantovo potraživanje zastarjelo.
- 22.Protiv navedene presude apelant je 29. aprila 2004. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-552/04 od 10. decembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je Općinski sud bio dužan provesti dokaz grafološkog vještačenja potpisa na povratnici o prijemu drugostepene krivične presude. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je apelant, u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, bio dužan u tom smislu predlagati i izvoditi dokaze, a prvostepeni sud nije bio ovlašten da dokaze izvodi po službenoj dužnosti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je apelant kao tužilac bio dužan dokazati gdje se nalazio početkom marta 1992. godine ali da prema činjenicama iz spisa ni to nije učinio.
- 23.Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantu zastarni rok počeo teći 7. marta 1992. godine i da je tekao do 4. aprila 1992. godine kada je apelant na osnovu mobilizacije stupio u vojnu službu u Oružanim snagama RBiH, gdje je ostao do 31. decembra 1992. godine, kako je i utvrđeno u prvostepenom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelantu za vrijeme boravka u vojnoj službi nije tekao zastarni rok. Apelantu je zastarni rok ponovo počeo teći 1. januara 1993. godine i tekao je do 27. septembra 1993. godine. Tada je proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna (na čijoj je teritoriji bio i Općinski sud i koji time nije bio u sistemu pravosuđa BiH) koja je odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine proglašena neustavnom, te, prema navodu Kantonalnog suda, podnošenje tužbe Općinskom sudu u tom periodu ne bi prekinulo tok zastarjelosti. Kako je nadležni Općinski sud počeo sa radom 18. augusta 1995. godine, tog datuma je, prema navodima Kantonalnog suda, počeo ponovno teći zastarni rok i tekao je sve do 2. decembra 1998. godine kada se apelant obratio Federalnom ministarstvu pravde.
- 24.Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da se prvostepeni sud u osporenoj presudi pogrešno pozvao na petogodišnji zastarni rok budući da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme prijema drugostepene krivične presude na snazi bio ZKPSFRJ koji je preuzet kao Zakon RBiH na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom. Članom 542. stav 1. navedenog zakona bilo je propisano da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine i da se zastarni rok, u slučaju da je povodom žalbe odlučivao Viši sud (kakav je i konkretan slučaj), računa od dana prijema odluke višeg suda. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je članom 524. ZKPFBiH, koji je bio na snazi u vrijeme apelantovog obraćanja Federalnom ministarstvu pravde, bilo propisano da zastarni rok iznosi pet godina, a članom 540. istog zakona da, ako je na dan stupanja na snagu tog zakona u toku bio neki rok, taj rok će se računati prema odredbama ovog zakona. Budući da je prema utvrđenju Kantonalnog suda trogodišnji zastarni rok u konkretnom slučaju protekao, taj rok nije bio u toku u vrijeme stupanja na snagu ZKPFBiH, te nije ni bilo uvjeta da se na konkretan slučaj primijeni petogodišnji zastarni rok.
- 25.Protiv navedene presude apelant je 22. januara 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000 304 od 18. juna 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da su apelantovi navodi revizije neosnovani. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je apelantovo potraživanje zastarjelo čak i kad bi se uzelo da je zastarni trogodišnji rok počeo teći tek od dana ponovnog uspostavljanja Općinskog suda, odnosno 18. augusta 1995. godine, jer se Federalnom ministarstvu pravde apelant obratio tek 2. decembra 1998. godine.
IV. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 26.Apelant smatra da mu je osporenim presudama, te zbog dužine trajanja postupka pred nadležnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da postupak u njegovom predmetu naknade štete traje neopravdano dugo a pogotovo ako se ima u vidu da je šteta nastala u periodu od 1987. do 1989. godine kada je zbog afere "Agrokomerc" neopravdano pritvoren. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
- 27.Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo jer su po službenoj dužnosti morali utvrditi vjerodostojnost potpisa na povratnici. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud na osnovu žalbenih navoda bio dužan predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava budući da je nesporno da njegovo potraživanje nije zastarjelo.
- 26.
- b)Odgovor na apelaciju
- 28.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
- 29.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelaciju treba odbiti jer je neosnovana.
- 30.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je samo naveo hronološki tok postupka bez posebnog izjašnjenja na navode apelacije.
- 31.Federalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana i paušalna, te da je treba odbiti.
- 28.
V. Relevantni propisi
- 32.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 33.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 34.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 35.U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na nedonošenje sudske odluke u razumnom roku, te da je i u vrijeme podnošenja apelacija bila dopustiva jer postupak u konkretnom predmetu nije bio okončan. Također, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000 304 od 18. juna 2009. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 36.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 37.Apelant smatra da mu je osporenim presudama, te zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 39.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 39.
I. Razuman rok
- a)Relevantni principi
- 40.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 40.
- b)Period koji se uzima u obzir
- 41.Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom tužbenog zahtjeva koji je podnio 4. aprila 1999. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle period od deset godina i dva mjeseca.
- 41.
- c)Analiza razumnosti trajanja postupka
- 42.U konkretnom slučaju se radilo o postupku naknade materijalne i nematerijalne štete zbog apelantovog neosnovanog pritvaranja u kojem je sud trebao utvrditi da li apelantu pripada pravo na naknadu navedene štete. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
- 43.Predmetni postupak pred Općinskim sudom je započeo 4. aprila 1999. godine kada je apelant podnio tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je postupak do donošenja prvostepene presude Općinskog suda trajao pet godina, da su ročišta tri puta odgađana (jedno zbog isključive proceduralne greške Općinskog suda) i da je u tom periodu predmet vraćen na ponovni postupak zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka koju je učinio Općinski sud. Dalje, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je okončan za tri godine i osam mjeseci. Osim toga, postupak revizije pred Vrhovnim sudom je okončan za godinu i pet mjeseci, što prema mišljenju Ustavnog suda ne predstavlja nerazumnu dužinu postupka.
- 44.U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, moraju se uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
- 45.S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, iako je Općinski sud prije i nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak održao 13 ročišta, to ne može biti opravdanje da je Općinskom sudu trebalo ukupno pet godina da okonča prvostepeni postupak u konkretnom predmetu. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinskom sudu trebalo godinu dana da zakaže prvo pripremno ročište. Ustavni sud primjećuje da je i Kantonalnom sudu bilo potrebno skoro četiri godine da okonča žalbeni postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud i Kantonalni sud nisu dali nikakve razloge niti argumente kojim bi opravdali ovako dugo trajanje postupka u predmetu naknade materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da se dužina konkretnog postupka u potpunosti može staviti na teret Općinskom sudu i Kantonalnom sudu budući da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
- 46.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred sudovima u trajanju od deset godina i dva mjeseca, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanta, Ustavni sud smatra da postoji povreda apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 42.
- d)Kompenzacija
- 47.Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajuća novčana kompenzacija. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i da se ona obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud, a prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
- 48.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete trajao deset godina i dva mjeseca, apelantu se dosuđuje kompenzacija u iznosu od 1.500 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
- 47.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 49.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
- 50.U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 51.U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge zašto je u konkretnom slučaju apelantovo potraživanje zastarjelo. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su se sudovi pozvali na relevantne odredbe ZKPSFRJ i ZKPFBiH. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi i ona u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud nije utvrdio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise iz oblasti procesnog prava niti je apelant ponudio argumente iz kojih bi proizlazilo da je postupak vođen na apelantovu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
- 52.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 53.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete, u predmetu u kojem je apelant tužilac, trajao deset godina i dva mjeseca, te kada se takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju Općinskog suda i Kantonalnog suda koji nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava budući da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantna procesna pravila primijenjena proizvoljno i na apelantovu štetu.
- 54.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 55.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.